ENGLESKI / ENGLISH



Kada se prije 20 godina kameni svod Starog Mosta u Mostaru nakon bjesomučnog granatiranja sručio u Neretvu, svijet je zanijemio. Pogođen tenkovskim granatama takozvanog Hrvatskog vijeća odbrane srušeno je remek djelo, jedan od najvrijednijih kulturno-historijskih spomenika u svijetu.

U jeku srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima, 9. novembra 1993. godine, u 10 sati i 16 minuta, ispoljen je vrhunac mržnje, zločina, nečovječnosti, ispaljen je projektil u tanku zakletvu poslije Holokausta, nikada više, usmrćen je Stari most. Toliko bola, poniženja, stradanja, uništavanja i ubijanja, nad mostarskim i bosanskohercegovačkim nebom. Srušen je bosanskohercegovački dragulj svijetske kulturne baštine, srušen je čitav jedan svijet i ljudi sa njim. Ali nije srušen prkos bosanskohercegovačkog čovjeka u njegovom otporu agresiji i genocidu.

Svijet se još dugo mislio da li da zaustavi agresore na Bosnu i Hercegovin. Dok se svijet mislio, autor zločina urbicida "general bojnik" Slobodan Praljak, komandant formacija takozvanih Hrvatsko vijeće odbrane je srušio simbol Ideje Bose i bosanskog duha.

Pucanj u Stari most je pucanj u srce cijelog demokratskog, savremenog čovjećanstva, pucanj u Ideju Bosne i bosanski duh, pucanj u čovjeka i civilizaciju koji su se pobjedom nad fašizmom, poslije Holokausta zavjetovali nikada više

Trajao je, za ljudskog stvora, kratko. Samo 427 godina. Kada je neimar Hajrudin, učenik slavnog Mimar Sinana 1566. godine jednim svodom raspona nepunih dvadeset devet metara premostio rjeku sigurno je vjerovao u vječnost svog djela, ostvarenog uz pomoć vještih ruku majstora iz Popova Polja i Dubrovnika. U starim zapisima Evlije Čelebije stoji da Mostar "znači varoš sa mostom". "Ovaj šeher", piše Čelebija, "je osvojio lično njegovo veličanstvo Fatih. Zauzeli su ga Turci prije 1468. godine, a zauzele su ga čete bosanskog sandžaka Isa-bega Ishakovića. Pri tome Mehmed II nije imao nikakvog ličnog učešća. On je domen paše hercegovačkog, a nalazi se na teritoriji hercegovačkog Sandžaka u bosanskom vilajetu. Njime upravlja pašin vojvoda s pedeset vojnika. To je ugledan kadiluk s rangom onih kadiluka od tri stotine akči. Ima muftiju, predstavnika šerifa, prvake i ugledne ljude. Tu ima vrlo mnogo učenjaka, šejhova, imamo pisaca i pjesnika. Ima mjesnog spahijskog čehaju, janjičarskog serdara, serdara budimskog kola, tržnog nadzornika, bazdara, načelnika grada, povjerenika za harać, građevinskog nadzornika i gradskog zapovjednika”.
"Veliki most", piše Evlija Čelebija, "sagradio je stari neimar Sinan, sin Abdulmenan-agin, a po Sulejman-hanovoj naredbi. On izgleda kao luk duge koji se uzdiže do Kumove slame i pruža s jedne litice na drugu. Kako se sa obje strane toga mosta nalaze tvrđave, to nije moguže preći s jedne strane na drugu stranu grada drugim putem osim preko tog mosta. Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jedani rob (Božiji) Evlija, do sada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. On je prebaćen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba. Dužina tog mosta od jedne do druge kapije, što se nalaze na unutrašnjoj strani dviju tvrđava, koje leže na oba kraja mosta - iznosi ravnih stotinu koraka, a širok je petnaest stopa."

Rušenje Starog mosta – simbol urbicda u srpskohrvatskoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima
Tokom srpskohrvatske agresije i genocida u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine, Stari most je prvo djelomično oštećen od strane srpskih vojnih i paravojnih snaga. Dana 9. novembra 1993. takozvano Hrvatsko vijeće odbrane je srušio Stari most kao dio kampanje agresije i genocida u Mostaru i Bosni i Hercegovini. Dan ranije, 8. novembra 1993. Hrvatsko vijeće odbrane je započeo sa kampanjom rušenja Starog mosta ispaljujući na desetine projektila u luk i kule Starog mosta, što je okončano 9. novembra 1993., njegovim konačnim rušenjem.

Nakon objavljivanja 36 Tuđmanovih stenograma, da se zaključiti da je rušenje Starog mosta bilo dio smišljene kampanje i udruženog zločinačkog poduhvata agresije Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koja se ogledala između ostalog i u urbicidu.
O metodama urbicida i agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i razgovor Tuđmana sa Jankom Bobetkom i Rosom 6. novembra 1993. godine, samo četiri dana prije rušenja Starog mosta. U jednom trenutku Tuđman od Rosa traži da protiv Bošnjaka primijeni "neke elemente zastrašivanja": "Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove". Na što Roso odgovara: "Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz Bosne i Hercegovine to znaju". Samo četiri dana kasnije, novi sastanak, sa hitnom temom: srušen je Stari most u Mostaru. "Neki elementi zastrašivanja" koje je Tuđman zahtijevao, primijenjeni su. Sada Tuđman pita: "Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio". Slijedi odgovor Mate Bobana, koji je značajan doprinos u historiji ratnog cinizma: "Bile su strašne kiše". Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim "Mostarskim kišama". Tuđman je ipak oprezan, pita: "Hoćemo li opet mi biti optuženi". Tada se pokreće čitava strategija prikrivanja zločina: pada dogovor da se kontaktiraju veze u španskom bataljonu, da se stranci nagovore da lažu o tome da Hrvati nisu srušili Most. Mate Granić: "Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je to izuzetno, jer se inače to na CNN...". Tuđman: "Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?" Mate Granić: "Nama". Još veća panika nastaje kada se pokušava prikriti stvarna uloga Hrvatske u agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini.

Rušenjem Starog mosta ustaše su samo potvrdile da Mostar nije njihov grad, niti će biti, a cijelom hrvatskom narodu su sazidali veliki stub srama i osude, koji će dok budu živi nositi
Za rušenje Starog mosta devetog novembra 1993., pred Međunarodnim krivičnim tribnalom za područije bivše Jugoslavije u Hagu optuženi su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Čorić i Berislav Pušić. U njihovoj optužnici se navodi da su snage Herceg Bosne, Hrvatskog vijeća odbrane tokom opsade istočnog Mostara namjerno uništile ili teško oštetile mnoge vjerske objekte, te da su u novembru 1993. godine uništile i Stari most, građevinu od međunarodnog značaja.

Od juna 1993. do aprila 1994. Takozvano Hrvatsko vijeće odbrane je pod opsadom držao istočni Mostar. Tokom tog perioda je na istočni dio grada, kao i na četvrt Donja Mahala u zapadnom dijelu izvršen dugotrajni vojni napad Hrvatskog vijeća odbrane, koji se konkretno sastojao od stalnog intenzivnog granatiranja i vatre iz drugog naoružanja. Uslijed granatiranja su mnogi civili, ali i članovi međunarodnih organizacija bili ranjeni i izgubili živote. Takođe je jako oštećeno ili uništeno deset džamija. Takozvano Hrvatsko vijeće odbrane je zaprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći. Bošnjačko stanovništvo bilo je prisiljeno da živi u izuzetno teškim uslovima, bez hrane, vode, električne energije i adekvatne njege. Vojnici takozvanog Hrvatskog vijeća odbrane su silovali više žena, uključujući i jednu djevojku od 16 godina, prije nego što su ih natjerali da prijeđu liniju fronta prema istočnom Mostaru. Dana 8. novembra 1993. jedan tenk takozvanog Hrvatskog vijeća odbrane je tokom ofanzive cijeli dan otvarao vatru po Starom mostu, zbog čega se nije mogao koristiti i skoro se srušio. Most se zaista i srušio u jutarnjim satima 9. novembra 1993. Vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju je zaključilo da, iako ga je koristila Armija Republike Bosne i Hercegovine, pa je stoga za takozvano Hrvatsko vijeće odbrane predstavljao legitimni vojni cilj, rušenje Starog mosta prouzrokovalo neproporcionalnu štetu civilnom bošnjačkom stanovništvu istočnog Mostara. Vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslavju je konstatovalo da je sukob između takozvanog Hrvatskog vijeće odbrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine i tokom ovog razdoblja bio međunarodni sukob - agresija. Iz dokaza se vidi da su se snage Hrvatske vojske borile zajedno sa pripadnicima takozvanog Hrvatskog vijeća odbrane protiv Armije Republike Bosne i Hercegovine, a da je Republika Hrvatska vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice Herceg Bosna, a potom Hrvatske Republike Herceg Bosne. Vijeće Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju je utvrdilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada Bosne i Hercegovine, ili da postane nezavisna država unutar Bosne i Hercegovine, povezana sa Hrvatskom. Već u decembru 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg Bosne (među kojima su Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Prlić, Stojić, Petković i Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje bošnjačkog stanovništva izvan teritorije Herceg Bosne – etničko čišćenje i genocid.
Institut za istraživanje genocida Kanada istiće da su stenogrami Franje Tuđmana nedvosmisleno najdirektniji dokaz agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, i nalaze se u Međunarodnom krivičnom tribunalu za područije bivše Jugoslavije kao dokazni materijal.

Institut za istraživanje genocida, Kanada još jednom podsjeća svijetsku javnost da je rušenja Starog mosta barbarski čin koji je probudilo zatomljenu savjest čovjeka, civilizacije i svijeta. To je čin koji svjedoći agresiju Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je barbarski čin urbicida koji govori o sramnoj želji i animalnoj mašti da sruši Ideju Bosne ibosanski duh. Za 427 godina, koliko je odolijevao vremenu, ovaj most izuzetne arhitektonske ljepote, ali i graditeljskog umijeća, postao je bosanskohercegovčki, evropski i svijetski simbol povezivanja drugog i drugačijeg, simbol Ideje Bosne i bosanskog duha , izazivajući zanimanje pjesnika, slikara, putopisaca, turista iz cijelog svijeta, ali i modernih graditelja, koji su Hajrudinovim rješenjima, s obzirom na vrijeme podizanja, 1566. godine, bili naprosto impresionirani. Bojovnici takozvane Herceg Bosne, barbarskim činom urbicida, kao dijela udruženog zločinačkog poduhvata agresije i genocida su nanijeli neizmjernu štetu, Mostaru, Bosni i Hercegovini, Evropi, svijetu, ali prije svega samoj Hrvatskoj. Ubijen nad vodom, otvorivši puno rana, zloslutnosti i gorčine, kada je grad je zanijemio, Stari most je preživio u ljudima. Obnovljen 2004. godine, kada je uvršten na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a.

Onaj ko može srušiti takvu arhitektonsku ljepotu i svijetski ukras pred čijom lepotom i monumentalnošću čovjek, ali samo čovjek, postaje dobar i miroljubiv, taj rušitelj ne može pripadati čovjeku i civilizaciji. On pripada barbarima, neljudima, zločincima.

Profesor Emir Ramić
Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada