Sabahuddin SIJAMHODŽIĆ: Potpisnik ovih redova je na tom tragu sa svojim džematom u St. Gallenu u Švicarskoj 17. maja pokrenuo akciju prikupljanja sredstava za izgradnju (bar) jedne srušene kuće. Akcija je hvala Allahu krenula dobro i sa velikim interesovanjem. Prve uplate su bile po hiljadu švicarskih franaka (1550 KM). Za akciju su čuli i pripadnici bratskog turskog, arapskog i albanskog naroda što je još osnažilo spomenutu akciju. Ovaj tekst pišemo s razlogom da istaknemo, do sada, najveću donaciju koja iznosi 20.000 švicarskih franaka (31.000 KM).

Bez kitnjastih uvoda i pokušaja da se od postupka ili učinjenog djela napravi senzacija i(li) ekskluzivna vijest, na pitanje iz naslova se može višestruko pisati.

Danas uopće nije pitanje da li treba pomoći Bosni već je možda najozbiljnije pitanje - kako to učiniti?

Emotivno vezanje našeg naroda u cjelini i izražena spremnost da se pomogne ljudima širom Bosne je za svaku pohvalu. Ali, pored emocija i početne nemjerljive spremnosti da se pomoć dostavi, pa kako god, ostaju ona područja pomoći koja će iziskivati ozbiljniji pristup. Nadati se da naš narod neće osjećati i kazati, posebice mi u dijaspori, nakon simbolične pomoći u odjeći i obući, hrani i higijenskim sredstvima, znači, da neće kazati - ja sam pomogao. Ja sam dao od sebe što sam mogao. Ovi bi značilo da se nema osjećaj i potreba za pomoći, već se samo želi otupiti vlastita savjest.

Prikupljena hrana će se pojesti. Halat i aparati će se iskoristiti i pomoći u čišćenju objekata i saobraćajnica. A ostaće brojni drugi problemi. Tamo gdje ne postoji sistemsko rješavanje pružanja podrške i pomoći, u prvom momentu pomognu improvizirane i na emocijama utemeljene akcije. Ali, šta poslije, kada se umorimo od improvizacija, kada bude sve manje emocija? Kao primjer navodim prisustvo iznimno visokog stupnja emocija kod muslimana širom islamskog svijeta kod pružanja podrške legitimno izabranom predsjedniku Egipta Muhammedu Mursiju. Ali, kakvo je stanje danas? Kao da se s Egiptom ništa nije desilo niti se dešava. Nema ga na našim medijima, sve ga je manje na našim Facebook profilima.

U St. Gallenu akcija prikupljanja novčanih sredstava krenula dobro

Hoće li naše emocije i spremnost da pomognemo našoj braći i sestrama splahnuti u narednim danima ili sedmicama? Vjerovatno hoće. Ono što će ostati jesu dugoročni projekti organizacija, formalnih i neformalnih, u planskom i sistemskom zbrinjavanju i stambenom rješavanju onih koji neće moći nastaviti živjeti u svojim domovima. Što zbog činjenice da su srušeni, što iz razloga da su dalje neuslovni za život.

Nije isto prikupljati pomoć na sarajevskom Bistriku, u Travniku ili Bužimu i u zapadnoeuropskim gradovima. Hranu i vodu, priručni halat, i sve ono što se može u komšiluku nastradalih bosanskih gradova i sela nabaviti i pronaći - trebaju obezbijediti naši ljudi u Bosni. Vlastitim snagama i uz finansijsku pomoć ljudi iz dijaspore. Simbolične pomoći iz dijaspore se ne bi smjele iskoristiti kao izgovor za stvarnu i daleko ozbiljniju pomoć.

Potpisnik ovih redova je na tom tragu sa svojim džematom u St. Gallenu u Švicarskoj 17. maja pokrenuo akciju prikupljanja sredstava za izgradnju (bar) jedne srušene kuće. Akcija je hvala Allahu krenula dobro i sa velikim interesovanjem. Prve uplate su bile po hiljadu švicarskih franaka (1550 KM). Za akciju su čuli i pripadnici bratskog turskog, arapskog i albanskog naroda što je još osnažilo spomenutu akciju. Ovaj tekst pišemo s razlogom da istaknemo, do sada, najveću donaciju koja iznosi 20.000 švicarskih franaka (31.000 KM).

Kočničari, pametnjakovići i lezihljebovići da shvate da je izbjeglicama sa poplavljenih područija potrebna hitna pomoć i krov nad glavom

Pojedinci se pozivaju, kako u dijaspori, tako i u Bosni, da 5% ili 10% od svojih ušteđevina izdvoje u ime dragoga Boga, a kroz razne akcije koje bi bile takmičenje u dobru, a ne akcije čija je priroda sadaka. Već poznajem osobe koje su više od 10% svoje ušteđevine izdvojile za pomoć ljudima u Bosni. Nadam se da ovo neće izazvati negodovanje ili negativne reakcije da se radi o malom procentu, već iskrene dove da ovim primjerom krene što više naših ljudi.

Za kraj sam ostavio nešto i za pesimiste, kočničare, pametnjakoviće, lezihljeboviće i minere svih pozitivnih ideja. Naime, u svoj ovoj frtutmi ljudi se nastoje što bolje organizirati i što prije dostaviti pomoć onima kojima je prijeko potrebna. Ali, i u ovom vremenu postoje ljudi i te ne mali broj njih, koji u svemu vide mogućnost prevare, lopovluka i mogućnost manipulacije. To im je temeljni razlog, kažu, da oni kad pomažu oni pomažu direktno. A to jako često znači - nikako. Sva njihova pomoć je - priča, miniranje pokrenutih akcija i samohvalisanje kako oni brinu. Oni toliko brinu i dvoume se koje boje obući čizme, u kamionu koje boje ih dostaviti onima kojima su potrebne. Ili, da budem još precizniji, oni toliko brinu da bi naš narod mogao zloupotrijebiti - lopate i grablje. I oni neće da u tome učestvuju. Kada prvi put, dragi čitaoče, pogledaš sebe u ogledalu svojih postupaka, pogledaj malo bolje da ne bi slučajno vidio u odrazu jednog od upravo opisanih.

Ja poznajem dosta onih čiji odraz će biti potpuno drugačiji i najbolje će se vidjeti na uskoro izgrađenim objektima. Ako Bog da.

---

/Autor je imam u St. Gallenu/