Drnt. Suada DŽOGOVIĆ: Akteri nastavka genocida su grupice i četice zaostale iza psihopatskog korifeja Radovana Karadžića, propalog pjesnika ''Slavenskog stabla'' i nesuđenog vožda ''letećeg naroda'', te đenerala Ratka Mladića koji još razgoni ''ostatke Turaka'' po Haškom tribunalu ovoga puta psujući im ''tursku majku'' pred sudijama da bi potvrdio mržnju prema šehidima u Srebrenici, i onima koji su preživjeli srebrenički pakao, i onima u egzilu po svijetu, pa čak i prema onim azilantima smještenim u šumama kod Obrenovca. Posljedica sindroma mržnje je humanitarna katastrofa države čija zvona zvone i danju i noću kako bi ''isprali mozgove'' onima koji su izdali zajedničku državu u kojoj su obećavali ''vječnu ljubav i vjernost''.

Najnoviji događaji u Bosni i Hercegovini i postavljanje spomenika Njegošu u Višegradu, te izgradnje "Andrićgrada" na opljačkanoj bošnjačkoj zemlji na obali Drine, predstavlja svojevrsnu agresiju na ovu multietničku europsku državu sa strane nekih susjeda inspirisanih politikom nastavka genocida (kulturocida) u BiH. Postojanje ovog problema potvrđuje uzurpacija privatnih posjeda Bošnjaka i izgradnja jednonacionalnih i vjerskih objekata, kao i jednonacionalnih i provokativnih monumenata kojima se anulira kultura nesrpskih populacija. Dakle, tematski akcenat je analiza političke patologije nekoliko antibosanskih samozvanaca da prekrštaju teritorije stare i međunarodno priznate države BiH i preimenovanje imena gradova dajući im nacional-šovinistička, falsifikujući i znanost i povijest.
Realna politika u državi BiH, kao i u okruženju, ovaj problem tretira kao nacionalističku provokaciju zasnovanu na temeljima Karadžićeve politike i Mladićeve vojne tehnologije. Odgovorne strane, uključene direktno u ovaj problem, jesu Ministarstvo trgovine i turizma, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Ministarstvo uprave i lokalne samouprave i Ministarstvo prosvjete i kulture tzv. Republike Srpske. Također, saučesnici su i Vlada Republike Srbije, političari antibošnjačke orijentacije, retrogradne političke stranke, kao i mnogi intelektualci nacionalističke orijentacije iz pomenutih država.
Akteri nastavka genocida su grupice i četice zaostale iza psihopatskog korifeja Radovana Karadžića, propalog pjesnika "Slavenskog stabla" i nesuđenog vožda "letećeg naroda", te đenerala Ratka Mladića koji još razgoni ''ostatke Turaka'' po Haškom tribunalu ovoga puta psujući im ''tursku majku'' pred sudijama da bi potvrdio mržnju prema šehidima u Srebrenici, i onima koji su preživjeli srebrenički pakao, i onima u egzilu po svijetu, pa čak i prema onim azilantima smještenim u šumama kod Obrenovca. Posljedica sindroma mržnje je humanitarna katastrofa države čija zvona zvone i danju i noću kako bi ''isprali mozgove'' onima koji su izdali zajedničku državu u kojoj su obećavali ''vječnu ljubav i vjernost''.
Formalno, ratovi na Balkanu su utihli, oni oružjem i sličnom tehnologijom, ali još je živa i vruća tehnologija druge vrste, ona koja se definira kao crna propaganda, jezik mržnje, vika i galama putem svih medijalnih sredstava – krcata psovkama u aluzijama i alegoriji, mitovima i sakralnim objektima (grobovima, crkvama, lončarijom i potleušama...), carevima i vitezovima, gospodstvom i carskom svitom, duhovnim pjevanjem – sve u svemu ''zlatnom prošlošću''. A za to je kriv onaj drugi, koji se nepravilno proglasio pobjednikom na bojnom polju, a ustvari ''mi smo ga potukli do nogu'', a zatim smo mu tek onako davali princeze za sultanije i hanume na dvorovima paša i vezira našega porijekla koji su odvedeni na školovanje kao ''danak u krvi''. Sve je to nepobitna povijest, potvrđena u narodnoj epici i retorici, u djelima velikana pisane riječi od Slova ljubve do bremena knjiga iz pera pisca romana Vreme smrti. Tome se mora vjerovati (!!!).

Otkopavanje temelja Genocidne tvorevine: Masovna grobnica Tomašica kod Prijedora

Motivacija za ovu kraću diskusiju političke opcije je preimenovanje naziva jednoga (dijela) starog i povijesnog imena grada na zelenoj i lijepoj rijeci Drini u srcu Bosne, one Makove ''prkosne i ponosne''. To je multietnički grad Višegrad. Prekrstili su dio njegove teritorije u Andrićgrad//Andrić-grad//Andrić grad (?)... Za ovaj etički i ''pravopisni hit'' biće potrebno još mudrih glava i ''pravopisolupanja'' i onaj ''Kamen mudrosti Crnog Gruje'' koji je još za vrijeme crnoga Đorđa pao u zemlju Stradiju i zakopao se temeljito, da ga ni Marko Kraljević nije mogao pomjeriti ono kada je po drugi put ''svratio'' među svoje sunarodnike. Sve je bilo uzalud: i ona pandurija, i silne vojske, i pojanje, i udaranje u sva zvona. Kamen je još tamo gdje je sa nebesa pao nasred zemlje delija i vračeva koji, za utjehu, podižu spomenike caru Dušanu po tuđim zemljama, lamentiraju za ''starim vremenima'' i onom Vukovom floskulom ''sve i svuda''. Uz talambase, govore i pojanja promijenili su ime jednom gadu sevdaha i šuhreta, dali mu jedno prozaično ime, a da nisu pitali nikoga u ravnoj i ponosnoj Bosni jer taj grad je bosanski, a ne nečija prćija pored lajkovačke pruge.
Agresija na mirnu Bosnu još traje, opkoljavaju se gradovi, ruše mostovi, pale biblioteke i džamije, tenećare se iznose na Rumiju, pišu ratnohuškačke pjesme, nove povijesti, kroje mape dokle je ''naše'' bilo i dokle će biti. Agresija koju su osmislili štabovi u kabinetu Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića se nastavlja iako se u Haškom tribunalu dosta strogo presuđuje svima koji su jurišali na Bosnu, Mostar, Vukovar, Kosovo... Ipak, sve je mlako i plitko, počevši od presude onoj senilnoj Biljani, koju Hag uputi na Sjever da u miru provede desetak godina i da se ''odmori'' od ratne vreve i buke. Sada su je smjestili u velelepni darovani stan jedne balkanske prijestonice, podaleko od ''mrskih Bošnjaka i Albanaca'', da tu napiše povijesne memoare.
Nije ovaj komentar sentimentalnog smisla već je osobiti osvrt na krivotvorenje svega što nije po bukvaru i ćirilici, a ima cilj da taj bukvar i tu ćirilicu utjera u nos Europi, na silu, i da je smjesti u Europsku uniju kao ono negdje na kraju IX stoljeća. Neka ćirilice, nije loša, ali je nasilje loše. To nasilje desilo se krajem novembra 2013. godine usred grada Višegrada. Jedna zaostala četa Karadžićevih i Mladićevih harambaša i delija uz mehtere i rakiju šomu proglasila je novo ime ''Andrićgrad'', održala nekolika tiradna govora, u kojima su se patriotski i cirkusno popeli na govorničku trupinu gospoda redom pjesnik Matija Bećković, propali filmadžija Emir Kusturica (aliti Nemanja kusturica), Milorad Dodik namrgođenog lika i oštrog pogleda (valjda kao Srđa Zlopogleđa) koji ima pretplaćenu avionsku kartu od Surčina do Banja Luke i nazad.
Ovdje, nasred Višegrada, postavili su jednu crkvu, drugu Gračanicu//Visoke Dečane (!?) i nazvali je crkva ''Sv. car Lazar''. O, Bože, velikog bezumlja! Tu, ispred te crkve, postavili su bronzanu figuru stojećeg Iva Andrća, ''nadutijeh prsa'' i pogleda stidljive gospođice (''Gospođice''). Onda, postaviše i sjedećeg Petra Petrovića, čova prebačene jedne noge preko druge, namrštena pogleda i sa onim kontraverznim ožiljkom na obrvi, koju mu nije nanio onaj Crni Arapin muž lijepe hanume na jednom brodu koji je plovio uz Jadran prema Veneciji, a ustvari taj ožiljak mu je ''nanio'' jedan drugar monah na Cetinju za vrijeme školovanja.

Srpsko-crnogorsko orgijanje na bošnjačkoj zemlji

Matijin govor bio je štur i po njegovoj staroj poetici: ''Dobro nam došao, gospodare!'' A gdje, bolan? U Bosnu, zar!? Hajd', ba! Nije on tamo ni za života htio otić', a kamoli sad sa toliko gvožđurije! Emir je, nešto kao podbuho i mamuran, promucao: ''Njegoš je kao Bajron i kao Tomas Man!'' Vidjelo se da mu je srpski jezik bio slaba tačka. Pričalo se da su mu učitelji poklanjali ''dvice'', a u Češkoj ga nisu propitivali. Važno je da ga je ona ''mrska'' SFRJ lijepo stipendirala i on joj se još ljepše odužio filmićima o Romima čiji je folklor prepisivao kao domaće zadatke u osnovnoj školi. Poslije je propao sasvim, a onda se stavio u službu Slobove i Radovanove ratne lokomotive, potom otišao u neki manastir u Paštrovićima i tu se zamonašio uzevši ime Nemanja i učinivši postrig. Vratio se na Ravnu goru i tu na Tari podigao rezervat za uklete medvjede. Sada je drugar-potpetica onoga posavskog Dodika, čije prezime nijedan lingvista ne umije razabrati. Govorio je i ovaj Dodik, ali sve nešto mahanjem ruku i prijetećim tonom s dvije-tri kratke rečenice. Nije bilo na ekranu RTS-a da li je Amfilohije Radović nešto rekao, a bio je u prvom redu i glavom i bradom. Nije jasno da li je donio da pročita onu besjedu koju je čitao pred polijetanje one tenećare na Rumiju. Eto, i crkve lete, s brda na brdo. Samo Amfilohije nije mogao da se popne na Rumiju...
Dakle, ovakva retrogradna politika nastavlja genocidnu ideologiju i agresiju na BiH, kao i posrbljavanje i asimilaciju kulturnih vrijednosti koje pripadaju svim narodima, a u ovom kontekstu i nasilno nametanje nesrpskim narodima jednonacionalne i velikodržavničke politike zasnovane na ''Načertaniju'' i ''Memorandumu''.
Ipak, bilo bi u interesu svih naroda u državi BiH i u regionu da se dogovaraju i da zajednički grade svoju kulturu i svoju budućnost. Aktivnosti agresivne i genocidne politike nužno je osuditi, a izgradnju objekata nacionalističke opcije odmah obustaviti. Pozitivne vrijednosti starih kultura potrebno je vrednovati i pravno regulirati, a ne falsifikovati i brisati njihov etnički sadržaj.