Šemso AGOVIĆ: Ovako – neredigovan Gorski vijenac, uvaženi doktore, ne bi prošao na konkursu u Švedskoj. Čak šta više – Gorski vijenac je ustvari ruglo poezije, nemoj mi zamjeriti. Zapravo je eklatantan primjer zloupotrebe poezije na način da se izlije neljudski, nehuman i divljački odnos prema protivniku, suparniku, uopšte čovjeku. A tek pogled na ljubav, moj profesore, to je kuriozitet u svjetskoj književnosti za sva vremena.

Uvaženi gospodine dr. Šerbo Rastodere,
oglasio si se kolumnom u crnogorskim Vijestima pod naslovom Ima li razloga za novo čitanje Njegoša, kojom ozbiljnog čitaoca dovodiš u zabunu svojim kontradiktornim stavovima, nedorečenošću, ali i pogrešnom upotrebom interpunkcije (sic!): tvoji navodnici, upitnici, itd., prave pravu zbrku, vapeći za lekturom. Doduše, sada je na internetu tako – „pisci“ ne vode računa o jeziku i nije ih briga što će im se zamjeriti polupismenost – oni pišu u stilu one „pjan, rekosmo, pa misli da pjeva“ – kako napisa zloglasni predmetni pjesnik iz tvoje kolumne.

U toj kolumni za njega – tog zloglasnog poetu – tvrdiš da je „bez sumnje veliki pjesnik… Nesporno je da nikada nije predstavljao problem Njegoš kao pjesnik“ nastavljaš ekspertizu, dragi Šerbo, rečenicom u kojoj je red riječi stumban, ali to sada nije važno, jer slijedi tvoj recenzijski biser, koji kao da si plagirao od pjesnički ostrašćenog gimnazijalca: „Poput brojnih drugih velikih poeta i on je svojim stihovima dosegao nebeske visine, a snagom poetskog izraza s pravom se popeo na prijesto uzvišenog pjesništva koje se iskazuje kao sinteza kolektivne pameti i poetskog iskaza“.

Origijanje (Karikatura za Bošnjaci.Net: Šukrija Meholjić)

Bravo, doktore! Posebno za ovu „kolektivnu pamet“! Savršeno, nema šta. Samo šteta što ove apologetske tvrdnje nisi potkrijepio argumentima – a mogao si, Gorski vijenac ti je odavno poznat. Našao bi ti u njemu dokaze o nebeskim visinama, ne treba sumnjati, mada bi morao zaobići devedesetak procenata teksta, znaš – sve ono gdje pjesnik koristi ruganje, mržnju, cinizam, veličanje zločina, podsticanje na zločin… to skloniš i eto ti skladnosti tvoje recenzije i njegove poezije. Tako očišćen Gorski vijenac bi bio spreman na kandidaturu za Nobelovu nagradu, za koju se, kao što znaš, zahtijevaju visoki standardi što se tiče humanizma, etike i estetike književnog djela, a Gorski vijenac bi u tom slučaju pucao od toga.

Bravo, doktore! Posebno za ovu „kolektivnu pamet“! Savršeno, nema šta. Samo šteta što ove apologetske tvrdnje nisi potkrijepio argumentima – a mogao si, Gorski vijenac ti je odavno poznat. Našao bi ti u njemu dokaze o nebeskim visinama, ne treba sumnjati, mada bi morao zaobići devedesetak procenata teksta, znaš – sve ono gdje pjesnik koristi ruganje, mržnju, cinizam, veličanje zločina, podsticanje na zločin… to skloniš i eto ti skladnosti tvoje recenzije i njegove poezije.

Ovako – neredigovan Gorski vijenac, uvaženi doktore, ne bi prošao na konkursu u Švedskoj. Čak šta više – Gorski vijenac je ustvari ruglo poezije, nemoj mi zamjeriti. Zapravo je eklatantan primjer zloupotrebe poezije na način da se izlije neljudski, nehuman i divljački odnos prema protivniku, suparniku, uopšte čovjeku. A tek pogled na ljubav, moj profesore, to je kuriozitet u svjetskoj književnosti za sva vremena. Ukratko ću sve ovo argumentirati, samo da se za trenutak vratim tvojim kontradiktornostima u kolumni, da ne zaboravim: kako si mogao, dragi Šerbo, u jednom dahu tvrditi da je Njegoš sjajan pjesnik i da ga treba staviti na sito i rešeto, ako ne i povući iz školskih programa? Je li stvarno misliš tako, ili ti je ovo neka promućurna taktika? Kao ono – prvo ga podigni što više, da bi se zatim što brže sunovratio.

O argumentima da je GV stvarno poetsko čudovište, da tako kažem, napisat ću kratko, da te ne gnjavim, znam da imaš puno posla, a i znaš već ionako sve oko toga. Pa ipak. Znaš da je tema spjeva uništenje jedne narodne zajednice, komšijske i takoreći bratske, onako, bez razloga, da je nema. Kao u lošem hororu. Vladika Danilo je idejni tvorac i organizator. Potčinjeni ga upozorava na ozbiljnost, pošto se ovaj bio nešto zamislio, na ozbiljnost sastanka:
„na kome si sabra Crnogorce
da čistimo zemlju od nekrsti“. (95)

Međutim, vladika Danilo je i dalje kolebljiv zbog straha od kazne zbog planiranog zločina, ali ne od božjeg ili ovozemaljskog zakona, kao ni od turskog, već od samih žrtava – šta ako se suprotstave, pruže otpor i eventualno pobijede:
„Ne bojim se od vražjega kota,
neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.“ (530)

Junački vladika se jednostavno uprpao, dragi profesore, jer se boji da će
„vrag đavolu doći u svatove
te svijeću srpsku ugasiti!“ (536)

Uvaženi profesore, moram te obavijestiti da u groznom GV Njegoš ženske ne da mrzi – on ih prezire iz dna duše:
„žena plače kad najviše laže…
Ćud je ženska smiješna rabota,
ne zna žena ko je kakve vjere;
stotinu će promijenit vjerah
da učini što joj srce žudi.“ (479)

O argumentima da je GV stvarno poetsko čudovište, da tako kažem, napisat ću kratko, da te ne gnjavim, znam da imaš puno posla, a i znaš već ionako sve oko toga. Pa ipak. Znaš da je tema spjeva uništenje jedne narodne zajednice, komšijske i takoreći bratske, onako, bez razloga, da je nema. Kao u lošem hororu.

Ali, okušao se Njegoš, po ugledu na Šekspira, i u tragičnoj ljubavnoj poeziji. Ima i on u GV svoju Juliju i svog Romea, a to su Mujo Alić i Ruža Kasanova. Zaljubili su se, ali im se nije dalo. Za razliku od Romea i Julije, oni ne izvršavaju samoubistvo, već padaju od „junačke“ ruke. Evo njihove priče:
„Mujo Alić, turski kavazbaša,
odveo nam Ružu Kasanovu
i uteka s bratom najmlađijem.
Evo ima više no godina
otka' nešto među sobom glave;
ali ko bi moga pomisliti
da će uzet Srpkinja Turčina?
I čujte me dobro, Crnogorci!
Trag po tragu meni poginuo,
da je bješe Srbin ugrabio,
ako hoćah glave obratiti –
ta nevolja kako me boljela.
Ema kad čuh e ode u Turke,
već kud kamo ne bi razmicanja,
no za njima u potoč pođosmo;
na Simunji stigosmo svatove
te ubismo obadva Alića,
a kroz Turke nesrećnu nevjestu. (495)

Moj poštovani profesore! Poslije ovakve „poezije“ osjećam neku prazninu i ne znam šta da ti napišem. Možda samo ovo: reći da su ovo poetske nebeske visine je isto kao kad bi rekao da su četvorogodišnje kanonade na Sarajevo bile savršeno harmonične, slikom i zvukom, i preciznošću. Rijetko koja granata je promašila.

Želim ti uspjeh u radu i čvrsto zdravlje!
Tvoj Šemso