Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

ALEKSA ŠANTIĆ, VELIKOSRPSKI „PESNIK“ I PLAGIJATOR BOŠNJAČKIH NARODNIH PJESAMA
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 24. December 2013. 14:12:07
Sead ZUBANOVIĆ: Mnoge toga napisanog i zapisanog bi ostavljano i što je vrlo važno reći, na različite načine dolazilo do Alekse, najviše zahvaljujući tome što je on dosta vremena provodio u trgovačkoj radnji svoje braće. Bio je zadužen da obavlja, u skladu sa svojom sposobnošću, one najjednostavnije poslove kao što su prenošenje trgovačke robe, metenje prodavnice i čišćenja polica. Što se tiče njegovog ljubavnog života, to je jako kratka priča. Spominju se samo dvije žene. Jovan Dučić kaže:“ Šantić je dva puta voleo, najpre jednu lepoticu iz Srema ili iz Slavonije, koja ga je očajno volela, a zatim jednu patriciju (bogatašicu)iz Mostara koja ga očima nije mogla videti.“
Plagijat označava čin prisvajanja (ili kopiranja) tuđeg pisanog, umjetničkog ili kreativnog rada. U razvijenim zemljama plagijat se smatra vrlo teškim etičkim prekršajem!
Po Miši Mariću, poznatom i priznatom mostarskom pjesniku, u njegovoj knjizi „Mostarenja“ naveden je dio razgovora između pjesnika Alekse Šantića i njegovog starijeg brata Pere iz 1903. godine, a vezan je za objavljivanje pjesme „Emina“ u kojem ga stariji brat upozorava da nije lijepo preko tuđih taraba ćuriti i to telaliti po novinama. Pitao ga je šta će biti sa njima, Šantićima, ako se zamjere komšijama i mušterijama muslimanima pa mu veli: “Jedva smo se kutarisali one vuko'ebine pod Čabuljom (planina kod Drežnice) gdje vuk i međed jedu ovce, a sušica (tuberkoloza) i sifilis čovjeka, a u Ameriku ko je otišao, nije se vratio. A ti baš zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote“. Ovaj citat ne osporava činjenicu da se Aleksa Šantić rodio 1868. godine, nego da to nije bilo u Mostaru i to u staroj srpskoj trgovačkoj familiji kako mu pišu po biografijima, već je tu doselio još dobro pamteći bijedu življenja u krševitom hercegovačkom planinskom zavičaju. O njegova dva brata, jedni kažu Peri i Jeftanu, a drugi o Jakovu i Jefti, sestri Persi (druga sestra Zorica je umrla mala) i njemu, pored majke, brinuo se stric jer je otac Risto umro rano. Oko imena ove prve sestre, kao i braće, vlada opšta nesaglasnost u njegovim biografijama. Za jedne je Persa, za druge Staka, za treće Radojka. Pa zatim opet petljavine. Za Svetozara Ćorovića je kažu bila udata Šantićeva sestra Radojka, a ta ista je Stakina odnosno Persina kćerka koju po smrti njenih roditelja Šantić smješta u kuću već oženjenog Ćorovića. U pitanju su relacije koje ni američka „CIA“ nije u stanju raspetljati. A to je samo početak laži i glorifikacija vezanih za stvarnu biografiju ovog Mostarca od strane onih koji su je pisali u namjeri da prikriju mnogo toga što bi spriječilo formiranje mita o njemu. Sa druge strane služeći se često neistinama, normalno u cilju ostvarivanja velikosrpskih interesa posrbljavanja Bosne, dizali su u nepripadajeće mu visine lik i djelo ovog psihički bolesnog i veoma nesretnog čovjeka.
Aleksa je od malehna imao veliki problema sa pamćenjem pa mu je gluma, koju je mnogo volio, ostala samo pusta želja. Nije bilo šanse da nauči i ponovi ni samo dvije rečenice. Njegova memorija jednostavno nije bila u funkciji, a tu činjenicu srpski biografi kriju kao zmija noge. Iz tog razloga su izmislili termin „toboparaliza“, kao naziv neke dijagnoze koja u svijetu medicinske nauke uopšte ne postoji i vezali je za Šantićevo zdravstveno stanje. Ova mahana ga je pratila i u sve većoj mjeri iritirala kroz vrijeme. Zbog nje je čitav život bio razdražljiv i nervozan. Često je u društvu ismijavan jer imena i likove ljudi nije bio u stanju memorisati. Prepričava se kao anegdota događaj kada mu je književnik Nikola Janković vratio posuđeni kaput (bio na proputovanju za Dubrovnik, a zavladala velika hladnoća pa je kaput posudio od Šantića, a u povratku ga donio nazad). Na pitanje upućeno mu u punoj kafani od strane istog, dali ga se sjeća, Šantić mu ubjedljivo odgovori: –Kako da te se nesjećam. Ti si onaj majstor što je prije tri godine popravljao krov na crkvi – na što se prolomi grohotan smjeh svih prisutnih. Branislav Nušić sa kojim se on dolazeći u Beograd intenzivno družio, zapisa: „Šantić je strahovito patio od nervoze, ali i mjesečarenja. Imao je teške snove, spavao je nemirno i nije smio ostati sam u sobi. Zbog toga je, kad god bi krenuo na put, tražio da neko sa njim putuje. Sam se nije usuđivao. Tako jednom pođe sa profesorom Vladimirom Ćorovićem u Herceg-Novi. Jedne noći, jer su u istoj sobi spavali, oseti Ćorović da mu se krevet podiže te se trže iz sna, zapali sveću i nađe pod krevetom Šantića. Ćorović skoči i izvuče otuda Aleksu pitajući ga šta će pod krevetom: Ne znam- poče Šantić trljati oči i buditi se – ima već pola sata gde snevam kako sam ušao u nekakvu pećinu i hoću da se u njoj uspravim, ali ne mogu. Šantić je neobično brzo zaboravljao likove i imena ljudi i tu svoju slabost je krio na sve načine. Zbog toga su pravili često šale sa njim, a naročito pop Protić Jovo. Verovatno sa svoje nervoze i raslabelih živaca Aleksa se bojao teških utisaka i nije ih bio kadar podneti.“
U to vrijeme novinar i kritičar, kasnije penzionisan kao profesor gimnazije, Šantićev prijatelj i veza sa književnom Srbijom Milorad Pavlović – „Krpa“ kaže da se Aleksa za života kretao samo u jednoj ulici, u onoj u kojoj je i stanovao. Prepričao je šta mu se desilo kada je jednom zanoćio u Šantićevoj kući. Probuđen Aleksinim jecajima ugleda ga kako plače kao dijete glave zabijene u jastuk.
- Šta ti je ludače- upita ga dremovan Pavlović.
-Eto, mene niko ne voli, niko, niko. . .
-Ma ko te ne voli, evo volim te ja, volimo te svi.
-Bježi bogati – veli kroz plač Aleksa – Šta će mi vaša ljubav kad me ne voli onaj koga ja volim i za koga bih život dao – i nastavi jecati.
Poslije ovih činjenica zaista smiješno djeluje izmišljeni biografski podatak da je porodica slala Šantića na školovanje u Trst i Ljubljanu, ali njega, kao, trgovački poziv nije interesovao pa se po završetku školovanja odbio baviti njime. Nažalost, nije on mogao sa svojom bolešću završiti niti jedan razred osnovne škole i veliko je pitanje kako se uopće opismenio. A, kada je nekada i nekako uspio naučiti čitati, kažu da su za nekoliko godina kroz njegove ruke prošle sve knjige i spisi do kojih je mogao doći u Mostaru. Bilo je to i vrijeme, najviše prisilnog, iseljavanja Bošnjaka u kojem su ti nesretnici nosili sa sobom samo najnužnije stvari. Mnoge toga napisanog i zapisanog bi ostavljano i što je vrlo važno reći, na različite načine dolazilo do Alekse, najviše zahvaljujući tome što je on dosta vremena provodio u trgovačkoj radnji svoje braće. Bio je zadužen da obavlja, u skladu sa svojom sposobnošću, one najjednostavnije poslove kao što su prenošenje trgovačke robe, metenje prodavnice i čišćenja polica. Što se tiče njegovog ljubavnog života, to je
jako kratka priča. Spominju se samo dvije žene. Jovan Dučić kaže: “Šantić je dva puta voleo, najpre jednu lepoticu iz Srema ili iz Slavonije, koja ga je očajno volela, a zatim jednu patriciju (bogatašicu)iz Mostara koja ga očima nije mogla videti.“ Ovo isto na drugi način ovako pišu biografi:“ Šantić je mlad zaljubljen najprije u Slavonku Anku Tomlinović koju ostavlja pod pritiskom pravoslavne porodice, a kasnije u Zorku Šolinu koja ga iz pragmatičnih razloga svoje porodice ostavlja“. Ovo „pragmatičnih razloga“ u prijevodu znači, njegovog mentalnog stanja. Na ovom mjestu ovdje bi mnogi Bošnjaci, a posebno oni iz Mostara željeli da piše kako je i „čuvena“ Emina treća ili čak prva njegova ljubav, ali to nije tako. Historijski, prije svega, nije postojala nikakva djevojka tog imena, da je bila hodžina kći i da se Šantić mogao zaljubiti u nju izuzev da je bio nastran pa se zagledao u desetogodišnje dijete, što je u vremenu nastajanja pjesme doslovno bila Emina Sofić - Koluder. Mostarci joj u svojoj nepromišljenosti i naivnosti, šireći još uvijek u Mostaru mnogim Bošnjacima dragu laž o bratstvu i jedinstvu, zbog te pjesme podigoše spomenik. O tome viši kustos Muzeja Hercegovina, gospodin Ibrica Dizdar, kaže ovako: “Starosne dobi nisu bile iste. Ona je bila djevojčica od desetak ili možda koju godinu više. Također nisu pripadali istoj religiji. Prema nekima, izgleda da se nikad nisu ni sreli i da je to Šantićeva utopija. Pjesma ostavlja prostor za nagađanje.“ U daljem, trećem dijelu ove priče će biti više osnova da se vratimo i detaljno je izanaliziramo, ne samo kroz njene stihove, nego neke nove momente vezane za stvarno autorstvo i sam nastanak te, kao i drugih prelijepih pjesama koje mnogo kasnije afirmisa i učini izuzetno popularnom, prije svih, pjevač i njihov kompozitor rahmetli doktor Himzo Polovina.
Aleksi Šantiću, zbog njegove psihičke bolesti, u životu ništa nije polazilo za rukom. Nije postao glumac, nije mogao biti trgovac, nije mogao naći djevojku da se oženi, kao takav nije imao mjesta u društvu. Jedina utjeha mu bi i osta pisanje, sprva ljubavne poezije, a kasnije srpskih rodoljubivih i socijalnih pjesama. Ovi njegovi stihovi su najbolji opis pesimizma i depresivnog stanja u kom se manje ili više cijeli život nalazio - Moja noći kada ćeš mi proći-Nikad! Moja zoro kada ćeš mi doći-Nikad! Moja srećo kada ćeš se javit-Nikad! Moje nebo kad ćeš se zaplavit-Nikad! Moja draga, kad će naši svati-Nikad! Moja suzo, kada ćeš mi stati-Nikad! Oponašao je stilski bošnjačku ljubavnu pjesmu sevdahlinku i kopirao, kao i mnogi lirici tog vremena, način pisanja čuvenog njemačkog pjesnika Hanca Hajnea, (Hlinricha Heinea) autora između mnogih i stihova neprolazne pjesme „„Kraj tahnana šadrvana“ koja je uzrok kasnijih mnogobrojnih Šantićevih „pjesničkih“ šadrvana. Jovan Dučić koji je negirao sve one ljepote Mostara o kojima je Šantić pjevao reče da je u tom vremenu na gradskoj ulici postojao samo jedan šadrvan koji je, nažalost, jedva uopšte curio.. Žaleći Aleksu on takođe za njega kaza da mu je pisanje pjesama donosilo utjehu jer Šantić nije znao ni šta je fatalna žena, ni žena inspiratorka ni ljubavnica, drugarica.
Životni mu je smisao, zbog promašenosti porodičnog života, postao pisanje i objavljivanje pjesama potpisanih njegovim imenom i prezimenom. Da bi to ostvario pisao je mnogo, najčešće dosta loše pjesme i slao ih redakcima listova, najviše po Srbiji. Iz njegovih sačuvanih pisama je lahko uočljivo kakao je bio uporan, a počesto i dosadan raspitujući se zašto nije i kada će biti štampani njegovi stihovi. U jednom pismu, zahvaljujući se na izjavljenom saučešću povodom smrti majke, on na kraju opet napominje urednika na svoje pjesme i pita zašto još nisu objavljene. Iz tog razloga, želje da se njegove pjesme štampaju, zajedno sa Svetozarom Ćorovićem u Mostaru1896 godine počinje izdavati list za zabavu, pouku i književnost imena „Zora.“ Po svemu sudeći Ćorovića je uvukao u ovaj projekat zahvaljući tome što je u njegovu kuću smjestio sestrićnu, kćerku preminulog zeta i sestre, Radojku, za koju biografi kažu da je bila udata za istog što tada nije bilo moguće jer je Svetozar već bio oženjen. Vjerovatno da je bila riječ o, od strane svih učesnika, prešutnom bračnom trouglu zbog kojeg Ćorović, iz zahvalnosti, pomaže Šantiću da uđe u svijet pisane riječi. Zabilježeno je ostalo i njihovo osnivačko i kasnije aktivno članstvo u srpskom društvu „Gusle“ skupa sa Jovanom Dučićem. I Dučić mu je po odustajanju Ćorovića pomagao jednu godinu oko štampanja pomenutog lista koji se 1901 godine ugasio. Da bi se, bar donekle, pojasnilo Aleksino porodično okruženje treba spomenuti da se njegov brat Jeftan (1875-1896) takođe bavio pisanjem. Pisao je priče i novele. Za jednu od njegovih priča u kojoj njen glavni junak, Bošnjak musliman, imena „Ćamil“ iz vjerskih predrasuda ubija svoju ženu pravoslavku pa bježi na istok, književni kritičar Dragomir Brajković tvrdi da je u njoj prvi put primjenjenu trostruku naraciju koju kao uzor iskoristio Ivo Andrić pišući „ Prokletu avliju“. Pošto je naracija umjetnost pripovijedanja o izmišljenim događajima u skladu sa piščevim književnim težnjama, znači najčešće laganje, onda termin „trostruka naracija“ znači trostruka laž. Trostepeno laganje je eto tako ozvaničeno kao srpski književni izum patentiran od strane Šantićevog brata, a prvi ga je upotrijebo i itekako skoristio dobitnika Nobelove nagrade za književnost Andrić, krštenog imena Ivan, blateći Bosnu i njene stanovnike i to isključivo samo one kojima je islam bio vjera!
Srbijanska književna kritika nikada ga nije prihvatila i posprdno mu je dala ime „Aljo“ jer su ljudi od pera tamo zasigurno prepoznali pjesme koji pripadaju muslimanskom kulturnom miljeu ispod kojih se on, iz svoje bolesne želje za životnom afirmacijom, potpisivao kao autor i tako postao plagijator tuđih djela. Bogdan Popović, prva perjanica kritike, za Šantića kaza da je romantičar epigon, (Hajneov, Zmajev i Ilićev sljedbenik koji nema ništa originalno u svom radu) da mu misli nisu jasne i da njegove pjesme pokazuju sve mane nekorektnog kitnjastog stila A, Aleksa se poslije toga u pismu žali Tihomiru Ostojiću:“ Ja izjedoh veliku poparu od onog Bogdana P. On nije pisao da moje stihove ocijeni, nego da pokaže svoju veleučenost.“ Jovan Skerlič o njemu reče:“ U današnjoj srpskoj književnosti ima pjesnika originalnijih i mislenijih, onih koji kažu više o našem duhu. Samo mu je iskrenost vrlina.“ Zoran Gavrilović: “Šantić nije intelektualan i dubok, njegove pjesme su najčešće detalji, male lirske teme. Vojislav Đurić,urednik lista „Brankovo kolo“: “Utisak nečeg bezbroj puta doživljenog i banalnog su njegove pjesme. Slabi stihovi ispunjeni najobičnijim frazama“. Šantić je ovog kritičara nazvao „ovnom“. Vasa Stojić. „Osjećanja u ovim stihovima nisu umjetnička, zato što nisu jaka.“ So po ranama Aleksi posu bosanski književnik Petar Kočić svojim promišljenjem: „On je nježan, bolećav i stalno moli, žali i proklinje. Pati od nekakve još neispitane duševne bolesti i mjesečaranja. Ne nosi sa sobom ni u sebi silne riječi rušenja i razaranja“. Miloš Crnjanski bi najkonkretniji rekavši: „Ja nisam čitao Šantića – zašto bih ga čitao?“ Na sve ove komentare Aleksa se požali Jovanu Dučiću da je velika nepravda što mu stihove čitaju oni koji ga ne vole?! Njegove čisto umjetničke vrijednosti nerijetko su osporavane kako u kritici njegovog doba tako i u kasnijim prosudbama, ali Šantić je ostajao uporan u pisanju i slanju svojih pjesama kao i pripovijetki, eseja... Milanu Saviću uredniku književnog lista „Javor“ piše.“ Ja sam željno očekivao kada ću viđeti u „Javoru“ štampane moje „Ljubičice“ za koje ste mi pisali da će te ih „skoro“ štampati, pa evo to sve jednako stoji.“ Sljedeći put mu šalje pjesmu naziva „Ofelija“ sa prijedlogom da bude uvrštena u „Ljetopis“ i čak šta više, predložena za nagradu. Kada je odbijen uz predočeno mu jako loše mišljenje o istoj, on odgovara onako baš snishodljivo:“ Što se tiče „Ofelije“ potpuno odobravam Vaše primjedbe, te je povlačim, možda ću je kasnije prepraviti i objaviti u „Zori“. Jovanu Grčiću:šalje pismo slijedećeg sadržaja:“ Ovde Vam predlažem jednu pesmicu moleći Vas, ako je dobra da je uvrstite.“ Pa istom uredniku piše u drugom pismu za priloženu pripovijetku:“ Iz početka Vam se neće dopasti, ali ako budete dalje čitali, možda će te naći štogod i lijepo.“ Ostavši u životu sam, bez porodice i ljubavne sreće, smisao življenja našao je u pisanju i svojoj poeziji. Ali sa jako slabim poznavanjem i to samo donekle Njemačkog jezika, on nije imao mogućnosti da se bliže upozna sa modernim strujanjima u tadašnjoj evropskoj književnosti. M. Savića moli u jednom od svojih pisama da mu pomogne u prevođenju Hajneovih stihova, tačnije treće strofe u „Intermecu“, jer on mnogo bolje od njega zna, po vlastitom priznanju, Njemački jezik pa je u najmanju ruku smiješno, ali i tužno što se Šantiću pripisuje Bašagićev prijevod kultne pjesme „ Kraj tahnana šadrvana“ (Der Asra – Azra) čiji je i Hajne, po mišljenju mnogih, bio samo prevodilac sa arapskog jezika. Sama riječ „Asir“ naziv je pokrajine u Saudijskoj Arabiji u kojoj se radnja ove historijske pjesme i dešavala.
Ali ono što mu nije omogućila Srpska književnosti jeste velikosrpska državna šovinistička politika. Dato mu je direktno i indirektno do znanja da će pišući takozvane rodoljubive pjesme u kojima će nacionalna i vjerska ugroženost Srba kroz vrijeme biti osnovni motiv, imati mogućnost njihovog objavljivanja na stranicama srbijanskih književnih listova. Psihički bolesni Aleksa Šantić je zloupotrebljen i to veoma uspješno u tada jako aktuelnom činu posrbljavanja dotadašnjeg bošnjačkog pravoslavnog stanovništva. U javnosti je malo poznata činjenica da su bošnjački pravoslavci pružali veliki otpor promjeni svoga imena i da je Srbija dugo trošila ogromne pare da kupovinom njihovog pristanka ostvari prvi dio Garašaninovog plana prisojedinjenja Bosne. Šantiću se zbog rada na tom polju, otvara do tada većina zaključanih redakcijskih vrata pjesničke afirmacije. Za uzvrat on je pisao sve više i sve žešće o obespravljenosti i potlačenosti, sada samo jednog naroda sa novim imenom „Srbi“ u Bosni i Hercegovini, radujući se sada redovnom objavljivanju svojih miljenica, pjesama koje su mu zamjenile porodicu i djecu. Nadahnut epskim historijskim falsifikatima, fizički, ali i duhovno sigurno slijepog guslara Filipa Višnjića, pridružio se novoformirajućem ešalonu bosanskog narastajućeg „Srpstva“.i mitomanstva. Već prihvaćen od muslimanskog življa Bosne zahvaljujući sevdahlinkama, pjesmama koje je od ovog naroda doslovno pokrao pa ih „vratio“, odnosno veći dio života ih prikupljao, a kasnije objavljivao uredno potpisane kao svoje, Aleksa Šantić i nesvjesno i svjesno posta i do danas osta, Trojanski konj mrziteljske četničke prekodrinske politike. Pjesmu kao što je ova naslova „Zaboravimo,“ a glasi – Jednog smo stabla ogranci i grana / Pa ne pitajmo ko je vjere koje / Mi ćemo učit Jevanđelje svoje, / A vi se svoga držite Korana korištene su skupa sa njegovom ljubavnom poezijom samo kao lijepa ambalaža u koju se pakovao otrov. Poput jako traženih tržišnih proizvoda na tvorničkoj traci, počinju se redati njegove pjesme podobnih naslova: „Srbinu“, „Srbadiji“, „Moje srpstvo“, „Novi srpski mač“, „Srbinovo oružje“, „Srpskom ocu“, „Srpske rane“, „Srbima u Mitrovici na Kosovu“, „Srpska himna“, „ Vojvodi Stepi“, „Jutro na Kosovu“, „Kosovka“, „Hristos plače“, „Hristov put“, „Pod krstom“, „ Pred ikonom Svetog Save“, “Hilandarska molitva za srpski narod,“ „Noćna pjesma malih srpkinja“ i tako dalje. Evo primjera kako Šantić, svojom pjesmom, pristaje da se pridruži horskom laganju uvijek jako aktuelnom u Srbiji, pišući o dokazano izmišljenom događaju, iskopavanja i paljenja kostiju „srpskog prosvjetitelja“ od strane Turaka koji samo bolesni mitomani i nekrofili mogu konstruisati, naravno zarad vlastitog pravdanja dotadašnjih, ali i budućih genocida nad Bošnjacima: „Pepeo Svetog Save“ - Spališe na Vračaru / Svetog Savu / Predadoše ognju, žaru / Srpsku slavu. A ovako glasi dio stihova iz pjesme naziva „Gusle“ - Oj, kad gusle tanane povuče / Koji Srbin ne osjeća žarko?! / Ta guslama sve se silno vuče / Iz njih zbori: Lazar, Miloš, Marko! Na istom fonu je i pjesma „ Majčin govor“ - Tvoj je govor sveta himna / Koju nebo slavom prati / Ja sam srećan, ja se dičim / Što se Srbin mogu zvati! Evo, kako se Šantić obratio Srbima u Srbiji pjesmom naslova „Mome bratu u daljini“ - Iz kršnijeh ovih stjena / Gdje 'no krvca premilena / Srpskog roda vri / Gdje no srpska vila živi / gdje se leže soko sivi. A ovi stihovi iz pjesme „Brankova duša“ su direktan poziv na rat - Srbadijo, nado mila / Kreni snagom gorskog lava / Nek pod nebo digne krila / Srpska sreća, srpska slava! Poruka koja se krije iza pjesme jako nevinog naslova „Proljeće“ glasi -Hvala tebi mili Bože / Na ovakvom daru / Još Srbinu na proljeće / Pošlji slavu staru. I on je pristao da odredi granice Srbije na vrlo prepoznatljiv način - Svugdje gdje je srpska duša koja / Tamo je i otadžbina moja. U ratu koji priziva, zna da mora biti mrtvih i ranjenih pa na to napominje sebe i druge pjesmom „Ranjenik“ - Ali ću mirno ispustit dušu / bio sam borac, trudbenik tvoj / Gusle će mene vječito žalit' / Ko svakog - ko je Milošev soj! Svoj životni stav iskaza kroz pjesmu naslova „Moje srpstvo“ – Što je ptici lako krilo / To je meni srpstvo milo! Da nikada Aleksa Šantić nije odustao od provjerenog dodvoravanja vlastima iz Beograda svjedoče i mnogo kasnije napisane pjesme kao što su . „ Pjesma u slavu Aleksandrovog prelaska preko Drine“ pa „ Na dan dan prijenosa kostiju Gavrila Principa“ kao i :“Pjesma Srbiji i Gavrilu Principu“. A šta je on zaista značio i predstavljao anam njima preko Drine najbolje govori podatak da niko, ama baš niko, čak ni najniži službenik iz vlasti nije došao u Mostar da prisustvuje njegovoj sahrani. Interesantno je da ga pred ovu zadnju agresiju na BiH ponovo, ovaj put mrtvog, Beograd koristi snimajući TV seriju „Moj brat Aleksa“, koja je poslužila kao dodatno pogonsko gorivo mržnje domicilnih pravoslavaca, sad uveliko imena „Srbi“ prema svojim komšijama, prvenstveno Bošnjacima pa i Hrvatima.
Zaista je smiješno čitati ono što napisaše velemajstori laži, koji sebe nazivaju srpskim književnim biografima, u modifikovanim životopisima Alekse Šantića. Prije svega kazaše da je on je bio:“Lep kao devojka i stidan kao devojka“, zatim visok, markantan, ukratko za ženski rod neodoljiv muškarac?!. Recimo samo da su, po njima, sve muslimanske “devojke“ u Mostaru bile ludo zaljubljene u tog nesretnika pa su stalno po mahalama „pevale pesmu“- Kujunđijo, tako ti zanata, sakuj meni od zlata junaka, na priliku Alekse Šantića“ (napisa ovo i nakon ovakve laži osta živa Jelena Aleksić -Petrović) U Beogradu, nastavljaju dotični pišući lagati, da kada bi ga srele, žene su zastajale i dugo gledale za njim, a „devojčice, pri susretu sa njim, vračajući se iz škole, zbunile bi se i ispuštale knjige iz ruku i ostajale zakovane na mestu.“ Ovo za ponašanje žena neka im i bude, ali reagovanje djevojčica je jako sumnjivo jer je svojevremeno ovaj nikad neoženjeni pjesnik napisao pjesmu naslova „Gospođici Branki Kulinardi“ koja počinje ovako – Nekad sam i vas na koljenu cupko / I donosio vam slatke šećerlame / I ljubio dugo vaše plavo tjeme / I čelo i lice nevino i ljupko. Da je živ, danas bi se sigurno morao sud pozabaviti njime jer ovakvo ponašanje odraslog čovjeka, ne samo prema jednom tuđem djetetu, karakteriše se pedofilijom. U optužnici bi kao dokaz imala mjesta i pjesma „Ljubim li te“ koja glasi- Ljubim li te, il' su glasi / pjesme moje pusta varka? / Ja te ljubim srpsko čedo, / Iz ljubavi ognja žarka. Kao i stihovi iz pjesme „Hodi, milo čedo moje“ – Duša moja perivoj je / A u njemu čisto vrelo / Hodi, milo čedo moje / Ti uzberi cv'jeće cjelo. Dalji komentari na ovu temu bi bili suvišni. Rekoše da je Šantića u Beogradu najviše oduševljavalo to što su svi nazivi prodavnica napisani ćirilicom, a njihovi vlasnici bili isključivo Srbi!
Onome ko je u životu pročitao doslovno par knjiga poezije mora biti jasno da jedan ogroman dio pjesama, potpisan Šantićevim imenom i prezimenom, potpuno odudara od vremena, ali i stila pisanja ovog mostarskog pjesnika. Prvo što je odmah uočljivo je to da sadržajno te pjesme nisu pripadale njegovom vjerskom svjetonazoru, zatim da su riječi korištene u njima često jako stari „turcizmi“, svojstveni načinu izražavanja isključivo u bošnjačkim narodu od kojih su pojedini bili van upotrebe i stoljećima unazad, a treće je da u velikom broju slučajeva riječi te vrste nisu bile ispravno napisane. Nema sumnje da je iz prisvojenih knjiga, kao i bilježnica, do kojih je došao po svom opismenjavanju, samo prenosio pjesme. Uzimajući u obzir zdravstveno stanje Alekse Šantića, njegov kompleks nerealizovanog čovjeka i želju da bude bar u nečemu prepoznat i cjenjen, lahko je shvatiti razlog njegovog prisvajanja tuđeg. Potpuno je isto tako jasno da su to izvorno bile bošnjačke, muslimanske narodne pjesme do kojih je imenovani došao znamo već kako. Kod stihova koje je prepisivao, čestoje je griješio kada bi se susretao sa riječima njemu nepoznatog značenja. Rahmetli Himzo Polovina je sigurno bio svjestan činjenice da je on svojom dušom prepoznao, odvojio i oplemenio muzikom dosta pjesama i stihova čiji su autori bili anonimni narodni pjesnici iz bošnjačkog muslimanskog poetskog miljea, a potpisane su kao Šantićeve. Ali, u vremenu svog bitisanja to nije smio javno reći. Iz tog razloga je ostavio iza sebe veoma lahko prepoznatljiv javni išaret svima nama kompletnom pjesmom naziva „Hasanagin sevdah što te nema“. Ovo „što te nema“ koje strši u naslovu je šifra za prepoznavanje krađe četiri strofe koje je Aleksa Šantić uzeo, izdvojio ih i potpisao se kao njihov autor. Cijelu pjesmu koju je činilo osam strofa, Himzo Polovina je pronašao i muzikom uramio kao neupitan dokaz još jednog Šantićevog lopovluka, odnosno krađe. Ispod ove duže verzije pjesme, kao autor stihova niko nije potpisan, što je lahko provjeriti. Evo kako glasi jedna strofa koja je od strane plagijatora „preskočena“ –Vedri istok kad zarudi / U trepetu od alema / I tad duša pjesmu budi / Što te nema, što te nema?
Riječ „alema“ je naglašena jer sigurno izgled alema na vrh munare u svitanju može oduševiti samo onoga ko sedždu čini pa je ovaj dio Šantić iz tog razloga najvjerovatnije i izostavio. Rahmetli Himzo je inače imao velikih problema sa tadašnjom državnom okupatorskom srpskom vlasti zbog afirmisanja svoje vjere koje se nikada nije stidio niti je krio. Bio je svjestan da bi njegovo direktno ukazivanje na Šantićeve prisvajanje, kako se tada reklo, pjesama neoprijedjeljenog naroda, njemu ponovo stvorile velike probleme, čak i mogućnost zatvorske kazne. Na ovom mjestu se mora reći da je legendarnog intepretatora narodne pjesme veći dio života pratila potpuno neosnovana „udbaška“ priča da se svojevremeno spremao izvršiti diverziju eksplozivom na Željezničkoj stanici u Sarajevu. Zahvaljujući tome, kao javna ličnost, bio je doveden u jako delikatnu situaciju. Eto, već šezdesetih godina prošlog vijeka čovjeku muslimanu je, isključivo zbog njegove vjerske pripadnosti, pripisan ničim dokazan pokušaj terorizma. Srpski hegemonisti su znači ti koji su davno posijali klicu islamofobije u Evropi Zbog ove ciljano plasirane laži, jedno vrijeme je čak bilo zabranjeno emitovanje pjesama u njegovom izvođenju na radio talasima. (TV prijemnika skoro da tada nije ni bilo)
Sada je zahvaljujući najblaže rečeno bošnjačkoj naivnosti, poslije Alekse Šantića i Brus Lija u Mostaru spomenikom ovjekovječena i Emina Koluder, o kojoj već rekosmo da fizički nije postojala kao djevojka 1903 godine, a niti se bilo ko tada, kao u pjesmi što je rečeno, mogao okupati u hamamu jer je kao zadnji, Ćejvan–begov hamam (javno kupatilo) zatvoren krajem otomanskog perioda. Upitajmo se, kako čovjek pravoslavne vjeroispovjesti, koji u tom vremenu i dušom i srcem propagira velikosrpstvo, može nazivati djevojci selam i kleti se svojim dinom i imanom, islamskom vjerom. Što će njemu pored svetog Save, kandila i krsta, „hodžin zapis i sultan“ u stihovima? Otkud mu „bururet“ u glavi. Neko to nije htio, a neko nije smio da prepozna i reaguje. Mnogima je tada bilo, a nažalost nekima i danas još uvijek, veoma drago da se u Bošnjanku zagleda viđeniji inovjerac. Treba napomenuti da je na jednom mjestu Šantić prisvajajući pjesmu zapisao stihove u kojima stoji doslovno da. “Pravovjerni uzimaju avdest.Lijepo bi bilo zapamtiti i često koristiti ovaj termin: “pravovjerni“, kao što se nekad i činilo, za one koji uzimaju abdest. Evo, kako je pogrešno, naprimjer, zapisao i riječi pjesme „Ali - begov sevdah“ – Dođi da uz tvoja behar-njedra stojim / I da dženet gledam u očima tvojim! / Dođi ako imaš duše i amana / Jer bez tebe ne znam učit ni jezana: Umjesto „iman“ on napisa „aman“ a umjesto „ezan“ kod njega je „jezan“. A kako to da se Aleksa Šantić zbuni pa zaboravi pravilno okujisati (u drugoj pjesmi na jednom mjestu on zapisa „ukujisati“ ) odnosno proučiti ezan? Vjerovatno je taj dan, kada je kao dijete sa svojim vršnjacima trebao u mektebu da uči ezaniti, on izostao sa vjerske poduke. U pjesmi „Gonđe ružo“ koja se odavno pjeva, a pripisana je takođe njemu, jedna strofa glasi ovako – Ne utekla od moga harama / što si mene ostavila sama / No bog dao pa u dertu svome / zaplakala na mezaru mome. Zatrpa se Aleksa zbog ljubavnog derta, odnosno plagijata u mezar i leže ispod nišana. Pa u istoj toj pjesmi kaže – I dušeke đulsom pokapane. Valjda, đulom, ali za razumiti je što. Šantić tu riječ u svom vokabularu inače nije imao, on je koristio riječ: „ruža“! Ako nije dovoljno pojašnjen lopovluk ovog bošnjačkog pravoslavca koji za kasnijeg života ubjedi prvo sebe da postane Srbin pa nastavi ubjeđivati u to i druge, evo i pjesme naslova „Bona Hajro“ – Nemoj tako Hajro, haram ti je beli / Ili misliš, bona, biću ti hineli / Neću mog mi dina i moje mi Ćabe / Sjutra ću te zorom iskati od babe. Može li ovo napisati isti čovjek koji je sigurno autor ovih stihova: „Nisi samo srcu mila / Što si čedo raja sveta / Već i s toga, što si pupolj / Srpske grane, srpskog cv'jeta. Kako je moguće da iste 1903 godine piše u pjesmi „Prođi Bosnu“ – Da mi dadu Čengijića slavnih / Svo Zagorje i pet sela ravnih“, a Zagorje u Hrvatskoj je već bilo davno, davno, prije njegovog rođenja, zaboravilo svoje nekadašnje protjerane i opljačkane vlasnike, Bošnjake. Ima li i teorijske mogućnosti da isti čovjek, isto srce i ista ruka poslije „Emine“ i „Hajre“ odmah napiše pjesmu „Himna“ koja počinje ovako – Blagoslovi i obdari,naše gore, njive plod / Svjetlom zorom ti ozari, / Srpske zemlje, srpski rod / Kao zvona Vaskrs dana / Koja vjerom dižu nas, / Da odjekne pro Balkana / Srpske slave sveti glas. Kako je moguće da odavno prihvaćena kao narodna pjesma „Behar“ takođe potpisana Šantićem počinje na ovaj način –<b> Bulbul pjeva / Okolo Mostara / dođi draga, / Evo nam behara. A u toj istoj 1908 godini napisanoj pjesmi „Na počinku“ Aleksa piše – Odahnimo Muzo, sred ovoga kuta / U tihu naselju gdje slavuji poju... Zna se dobro koji je narod pticu prlijepog glasa nazivao bulbulom, a koji slavujem. Za kraj ovog nabrajanja i dokazivanja krađe evo i jedne strofe vrckave, ali jako mudre bošnjačke narodne pjesme naslova„Bir Hadži – Bobo“ – Svi mi vele bolan dozovi se tobe / K'o da nema tobe u Bir-hadži Bobe / Kao da sam neki dinsuz bez imana / Te ne slušam sankim sure iz Korana! / A ja davno, biva, klanjao na Ćabi / I znam sve što kažu hodže i ćitabi. Koji idiot treba biti onaj ko ispod naslova ove pjesme napiše u zagradi da je ista, od strane njenog „autora“ Šantića, posvećena nekakvom Atanasiju Šoli! Šantićeve pjesme, naravno one koje je on zaista napisao, su svojim naslovom ili sadržajem uvijek jasno adresirane i za svaku se zna kome je namijenjena što se ne može reči za onu čuvenu „ Ostajte ovdje“. U njoj nema imena naroda kojem je upućena iz jednog jedinog razloga, a to je što njen autor, pjesnik Bošnjak, poziva Bošnjake, odnosno musliman poziva muslimane, stihom, da odustanu od masovnih iseljavanja iz svog zavičaja, prije svega u Tursku. Pošto je ta podsticana migracija bila velikodržavna politika spočetka okupacije BiH od Austrougarske, a nastavljena i stimulisana čitavo vrijeme vladavine Srbijanske države, autor se nije htio, a ni smio potpisati, što će kao njemu „normalno“ učiniti ispod ovih prelijepih stihova, Aleksa. Dokaz da je ovo tačno je Šantićeva pjesma iste tematike naslova „Seobe“, a odnosi se na napuštanje pasivnih krajeva Hercegovine i naseljavanje u veća mjesta, prije svega grad Mostar od strane bošnjačkog pravoslavnog, tada već podobro inficiranog virusom nametnutog srpstva, seoskog stanovništva. Njihov pjesnik Šantić im poručuje ovako – O nedajte Srbi, da Vukova ljaga / okalja vam obraz čist ko sunce s neba! / Ne idite braćo, od rodnoga praga,/ Jer mučenoj zemlji mučenika treba. (Vuk je u pjesmi srpski mitski izdajnik sa Kosova prezimena Branković).
Govoreći o Šantićevoj socijalnoj poeziji koja je najkonkretniji dokaz njegovih psihičkih lutanja, a onima koji nisu znali za njegovu bolest i neobjašnjive promjene vjerskog ubjeđenja, srpskim kritičarima se omaklo da za Aleksu kažu ono što nisu htjeli, a to se da zaključiti isčitavanjem sljedećeg citata – Pred slikom pesme „Na ubogom polju“ pesnikov gnev na nepravdu uzdiže se do pobune vere u Boga. Ta misao je još jasnija u pesmi „Sretna je ova noć“ u kojoj - Bog ćuti ko hladan kamen, ko dželat mračan, a u pesmi „Veče na školju“ koja spada među Šantićeve najlepše pesme Boga uopšte nema – Kleče mršave / Glave / Pred likom boga svog. / Ištu . . . No tamo / Samo / Ćuti raspeti bog. Ovo njegovo poricanje i osuda vere može se razumiti njegovim nedovoljnim poznavanjem prirodnih nauka i njihovih zakonitosti. (Potvrda je ovo vješto skrivane činjenice da o nekom obrazovanju kod Alekse Šantića nije moglo biti ni govora i da je naziv „akademik“, koji često dodaju uz njegovo ime, velika laž i nevjerovatna glupost.)
Biografi dalje kažu, a po svemu sudeći opet lažu, da je Aleksa Šantić kao dobrovoljac učestvovao u Balkanskim ratovima za koje se zna da su bili ubistva, progoni i pljačka pokretne i nepokretne imovine Bošnjaka muslimana diljem Balkana. U Srbiji je ta hajdučija uveliko prerasla u genocid. Ako je to tačan podatak, sigurno su mu morali zbog njegove zaboravnosti, objašnjavati svakih par sati na koga treba da puca. Dok su drugi pljačkali napuštene kuće Bošnjaka, on je vjerovatno po dolafima i seharama tražio i prisvajao knjige pjesmarice. Takođe je, napisaše, 31. Decembra 1913. pozitivno odgovorio na Skerlićevu anketu i rekao da prihvata ekavsko „narečje“ kojim će ubudeće pisati i govoriti jer se njime služe oni čiji su sinovi po poljima i gudurama Stare Srbije, Makedonije, Trakije i Albanije posijali kosti svoje i osvetili Kosovo. Ovi datumi su jako diskutabilni jer u moru laži teško im je naći pravo mjesto. Recimo, kažu da je za dopisnika Srpske kraljevske akademije izabran 3. februara 1914 godine, a tad je uveliko, po drugima, bio na liječenju u ludnici u Beogradu i to od 1912 godine. Treći životopisari napisaše za taj vremenski period da ga je proveo u Italiji?!
Doslovno tragičan lični zemljotres u životu Alekse Šantića desio se te 1912 godine po dolasku velikog pjesnika ( mnogi vole reći i bohema) Muse Ćazima Ćatića u Mostar. U naponu stvaralačke snage ovosvjetski i vjerski izuzetno obrazovan, Ćatić je govorio i prevodio književna djela čak sa četiri jezika. Tu u Mostaru završava i objavljuje svoju jedinu, ali zlata vrijednu zbirku pjesama, zatim eseje, kritike, prevodi mnoge knjige za Muslimansku biblioteku vlasnika Muhameda Bekir Kalajđića... Za jednu i po godinu, uz dodatno uređivanje lista „Biser,“ napisao je više nego za cijeli svoj dotadašnji život. Tada je nastala i ona čuvena pjesma „Teubei-nesuh“ ( pokajanje jednog griješnog pjesnika) Na Ćazimove stihove – Gospode, razum prosvjetli mi sada / I daj mi snage, daj mi volju jaku / Demone sve što može da savlada / Nek Tvoja milost svjetli mi u mraku . . . Aleksa Šantić pokuša odgovoriti ovako – Pošalji gospode utjehu u mraku / U ovoj noći što se život zove / Daruj mi duhu svjetlu volju jaku / Da uvijek stupam u podvige nove. Kada Ćatić napisa i objavi ove rime – Vidiš ovu tamnu mrežu / Krupnih bora povrh moga čela / Ta nju mi je hrapavijim perjem / Gorka zbilja – gorka tuga splela. Šantić i na njih otpisa ovako – Moj život nije proteko zaludu / Sudba je moja ko sudba ratara / Plodove svoje steko sam u trudu / I moje čelo mnogo trnja para. I to bi sve. Dalje nije mogao. U svojoj stvaralačkoj nemoći, poslije sudara sa ovom bošnjačkom pjesničkom gromadom, završava na liječenju u duševnoj bolnici. Izgubivši pjesnički primat u svome gradu od neuporedivo boljeg, obrazovanijeg, talentovanijeg, svestranijeg i na kraju popularnijeg autora, Šantićev svijet se ruši. Nikada do kraja izliječena psihička bolest koja se najviše manifestovala nervozom, tada uzima velikog maha i rasplamsavajući se sve više i više, prati ga do smrti. Evidentirane su kasnije i nekada za njega nezamislive, višegodišnje pauze u pisanju pjesama. Na Ćatićevom primjeru pokazalo se tačnim da se Šantić bojao velikih gradova, velikih ljudi i velikih riječi.
Od ona tri spomenika koji su već pominjana, jedino je Emina (Sefić) Koluder zaslužila svoj, mada taj način veličanja rahmetlija u islamu nije dozvoljen. Rodila je i odgojila trinaestero hairli djece u sretnom braku i tako zadužila grad Mostar da je pamti po velikom dobru. Brus Li niti je pomogao niti odmogao, a Aleksa Šantić je za života svjesno i nesvjesno radio, a i mrtav svojim velikosrpskim pjesmama još uvijek radi o glavi ne samo Bošnjacima u Mostaru, nego u čitavoj državi Bosni i Hercegovini. Jedino po čemu bi u svojoj domovini trebao biti cjenjen je to da mu je za ilustraciju korica knjige prvih zbirki pjesama korištena njegova lična karta, izdata u Mostaru za Austrougarske vlasti, sa grbom BiH države na prednjoj strani. Na kraju bi možda trebalo reći ovako. Postojala su trojica Aleksa Šantića. Prvog je iskoristila i zloupotrijebila Srbija, drugog vole i danas, nažalost, u svom neznanju prevareni Bošnjaci, a treći je onaj stvarni nesretni pjesnik i plagijator, ,žrtva mladalačkog ludila i promašene muškosti. Aleksa Šantić je bio čovjek, tri u jedan!
<>center>MOJE SRPSTVO
Njemu služim vjerno, pravo,
Svetinja mi mila to je.
Zdravo da si Srpstvo slavno,
Ponajveće blago moje!

Autor je provjereno: A. Šantić
Ako nekome ni nakon ovako opširnog elaboriranja nije jasno da je Aleksa Šantić uz Jovana Dučića i Svetozara Ćorovića svjesni i nesvjesni utemeljitelj velikosrpstva, samim tim i četništva u Bosni, a naročito u Hercegovini, evo još jedne, možda i ključne potvrde te konstatacije. Kućni prijatelj Slobodana Miloševića i za njegove vladavine dobitnik svih postojećih književnih nagrada u Srbiji, tada i sada najveći četnik među onim srpskim pjesnicima koji su koljački nastrojeni, a konkurencija tu zaista žestoka, bi Rajko Nogo. Njega je svojevremeno duboko povrijedila davno data izjava Miloša Crnjanskog, inače prvog imena srpske književnosti koji je osporavajući kvalitet Šantićeve poezije iskreno rekao ono što misli - Ja nisam čitao Šantića – zašto bih ga čitao? Ovaj profesionalni prvi mrzitelj u Srba,( nazva ga tako njegov drug M. Vešović), stade u odbranu svog uzora i ironično, u svom prepoznatljivo drskom stilu na ovu izjavu odgovori ovako - Ni ja ne čitam Aleksu Šantića. Ja ga napamet znam! Drugim riječima kazano, Rajko Nogo je tako priznao da mu je učenje napamet pjesama, koje je stvarno napisao Aleksa Šantić, mnogo pomoglo da postane šovinista, nečovjek, onaj koji mrzi sve ljude koji ne pripadaju njegovom vjersko - nacionalnom korpusu.
Za kraj ostaje jedno veoma važno pitanje. Do kada će djeca po školama u BiH morati učiti i vjerovati u neistine, ili otvoreno goverići, u laži poput ove napisane u njihovim udžbenicima?
„Šantićeva poezija pokazuje pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Šantićeva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskustvu u stvarnom životu“.



Ostali prilozi:
» ALLAHOV POSLANIČE, TVOJ GOVOR JE BOŽANSKA INSPIRACIJA I NADAHNUĆE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 21. August 2018 01:41
» MAJČINA BEHARLI ŠAMIJA
Šefka Begović-Ličina | 20. August 2018 21:56
» RS PROŠIRUJE I UČVRŠĆUJE DOMINACIJU NAD BIH
Zijad Bećirević | 19. August 2018 20:26
» ISTINA I PRAVDA, JA RESULALLAH, ZA MOJ NAROD I ZA MOJU BOSNU!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. August 2018 12:40
» MILORAD DODIK (NE) MOŽE BITI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA BIH
Prof. dr. Jusuf Mulić | 16. August 2018 17:13
» MILORAD DODIK - MEGAFON GENOCIDNOG GENA
Elmedina Muftić | 16. August 2018 14:39
» U OKTOBRU KAZNITI ONE KOJI VRIJEĐAJU INTELIGENCIJU GRAĐANA
Džebrail Bajramović | 15. August 2018 21:16
» BOSNO I HERCEGOVINO, LJUBAVI MOJA
Edward Ferguson, ambasador | 09. August 2018 14:59
» DA LI ĆE BOSNA SAČUVATI IZLAZ NA OTVORENO MORE?
Zijad Bećirević | 09. August 2018 00:03
» PATOLOŠKI LAŽOVI
Esad Krcić | 08. August 2018 20:17
» ČOVIĆ - DODIK, U IME BOGA I GRAĐANA, POVUCITE KANDIDATURE
Mr. Milan Jovičić | 08. August 2018 15:29
» RAZORUŽAVANJE JE PRIPREMA ZA GENOCID
Sead Turulja, prof. | 05. August 2018 13:12
» KRIZA (NE)ČISTE PAMETI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. August 2018 06:26
» IZET NANIĆ, KRAJIŠKO SRCE PUNO BOSNE
Dževad Ponjević | 04. August 2018 13:14
» SMIJU LI VUČIĆ I DODIK ZAPOČETI NOVU „KOSOVSKU BITKU“
Eset Muračević | 03. August 2018 20:45
» ZAVIST, PAKOST, ZLOBA
Sead Zubanović | 02. August 2018 16:38
» OPOREZIVANJE DOZNAKA IZ INOSTRANSTVA
Zijad Bećirević | 02. August 2018 13:50
» DEPRESIJA, TUGA I OČAJ - KOD OMLADINE, KAKO IM POMOĆI
Hfz. Hako Omeragić | 01. August 2018 16:34
» KAKVO NAM JE RAZMIŠLJANJE, TAKVI SU NAM I ŽIVOTI
Ajša Čišija | 31. July 2018 16:24
Ostali prilozi istog autora:
» ZAVIST, PAKOST, ZLOBA
02. August 2018 16:38
» ONI ŠTO KRADU NISU NAŠI
12. February 2018 00:45
» DEHUMANIZACIJA BOŠNJAKA
05. January 2018 15:53
» DOBRE SLUGE, GROZNI GOSPODARI
19. October 2017 17:17
» PLAČI, PLAČI BOSNO
27. May 2017 14:46
» LAPOT
15. May 2017 18:29
» FIGAROVA ŽENIDBA
30. April 2017 02:13
» ZA KOG' SRBIN IDE U VOJNIKE
22. April 2017 19:30