Mehmed Meša DELIĆ:

Zakletva na vjernost je temelj duhovnog razvoja ličnosti i zajedničkog života i rada ljudi. Na njemu se gradi lična i zajednička sigurnost i zaštita.
Govoriti o moralu, obavezi muslimana jednih prema drugima, islamskom bratstvu i jednakopravnosti bez utemeljenja zajednice na zakletvi na vjernost (bej'atu) – jednako je zalijevanju bašče u koju nije sjeme zasijano, jer je zakletva na vjernost – sjeme moralnosti, islamske povezanosti i jedinstva.
Ukoliko konstituisanje zajednice muslimana nije utemeljeno na zakletvi na vjernost, biće to slaba zajednica koju će najmanji problemi i nesuglasice razarati, a brojčano slabiji neprijatelji pobjeđivati i po kriterijima svojih ideologija dijeliti. Uzvišeni Allah kaže:

„Oni koji su ti se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu – Allahova ruka je iznad ruku njihovih! Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu; a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu, On će mu dati veliku nagradu.“ (El – Feth, 10.). „O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernici da ti polože prisegu; da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da ti neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati, - ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah zaista mnogo prašta, i On je milostiv.“ (El – Mumtehane, 12.).
Bio jedan mudar čovjek koji je na samrti zatražio od svojih sinova da mu donesu po jedan štap. Sastavivši ih u snop reče im da ga slome. Oni pokušaše, ali to nisu mogli učiniti. Zatim im reče da svaki od njih uzme svoj štap i da ga proba slomiti. Kada to učiniše, njihov otac im reče: „Ovako ćete biti vi poslije mene. Bićete nepobjedivi dokle god ste skupa, a ako se razdijelite, vaši će vas neprijatelji slomiti i pobjediti.“ Uzvišeni Allah kaže:

„Propisao vam je od vjere ono što je naložio Nuhu, i šta smo objavili tebi, i šta smo naložili Ibrahimu i Musau i Isau: 'Ispovjedajte vjeru i ne podvajajte se u njoj...'“ (Eš- Šura, 13.).
Odstupanje od ovog univerzalnog i svevremenog propisa ima za posljedicu razdjeljenost muslimana na veliki broj frakcija, opterećenih međusobnim „ćafirenjem“ i sukobima. Na tu opasnost, njezine uzroke i posljedice, često je upozoravao svoje sljedbenike Muhammed a.s.. Ti hadisi se citiraju, najčešće s ciljem negiranja, progona i podsticanja na borbu protiv drugih, a ne s ciljem preispitivanja vlastitih stavova i opredjeljenja. Javno iskazani i djelima potvrđeni strah od islama zasnovan je, prije svega, na strahu od utemeljenja zajednice muslimana na jasnim i nedvosmislenim islamskim principima zakletve na vjernost. Porodične veze i ovosvjetski interesi ne mogu biti osnova zakletve na vjernost (bej'atu), jer oni koji su njime povezani postaju bliži i preči jedni drugima od krvnih srodnika, dragih osoba i poslovnih saradnika.
Dakle, bej'at je iznad ovosvjetskih interesa, a život bez njega je samo puko preživljavanje od danas do sutra, uz prisustvo stalne neizvjesnosti, straha i iščekivanja šta će s nama neko drugi učiniti.
Prošlost nam govori o raznim mogućnostima, daje mnoge odgovore na pitanja i nudi rješenja kojima se osvjetljava i razumljiva sadašnjost. U nepreglednom moru ideja, uputa, savjeta i rješenja muslimanima se mnogo toga nudi i nameće kao ispravno, tačno, dobro i korisno što je u suprotnosti Objavi Uzvišenog Allaha, sunetu Njegovog Poslanika a.s. i primjeru onih s kojima je On zadovoljan.
Islam je objavio Uzvišeni Allah, a ono što neko, radi ostvarenja vlastitih interesa naziva islamom i islamskim, daleko je od istine, makar formalno bilo u suglasju s njom. O islamu se decenijama govori, piše, i raspravlja se o problemima Islamske Zajednice na Balkanu, a stanje i položaj muslimana se s koljena na koljeno pogoršava evidentnim napuštanjem i kršenjem principa islama, ateizacijom, pokrštavanjem, progonima i ubijanjem.

Ne smijemo gubiti iz vida dvoličnjake koji o svojoj pripadnosti islamu imaju visoko mišljenje, a vlastiti pristup islamu tretiraju pristupom pametnih i na Pravi put upućenih. Poslanik a.s. – njihove razloge koje su naveli u vezi izgradnje mesdžida odbija, a uzvišeni Allah Objavom namjere otkriva.
Ovaj primjer, samim tim što je spomenut u Kur'anu (Sura Et – Tevbe, 107. ajet), jasno ukazuje na opasnosti koje se kriju iza „dobrih djela i lijepih riječi“ dvoličnjaka.
Instaliranje institucija sa islamskim imenom i obilježjima bez islamskog utemeljenja – zakletve na vjernost -, nije ništa drugo nego zloupotreba Svetog Teksta i principa Objave u dunjalučke svrhe.
Zakletva na vjernost ne može se dati nevjerniku, silniku, uzrupatoru vlasti, niti onome čija je sposobnost ovjerena dedždžalskim pečatom. Jezid je znao šta znači zakletva na vjernost, pa je radi toga i poduzimao sve što mu je bilo na raspolaganju da prisili hazreti Husejna – radijallahu anhu! – da ga prizna halifom. Hazreti Husejn – radijallahu anhu! - nije negirao Jezida kao ličnost, nego mu je negirao pravo na vlast, ne obazirući se na broj onih koji su ga priznali. On nije podlegao pritiscima, propagandi i ucjenama Jezidovih namjesnika, agitatora i ideologa, a njegova pogibija na Kerbeli jasna je poruka svim generacijama da uzrupatoru vlasti nije dozvoljeno dati prisegu na vjernost, bez obzira na ovosvjetske posljedice.
Pripadnost islamu isključuje i samoupravljanje, jer se Objava ne smije silom nametati, niti se smije koristiti kao paravan iza koga se kriju samoljublje, uobraženost, oholost i druge negativne osobine koje karakterišu silnike i karijeriste:
„U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti.“ (El – Bekare, 256.). Kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerali, a druge ubili.“ (El – Bekare, 87.).
Pozivanje u islam i uređenje života po njegovim principima Časni Poslanik a.s. nije prepuštao stihiji niti samovolji. Od njega su njegovi sugrađani tražili da neke propise ne iznosi javno, „jer bi mogli ugroziti interese i sigurnost stanovnika Mekke.“ On dostavlja Objavu i zahtjeva od onih koji ga slušaju da joj se pokore bez pogovora.
Pravi njegovi sljedbenici sebe potčinjavaju propisima Objave, za razliku od dvoličnjaka koji propise Objave prilagođavaju svojim interesima. Veliki uspjeh Poslanikov a.s. kao i onih koji su ga slijedili, postignut je dostavljanjem Objave ispravnim i od Uzvišenog Allaha potpomognutim metodama, a temelj njegovom radu je bej'at – zakletva na vjernost.
Bej'at ne vodi klerikalizmu – sistemu vlasti u kome se na temeljima vjere u Boga razvija privilegovani stalež koji druge potčinjava sebi, svojim interesima, željama i mišljenju. U islamu džamija nije bogomolja, nego je svako mjesto na Zemlji, bez ikakvih dodatnih relikvija, mjesto na kome se može i mora svjedočiti da je On Gospodar, Vladar i Bog Koji nema druga ni suparnika. Zato oni koji (ne) poznaju ovo pravilo kažu: „Ako se želite moliti neka to bude u džamiji!“. Opet oni koji (ne) izlaze iz džamije misle da se oni ispravno mole. Namjesnik Božiji na Zemlji (halifa) i Predvodnik ljudi bogobojaznih (imam) su robovi uzvišenog Allaha koji ne vode računa o interesima nekog staleža ili institucije, nego su zaduženi da sprovode Njegove Zakone i da druge u pokornosti Njemu predvode. Istina, bilo je i ima pokušaja da se islam ograniči mišljenjem i stavovima određenih skupina okupljenih na osnovama rodbinskih, trgovačkih, karijerističkih, političkih i drugih ovosvjetskih interesa koje traže uporište među muslimanima i na Balkanu. Obaveznost suprostavljanja ovakvim pojavama i težnjama potvrđena je Hidžrom, Bedrom, Uhudom, Hendekom, Siffinom, Kerbelom i mnogim drugim primjerima iz prošlosti.

Kler živi privilegovano na račun drugih, postavljajući se prema sljedbenicima svojim i potčinjenim sebi kao gospodari milosti, oprosta, blagoslova i zadovoljstva. Tako uspostavljati odnose u društvu nije ništa drugo nego pridruživanje druga Bogu, a na taj način mogu biti zavedene samo maloumne osobe. A da pojedinci i skupine imaju uspjeha (do)kazuje da ima maloumnosti i maloumnih u našem ummetu sa kojom se lahko manipliše i ostvaruju zamišljenih ciljevi.

U naprijed citiranim kur'anskim ajetima, u kojima se govori o bej'atu, jasno je da se radi o principima koji osiguravaju zdrav razvoj ličnosti i porodice:

-Da nećete Uzvišenom Allahu druga pridruživati; -Da nećete krasti;
-Da nećete blud činiti;
-Da nećete djecu svoju ubiti;
-Da neće muževima svojim tuđu djecu podmetati i
–Da neće poslušnost Poslaniku odricati.

Iz ovako date zakletve, u kojoj nema dvosmislenostih pojmova pogodnih za špekulisanje, jasne su i obaveze koje se prihvataju:

-Da će Uzvišenom Allahu robovati; -Da će poštenim radom sredstva za život sticati;
-Da će o moralnim vrlinama računa voditi;
- Da će djecu svoju njegovati i odgajati;
-Da će muževima svojim vjerne biti i
-Da će se u životu Poslanikovih a.s. uputa pridržavati.

Prisega koju su Poslaniku a.s., dale Medinelije na Prvoj Akabi jasno pokazuje da su temelji odgoja, obrazovanja i udruživanja u islamu principi na kojima se razvija moralna čista i duhovno zdrava ličnost. Tom prilikom je Poslanik a.s. tražio da mu se zakunu:

-Da neće Uzvišenom Allahu druga pridruživati;
-Da neće krasti;
-Da neće blud činiti;
-Da neće djecu svoju ubijati,
-Da neće na žene svoje laž i potvoru izbositi i
–Da neće poslaniku poslušnost odricati.

Sljedeće godine, kada je pravljen dogovor o preseljenju muslimana iz Mekke u Medinu, Poslanik a.s. tražio je da mu se zakunu na vjernost. Upitan na koji način će potvrditi svoju vjernost, Poslanik a.s. je odgovorio:
-Poslušnošću i pokornošću kako u onome što im je drago činiti, tako i u onome što im nije drago;
-Opskrbom u olakšici i poteškoći;
-Izvršavanjem naredbi za činjenje dobra i odvraćanja od zla;
-Pokornošću Uzvišenom Allahu bez straha od bilo čijeg prijekora;
-Pružanjem zaštite kao što štite sami sebe, žene svoje i sinove svoje.
Prva prisega na Akabi ne sadrži ni jedan princip ratnih dužnosti, pa je radi toga prozvana „prisegom žena“, a predstavlja četiri strane, lice i naličje odjeće bogobojazne duše (nefsa). Ova riječ je ženskog roda po upotrebi, jer je duša (nefs) pasivna u odnosu na duh čovjeka, i ona je izvor ovosvjetskih potreba iz kojih se razvijaju prohtjevi, upropaštavajući podsticaji. Ustezanje je jedini način da se ona očisti i sačuva, što se jasno vidi i iz principa Prve Akabe.
Druga prisega predstavlja odjeću bogobojaznosti srca (kalba), koje je, jedino s bogobobojaznošću u sebi, spremno da prihvati Svjetlo Objave Poslanstva Muhammedijskog (Nuri muhammedija). Ovih dvanaest principa odgovara broju izabranih predstavnika koje Poslanik a.s. na Akabi odredio da budu zaštitnici naroda svoga i jamac njihov, kao što su Havarijjuni – učenici, bili zaštitnici Isa'a a.s., koji je riječ Uzvišenog Allaha predata hazreti Merjemi. Ove dvije zakletve su odjeća (zaštita i jamac) bogobojaznosti. Uzvišeni Allah kaže: „O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje: (El – A'raf, 26.).
Odjeća bogobojaznosti je odjeća hodočasnika – putnika na hadždž – jer se bez bogobojaznosti ne može slijediti Put koji vodi potpunosti i savršenstvu. Uzvišeni Allah kaže:
„Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je bogobojaznim.“ (El – Bekare, 2.).
Odjeća hodočasnika (ihram) predstavlja čin obznane zabranjenog i svetog: principi zakletve jasno ukazuju na zabrane, a duša i srce koji ih usvajaju postaju posvećeni – čisti i spremni za blizinu, milost i zadovoljstvo Gospodara nebesa i Zemlje. Tu spremnost potvrđuje naređenje Duha Svetog (Ruhul – Kudusa) na Hudejbiji da se Poslaniku a.s. pod drvetom da prisega na vjernost do smrti. Ova zakletva se naziva „Er – Ridvan“ i za one koji su je dali Uzvišeni Allah kaže:
„Allah je zadovoljan onima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom i bogatim plijenom koji će uzeti, jer je Allah Moćan i Mudar.“ (El- Feth, 18, 19.).
Ova zakletva je dokaz iskrenosti u slijeđenju i ispravnosti u idenju Putem obasjanim Svjetlom Muhammedijskim i omeđenim principima datih prisega na Akabi. Akaba je zapreka na putu; poteškoća i smetnja životna; put uzbrdni, pa nije slučajno „Akaba“ ime mjesta na kome su hodočasnici iz Jesriba dali prisegu poslaniku a.s..

Slučajnost je termin kojim se pokriva neznanje i nevjerstvo. Ići na hadždž znači sklanjati i ako je potrebno zaobilaziti zapreke na putu; savladati poteškoće i smetnje životne; kretati se putem uzbrdnim s ciljem prelaska iz niskih u visoke sfere.

Dvanaest principa datih prisega na Akabi odgovara broju čula (sluh, vid, miris, okus, i dodir) i organa (uši, oči, usta, jezik, ruke, noge, polni organi) nad kojima čovjekova volja ima utjecaj i za čiju upotrebu će biti pitan.

Ovi principi su čuvari ljudskosti pri savladavanju akaba na putu koji vodi savršenstvu. Da se podsjetimo Prve Akabe na kojoj je prisegu dalo pet hodočasnika, od šest koji su primili islam predhodne godine, što odgovara broju čula: i sedam novoobraćenih, što odgovara broju organa.
Osobe odgojene i obrazovane u okvirima naprijed navedenih principa u Indžilu su opisane kao biljka koja izdanak svoj izbaci, pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici, izazivajući divljenje sijača, a srdžbu nevjernika (El –Feth, 29.).

Poslije zakletve „pod drvetom“ (tahteš – šedžereti) dolazi do spuštanja smirenosti koju donosi svjetlo potpunog uvjerenja, što je znak bliske pobjede i potpunog zadovoljstva s bogatim plijenom otkrovenja i spoznaja Svetih Istina – Svojstva i Imena – koje će hodočasnici dobiti i uzeti od Moćnog i Mudrog.