Abdulaziz Ahmedbegović, zvani Zijo je predsjednik Medžlisa IZ Gračanica i poljoprivredni proizvođač iz Sokola, bivši član Mladih muslimana, odbornik u Skupštini opštine Gračanica i nekadašnji prvi čovjek Mjesne zajednice Soko. Mladi muslimani Ugledni Sokoljanin, uvažen komšija, vjernik, svjetski putnik, proputovao 26 zemalja svijeta, dugogodišnji predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Gračanica, mladi musliman u mladosti, mladi musliman danas – u zrelom dobu. Napredni poljoprivredni proizvođač nekad – i sad. Rođen je 1926. godine u Sokolu, u uglednoj porodici Ahmedbegovića, koja po porodičnom predanju vuče porijeklo iz Anadolije. Završio je nižu Behrambegovu medresu u Tuzli i višu Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, kasnije pohađao orijentalistiku, ali državnu službu nikada nije mogao dobiti - iz političkih razloga. Sredinom 1943. godine povezuje se sa organizacijom Mladih muslimana na području Srebrenika i Gradačca, u proljeće 1945. stupa u jednu partizansku jedinicu i sa njom dočekuje kraj rata. Bilo je to političko opredjeljenje većeg broja članova organizacije Mladih muslimana koji su u partizanskom pokretu prepoznavali najbolje rješenje budućeg statusa Bosne i Bošnjaka u njoj. Po završetku rata, međutim, počela je neka druga priča i nepodnošljivo rušenje ideala - prvi udari na slobodnu misao, na vjeru, na tradiciju, na imetak… Potom hapšenja, torture, zatvor… Zatvor i UDBA Zijo Ahmedbegović je optužen za pokušaj organizovanja pobune protiv "naroda i države" i na montiranom sudskom procesu 1949. godine, osuđen na 10 godina strogog zatvora. Kazna mu je, po žalbi, smanjena na 8 godina. Polovicu je "odležao" u Zenici, a drugu polovicu kod kuće, pod takozvanim uvjetom i pod strogom "paskom" UDBE, što je bilo gore od zatvora. Nakon "sravnjivanja" računa s vlastima još dugo će nositi hipoteku sumnjivog antidržavnog elementa, dugo vremena će ga krišom pratiti i "otkucavati", ponekad provocirati. Nije im nasjedao, prihvatio je realnost i duševno smirenje u sebi, u vjeri u boga, u zemlju, u svoje imanje, porodicu, komšije, prijatelje. Zato je uživao veliki ugled među ljudima, posebno u svom komšiluku, u svom selu. Moderni poljoprivrednik Kad je malo "popustilo", biran je u više navrata za odbornika Skupštine opštine Gračanica, dugo godina vodio je Savjet za poljoprivredu, na svom imanju dokazivao je prednosti moderne poljoprivrede. Uvođenje novih agrotehničkih mjera, a posebno vještačkog đubriva išlo je jako teško. Ljudi su sve to prihvaćali s nevjericom – kao opasnu novotariju. Zijo je prednosti moderne poljoprivrede dokazivao ličnim primjerom, na svom imanju, u svojoj bašči, u svom dvorištu, radeći sa svojom porodicom, sa svojom djecom. MZ Soko Dugo godina bio je prvi čovjek Mjesne zajednice Soko. Preko njega su išle mnoge akcije u selu: izgradnja škole, vodovoda, asfaltiranje seoskih puteva, prva telefonska centrala na selu… Ličnim primjerom je dokazivao da su našem narodu potrebni pametni i školovani ljudi, da se mlade generacije moraju školovati – da bismo opstali i kao ljudi i kao narod. Bilo je to jako važno u vremenu kada su po našim selima još uvijek bile prejake snage koje su se na sve moguće načine suprotstavljale modernoj prosvjeti i školovanju, naročito ženske djece. Zauzeo se za što brže otvaranje osmogodišnje škole u selu. Trenutno obnaša funkciju predsjednika Medžlisa Islamske zajednice Gračanica. info.gracanica.net

Jedan po jedan odlaze – Mladi muslimani. U ponedjeljak, 08. aprila, 2013. god. oko dva sata ujutro preselio je na Aharet u 87. godini života Abdulaziz Zijo Ahmedbegović iz Sokola, općina Gračanica. Sutri dan u utorak bila je dženaza u Sokolu. Dženazu je imamio reisu-l-ulema Husejn Kavazović u prisustvu reisu-l-uleme emeritusa dr. Mustafe Cerića, inače zeta Abdulaziza Zije. Resiu-l-ulema Kavazović je održao kratak i općenit govor, naglasivši da je veliko prisustvo ljudi na dženazi dokaz da je Abdulaziz Ahmedbegović bio dobar čovjek. Nije govorio o njegovoj mladomuslimanskoj pripadnosti, niti se posebno osvrnuo na njegov dugogodišnji hizmet Islasmkoj zajednice u svojstvu predsjednika Medžlisa u Gračanici.

Mnogima nije bilo jasno zašto dženazu nije imamio njegov zet reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić i zašto nije govorio o svom puncu, kojeg je toliko poštovao i s kojm se tako ponosio. Mažda je odgovor na to pitanje u njegov želji da aktualni reisu-l-ulema ostavi svjedočanstvo o čovjeku koji je svoj život posvetio islamu i borio se za prava Bošnjaka. O toj istini trebamo govoriti i biti im zahvalani, jer da nije bilo njih: Abdulaziza Zije Ahmedbegovića, Safeta Tokića, Omera Nakičevića i drugih Mladih muslimana, ko zna da li bi išta ostalo od islama i muslimana ne samo u Bosni i Hercegovini, već i na Balkanu.

Bili su obojica i Safet i Omer na dženazi svom životnom saputniku i nerazdvojnom prijatelju. Ta bratska ljubav i to životno prijateljstvo, koje su ta tri Bošnjaka škovali u medresi, pa u zatvoru, pa onda u životu, trebalo bi da naša djeca uče u školskim udžbenicima. I trebalo je da na Zijinu dženazu dođu bošnjački državni i politički čelnici i da odaju počast i riječi zahvalnosti borcu za ljudska prava, borcu za slobodu bošnjačkog naroda ne zbog Zije, Safeta i Omera, već zbog sebe i svog položaja, zbog naše djece i naše bošnjačke budućnosti.

Lijepo je bilo od Muftijstva tuzlanskog što je ovoj trojici bošnjačkih junaka dodijelilo priznanja, koja im je uručio reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić. I lijepo bi bilo da su se sjetili bošnjački državni i politički čelnici da to isto urade, jer narod koji ne poštuje svoje zaslužne pojedince, osuđen je na kolektivni poraz i poniženje. Ali oni se nisu sjetili. I kako reče jedan, kako će se sjetiti kad ovi sadašnji bošnjački politički i državni čelnici nemaju samopoštovanja, pa tako ni poštovanja prema ljudima koji su tako zaslužni za njihov položaj. Sadašnji bošnjački državni i politički čelnici, nažalost, nisu dorasli jednog takvog odnosa prema ljudima, s kojima bi se svaki narod visoko ponosio.

Mladi muslimani jedan po jedan odlaze, ali njihova ideja i djela ostaju, kao svjetiljka za buduće generacije Bošnjaka, unatoč svima koji bi da se zaboravi uspomena na njih, na njihova dunjalučka iskušenja i komunističke torture. To što su Mladi muslimani doživjeli od komunističke vlasti i kako su preživjeli najbolje znaju oni, njihova familija i njihova najbliža rodbina.

Abdulaziz Zijo Ahmedbegović bio je vrijedan, pouzdan i nadasve odan svojoj vjeri, kulturi i naciji. Za njega, kao i za mnoge druge Mlade muslimane, nakon zatvora slijedio je zatvor praćenja, pozivanja i ucjenjivanja svim i svačim sa željom da ih se zaplaši, ponizi i u konačnici odvrati od njihovog uvjerenja i prava da budu i ostanu slobodni ljudi u svojoj vjeri i na svojoj zemlji. Bilo je potresno slušati Zijinu priču o smicalicama u Beogradu kad su mu kazali da se njegov index izgubio na fakultetu za orjentalistiku. Govorili su mu da index traže, ali ne mogu da ga nađu i zato je Zijo morao prekinuti studije u Beogradu i vratiti se kući da obrađuje zemlju.

Znajući šta su sve spremni uraditi, Zijo se uhvatio poljoprivrede i za kratko vrijeme iz inata i ponosa postigao zapažene rezultate u poljoprivrednoj proizvodnji da su ga poljoprivredni stručnjaci predložili za jednu od prestižnih republičkih nagrada u to vrijeme. Zijo je prihvatio da primi nagradu, ali kad su mu rekli da iz svoje biografije treba da izbriše vrijeme provedeno u zatvoru zbog mladomuslimanstva, odbio je primiti nagradu i ostao dosljedan slobodarskoj ideji Mladih muslimana.

No, najveću traumu Abdulaziz Zijo doživio je kad je u kući kod svog višegodišnjeg prijatelja našao index za kojeg su mu rekli u Beogradu da su ga izgubili. Tada, kao i bezbroj puta ranije, Zijo je osjetio gorčinu komunističkog totalitarizma, koji je imao potrebu da kontrolira sve i svakoga na najgnusniji način – upotrebom rodbine i prijatelja za doušništvo često iz čiste potrebe za osvetom i iživljavanjem nad neistomišljenicima.

Zijo je to sve preživio, ali je ta vrsta torture ostavila duboke traume, koje su ga mučile i proganjale do kraja života. Radovao se padu komunizma, ali i brinuo šta će biti s našim narodom. Vjerovao je Aliji Izetbegoviću i zato je bio među prvima u osnivanju SDA-a. Niko se ispred SDA-a nije sjetio da mu se na dženazi zahvali. Bilo je nekoliko uglednih (Safet Softić) i neuglednih (Osman Brka) članova SDA-a na dženazi, ali niko nije izrazio želju da se Abdulazizu Ziji Ahmedbegoviću zahvali za njegov doprinos u osnivanju i razvoju SDA-a. A zašto bi kad se neki u SDA-a hvala da su konačno očistili SDA-a od Mladih muslimana, koji su im smetali na putu za Europu.
Ti i takvi se sigurno sad raduju što nam se, odnosno njima vraća Munir Alibabić Munja, koji je, kako kaže Željko Komšić, „pošten“, i „dosljedan“, i „profesinalan“, a šta drugo nego u praćenju i gonjenju novih Mladih musliman, ako se kojim slučajem pojave. No, to je dobra poruka Bošnjacima da znaju šta im se može dogoditi ako budu naivni pa povjeruju igri bez granica Željka Komšića, koji izigrava novog Titu među Bošnjacima, jer Hrvati i Srbi takvu priču ne slušaju. Zanimljivo je kako se promovira nova politička partija Željka Komšića u smislu da je „jednonacionalno partijašenje“ prošlo i da sad slijedi multinacionalno. Naravno, to važi samo za Bošnjake da multinacionalno dijele sa onima koji su se već nacionalno tako utvrdili da ih ništa i niko, pa ni Željko Komšić, ne može pomjeriti iz nacionalnog sedla u Bosni i Hercegovini. Komšić nam vraća našeg, odnosno njihovog Munira Alibabića Munju, koji zna i hoće kako umrtviti bošnjačko i panbošnjačko nacionalno buđenje, koje je u zamahu kroz nastajenje bošnjačkih nacionalnih institucija.

Na dženazi našem Abdzulazizu Ziji Ahmedbegoviću čuo sam kako jedan Bošnjak sa izvjesnom sjetom, ali optimizmom ovako kaže: - Odlaze nam Mladi muslimani, ali nam, hvala Bogu, dolaze mladi Bošnjaci. Nadajmo se da će i njihova spremnost na žrtvu za slobodu i prava našeg naroda biti ista, pa i veća, nego što je bila kod Mladih muslimana. I nadajmo se da neće biti novih Tita za kojima će Bošnjaci naivno krenuti u još jedan genocid.

Neka Uzvišeni Allah Abdulazizu Ziji Ahmedbegoviću podari lijepi Džennet, njegovoj porodici sabur, a nama neka Zijina žrtva i životni put bude pouka i poruka kako se brani čast vjere, sloboda nacije i pravo države. Amin!