Mehmed Meša DELIĆ: Nije mi namjera da ulazim u studij metafore bosanskog jezika, nego samo da upozorim na njenu važnost u ispitivanju fenomena bosanskog jezika sa kritičkog gledišta onih koji su i sami isti koristili, a onda ga zamijenili za kopiju.

Stvaralaštvo nekog jezika uvjetovano je je elementima koje pruža tlo njegovoj posebnoj retorici. Topografija mjesto, nebo i klima, fauna i flora, su izvori ideja i slika koje su posebna baština jednog jezika i nikojeg drugog, pa ni srpskog ili hrvatskog.

Bosna ima svoje nebo, klimu, faunu i floru, a Srbija i Hrvatska imaju svoje, pa tako i jezike.
Podneblja na taj način udara pečat (štembilj) čitavom retoričkom aparatu kojim se služi neki narod da bi izrazio svoj stvaralački dar. Prema tome, unutarnja kritika neke književnosti mora u njoj otkriti, u velikoj mjeri, njene odnose sa podacima podneblja u kojem je nastala. Isto tako analiza bosanskog stila morala bi otkriti njegove odnose sa tlom Bosne i Hercegovine. Međutim, metafora je možda najkarakterističnija retorički element nekog stila, da bi se, na neki način, odredile njegove geografske koordinate.

U bosanskom jeziku nalazimo obilje retoričkih elemenata koji nemaju nikakve veze ni sa tlom ni sa nebom Bosne i Hercegovine. Ovo se može (o)pravdati sa svim onim mnogbrojnim bunama, ratovima i agreijama.

Nije mi namjera da ulazim u studij metafore bosanskog jezika, nego samo da upozorim na njenu važnost u ispitivanju fenomena bosanskog jezika sa kritičkog gledišta onih koji su i sami isti koristili, a onda ga zamijenili za kopiju.

Pokušat ću ovo pojasniti sa primjerom kritikovanja antologije: „VRTA DIVLJIH RUŽA“
„Vrt divljih ruža“, je antologija poslijeratnog (misli se posle Drugog svjetskog rata), bosanskohercegovačkog pjesništva, a koju je pripremio Josip Osti i objavio 1989. godine.
Josip Osti, slovenski, bosanski pjesnik, pripovjedač, esejist, književni kritičar, antologičar i prevoditelj, je rođen u Sarajevu 1945. godine, a od 1990. godine živi u Sloveniji.

Uz mnogobrojna djela, a pod naslovom romantičarske inspiracije i simbolike „Vrt divljih ruža“, Josip Osti je objavio svoj izbor, svoju antologiju poslijeratnog bosanskohercegovačkog pjesništva, koja je stvarana pod bosanskim nebom i na bosanskom jeziku.

Oni koji (po)znaju Bosnu i Hercegovinu i njeno nebo i podneblje isto tako znaju, da ne prestaju padati kiše poezije i pisane riječi na bosanskom jeziku (nema suše). A ova antologija Ostija je dokaz da u Bosni i Hercegovini ima puno dobrih pisaca i da se mogu pisati i stvarati antologije bosanskohercegovačkg pjesništva.

Ostija se odlučio na antologiju u kojoj se nalaze pjesme ravno šezdeset autora. Svaki autor je zastupljen sa po tri pjesničke jedinice. Autori su poređeni po godinama rođenja. Na prvom mjestu je Ivo Andrić (1892), a na posljednjem pjesnici rođeni 1960. godine.

Antologija je snadbjevena predgovorom „O poslijeratnom bosanskohercegovačkom pjesništvu“, bio – bibliografskim bilješkama, napomenom priređivača, izvodima iz recenzija na unutrašnjim kapima ovoja. Knjiga je izvanredno oprenljena, tvrdog uveza, sa ovojem, na dobrom papiru, lijepog sloga. Nema govora, izdavač nije škrtario.

Svakako da treba pozdraviti Ostijev napor. Đavolski težak i nezahvalan je to posao praviti antologiju. O tome i Osti govori u predgovoru. Kaže kako je svaki uvid u pjesništvo pa i ovo, bosanskohercegovačko, poslijeratno, mnogo čim uvjetovano i nužno ograničeno lično viđenje individiualnih pjesničkih usmjerenja, traganja i rezultata, kako je samo jedan od mogućih pogleda i presjeka.

Možda je to zbilja tako, ali antologičar, po mišljenju srpskog književnog kritičara Dragoljuba Jeknića, ne bi smio da se koleba. Antologijski izbor, koji objavljuje, morao bi biti njegov jedan i jedino mogući uvid u konkretno pjesništvo. Ne bi smjelo da bude kolebanja, da bude – može ovako, a može i drugačije.

Kao da je Jekniću zasmetalo, što on nije napisao predgovor i što nije zastupljen u antologiji, isto tako mu je zasmetao i redosljed pjesnika.

A evo šta je (na)pisao o djelu Josipa Ostija u članku: „Izbori i neutemeljenost“ u Časopisu za književnost i umetnost: „STREMLJENJA“, broj 12/1989. godine, Priština.

„Za razliku od redoslijeda pjesnika u izboru, u predgovoru Osti čini drugo. Izdvaja pjesnike za koje smatra da su nosioci poslijertnog razvoja bosanskohercegovačke poezije u tri kruga. Izet Sarajlić je na prvom mjestu. Za njegovu poeziju Osti kaže da je „nepokolebljivo zagovaranje mira“. Baš bi bilo dobro znati koja to ovdašnja poezija nije. Za istog poetu veli kako svojom, „ljubavlju, samosvojnim, sarajlićevskim patriotizmom, branio je domovinu svime onim što je volio“. To nisu neka baš sjajna kritičarska zapažanja. A tek šta znači i čemu služi ovakvo kritičko – esejističko promišljanje i govorenje, kakvu sliku pjesničkih napora i rezultata daju ovakva bilježenja: „Milošević je pjesnik bijelih molitava, svetkovina, mora koje pjeva, izlazaka sunca, kule svjetilje, nebeskih vinograda, zvjezdarnice, berača rose, praznika, doba lirike i vječnog ljeta, a Šantić pjesnik vrlo duge svjetlosti, budućeg oblika, pejsaža za pravu riječ, ljudske biljke, unutrašnjeg mora i južne tapiserije...“

Sve su to naslovi zbirki pjesnika, kod Miloševića i zbirki pjesama za djecu, i kakvi to mogu biti kritički znaci, oznake vrijednosti, pjesničkog smisla i značenja? Kakav je to „ruževičevski antipoetskih stih“? Šantić se kaže ogleda u takvom stihu, Ilija Ladin je, uz ostalo, i pjesnik „djevičanske otvorenosti prema svijetu“!

Osti je očito pristupio najlakšem načinu predstavljanja pjesnika. Njegov predgovor demonstrira surovu lakoću teoretsko – kritičkog promišljanja. Govori se o jednom pjesniku, pa o drugom, pa o trećem. I svi su, u ovoj interpretaciji, dali nešto novo, sve su to genijalne poezije. A ti najbolji, najugledniji, taj prvi krug, ili ti prva liga su: I. Sarajlić, H. Tahmiščić, M. Žalica, D. Trifunović, D. Sekulić, A. Vuletić, M. Dizdar, V. Korman, V. Milošević, A. Šantić, N. Martić, V. Pavlović, I. Ladin, B. Pavlović. Baš ovim redom nižu se u Ostijevom predgovoru.

A onaj ko iole poznaje poslijeratnu bosanskohercegovačku poeziju shvatiće da je takav redoslijed u jednom teoretskom radu, u jednom esejističkom pregledu, prosto nemoguć. Takav redoslijed ne nudi ništa osim nedoumice. Gdje je tu vrjednosna relacija?

Nakon, dakle, „promišljanja“ o pjesničkim rezultatima nabrojanih autora, Osti pravi nekakav mali zaključak, kritičko – teoretski takođe nebitan, a onda kaže kako mozaik poslijeratnog bosanskohercegovačkog pjesništva upotrebljava i poezija onih pjesnika koji su dio životnog, pa i stvaralačkog vijeka, proveli u Bosni i Hercegovini....“, a to su I. Andrić, N. Šop, S. Kulenović, B. Ćopić, R. Tošović, S. Mandić, D. Kolundžija, pa daje istovjetne ranijim uvide i u njihove pjesničke opuse.

Kada je i to obavio Osti veli kako bi bilo „moguće širiti koncertrične krugove pjesnika čije pjesništvo može biti uključeno i u otvorenu i pomjerljivu odrednicu bosanskohercegovačko pjesništvo, kao što bi, možda, započetim redoslijedom, trebalo okarakterizirati poeziju ne samo najizrazitijih pjesničkih ličnosti, nego i pjesništvo onih koji su, manje uočljivo podizali razinu opšte poetske vrijednosti ove sredine“. (Ovo je Dragoljub Jeknić posebno podvukao).

Osti izdvaja količinom zapisanog teksta o njegovoj poeziji, kvalifikacijama i kvalifikativima svojih kritičarskim M. Suška. Izdvajajući ove pjesnike i svrstavajući ih u niži, drugi rang i red, Osti antologičarski promašaj. Njegovo obrazloženje za taj postupak je konfuzno. On kaže da pjesništvo ovih autora može biti uključeno i u otvorenu i pomjerljivu odrednicu bosanskohercekovačko pjesništvo, ali i ne mora, jer ovi pjesnici nisu u krugu „najizrazitijih pjesničkih ličnosti“, a po Ostoju to jesu generacijski im najbliži Milošević, Šantić, Martić, V. Pavlović, na primjer, što je odista smiješno i nije rezultat jedne antologijske svijesti o poezijama o kojima je riječ, a već čaršijskog klupskog „promišljanja“ na koje Osti sam upućuje odrednicom da je pjesništvo tih autora manje uočljivo. Kako je to pjesništvo tih autora „manje uočljivo“? Čijim je to očima „manje uočljivo“? Jesu li njihove pjesničke knjige manje po formatu, nevidljivog sloga? Ko treba to pjesništvo napokon da uoči? Šta je posao jednog antologičara, onoga koji pristaje da bude antologičar? Da nije možda baš to da uoči ono što drugi nisu, da otkrije zabludu, prevare, čaršijska uočavanja?

Kao antologičar Osti nije smio dozvoliti sebi ovakvu grešku, ovako krupan promašaj i ovako nesrećnu relaciju u svom teoretskom pristupu autorima i njihovim opusima. On je morao pročitati te pjesnike i reći istinu. On se morao osloboditi naslijeđenih zabluda i kuhinja, čaršijskog i udruženog rangiranja pjesnika, stečenih izvanliterarnim radom zasluga pjesnika i slično. Osti navodi, međutim, i hiperprodukciju kao ozbiljnu smetnju uočavanju pjesničkih osobenosti i vrijednosti, a hiperproduktivan je po njemu pjesnik koji za tridesetak godina pjesničkog rada objavi dvanaestak zbirčica stihova! Šta da se za takav stav i takvo mišljenje jednog antologičara kaže? Pogotovu kada hiperprodukciju vidi na jednom mjestu, u slučaju jednog pjesnika, kod drugih ne. Znači li to da antologičar upozorava pjesnike da ne pišu više od knjižicu, dvije, jer on ne može podnijeti da pročita više objavljenih knjiga! Savjetuje li on to pjesniku da zaćuti, da ne piše svoje knjige! A i sam je, po toj njegovoj logici, hiperproduktivan.

U bibliografiji Ostijevoj već je gotovo tridesetak naslova zbirki pjesama, knjiga kritike i knjiga prevoda. Kako bi bilo Ostiju reći, i to javno, ne radi toliko, ne piši, ne prevodi – hiperproduktivan si! Je li sićušnost mjera uočljivosti“.

Nakon tih manje uočljivih pjesnika dolazi novi krug, slijede novi „najznačajniji“ predstavnici, nove, opet, Osti veli po mnogima (a kojima to – mnogima? Ko su ti mnogi?), „značajne pojave“ u novijoj, ali, sada, gle čuda! – jugoslovenskoj poeziji. Ne više bosanskohercegovačkoj, već jugoslavenskoj. A ti prestavnici su P. N. Nogo, A. Sidran i T. Tongić. Poznatim manirom Osti i njihove opuse kritičko – esejistički „situira“ u svom predgovoru, naravno služeći se sve samim pozitivnim katagorijama kritičkog vrednovanja, a na kraju imenuje i pjesnike roćene između 1950. i 1960. godine, njih četrnaest na broju, dok u predgovoru uopšte ne pominje u antologijskom izboru zastupljene pjesnike: Š. Pandžu, V. Krnjevića, K. Mahmutefendića, R. Risojevića, T. Obradovića, A. M. Imamovića, M. Pašića, I. Kordića, M. Vešovića, Lj. Ostojića, R. Karadžića, Dž. Alića, T. Dutinu, M. Nenadića, B. Čička i J. Šamića.

Što se tiče samog izbora pjesama pojedinih autora, mislim da i tu ima krupnijih grešaka. Mada je to bolji dio posla koji je Osti uradio, na neki način i provokativno postavio zastupajući svakog autora s podjednakim brojem pjesama, po tri, zapažam da nema nekih pjesnika čiji dosadašnji pjesnički rezultati, u smislu kvaliteta pjesničkog ispoljavanja, ne zaslužuju da budu zaobilaženi. Nema, na primjer, Tomislava Šipovca, koji je pjesničkim zbirkama „Kovnica magneta“ (1967), „Brodarica vila“ (1972) ili „Na četiri vetra“ (1975) ispoljio stanoviti smisao za pjesničku artikulaciju i transformaciju. Ovdje su mogle da se nađu njegove pjesme „Magneti“, „Bolani Dojčin“, „Pevaj crna šumo“, na primjer. Isto tako nema ni Ranka Čolakovića, a ni A. Mahića. Njih, očito, Osti nije stigao da pročita, ali je stigao da pročita neobjavljene zbirke Ranka Sladojevića i Džemaludina Latića! Iz njihovih, tek kasnije objavljenih, zbirki i uzeo je pjesme za ovaj antologijski izbor. Iz zbirke R. Sladojevića „San o ljetu“ sve tri pjesme, a iz zbirke Dž. Latića „Dome Davudov“ dvije („Breze i „Balada o medvjedici“).

To je u najmanju ruku neozbiljno i neodgovorno. Na taj način Osti favorizuje jedne i oštećuje druge, u ovom slučaju sve one koji su kada i ova dvojica pjesnika objavile nove pjesničke knjige.
S druge strane, izbor pjesama iz opusa Rista Tošovića nije najbolji, a ni iz pjesničke zbirke Đ. Sirajića. Ali, da se vratimo predgovoru. On je najnedovljnija relacija ove antologije. Osti je tu podlegao već godina ustaljenoj, nepromenjivoj kuloarsko – čaršijskoj rang – listi pjesnika i njihovih ostvarenja. Krugovi u koje svrstava pjesnike i njihova djela nisu njegovo kritičko – esejistička saznanja, nisu utemeljeni antologijski krugovi. Lakoća predgovora, prost pristup problematici antologijskog pjesničkog vremena i njegovih doprinosa, to je osnovna Ostijeva manjkavost. Nema okvira! Svaki je pjesnik za sebe, kao da su svi samonikle i bogomdane pojave. Izbor pjesama je, otuda, ostao neartikulisan u predgovoru, neutemeljen u teoretskom smislu.
On, izbor, govori protiv antologičara i njegovog predgovora, svjedoči da su krugovi, na kojima Osti zasniva svoju viziju poslijeratnog bosanskohercegovačkog pjesništva i njegovih rezultata, neodrživi, da se bolje pjesme mnogih koji su u drugom ili trećem Ostijevom krugu nego nekih od onih izdvojeni u prvi krug. Zato što je tako, najbolje su kod Ostija prošli pjesnici koji nemaju osim po jednu, dvije ili tri valjane pjesme.

Loše su prošli oni koje Osti proglašava dovoljno neuočljivim, koje nije pročitao, ili nije pročitao dovoljno budan i otvorenog sluha za njihove poetike.

Ipak, u svemu, ako odbijamo predgovor, ostaje knjiga koja skreće pažnju na bogatstvo o kvalitet poslijerane bosanskohercegovačke poezije.“

Tako piše i kritikuje Dragoljub Jeknić druge, a evo šta je o Jekniću napisao Marko Vešović u „Sarajevskim sveskama“, u Specijalnom izdanju pod naslovom „Zvjerinjak“, 2003. godine.
„Dragoljub Jeknić beznačajan pjesnik, tvorac nezaboravne rečenice koju je izgovorio na početku rata. Snažna kao reflektor u pravoslavnoj duši obasjala sto stvari koje su dotad bile nevidljive.
Kada je u Dubrobniku poginuo Milan Milišić, Abdulah Sidran otišao u Dom pisaca i kao predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, zatraži da sekretar Dragoljub Jeknić telefonski sazove sjednicu Uprave, na kojoj će biti napravljeno Saopštenje za javnost povodom Milišićeve smrti.
„Ali zašto? Nema potrebe“, kazao je Jeknić. „Nisu potrebna nikakva saopštenja. Rat je zdravlje naroda. Pročitaj Klauzevica“.

Jučerašnje žrtve Njemaca, kad su krenule u osvajački pohod, oboružale se tevtonskom doktrinom, posegle za Klauzevicem kao za vrhovnim guruom koji će svakog dobromislećeg pravoslavca uvjeriti dok rečeš JNA, da su granate koje ubijaju pjesnike dokaz moralnog zdravlja naroda.

Jeknić je dio rata bio lirik s levorom koji je nosio sprijeda, za pojasom. Pucaljka je glavni krivac što se u glavi ovog bivšeg, zapravo doživotnog učitelja sa Tjentišta nikad nisu razbistrili osnovni književni pojmovi, a ovamo Klauzovica zna ko vodu. Nek ostane zabilježeno kako je crnogorski debelokožac, povodom smrti kolege po peru, doučitelnim izlagao filosofiju pokolja koji su tek predstojali. Nek ostane zapisano kako se piskaralo iz Kičave rasfilozofiranju nad Milišećevim lešom“.

Mnoge su stvari u Bosni i Hercegovini užasne, ali ni jedna od dušmana Bosne i Hercegovine i njenog jezika užasnija nije.