Avdo METJAHIĆ: Nekad bi da budu Bugari, nekad Makedonci, ili ko više dadne. Jedan bi da se pribiju Srbima, odnosno četnicima. Kažu, kobajagi i to bar dok cure financije iz Srbije! A kad presuše, kopat će novi izvor. U ovoj grupi nalaze se svi odreda nekadašnji članovi SPS-a, podanici balkanskog kasapina Miloševića, koji zagovaraju nekakvu goransku nacionalnu opciju, što bi značilo regionalnu pripadnost, preokrenuti u nacionalnu, što je, ne samo smiješno i besmisleno nego je i žalosno. Kad jedan narod ostane da ga vode lutalice, prevrtljivci, izdajnici i obična fukara, onda se dešavaju odakve budaleštine. Šta može jedan narod očekivat od Ismailja Bojde, koji je sebi i nekim svojim bliskim suradnicima napravio vrlo unosan posao, sređivanjem paralelnih državljanstava, makedonskog, bugarskog i srpskog.

Početkom novembra Lokalni izbori koji su sprovedeni u Republici Kosovo, protekli su onako kako se i očekivalo. Nebi trošili vrijeme o rezultatima izbora i kako je prošlo u drugim nacionalnim sredinama. Već ćemo se osvrnuti samo na Bošnjake, koji su raštrkani diljem Kosova, dok je najveša koncetracija u prizrenskoj regiji (Gora i Prizren), onda pećka regija, dok u ostalim gradovima na Kosovu su malobrojne zajednice.

Balkan je to, gdje nema pravila igre, gdje se čovjek zna pretvoriti u divljač, gdje se čovjek zna prodati za vrlo malu svotu, a ponekad i za badava ili badihava, kako god hoćete. Ono što nije iznenađujuće, a desilo na jednom sastanku, odnosno Bošnjaka lutalica u Skoplju, porijeklom iz Gore, koji posljednjih godina traže, kojoj nacionalnog skupini bi bilo najunosnije da pripadaju. Nekad bi da budu Bugari, nekad Makedonci, ili ko više dadne. Jedan bi da se pribiju Srbima, odnosno četnicima. Kažu, kobajagi i to bar dok cure financije iz Srbije! A kad presuše, kopat će novi izvor. U ovoj grupi nalaze se svi odreda nekadašnji članovi SPS-a, podanici balkanskog kasapina Miloševića, koji zagovaraju nekakvu goransku nacionalnu opciju, što bi značilo regionalnu pripadnost, preokrenuti u nacionalnu, što je, ne samo smiješno i besmisleno nego je i žalosno. Kad jedan narod ostane da ga vode lutalice, prevrtljivci, izdajnici i obična fukara, onda se dešavaju odakve budaleštine. Šta može jedan narod očekivat od Ismailja Bojde, koji je sebi i nekim svojim bliskim suradnicima napravio vrlo unosan posao, sređivanjem paralelnih državljanstava, makedonskog, bugarskog i srpskog. Ovaj sastanak desidenata iz Gore, bi da ovaj put Bošnjake preimenije u “Makedonce muslimanske vjere”?!? Što daje sliku učesnika skupa, nekadašnjih članova SPS-a, te sa pravom ih možemo nazvati džukelama lutalicama. Detaljima “skopske rezolucije” beogradski mediji nisu posvetili nikakvu pažnju, jer ova grupa zanesenjaka nije igrala na srbijanskoj karti.

Pudlice balkanskog kasapina Miloševića vode bitku u Gori za veliku Srbiju Ismailj Bojda Safet Kuši Adem Sagati

Većina Bošnjaka sa teritorije Prizrena i Gore ove grupe svojih sugrađana i sunarodnika, koji lutaju od ne mila do ne draga, ne uzimaju za ozbiljno, jer Republika Kosovo je zaokružila svoje granice, koje se u budućnosti neće mijenjati. Goranci su se uvijek izjašnjavali, isto što i ostali Bošnjaci ex- yu, tako da oni koji su sebi smatrali muslimanima sa velikim “M” osvijestili su se i vratili svojim korijenima, što su i većina iz prizrensko-goranske regije prihvatili.

Ono što je nezamislivo, a desilo se ovih dana na Kosovu, odnosno u Gori, jeste odlazak čelnika Centar demokratske unije (CDU) u Beogradu, na noge ministru Vulinu, ljubeći mu skute. U ovoj delegaciji bili su oni ljudi koji su proganjani od srpskog režima, kao naprimjer Safet Kuši, Adem Hodža... a nedostajao im je još Adem Sagdati, koji je bio njihov kandidat na iyborima u Prizrenu. Ovaj prvi živi u Švicarskoj duži period, što pokazuje, da su srpske službe uspjele da ga regrutuju. U ovoj grupi ili delagaciji kako sebe nazvaše, nalazili su se najuži dosadašnji saradnici Numana Balića, koji su nekad važili kao patriote u ugledni ljudi prizrenske regije. Umjesto da delegacija ove stranke, ako misli na svoj narod, koji ih je glasao, posjeti Vladu Republike Kosovo i izloži probleme koji su se nagomilali, oni put pod noge pa u Beograd, koji nema, ama baš nikakve kontrole, ne samo sa Gorom, nego i sa Srbima, koji žive u Republici Kosovo. Čudo kako se čovjek mijenja, i kako čovjek zna postati zvijer.

Nije mudro voditi debatu s glupacima ovakvog kova i obazirati se na njih i njihovo mešetarenje, jer su oni neuravnoteženi u svojim djelima, tako da je teško očekivati ikakve dobrote, odnosno napredka od ovakvih. Ovakve svejstan narod odbacuje, nedajući im nikakvo povjerenje, jer su ga izigrali i izdali. Nažalost i ovakvih je mnogo, ne samo u Gori, ne samo u bošnjačkom korpusu, nego i u drugim narodima. Oni koji snose velike posljedice ovakvih nakana pojedinaca, jest narod, obični čovjek, ljudi neprosvijećeni i ne upućeni, koji daju povjerenje fukari.

Obećanja ministra Vulina su, prde kulaševe i ništa drugo, jer Vulin je nekad prestavljao Srbe sa Kosova, i da li je išto izmijenio, ne, i niti može.

Ako narod malo bolje promućka glavom, a što u bliskoj budućnosti mora, uvidjet će da je uvijek bilo prodatih i sitnih duša, spodoba spremnih da se stave u službi nečasnih ljudi, partija, uduruženja, da se stavi u službi drugih držva i njihovih nemoralnih ciljeva. Kad se narod probudi, loše se piše onima, koji su manipulisali njime, koji su ga lažali godinama, tek onda se svode računi, jer niko nije iznad pravde, i ako dolazi sporo.

Umjesto da se biraju ljudi koji služe čovjeku i čitavoj zajednici, da se biraju ljudi kojima je stalo do vlastitog stava, te za razliku od potkupljene fukare, svoju riječ, svoj ponos nikome i za nikakvu cijenu ne prodaje, jer istina stanuje u djelima, a ne u pojedincima. Ljudi koji su se sastali u Skoplju (mislim na one iz Gore), i one što posjećuju Beograd i ministra Vulina, možemo okarakterisati kao izdajnike svog naroda, a i države u kojoj žive, jer ipak ta država im je dala slobodu, a oni je koriste na ovaj način. Ti (ne) ljudi su premazani laŽnim bojama, i ne kane izdati ni svog roditelja, ako mu zatreba, a kamoli svoj narod, koji nastoji da opstane na tim prostorima, u miru i spokoju i preživi ove teške godine svetske krize.

Samo bih predočio jedan historijski podatak narodu Gore, a to je ono što su doživjeli njihovi preci, okupacijom njihovog vatana od Srbije, 1912-13. godine, pa i kasnije. Dokumenat ispod je izveštaj jedne od svjetskih novona, koje su prenosile događaje tog vremena balkanskog rata, koji je odnio hiljade nevinih žrtava našeg naroda.

Published: January 18, 1913 Copyright © The New York Times

Ulaskom srpske vojske u na teritoriji Prizrena i Gore 1912-13. godine, u ovom izveštaju, piše: “Srbi ubijaju muslimane na hiljade”, a da izvještači sa terena javljaju: “da su sva sela uništena”. U ovoj akciji srpske vojske ubijani su “Ljudi, ženi i djeca”.

Nisu ubijani što su bili vojnici sa puškom u ruci, nego što su bili muslimani i Bošnjaci, i što su bili drugačiji od Srba. Ovaj izvještaj je poslat kao što se vidi na vrhu dokumenta, 18. januara 1913. godine.

Znači kolektivnog pamćenja i prenošenja sa oca na sina ovakvih zločina počinjenom nad našim narodom, nema u Gori, odnosno u jednom velikom dijemu stanovnika Gore. Ono što se dešava u Gori posljednjih godina, a specijalno posljednjih nekolko nedjelja, govori nam da se jedan dio tih miroljubivih ljudi izrodio, i da ne posjeduje ama baš ni trunke ponosa, jer onaj narod koji zaboravi ovakve zločine, oni mu se ponavljaju.

Oni Bošnjaci koji žive u Repulici Kosovo, što je slučaj sa Bošnjacima Gore, koji su autohtoni na tim prostorima, a ne misle o svojoj budućnosti i napretku unutar države u kojoj žive, oni je ne mogu ni imati.

Izgleda da su neki segmeti našeg naroda postali tradicija vječnog majoriziranja, preglašavanja, nadvladavanja i pod svaku cijenu nametanja čak i silom, svojeg, a nikako uvažavanja tuđeg, boljeg, naprednijeg i korisnijeg po svoj narod.

U razgovoru sa jednim čovjekom, jednim pravim vjernikom kojeg slučajno upoznah, jula mjeseca ove godine u Prizrenu, i to sjedeći na onom zidu nedaleko od kamenog mosta, njega i njegov muhabet nikad neću zaboravit. Taj veliki čovjek ostat će sinomen ljudskosti, jer riječi koje čuh od njega i dalje zvone u mojim ušima. Dok sam odmarao sa par prijatelja, sjedeći na onom kamenom zidu, prišao mi je sa osmjehom i ljubaznošću, koja mu bješe utkana u njega rođenjem, i upita me odakle smo? Naravno da sam mu odgovorio, da sam ‘stranac’, i da mi je ovo drugi put u Prizrenu. Kroz muhabet reče mi da je rođen u Gori i da živi u ovoj čaršiji nekolko decenija, Na pitanje šta je po nacionalnosti, reče mi da je Bošnjak, i to gordo i sa ponosom. U nastavku razgovora sa ovim krepkim starcem, jer je već zašao u osmu deceniju, upitah ga kako je stanje u Gori? Odgovori mi da je crno, jer neki pečalbari lutaju i nikako da nađu sebe smiraja. Slušao sam ga sa interesovanjem, pa njegovu besjedu pamtit ću dok sam na ovom dunjaluku.

- “Prošli smo dvije Jugoslavije, a ni jedna nam nije bila naklonjena, prihvatili smo onu posljednju Titovu, jer je bilo manje zlo od prve. Prevariše nas nekakvim brastvom i jedinstvom, postade moj narod pečalbari, a mi nikako da primjetimo njihove namjere, nego smo sve to prihvatili kao pozitivno. Ta njiva laž stvorila je zabludu u nama, pa se do današnjeg dana nismo osvijestili. Eto odakle dolaze oni iz našeg naroda, koji bi da nas odvoje od matice, od prijatelja i prave od nas ono što nismo, Bugari, Makedonci i Srbi. E moj prijatelju, reče mi na kraju, - budala i neprosvijećeni zna napravit problema toliko, da stotone mudrih ne može ispravit”.

Poslije njegove besjede, sjetih se jedne anegdote, pa je moram dotati ovoj našoj besjedi:
U stari vakat, kažu da su i hajvani govorili. Jedan siromašni Beduin živio je od trgovine, odnosno kiradžiluka i sve što je imao bila je deva, sa kojom je išao u karavanima i njome hranio i podizao svoju familiju. Kad deva ostari i nemoga više nositi tovar, Beduin priđe devi i reče:
- Danas je došlo vrijeme da moram kupit drugu devu, jer si ti ostarila i nisi više za karavana, zato te moram oslobodit, dok ti ne dođe sudnji dan negdje u saharu. Tražim od tebi da mi halališ, ako sam ti učinio neku nepravdu.
Deva mu odgovori bez razmišljanja:
- Ne, nemaš halaluka od mene!
- Kako tako, ja te nisam pretovarao i uvijek sam bio dobar prema tebi, hajde reci mi zašto? - upita je on.
- Evo zašto te neću halaliti, uvijek si u karavanu predamnom izvodio magarca da predvodi karavanu”, - reče deva.