Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

OTROVANI MED BALKANSKE DEMOKRATIJE
Autor: Fatmir S. Bači
Objavljeno: 14. April 2013. 11:04:27
Fatmir S. BAČI: Obraćajući se svemu što se kuhalo oko nas, i što se još uvijek kuha, i ja od srca molim Boga za Balkan. Molim se isto da nam mirna duša vlada, nad dobrim zdravljem i bistrim razumom, i da sve oko nas bude zauvijek naštimano jasnoćom i rahatlukom. Dobro, znam da izuzev zdravlja, koje je trenutno vrlo tražena roba, mirna duša i bistar razum, nisu baš ni u modi, niti na bilo kojoj periferiji projekta globalizacije koja se vrši. A za jasnoću i rahatluk bolje da i ne pričamo.
“Ništa nije starije od istine” – tako je rekao Rene Descartes i svaka mu čast, baš dobro od njega i izmišljeno, a isto tako dobro i ravno rečeno. I ja se lično slažem sa njim, samo ima nešto sitno, onako…!
Kao što je poznato svima, i najgora bitanga svijeta ima neku svoju istinu, koja ne liči Descartesovoj ni izdaleka niti izbliza, ali ipak, lahko bi se i ovaj lopuža mogao poslužiti njegovom mudrošću, i to vrlo uspješno. Teškim zagonetkama ljudi se obično lakše mame, lakše se snalaze, i u zabavi s njome poslije, svaki od njih lično iznese po jednu svoju jednačinu. Eto ti, burazeru, beskrajnog znanja, odnosno beskrajne rasprave o zagonetkama, a tu je naravno i demokratija. To ti je glavna priča na ovom našem Balkanu, a to je istovremeno i glavni veliki problem, veliki povezani čvor negdje daleko, gdje niko nije stigao ni da ga vidi, a kamoli da ga odveže.
“Čim se lišimo još i ove demokratije,“ – kaže mi stari trgovac sjemenki dok me služi sirovim bademom – „spavat ćemo mirne duše k'o jagnjad. Nije valjda ova nova demokratija jača od one stare demokratije u komunizmu”.
“Pa i nije…!”-
kažem mu, samo onako radi odgovora, ali njegove iskrene rječi su pomrsile moje i onako haotično stanje. Obraćajući se svemu što se kuhalo oko nas, i što se još uvijek kuha, i ja od srca molim Boga za Balkan. Molim se isto da nam mirna duša vlada, nad dobrim zdravljem i bistrim razumom, i da sve oko nas bude zauvijek naštimano jasnoćom i rahatlukom. Dobro, znam da izuzev zdravlja, koje je trenutno vrlo tražena roba, mirna duša i bistar razum, nisu baš ni u modi, niti na bilo kojoj periferiji projekta globalizacije koja se vrši. A za jasnoću i rahatluk bolje da i ne pričamo. Davno je to bilo, daleko davno, a jadni čovjek je tako dobro surovački upućen u pamćenju, i toliko puno ima da se pamti, da mora obavezno većinu na teret prebaciti nekom drugom da pamti, ili jednostavno da zaboravi, inače bi puk'o k'o tikva kad padne sa grane gdje se sama popela.
Regionalni provincijalci kao ja još uvijek teže ka pitomim razlozima, kao na primjer da su jaje i kokoš smiješna predstava za teoretske filozofske parabole, a da sa druge strane u surovoj praksi i jaje i kokoš odlično funkcionišu. Lahko kako hoš, brate moj, ako tražiš vareno, vareno ti je na stolu da prste poližeš, voliš prženo, prženo je za čas, ma ne pečeno bi ti, pa ispeci slobodno, može slano, a i slatko ako hoš.
Nekako nam je trošak vremena nažalost upao u onu kinesku kutiju što se slažu jedna u drugu, pa što više vremena ulažemo u toliko manji prostor se tiskamo, uvijek po redu u sve manju kutijicu. Kada stignemo do one zadnje, sićušne kutijice, tek tada shvatimo koliko mali može čovjek postati, a baš u toj pritisnutoj okolnosti, supertijesnoj, ostaje mu jedino da se o slobodi ima žuditi. Mora se znači opet nazad. Samo sada u suprotnom pravcu, a to bi bilo od zadnje sopstvene greške prema početnoj prvoj gluposti. Svaka kutija na povratku treba svoj obavezni porez, i to banalni račun praznine koju smo sa velikom mukom stekli. Stekli smo je, garant, a prazno…! Obrada sve širega prostora (strogo carinski podijeljenog) velikodušno nas časti, u svakom pokretu sa viškom prošlosti, dok nas vremenski razmak jednosmjerno vuče daleko, što dalje od djetinjstva. Ponekad sve ovo ide polahko i mutno i to kada nas je okupila neka lična tegoba, a kada smo sretni, kada već uživamo u svemu oko nas, eh, onda ti to vrijeme leti brže i od bilo čije pažnje.
Trudit ću se ovoga puta da budem što kraći (mada nisam siguran), iako svakako ne bih želio ni po čemu da se ovo shvati kao neka vrsta revanšizma. Znate, ja vama polahko i istrijebljeno do najsićušnije trunke, a vi meni sa dvije tri rječi, pa da vam ja uzvratim nekako još kraće. Ma ne. Tako nešto mi nedostaje još od malih nogu, ne znam zašto, možda zbog velike vlažnosti vazduha ovdje na Balkanu, ili možda zbog prevelikog broja E.P.P. spotova na televiziji, koji nam uporno traže (svaka im čast) da svi mi ne treba uopšte da mislimo, pošto, eto, oni to umiju da rade kudikamo bolje od nas, i misle specijalno samo za nas.
Kada se čovjeku ponudi složena gotovina i olakšanje poput žvakaće gume (neki to zlonamjerno nazivaju - žvakati a ne jesti, dobro za pranje mozga) onda jedino što čovjeku preostaje jeste da brine i traga za pravim TV aparatom i dobrim signalom preko antene. Samo toliko i sve mu je na svom mjestu. Naravno i struja. Bez struje sve bi bilo mračno.
Što se tiče lijepe i tihe balkanske prošlosti, kada je mrak drhtio oko skromnog plamenca kandilja, tada je blistalo jako svjetlo u prsima, te okolina je bila manje važna. Od kad nam struja osvjetluca gradove, onako evropski, sve je manje one druge struje što vrvi po grudima (zemlje Balkana, istine radi, još nisu stekle onaj pravi visoki standard mračne zapadne dobrote), pa zato treba obavezno dodati još brigu i traganje za strujom, iako nije dovoljno jasno o kojoj struji se traga. A za izlaz iz ove polumračne situacije Balkanci su pronašli fantastično rješenje, preko apoteke, i to sa jačim pilulama za spavanje. Oni koji su postali imuni prema takvom načinu rješavanja problema, traže spas negdje po Evropi i Americi, bilo gdje preko mora, na nekim drugim obalama, ili kopnenim brijegom do savršenstva klizavog.
I ja se lično nalazim u dilemi, da li da krenem morem kao pokojni Magelan, ili kopnenim putem kao slavni Napoleon (odmah trebam navesti, među nama razumije se da ističem baš ove dvije ličnosti radi strateških ciljeva, samo da bih dokazao našu, nažalost, otvorenu kapiju prema Evropi, i da tragamo njihovim putem kobajagi veoma odlučno, a odlučni u namjeri da ih nikad ne stignemo. Mi dobro znamo da je provalija njihova navika, i da se oni dobro na ivici drže, a krave im, eto pomahnitale prije ljudi).
Dakle, ako jednoga dana odlučim slijediti Magelanovu ideju, znači krenuti dubokim morem, znam sigurno da će mi to ispasti na kraju, plitko po glavu. Dobro, tu je plavo more, plavo nebo, delfini, morske ptice, rađanje i zalazak sunca, noćima mjesec pun, milina prava, romantika bez hesapa, ni da vagaš ni da plaćaš, tu je sve. Samo ako tiho hajdučki priđeš i zaviriš malo preko plota gdje počiva gol - golcati realizam, odmah se vidi ne samo sasvim obrnuta slika od prethodne, iz šarenog romantizma, nego tu je i tužna priča sudbine gospodina Magelana, bez koga Zemlja možda ne bi bila okrugla.
Sišao je čovjek na kopno poslije dugog putovanja morem, prošetao po majci zemlji, pa se fino odmorio u jednom gustom hladu, te lijepo zadrijemao, a kada je oči otvorio, oko njega skupina mladića realistički golih, nasmijanih, zadovoljnih u antropofagskom raspoloženju. To je njihova priča, razumije se, a možda su te kanibale i izmislili, onako politički. Tako je Magelan poslije sretnoga susreta sa zemljom, i poslije uživanja u prilijepoj prirodi džungle, završio u kanibalskom kazanu (istina, i takav kazan do dan danas naučno ne dokazan), i postao večera ljudima koji (siguran sam) nisu bili svjesni njegove misije i za koje zemlja je možda bila (sasvim slučajno) ravna kao tepsija, što je, zna se, apsolutno pogrešno shvatanje.
Jeli su slatko. I pojeli su ga od glave do pete, a uopšte nisu ni znali koga jedu. Reci mi šta da se kaže drugo osim da se nalazimo pred krajnje nehumanim gestom kanibalskih plemena (...!) prema naučniku kao što je Magelan (sa istom slašću sigurno bi pojeli i Ajnštajna), a što se mene tiče ja bih ga nazvao otvorenim atentatom protiv nauke u cjelini. Znam da svi dijelimo isto mišljenje kada su u pitanju (ne)humani principi vezani za prošlost (aktuelnosti čekaju na dijagnozu u bliskoj budućnosti), svi smo lahko i demagoški (modni trend znaš) protiv svih sličnih slučajeva, od faraona i Nerona pa sve do Hitlera i Staljina, samo zato jer su prošlost.
Ali ja što još uvijek nisam prošlost, šta ću ja? Šta kada sasvim malo prošlosti de facto mi je ugušila i posljednju želju da putujem morem bilo zbog herojskih namjera (Magelan je postao heroj sticajem sretnih okolnosti), a taman belaja, da se do neke obale još i stigne.
Tu su i optimisti, koji obično redaju neka zvučna imena, bodre me njima i stalno ponavljaju, Helsinki, Paris, Volter, Šopenhauer, itd. Ali šta sve tu vrijedi, kada sam se trefio takav, verbalno nevaspitan i seljački skeptičan. Osjećam, možda sasvim neopravdano, da ako se domognem snage i stignem do neke obale bijeloga svijeta, postat ću večera evropskim parlamentarcima, i da će me pojesti na najhumaniji način, što bi na kraju ispalo kudikamo gore od Magelana, pošto je on postao heroj, a ja jedino siguran mesni proizvod, samo zato što je Balkan još uvijek čista zona od poludjelih krava.
Niko mi nije dužan da me čeka i trpi (a još manje Vi, sa kojima znam da dijelim potpuno razumijevanje) dok ja još jednu dugu nit ispredem, koja bi se vrlo lahko zamrsila (mi ovdje kažemo “zaplendžala”) i to radi kontinentalnog kursa Napoleona Bonaparte. Poznato je svima da su i njega progutali kudikamo modernija, prava i naučno dokazana kanibalska plemena. A nije nikakva ironija ako saopštimo da su ga ovi drugi pojeli, isto od glave do pete, ali sada u ime humanih principa, pa tek poslije priredili mu status (ili licencu) “heroja”. Mislim da vam je sada sasvim jasno da se i moj bijeg preko kopna isto raspao, i isto do temelja, zbog sličnih derivata racionalnog (ne)humanizma.
Samo još da dodam da je Magelan rođen na kontinentu, tražio belaj po okeanima, a snašlo ga opet na kontinentu. A Napoleon je rođen na jednom malom ostrvu, belajio po kontinentu, da bi završio na još manjem ostrvu. To je to. Psihološka shema. Nalazimo se pred tačno savršenim sistemom kretanja stare (!) dobre (!!) i poštene (!!!) Evrope, gdje je sve predviđeno, od mamutskih fosila pa sve do kontraceptivnih mjera pred spavanje. Sve je zaokruženo kao sa kompasom, bilo da je u pitanju kontinent ili ostrvo.
E sada, na ovom našem Balkanu, kao prvo, nije pronađen nijedan mamutski fosil, niti se zemlja kopa za tako nešto, naši su zemljoradnici ekstremno konzervativni, navikli na pasulj, krompir i kukuruz, i nema drugo i da po glavama lupaš.
Kao drugo, mi smo ti po prirodi fundamentalno ljubomorni na žene, te zbog takvoga nasljeđa znam, i siguran sam, da se neće priznati ni njihova ponuda o kulturi prezervativa, ma koliko ona tanka bila, pa i pored garancija, da ništa ne smeta između.
Kao treće i najvažnije, Balkan nije kontinent i ne postoji ni namjera da se tako nešto dokaže, a nije ni ostrvo (to i djeca znaju), pa i kada bi to htjeli ne bi mogli dokazati.
Balkan je Balkan, POLUOSTRVO, tačnije, još uvijek neotkriveno poluostrvo, van spomenutih sistema kretanja (Magelan i Napoleon nisu ni prošli ni došli u susret ovdašnjom gostoprimstvu), zemlja gdje još uvijek čovjek ne priznaje da bude pritisnut u okviru bilo koje geometrijske figure, i gdje, hvala Bogu, još uvijek ima dovoljno prostora da bi se izbjeglo ono najgore, čovjek kao hladni bezdušni procenat.
Ono što se eventualno traži od nas, nije promjena nego metamorfoza, nije da se prijedlog prihvati nego vlastitu kožu da odbacimo, nije da se prizna nego da se sasvim potrošimo. Primjeri mi nikad nisu bili dragi, jer znam da oni koji varaju vlastite narode imaju bezbroj gotovih kontri, ali samo pogledaj: balkanski Ajaks je Homerov heroj iz Ilijade, sa druge strane, Ajaks je nogometni klub na Zapadu, i na kraju, ajaks su najmanje moguće ženske gaćice (tange), uvoz iz Zapada specijalno za Balkan. Vidi ti kakva čudesna maršruta po ljudskome tijelu, zar ne (?!), prvo, odavde sa Balkana glava (ideja), prebacila se u Zapad na noge, a eto ti i bakšiš na guzu (???!!!). Bože sačuvaj, očigledno netko ovdje želi haos.
Balkan ima svoj sentiment, ljudski, sa svojim vrlinama i mahanama. I osmjeh i mržnja, ovdje su nekako drugačiji, bez onog vela po licu; "znam ja, ti nešto kriješ!”. Dobro, razlike su tu, ali to su nijanse vrijedne samo za balkanska čula. Ovi iz uvoza krojeni po standardu darvinskog orangutana, nisu u posjedu takvoga sluha. Svi su Balkanci, htjeli mi to ili ne, vaspitani ljudskom načinu shvatanja i prihvatanja novih ideja, pa tek poslije izgradili i svoj način primjene njih u svom životu i prostoru, od obične čorbe pa sve do svadbe, od slatke baklave pa sve do zlatom izvezene puške.
Nešto što suštinski ljudstvo podržava, na Balkanu ne samo da je priznato nego i dobija domaći pečat kao originalno. Poslije 500 godina pod politikom Osmanlija, u međuvremenu na ovim prostorima su pali i bili nasmijani kraljevi, pao je i još uvijek svježe nasmijan komunizam, te šta će da se desi sa ovom demokratijom ništa ne može da se kaže. Sigurno je samo to da, ako bude prihvaćena imat će i balkanski pečat kao original, ako ne ima da se smijemo do suza.
Robert Montran u svojoj knjizi "Historija Otomanske imperije", pošto prede dugo po svim stranicama, mada on to nije rekao, a možda ne bi to ni želio, ipak nudi po mom osjećaju sažeti zaključak: "Takvu demokratiju i ljudska prava, čovječanstvo ne može ponoviti, a još manje je u stanju da izbriše iz sjećanja".
Dakle, radi se o odlično mutnoj vodi, savršeno mutnoj situaciji i fenomenalno čistom ludilu. Sami zaključuju da je to i to, tako i tako, i sami se bore vrlo energično upravo protiv vlastitog zaključka. Hajde ti pa otpetljaj čvor! Ono što tradicionalno mi Balkanci znamo jeste, da ako se na jednu stranu dobro plaća, na drugoj strani potrošit će se istom mjerom, garant.
Tako je uvijek bilo, patriota i izdajica, humanista i general, kralj i prosjak, svi su u jednom čovjeku (nema tu legendi, era specijalizacije loše je prošla na Balkanu), i teško je, mislim, da se ovakva balkanska mješavina može dotjerati da dobrovoljno bude kanibalski pojedena poput Magelana i Napoleona, bilo to i sa vrijednom cijenom heroja.
Na ovom našem poluostrvu lokalizam ne popušta ni od sela do sela, a još manje od naroda do naroda, zamisli samo kako bi prošlo nešto što dolazi sa ostrva ili kontinenta na naše poluostrvo.
Banalni gastronomski hedonizam koji nam se nude nije ustvari prava valuta za konvert, da bi se time promijenili i postali jednostavno eklektični. Ova otrovana kampanja koja šeta po Balkanu, javno i tajno, ozbiljno je ušla u lavirint, u koji se ulazi mlad a izlazi star, ili tražeći izlaz ostaju u njemu i pristaju na balkanski stav da slatko i slano ovih su jednako važni jedno-drugom kao što su i neophodni, ili ako ne pristanu, oholo pomahnitaju.
Svako ima pravo (istina, još uvijek nepriznato) da lično sumnja da će se išta postići uprkos velikom trošku (ovo polje je idealno za Balkance - od pamtivjeka tu se osjećaju u nevinom stanju, troše tuđe pare bez predrasuda i bez mogućnosti im se nalijepi krivica), još da dodam i prkos velike zapadnjačke propagande da budu prihvaćeni njeni politički stavovi (ovo drugo polje je fantastično za viceve).
Sudeći okolnosti u okviru našeg seljačkog shvatanja, jedino od svega ovoga što će biti vrijedno sjećanja, ove spomenute gužve, jeste jedna klasa ili sloj ljudi koja je privremeno došla do izražaja (svaki narod ima svoje đubre), koja po prirodi ne poštuje nikakve principe, i čije osnovno shvaćanje slobode dobije smisao samo o prekidu veza sa moralnim sankcijama. Ovo što je pred nama (laicizam, ateizam, snobizam) očito provocira snažne izazove, a mi dobri Balkanci dobro znamo da su to velika ili sitna iskušenja, samo mrvicu drugačija od prethodnih.
Kada bi balkanska muha pala u tanjir graha porijeklom iz zapadne konzerve, čuo bi kako proklinje glasno i jasno ne samo ljudsku pamet, nego cijeli ljudski rod, i to vrlo ljuto. Mačke i psi (ovi naši) kada pojedu, ili samo okuse onu specijalnu hranu sa zapada, prosto pomahnitaju, pa tek poslije heftu dana postaju nekako nostalgični, kao da glume nekog od poznatih isposnika, ili možda lično Gautama Budu. Svi se nadaju da kad-tad će se prilagoditi, ali niko se ne nada da poslije navike na takvu hranu, psi će nastaviti da laju i mačke da mijauču. Svaki je početak težak, kao kod novih cipela. Ali uspjesi su tu, prmjera radi, i mi smo zavoljeli miša (Džerija) ili smo vrlo blizu toga, a mrzimo mačke (Toma), i u svemu tome ponašamo se kao da normalno postupamo.
Velika je laboratorija u pitanju na svakom kvadratu zemlje u ovom šarmantno podijeljenom poluostrvu. Eksperiment je tek na početku, a radi se punom parom da prema njihovom optimizmu, sjekira koja će na kraju pasti ne samo da odcijepi nego potpuno rastavi vrijeme od prostora u našem sjećanju i razumu. Kako bi onda ispalo? Vrlo lahko, čovječe, odgovor zagonetke je na stolu i frazeološki poredak bi bio približno ovakav: “Historija je prošlost i zbog toga kao potrošena šansa, izgubila je pravo da bude i vrijeme, pošto praktički vrijeme u prostoru vrijedi od sada pa u buduće, dakle sjećanje na prošlost jeste u sukobu sa prostorom, te prostorski samo kvari trendove koji predstoje što definitivno ispada ne samo štetno i nefunkcionalno već i grafički pogrešno...itd”.
Je li vam sada jasno? E samo da znate, da ni meni nije. Kada bih nastavio i dalje vezati ovaj čvor riječi, siguran sam da bi se otvorile sjajne perspektive, koje bi razočarale do ludila naše klinički nepotvrđeno zdrave političare i neklinički zdrave mase (ili birače) koje zahvaljujući slobodama u ponudi (sloboda hodanja po zemlji, sloboda spavanja i buđenja, sloboda robovanja robom, itd., razbila se sloboda, brate moj, pa znaš, postala množina), došli su do zaključka da nisu više narod.
Dobro, nećemo u politiku, ali u pitanju je zamka sa svojim čvrstim dokazom na stolu; znaš ti ono staro da se spasi čast: “Mnoge civilizacije su srušene, mnogi narodi su pogubljeni, itd., itd). Pa zašto smo baš mi Balkanci sada tako tvrdoglavi i otporni prema pesimističkoj paraboli koja je historijiski istinita za sve narode, a i naučno je potvrđena? Zašto baš mi odbijamo da trijumfalno uđemo u novu zlatnu eru asimilacije? Veliko je čudo oko nas! Zašto…(?!) Za bojazni nema više razloga. Okolnosti su super, dileme su poput tepsije poravnate.
Zemlja je još odavno i još uvijek okrugla, majmun je priznata top-ličnost, a vegetarijanski savjet je više nego jasan za sve uspješne bijede naše planete:
“Za miran san i somnambuljsko buđenje; banane, soja, grah i gljive. Kao desert, fasadno dostojanstvo i naftni derivati. Prema želji mogu se dodati (za nezadovoljne) multivitamini u tabletama ili scenario za samoubistvo. Kraj recepta”.
p.s. Sve se ovo da potrošiti jedino američkom brzinom kretanja.

Da ne bih gnjavio i dalje sa vegetarijancima (ovi novi nisu ni na izgled mirovnjaci kao stari indijski Džaini), zaključit ću da su trenutno prihvatljivi, jer njihova ideja je kanibalski priznata, a njihov savjet o srećnim ljudima bez ikakve sumnje vrlo originalan: “Pošto se krave hrane slično ljudima (mesnim derivatima), treba obavezno ljude hraniti slično kravama, da bi se stari (itd.) kontinent spasio od ludila.”
Tanak vez, svaka im čast! Morate mi priznati da mi Balkanci, i kad bi pozvali sve naše budale zajedno, pa i kada bi ih natjerali da dobro mućnu glavom, ne bi pronašli ovako pametno rješenje, kako se poput krave može postati srećan. Najbolji možda od naših spomenutih budala, zabrbljao bi samo nešto bez veze, slično: “Još unaprijed da znaš da ćeš biti sretan?! To ti je garantovano, magla i po. Znači da dobrovoljno predložiš, kako da se svojom nogom šutneš po vlastitoj guzi i vlastitoj dobroti i srušiš je zauvijek.”
Budala k'o budala, ne zna ti on ni za istok ni za zapad. A netko drugi, za kojeg se tvrdi da nije budala, a priznato je da nije sa istoka, dakle zapadnjak pod imenom Deni Didero, upozorava nas i tvrdi: “Ne vjerujte čovjeku koji dolazi da uspostavi red.” Prava riječ, ali za nas Balkance vrlo važna je i boja riječi koju treba da prihvatimo. Primjera radi od cijele američke zastave boja koju Balkanci najviše vole jeste ona slatka lijepa zelena boja dolara, i to se prihvata bez ikakve predrasude.
Svakako da nisam namjeravo doći do ove dužine i nije mi bila namjera da Vas gnjavim, ali kada nedostaje jedna riječ u mom siromašnom fondu, primoran sam da se služim sa 5-6 dodatnih sa kojima nekako otkupljujem situaciju. Takav tok tebe tjera da umjesto jedne ili dvije stranice čitaš mnogo više, a i nešto od mene na bakšiš kao dodatak. Na početku sam obećao da ću biti što kraći, a ispalo je duže od Prvog svjetskog rata, ali svakako znatno kraće od Drugog.
To je sve za sad. Sve u svemu, po samoj naravi Balkanci su ponosni što su Balkanci te tako se u svakodnevnici i ponašaju, a ima i nekih koji se stide što su Balkanci a to im ništa ne mijenja, oni su tu sa nama. Mislim da u ovim seljačko naivnim redovima i jedni i drugi su našli barem po nešto što im odgovara kao njihovo, zapravo nešto manje za one koji se stide svoga stanja, ali proći će im sigurno.



Ostali prilozi:
» OTKUD MOJA VELIKA LJUBAV PREMA MUSLIMANIMA?
Blažo Stevović | 29. May 2017 23:30
» GENOCID U PRIJEDORU, NE ZABORAVLJAMO I NE HALALIMO!!!
Elmedina Muftić | 29. May 2017 16:55
» NEBESKI SRBI, SA VOJVODOM TOMISLAVOM I GUSLAROM MILORADOM
Mr. Milan Jovičić | 28. May 2017 00:41
» KAD PRAVDA ZAKASNI
Avdo Huseinović | 27. May 2017 03:13
» ŠKOLSTVO U PLAVSKO-GUSINJSKOJ KRAJINI
Dr. sc. med. Safet Lješnjanin | 26. May 2017 20:41
» KAKO PROVESTI RAMAZAN
Abdullah ef. Hodžić | 26. May 2017 14:08
» POD KIŠOBRANOM EVROPSKE UNIJE
Zijad Bećirević | 24. May 2017 15:39
» BOŠNJAČKE INSTITUCIJE
Džebrail Bajramović | 23. May 2017 21:04
» DEPORTACIJE, NAKON ČETVRT VIJEKA
Mirsad Kurgaš | 21. May 2017 19:11
» BROD BOŠNJAČKE OMLADINE PRIBOJA
Larisa Karaosmanović | 17. May 2017 17:47
» GRAĐANSKA SIGURNOST – PARTNERSTVO VLASTI I GRAĐANA KOJIMA SLUŽE
Maureen Elizabeth Cormack | 17. May 2017 16:11
» HLJEB
Velija Murić | 17. May 2017 14:19
» LAPOT
Sead Zubanović | 15. May 2017 18:29
» IZJEDNAČAVANJE KRIVICE U PROCESU POMIRENJA BH NARODA
Zijad Bećirević | 15. May 2017 18:09
» PARADA LICEMJERA I MITOMANA
Elmedina Muftić | 12. May 2017 02:38
» KAKVU SU NAM SUDBINU PROREKLI I SANU I HAZU?
Mr. Milan Jovičić | 12. May 2017 02:01
» OSLOBOĐENJE BOSNE OD DUHOVNOG KOLONIJALIZMA
Akademik dr. Ferid Muhić | 10. May 2017 18:26
» RAZDOBLJE IZMEĐU DVA KORAKA
Fatmir S. Bači | 09. May 2017 04:29
» CRNI LABUDOVI - SNAGA BOSANSKOG OTPORA
Elmedina Muftić | 09. May 2017 03:10
Ostali prilozi istog autora:
» ZALOG SVJETLOSTI
09. December 2016 17:38
» FENOMENOLOGIJA SLOBODE
29. July 2016 01:11
» JEDNOSTAVNA KNJIGA
29. May 2015 18:58
» DIJALOG TO JE ČOVJEK
01. April 2015 14:45
» ZEMLJA DOMOVINA
13. December 2013 15:21
» BOSNA BEZ NACIJE
31. March 2013 15:35