Šefka Begović-Ličina: Gdje da zgazim Srebrenice, da ne bih povrijedila nečije oči u čudu, širom otvorene? Kako da preskočim zemlju i nerođeno čedo u utrobi mlade Srebreničanke? Ima li Bosna cvijet, da nije iznikao iz nečije krvi? Pomozi mi, Srebrenice! Kojim ću putem do tebe sa ovoliko, usput, sakupljenih suza? Gdje da ostavim zavežljaj bola?

I ovog jula, poput usijanog sača vrelina glavu prži, žedna usta bokal ledene vode nam ištu… Srebrenička rana nikad ne preboljena, 11. jula otvara pendžere bosanske napaćene duše…

Šehidi zovu, na put, na žalost bošnjačku krenut se mora, utjeha Srebrenici ranjenoj…
Ja, sandžačka književnica, Srebrenici u peru nosim sabrane selame i sućut cijelog Sandžaka. U toplom bratskom zavjesku, skupljeno na hiljade izučenih Fatiha i Jasina čestitih muminki, braće sandžačke.

Srebrenice, kojim putem da krenem? Moraću Limskom dolinom i putevima bošnjačkog bola te ratne 1943. Moraću se zadržat u Šahovićima i mučki ubijenim Bošnjacima izučit Fatihu.
Gdje da smjestim toliko stradalnika iz cijelog Bihora? Kako da ponesem očevu rasovsku ranu i osmoro mu poklanih? Šta reći bratu Fahrudinu zašto je tada umro sa četiri godine? Kome je on bio kriv, a kome djedov tespih? Kako da zaobiđem u Taslidži okamenjenu suze nane Aiše, ostavljene na otetoj babovini i čežnju tuđine?

Ne mogu usput pokupit sav bol, prosutu sandžačku krv, pečalbu, tugu Pešteri i cijelog Bihora. Kako da ponesem preteške smrtne muke gazije Osmana Rastodera i njegovog jedihnika?

“Nikom se ne ponovilo…” pjesmom opominje Kema. A ponovilo se u Bosni, ponovilo se, sve se ponovilo…

Kako da zaobiđem Višegrad i Drinu? Kako da pređem most Sokolovića a da ne ugazim u krv? Hoće li mi se skuti obojit crvenim? Ne smijem s mosta gledat u Drinu, bojim se zvaće me šehidi iz krvave vode, pružaće ruke u nadi spasa. Ne mogu zatisnut uši, gluha da ne čujem vrisak zarobljene nejači iz hotela “Vilina Vlas”? Kako da na čas oslijepim da ne bih vidjela oganj do neba i u njemu tijela bošnjačka? Kako da izbjegnem miris sprženog mesa i kostiju nagorjelih?

Kako da preskočim Rogaticu, Lejlinu ostavljenu kuću, kadifu uvehlu joj na pendžeru, Kur’an bačen na bunjak? Gdje da joj potražim na minderu ostavljeni đerđef? Kako da tu razminem džamiju bez klanjača?

“Nikom se ne ponovilo…” tiho opominje Kema.

Ponovilo se, opet se ponovilo i Rogatici i Čajniču i Foči i Goraždu, Rudom… Drini… pričaju drumovi, šume Lim i Drina.

Kako da ne zapjevam na Bikavcu i poselamim u ašiku nečiju voljenu i udahnem sevdah bosanski?
Kuda ću dalje Srebrenice?

Da li da sagnem glavu kroz Sarajevo i ne vidim iz Visokog ispraćaj suhih kostiju sa hiljadama ruku podignutih ka nebu. Gdje da se sklonim od kiše suza i kletvi uplakanih Sarajlija?
“Ne ponovilo se… Nikom se ne ponovilo…”

Kojim ću putem do tebe, Srebrenice?

U POTOČARIMA ISKOPAN NAJMANJI MEZAR NAJMLAĐOJ ŽRTVI NAJVEĆE TRAGEDIJE MODERNE EVROPE: Novorođenče iz porodice Muhić najmlađa je žrtva srpsko-crnogorskog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, najveće ljudske tragedije u novijoj historiji Evrope. Ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci ove bebe

Kako da ne zaplačem pred Aladžom džamijom i ne osjetim muke umiruđeg fočanskog imama prikovanog za džamijska vrata? Kako da ne pokupim bismile iz preteklog haremskog cvijeća?

Kako da mi srce ne pukne na tuzlanskoj Kapiji? Šta reći mladosti bosanskoj? Pitaće me gdje su sada njihovi katili. Moram pognuti glavu, stidjeći se ljudskog roda.

“Nikom se ne ponovilo…”

Gdje da zgazim Srebrenice, da ne bih povrijedila nečije oči u čudu, širom otvorene? Kako da preskočim zemlju i nerođeno čedo u utrobi mlade Srebreničanke? Ima li Bosna cvijet, da nije iznikao iz nečije krvi?

Pomozi mi, Srebrenice! Kojim ću putem do tebe sa ovoliko, usput, sakupljenih suza?
Gdje da ostavim zavežljaj bola?

I četirsto četiri šehidska tabuta se i ove godine ponovili, tvoja se, Srebrenice, rana nanovo otvorila, zemlja u smiraj nevine prigrlila. Bijeli golubovi na nišanima zacvrkutali, u nebo odletjeli, Svijetu bosansku povijest na krilima odnijeli…

Ponovilo se… sve se ponovilo…

Svemilosni! Sačuvaj nas teških iskušenja. Ja, Rabbi! Ne daj da zločine zaboravimo! Ne ispuni nam srca mržnjom i osvetom. Amin!