Avdo METJAHIĆ: U nacionalnom smislu, Bošnjaci su podvojeni na nekoliko grupa; Bošnjaci, Muslimani čak i crnogorski muslimani, čije konce u rukama drže oni da im je zapalo bošnjačkog a ni muslimanskog uha danas nebi postojalo na tim prostorima. Što se tiče crnogorskih mislimana, oni su nestali u vrtlogu istrebljenja, od “istrage poturica” pa do pokrštavanja “vasojevićkih muslimana”. Na duhovnoj razini crnogorske vlasti preko svojih satelita u bošnjačko-muslimanskom narodu rovare, intrigaju da bi imali bolju kontrolu nad njima. Čak su uspjeli i odvojiti ga od svog duhovnog centra, Sarajeva, o čemu smo nedavno pisali.

“Ne pada snijeg da pokrije brijeg nego da svaka zvjerka ostavi svoj trag”, kaže narodna poslovica. Nedavno u razgovoru sa prijateljem, koji je “prošao kroz sito i rešeto” da bi ga natjerali jugo-vlasti da bude poslušan, naravno da nisu uspjeli, jer on je vječni pobunjenik i borac za pravdu i istinu. Na pitanje; da li će moj narod ikad uzrasti i, sazreti, rekao mi je; mora, jer dosta je bilo lutanja. Nisam prihvatio, jer posljednjih dvadeset godina nije bilo nekog napretka, nego su nas pojedinci iz našeg korpusa doveli u poziciju da smo tapkali u mjesto, čak i nazadovali. Kaže mi, da moramo bit strpljivi, a da bi potvrdio ono što je probao utuvit u mojoj glavi, reče mi:
“Mi Albanci i vi Bošnjaci moramo bit zahvalni Hitleru, jer je uništio Karađorđeviće, koji su skoro dokrajčili i uništili naša dva naroda. Titu, koji nam je učinio više dobra nego zla, a to je; jer su se naša dva naroda školovala u razdoblju njegove vladavine, naravno i Miloševiću, koji nam je otvorio oči, da vidimo sa kakvim smo narodom živjeli, tolike godine i kakav nestanak su nam pripremali. Svima trojici trebali bi pidignut spomen obilježje” – završi uz blagi osmijeh.
Poslije dužeg razmišljanja, shvatio sam da je bio u pravu. Hvala ti Redžepe!

Nevjerovatna se čuda dešavaju posljednjih decenija, bez ikakvih tanjih, otvorenih karata, da svako svjestan može uočit, i to bez lupe i naočara. Da bi stvorili podjele među Bošnjake, naši historijski dokazani dušmani, donekle uspijevaju, ali ne stižu daleko, jer koriste najgoru sortu insana iz našeg naroda. Koriste ono najgore, ono zahrđalo, ono zatrovano i ono što je našlo dno dna ljudskosti.

Ne trebamo daleko ići na raspoznavanje, tu su među nama, oni koje promovira sistem, onaj isti koji je devedesetih godina prošlog vijeka bio uz Miloševića, dobrovoljci i ratnici za “velikosrpsku stvar”. To su oni koji nagrađuju svoje poslušnike dobro plaćenim pozcijama, a Boga mi, i stanovima u Podgorici, ne prezajući ni jednom načinu intriga, samo da bi se unio nemir i nesloga među bošnjačkim i albanskim življem u CG, na nacionalnoj i duhovnoj razini.

Na nacionalnoj razini kod Albanaca nisu uspjeli, ali uspjeli su da ih razbili na političkom polju. Kod Bošnjaka to su postigli na tri polja, političkom, nacionalnom i duhovnom. Bošnjaci su na političkom polju razbijeni, podvojeni i utjerani u ćor-sokak, gdje je jedina nada bila Bošnjačka stranka, koja je kod tog istog napaćenog naroda bila prihvaćena kao takva nebi im pokazala pravi put i bila uz njih kada se odlučuje sudbina opstanka, i eto da kažemo i uspostavljanja demokrartskog i pravnog sistema u CG.

Dok se nije dugo čekalo da se taj isti narod uvjeri da to ime stranke ustvari govori da je to planirana prevara od crnogorskih vlasti i mazanje očiju Bošnjacima. Brzo se ispostavilo da pomenuta stranka nema svoju orijentaciju i ne pripada ni jedniom bloku svjetskih naprednih demokratskih partija, kako bi bila prepoznatljiva na europskoj i svjetskoj političkoj sceni. Nije demokratska, ni liberalna, ni radnička… ništa nije, izuzev što su je par pojedinaca pretvorili u podaničku grupicu, koji za svoje račune i prema potrebi je sve i ništa.

U nacionalnom smislu, Bošnjaci su podvojeni na nekoliko grupa; Bošnjaci, Muslimani čak i crnogorski muslimani, čije konce u rukama drže oni da im je zapalo bošnjačkog a ni muslimanskog uha danas nebi postojalo na tim prostorima. Što se tiče crnogorskih mislimana, oni su nestali u vrtlogu istrebljenja, od “istrage poturica” pa do pokrštavanja “vasojevićkih muslimana”. Na duhovnoj razini crnogorske vlasti preko svojih satelita u bošnjačko-muslimanskom narodu rovare, intrigaju da bi imali bolju kontrolu nad njima. Čak su uspjeli i odvojiti ga od svog duhovnog centra, Sarajeva, o čemu smo nedavno pisali.

Današnja crnogorska država radi na onom što je praktikovano vjekovima od raznih struktura nedemokratskih vlasti, pridobiti etničke grupe preko minder-puza na svojoj strani, za mir i duži opastanak na vlasti. To nije veliko čudo i nešto nepoznato, ali čudo je u tome, što mnogi zagrizu na svaku šargarepu koja se baci pred njima.

Interes ali strah u većini je ono što je u velikom procentu prisutno u našem narodu, što opet nije ni čudo. Historija nas je naučila da su nam iznaneđenja uvijek bila gorka, uvijek krvava, pa smo navikli i oguglali. Iznaneđenja su postala dio našeg života tako ako se pomaknemo i na mali šušanj štrecamo. Sve ovo dolazi sa ciljem uspostavljanja crnogorske kontrole nad etničkim grupama, gdje dolazi do izražaja ona narodna “ko jači taj tlači”. Opet nije čudo, jer ova kao i svaka vlast bi da ima kontrolu nad svim i svačim. Mi, Bošnjaci nakon svega što nam je počinjeno, ne smijemo se pomiriti sa time, jer ipak živimo u eri svjetske demokracije i treba se boriti da zavlada i na našim prostorima, ne samo gdje je to nekom potrebno, nego i u “ćor-sokacima”.

Najveće čudo je kad emigracija ili popularno nazvana “dijaspora”, koja je napustila svoj toprak, od raznih vidova pritiska, danas sarađuje sa istim elementima koji im pokazaše put bez povratka, put u muhadžerluk, put u gurbet.

Drugo cudo je što brzo ljudi zaboravljaju na Miloševićeve pohode na Plav i Gusinje, u kojima su učestvovali oni koji se još vrte na vlasti CG. Brzo ljudi zaboravljaju na tenkove i tešku artiljeriju postavljenu na Skiću kod Plava, brzo ljudi zaboravljaju da ih je mladež napustila, da se nebi našla s puškom u ruci, da ubija svoj sopstveni narod za tuđe račune, da li to bilo u Bosni, ili pak na Kosovu. Brzo ljudi zaboravljaju da im je ta družina uništila sve ono što su stvarali decenija; fabrike, hotele… ali prije svega, mladost ovog kraja.

Naravno da ne smijemo uvijek potezati, nešto što je znano i pticama na grani, kao na primjer; “šta su nam oni radili”, nego češće sebi postaviti pitanje: Šta smo mi sebi radili, i što danas sebi radimo, kako u našem rodnu mjestu, tako u dijaspori?

Sjećanja su freška, i ako je prošlo skoro pola stoljeća, od kako napustih svoj vatan, pa se češće prisjetim Mehmeda, čovjeka bez prezimena, muhadžera iz kraja devetnaestog vijeka, koji se nađe kao s nebesa bačen u velegradu kakav je Istambul.

Kad mi srce zaigra za svojim vatanom, a to se desi često, sjetim se njega, Mehmeda, čovjeka bolesnog za svojom domovinom, za svojom rodnom grudom, protjeranog sa svog topraka, sjetim se čovjeka koji ispjeva dirljive stihove pod naslovom OPROŠTAJ.
Ovom prilikom citirat ću samo nekoliko stihova koji su u nama muhadžerima prisutni, koji nam stvaraju bol u duši i što smo sve stariji, više paraju muhadžersku dušu:

OPROŠTAJ
Aoj sunce, jarko sunce,
Rasvijetli zemlju moju
Da je vidim još jedanput
Da joj kažem tugu svoju.
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
Da te tako ja ne ljubljah
Sretniji bih možda bio,
Jer ne bih, otadžbino,
Uzrok tebe suze lio.

U predposljednjom stihu, s tugom u srcu ispjeva i ovo:

Pa kad umrem majko mila,
Vihor će ti donijeti
Zadnji uzdah moje duše
Kroz gudure, kroz vrleti.

Žalosno zar ne? Ovim stihovima ne treba dodati komentara, jer mi muhadžeri imamo ih u našoj duši, i ako nismo pjesnici.

Da se vratim cilju ove besjede, i da se osvrnem na Islamsku zajednicu & Kulturni centar Plav-Gusinje u New Yorku.

Kad je stvarana ova institucija 1991.godine, stvarana je, da bi ujedinila ne samo Bošnjake, nego približila dva naroda, Bošnjake i Albance, i opet ih spojila u ono što su bili stotinama godina ranije; prijatelji, braća, dajdže i nipaši, pobratimi, odnosno ljudi iste krvi, istih gena. Kad je stvarana ova IZ, bilo je toliko tegobno, kao da se otvarao, odnosno kopao tunel ispod Atlantskog okeana, kako bih povezali američki kontinent sa Evropom. Radilo se svim kuvetom, radilo se moguće i nemoguće, jer ljudi su bili podvojeni, na nekolko grupa, pa je bilo teško pokrenut toliku masu u istom pavcu. Neki su bili privrženi Jugoslaviji, kojih je bilo najviše i koji preko svih dokaza, nisu shvaćali da je Jugoslavije više nema, da je umrla i da su je srušili oni koji su je stvorili. Drugoj grupi Jugoslavija, bila je interesna sfera, jer su mnogi imali poveće sume novca na bankama Jugoslavije, pa eto “dako” se digne iz mrtvih. A treća grupa bila je onih koji pristaju na svakojoj stranu, prema potrebi, a to je “kahvanska garda” i lovci u mutnom, kojih ima u svakom narodu. Četvrta grupa naših ljudi je gomila izgubljenih, koji se mogu opisat sa onom bosanskom krilaticom: “use zase, i podase” ili onom na engleskom “meat-heads”. Peta grupa je bila ta, koja je shvatila, da Jugoslavije više nema i da je vrijeme samoorganizovanja, jer za prošlih dvadeset i kusur godina, niko nije mislio, da našem narodu treba duhovni i kulturni centar. Ma da mnogi duhovnog obrazovanja nisu imali, ni u svom rodnom mjestu, kultura im je bila pomućena i zaminjena nekakvom crnogorsko-jugoslovenskom, a kad su se većina našli ovdje, nisu imali vremena misliti na to, prihvatili su ono što su našli, i evo nas, tu smo, gdje smo.

Stvaranjem IZ i Kulturnog centra, bio je jedini način, da opstanemo na ovim prostorima kao narod, kao duhovna skupina, i da sačuvamo svoje dostojanstvo, bar nekoliko generacija, i tako dok ne nestanemo u vrtlogu mješavine naroda. Sistem u kojem živimo na ovom kontinentu, omogućio nam je da se organizujemo, ne samo kao vjerska skupina, nego kao nacionalna i odnosno etnička. Njih nekoliko, ubrajajući i moju malenkost, intrige i podvale koje su dolazile iz vana, morali smo odustati od pozicija u zajednici, i to sve radi mira u kući. Nismo mogli doći do izražaja, do kraja i završetka, sebi zadatog cilja, misleći i vjerujući da će jedan dan prestati guranje i da će napredni, intelektulano, nacionalno i duhovno prosvećeni upasti u vodstvu zajednice, i izbavit je od moralne propasti. Bili smo u nadi da će ta agonija rivalstva, guranja, nasilnog nametanja trajati dok narodu ne prekipi. I tu je negdje, samo što nije prekipjelo.

Kao što sam se osjećao Bošnjakom, iz dubine svoje duše, isto se dešavalo i u mojem duhovnom odgoju, jer bošnjaštvo meni je u genima, a duhovni odgoj u srcu, a ni jedno ni drugo nisam prihvatio kao profesiju, što se danas dešava sa nekim ljudima u našoj zajednici. Vjerujem da nisam sam, a znam njih podosta koji imaju išta osjećanja kao i ja, ali ne dozvoljava im se da dođu do izražaja, jer se kleveće protivu njih, što mene te klevete nikad neće zaustavit, a siguran sam da ni njih neće skrenut sa puta ljudskosti.

Da pređemo na stvar i cilj ove besjede, koja ima početak, a kraj joj se ne nazire u bliskoj budućnosti. Jer u našoj zajednici ne dolazi lahko do promjena, koje su neminovne, a razlog je što tobožnji duhovni učitelj, odnosno ”hodžica”, sa par istomišljenika, odnosno izmanipuliranih od njega, koče napredak zajednice. Hodžici stalo do posla, jer treba živjeti, a za njegovu sreću, a nesreću zajednice imao je učitelja koji je pogazio sve ono dobro što mu je zajednica darovala.

Prije nekih par godina trebalo je doći do promjena u zajednici, za koje se čekalo dvije decenije, ali opet je došlo samo do izmjene pozicija, kako ono kaže naša narodna: “Sjaši murta da uzjaše kurta”. Čovjek koji odradio jedan dio posla na samom početku, odmah je pokrenuta hajka na njega, tako da mu nije data prilika da pokaže svoju sposobnost i namjeru, da dovede zajednicu na pravi i normalan kolosjek, jer do tada je sve išlo vam kolosjeka. Zbog nacionalnoh, međuljudskih odnosa, zbog, srodstva, komšija, prijatelja, i u dosta slučajeva zbog neke koristi, za sreću niko od “elite” nije zaglavio iza brave, mada ne znači da se to neće desiti, jer kriminal ne zastarijeva.
Posljednjih nekoliko godina, u mjesto promjena, tapkanjem na mjestu, staro stanje je zamrznuto, gdje se ide putem zaraslim u korov i trnje. To ne smeta jednoj skupini insana, koji bi da budu činioci svega i svačega u IZ, ne shvatajući da njihovim prisustvom i miješanjem, nanose više štete nego dobra. Možda neki imaju dobre namjere, ali nemaju intelektualno znanje, i nisu potkovani duhovno a ni nacionalog patriotizma ne posjeduju, ama ni pod noktom, da bi zajednici donijeli dobro i napredak.
Postoji mentalitet u mom narodu, a i šire, da ljudi koji zasjednu na tron, postaju nezamjenjivi, zaboravljajući da do svitanja ima puno vakta, a lojanice brzo gore, pa ih treba češće mijenjati, inače nastat će mrak, u kojm ćemo se sudarati jedan o drugom.

Hodžica, nedavno za nekoliko dana položi sve ispite, da bi opstao, ne ostaje u krugu svoje profesije, ako je ima, nego se čak miješa u ono što nije njegovo polje djelovanja, kao njegov prethodinik, hoće mrčo da drži sve konce zajednice, ne samo da je nemoguće, nego nema ni kuveta niti znanja. Ima ljudi u zajednici da izbjegavaju već dugi period, udariti po prstima, one koji postaju teret zajednioce, ali zajednica će biti na kraju primorana stavit takvim “sindžire” oko vrata, i ukrotit ih, pa i ako to ne dadne svoj plod, pustit ih neka se snalaze, kao lutalice. IZ u New Yorku postala je kao državno magare, pa je zajahana od osoba koji ne misle dobro zajednici, vjrujući da su kao zraka sunca, koja prolazi kroz trnje i ne ogrebe se.

Pošto sam citirao nekoliko stihova iz pjesme OPROŠTAJ, koji paraju srece osjećajnom insanu, sada citiram par stihova, kojima je autor ZEF UJK GALI.
“Zlo goremu konja vodi”
Nije narod ost’o bez svijesti,
prezreće ih kao ništavila,
kâ se vazda sa njima činilo,
čim se magla malo popridigne
i smire se: ljudi i vrijeme.

Nastavićemo, ako Bog da, jer moramo rasčivijati sa onima koji koče napredak zajednice, našeg naroda i njihov vakuf koriste za lične rabote.