Kolumne
IDENTIFIKACIJA I POVIJEST GENOCIDA SA POSEBNIM OSVRTOM NA SREBRENICU
|
|
Autor: Suada Džogović
Objavljeno: 11. July 2014. 03:07:00
|
 Drnt. Suada DŽOGOVIĆ: Bosna i Hercegovina je oduvijek bila na strateškoj raskrsnici između Istoka i Zapada, pa je u znanstvenoj literaturi često identifikovana kao most između dviju kultura i civilizacija – istočne (uglavnom orijentalnog društvenog identiteta) i zapadne (europskog identiteta). U ovom diskursu, često je u političkoj i znanstvenoj komunikaciji apostrofirana kao most između civilizacija islama i kršćanstva. Čak su i njeni mostovi na rijekama dobijali sadržaj civilizacijskih spona i kultura. U pogledu reljefa, Bosna i Hercegovina je, uglavnom, planinska regija, sem dijela u Posavini na sjeveru i mjestimično u Podrinju na istoku. Zato su ove geopolitičke regije uvijek bile aspiracija susjednih država i režima: Srba i Hrvata. |
U ovom radu autorica se bavi etiologijom genocida, njegovom definicijom, povijesnom dijahronijom, ideologijom i posljedicama u društvu.
Primjenjujući analitičko-sintetičku i komparativnu metodu, kao znanstvene postupke, uz analizu različitih slučajeva genocida iz međunarodne prakse, autorica potvrđuje da je genocid u Srebrenici najveći zločin u svijetu nakon Drugog svjetskog rata, te da je odgovornost na državi Srbiji i Miloševiću. Ovom saznanju također je doprinijela primjena povijesne metode, metode promatranja, metode generalizacije i specijalizacije, metode dokazivanja i opovrgavanja, metode deskripcije, statističke metode, delfi metode, kao i metode intervjua sa uglednim ekspertima u kontekstu šireg aspekta ove teme.
Izvršioci balkanskih genocida krajem XX stoljeća poznati su Međunarodnoj zajednici i cjelokupnoj svjetskoj javnosti. Za ove genocide, a osobito za genocid u Srebrenici, nisu odgovorni samo pojedinci, političke partije, lideri i paravojne formacije, već sa najvišom odgovornošću i država. Ciljevi genocida nad Bošnjacima, i Albancima, nisu bili samo osvajanje teritorije, nego i totalno uništenje obje nacije, s obzirom da one nisu imale neku drugu matičnu državu za egzistenciju. Agresor je u svojim dugoročnim osmišljenim projektima planirao potpuno etničko čišćenje, uništenje svih kulturnih objekata, narodne tradicije, kao i svih duhovnih oblika života, kako bi ih anulirali i iz hostorije. Genocidni plan agresora bio je sažet u dvije sintagme: ''grupu 'mi' '' i ''grupu 'oni' '', što je pretpostavljalo totalno uništenje bošnjačkog i albanskog identiteta i stvaranje neke tzv. velike države koja bi počivala na euforiji i lažnoj povijesti.
Mišljenja smo da, genocid nad Bošnjacima i Albancima tokom povijesti, nije bio samo rezultat trenutne vojne agresije, već i osobiti dugoročni projekat utemeljen u najvišim intelektualnim slojevima i političkim elitama, a reflektiran kao kultorocid, sociocid, tiranocid, memorocid i sl. U zaključku ovoga rada ističemo važnost preuzimanja odgovornosti države za počinjene ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.
Ključne riječi:
Genocid, subjekti genocida, država, agresor, ciljna grupa, nacionalizam, ''grupa 'mi' '', ''grupa 'oni' '', geto.
Abstract
The authors, in this work, deal with the etiology of genocide, its definition, its historical diachrony, ideology and its consequences in society. By analyzing various cases of genocide from international practice, the authors noted that the genocide in Srebrenica represents the worst crime in the world since the end of World War II.
Applying analytical and synthetic and comparative method as scientific methods, including analysis of various cases of genocide under international practice, the author confirms that genocide in Srebrenica is the biggest crime in the world after the Second World War, and that the responsibility lies in the state of Serbia and Milosevic. This cognizance contributes to the use of historical method, method of observation, generalization and specialization method, method of proof and disproof, description method, statistical method, Delphi method, survey method and the method of interviews with prominent experts in the context of the broader aspects of this topic.
 |
The perpetrators of the genocides in Balkans at the end of 20th century are known to the international community and the world public opinion. The responsibility for these genocides, and particularly for the genocide in Srebrenica, lies not only on individuals, political parties, leaders of paramilitary units, but the biggest responsibility lies on the state itself. The objectives of genocide on Bosnians, and Albanians were not only to occupy their territories, but also to wipe out completely both nations; although they had no other home country for their existence. The aggressor had planned, based on its well devised long-term projects, to carry out complete ethnic cleansing, destruction of cultural monuments of national tradition, as well as, all forms of spiritual life with an aim to completely wipe them out of history. Genocidal plan of the aggressor was summarized in two words: ''the group 'us' '' and ''group 'them' '', which implied total destruction of the Bosnian and Albanian identity and creation of a so-called the Great Country which would be based on euphoria and false history.
We are of an opinion that the genocide on Bosnians and Albanians throughout history was not only a result of an ad hoc military aggression, but a well devised long-term project grounded in the highest layers of the intellectual and political elites, and reflected as cultural genocide, social genocide, tyrant-cide, memory genocide and the like. In conclusion of this study, we have highlighted the importance of the state taking its responsibility for the war crimes committed, the crimes against humanity and the genocide.
Keywords:
Genocide, actors of genocide, state, aggressor, target group, nationalism, the ''group 'us' '' and the ''group 'them' '', ghetto.
Abstrakt
In dieser Arbeit beschäftigen sich die Autoren mit der Genese des Genozids, seine Definition, historische Diachronie, Ideologie und sozialen Folgen. Bei der Analyse der verschiedenen Fälle von Völkermord aus der internationalen Praxis haben die Autoren festgestellt, dass der Völkermord in Srebrenica das schlimmste Verbrechen in der Welt nach dem Zweiten Weltkrieg darstellt.
Die Anwendung von analytischen, synthetischen und vergleichbaren Methoden wie die wissenschaftlichen Methoden, einschließlich der Analyse von verschiedenen Fällen von Völkermord unter der Berücksichtigung internationaler Praxis, bringt den Autor zur Schlussfolgerung, dass der Völkermord in Srebrenica das größte Verbrechen der Welt war nach dem zweiten Weltkrieg, und dass die Verantwortung beim Staat Serbien liegt und bei dessen Führer Milosevic. Diese Erkenntnis trägt dazu bei, den Einsatz von historischen Methoden, Methoden der Beobachtung, Generalisierung und spezialisierte Methoden, des Verfahrens und der Beweiserhebung und Widerlegung, Beschreibung der Verfahren, statistische Methoden, Delphi-Methode und die Methode von Interviews mit prominenten Experten im Rahmen der weiteren Aspekte dieses Themas heranzuziehen.
Die Täter des Balkan Völkermord des 20. Jahrhunderts sind international und der ganzen Weltgemeinschaft bekannt. Bezugnehmend auf den sogenannten Völkermord, insbesondere der Völkermord in Srebrenica, bei dem die einzelnen Personen, Parteien, Staats-und Regierungschefs und Paramilitärs nicht alleine die Verantwortung tragen, aber es war der Staat, der stark in diese Angelegenheit verwickelt war. Die Hintergründe für den Völkermord an Bosniern und Albanern, waren nicht nur die Eroberung von Ländereien, sondern die totale Zerstörung der beiden Nationen, da sie nicht über ihren eigenen Staat für eine Existenz verfügten. Die Agressoren hatten langfristig die komplette ethnische Säuberung geplant. Die Zerstörung von kulturellen Gebäuden, lokalen Traditionen, sowie alle anderen Formen des geistigen Gedankenguts. Mit nur einem Ziel, die beiden Völker vollständig aus der aktuellen Geschichte zu entfernen. Der Plan der Agressoren des Genozids lässt sich in zwei Sätzen zusammenfassen: ''Die Gruppe 'Wir' '' - ''Gruppe und 'sie' '', die totale Vernichtung der bosnische und albanische Identität und die Schaffung eines sogenannten Großen Landes das auf Euphorie und der falschen Geschichte basieren würde.
Wir gehen davon aus, dass dieser Völkermord an Bosniern und Albaner in der Geschichte, nicht nur das Ergenis der akutellen militärischen Agressionen war, sondern auch ein besonderes langfristiges Projekt dass in den höchsten Ebenen der intellektuellen und politischen Eliten verwurzelt ist, und wie reflektiert culturcide, sociocide, tyrantcide, memorocide gefällt in gleicher Weise. Im Ergebnis dieser Studie haben wir die Bedeutung der Verantwortung des Staates etwa für Kriegsverbrechen, Verbrechen gegen die Menschlichkeit und Völkermord hervorgehoben.
Schlüsselwörter:
Genozid, Akteure des Völkermordes, Staat, Aggressor, Zielgruppe, Nationalismus, der ''Gruppe 'wir' '' und ''Gruppe 'sie' '', Ghetto.
Problem koji je istraživan ovim radom su povijesna iskustva u borbi za opstanak, na primjerima Jevreja, Bošnjaka, Albanaca, Južnoafričkih Crnaca, australijskih urođenika i drugih nacija i etničkih grupa izlaganih genocidu u daljoj i bližoj prošlosti. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kasnije i na Kosovu, država Srbija primjenjivala je genocid kao jednu od ratnih metoda za stvaranje etnički čistih teritorija. U ovom kontekstu, cilj ovog rada je dati jasan prikaz genocida u Srebrenici i na jedan analitički način ukazati na nemogućnost Zapadnih Sila da zaustave ili spriječe genocid i zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Dalji cilj ovoga rada je ukazati na sve oblike genocida (kultorocid, ideološki genocid, politicid, omnicid, biološki i psihološki genocid, ekonomski, jezički, religijski ili duhovni genocid, sociocid, memoricid itd.) i istovremeno pokazati značaj odlučnosti Međunarodne zajednice da spriječi agresora u svojim genocidnim namjerama i projektima.
 |
Predmet ovog rada je istraživanje nastanka i posljedica genocida u povijesnoj dijahroniji, pa sve do danas. Također, predmet ovog rada je i potvrđivanje organizaranja i vršenja genocida i drugih masovnih zločina od strane države Srbije nad nesrpskim stanovništvom, dok je hipoteza rada bazirana na teorijskim činjenicama koje karakterišu genocid, promoviranim u Konvenciji UN-a o sprječavanju i kažnjavanju genocida (Rezolucija 260A, III, 9. decembra, 1949. godine).
Metod koji je najviše korišćen u ovom radu je istraživački, komparativan, sa naglašenim analitičkim pristupom, a predmet analize su povijesne činjenice, međunarodni pravni akti, relevantna literatura i izjave preživjelih svjedoka Srebrenice, kao i dokazi o ekshumaciji pojedinačnih i masovnih grobnica.
U tradijciji balkanskih vladajućih elita je primjena genocidnih mjera radi stvaranja čistih etničkih teritorija. U povijesti su to npr. činili vladajući krugovi Kneževine Bugarske, što Bugarska prešutkuje, ali takvu povijest danas prešutkuje i Srbija. Naime, na Berlinskom kongresu, carska Rusija i Austrija su napravile sporazum da Bosna i Hercegovina tada budu interesna sfera Austrije, dok su Kneževini Srbiji ponuđena četiri okruga na istoku. Tom prilikom, predstavnik Osmanlijskog carstva na Berlinskom kongresu zahtijevao je da se na ovim teritorijama izvrši plebiscit, da bi se stanovništvo odlučilo da li i dalje želi ostati pod osmanlijskom vlašću. Međutim, čim se saznalo o ovom prijedlogu, vlada Kneževine Srbije hitno naređuje svojoj vojnoj komandi da protjera sve albansko stanovništvo iz Toplice, koje je dobilo samo petnaest minuta vremena da povede stoku i najnužnije stvari. [1]
Riječ genocid nastala je od starogrčke riječi genos (rasa, pleme) i latinske riječi cide (ubiti), tako da svojom morfološkom tvorbom i sadržajem odgovara pojmovima homocid, tiranocid i sl. Izraz ''genocid'' ulazi u široku upotrebu 1944. godine, kada je prvi put upotrijebljen u knjizi pravnog stručnjaka Rephaela Lemkina ''Vladavina sila Osovine u okupiranoj Evropi''. Međutim, i prije zvanične upotrebe ovog pojma pokušavalo se odgovoriti koji su uzroci raznih oblika zločina čovjeka protiv čovjeka. Odgovor leži u sljedećim teorijama:
• Biološko-antropološka teorija
(zločinac postaje takvim rođenjem; ital. ljekar i kriminolog Cezare Lambroso)
- Rasna teorija (subjekat zločina jeste rasa; Morseli)
• Sociološka teorija
- Socijalni faktori - porodica, obrazovni sistem, mitovi, tradicija, predrasude - čine
socijalnu osnovu genocida (franc. sociolog Emile Durkheim).[2]
Pojam genocid je izuzetno složen i sadrži različita značenja, te još uvijek predstavlja predmet rasprave političara i diplomata, pravnika, povjesničara, stručnjaka za društvene nauke, kao i šire javnosti. Obrazlažući pojam genocida, Lemkin je rekao: ''U opštem smislu, genocid nužno ne podrazumeva neposredno uništenje jedne nacije. Umesto toga, njegova svrha je da označi organizovani plan koji podrazumeva različite postupke koji imaju za cilj uništavanje osnovnih temelja života nacionalnih grupa (…). Ciljevi takvog plana bili bi raspad političkih i društvenih institucija, kulture, jezika, nacionalnih osećanja, religije, ekonomskog postojanja nacionalnih grupa, kao i uništenje lične bezbednosti, slobode, zdravlja, dostojanstva, pa čak i života pojedinaca koji pripadaju tim grupama''.[3]
Kasnije je Lemkin napisao jedan članak u listu American Journal of International Law (Američki časopis za međunarodno pravo): ''(…) zločin genocida obuhvata svakojaka dela, uključujući ne samo lišavanje života, već i sprečavanje života (putem abortusa, sterilizacije), kao i postupke koji u znatnoj meri ugrožavaju život i zdravlje (veštački izazvane infekcije, /teranjem na/ rad do smrti u posebnim logorima, namerno razdvajanje porodica u cilju raseljavanja...)''.[4]
Devetog decembra 1948. godine Ujedinjeni Narodi donese Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je Generalna skupština UN-a usvojila. Prema Članu 1 Konvencije potvrđuje se da genocid, ''bilo da je počinjen u miru ili u ratu, po međunarodnom pravu, predstavlja zločin, kojim se one[5] obavezuju spriječiti i kazniti'', dok prema definiciji iz Člana 2, genocid predstavlja: ''Svaki od sljedećih postupaka koji su počinjeni u namjeri da se, u cjelini ili djelimično, uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva:
(a) ubijanje pripadnika grupe;
(b) nanošenje teških tjelesnih ili psiholoških povreda pripadnicima grupe;
(c) namjerno nametanje toj grupi uslova za život za koje je smišljeno da će dovesti do
njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;
(d) uvođenje mjera koje imaju za cilj spriječiti rađanje potomstva u toj grupi;
(e) namjerno premještanje djece iz te grupe u neku drugu grupu''.[6]
Konvencija je rezultirala brojnim raspravama. U ovom kontekstu, pravnik i sociolog, Leo Kuper, istakao je da je Konvencija o genocidu (iz 1948.) stvorena u atmosferi kada se počeo nazirati hladni rat, te da je glavni propust napravljen time što su političke grupe isključene iz spiska zaštićenih grupa, dok su pojedini stručnjaci istakli da isključivanje ekonomskih grupa također predstavlja dodatni propust.
Stvaranju Konvencije doprinijeli su završen Drugi svjetski rat, njemački nacizam, kao i ubijanje Jevreja. Na taj način, uništavanje i istrebljenje Jevreja postalo je ''standardni model'' genocida, ali i sistematski pokušaj sproveđenja ''totalnog'' i ''potpunog''. Međutim, upoređivanje sa ''standardnim modelom'' znatno može otežavati otkrivanje drugih genocidnih procesa ili kada se zaključuje da ti drugi procesi ''nisu ozbiljni slučajevi''. Da bi se suprotstavili ovakvom načinu rezonovanja, stručnjaci za genocid su, shodno stavovima kriminologa Alexa Alvareza, naglasili da se ''genocid pojavljuje u različitim oblicima i u različitom ruhu, a svaki od njih se odlikuje različitim ciljevima i pobudama'', i da ''ti različiti ciljevi doprinose kreiranju različitih strategija i taktika, koje se primenjuju u konkretnim slučajevima''. [7]
Sa međunarodnog stanovišta proučavanja, značenje pojma ''genocid'' i dalje ostaje otvoreno, s obzirom da ne podrazumijeva samo neposredno uništenje naroda, osim kada se vrši masovna egzekucija pripadnika nekog naroda (kao što je to bio slučaj sa Bošnjacima Bosne i Hercegovine i Albancima na Kosovu), već koordinirani plan različitih akcija usmjerenih na razaranje uslova života određenih nacionalnih grupa.
U procesima genocida najveću ulogu ima ideologija koja predstavlja uzročnu silu. U radikalnoj ideologiji posebno mjesto zauzima nacionalizam - od umjerenog patriotizma do radikalnog i ponekada ekstremnog (rasističkog) etničko–kulturnog nacionalizma. Radikalna nacionalistička ideologija sadržati podjelu nacije na ''grupu koju činimo 'mi' '' i na ''grupu koju čine 'oni' – 'neprijatelji''', za koje se smatra da su krivi za stanje u koje je nacija navodno zapala. Uobičajeno je da se koristi retorika da će nacija doživjeti spasenje kada se bude očistila od ''tuđinskih elemenata'', te da takvu grupu treba terorisati, iskorjeniti, protjerati, a u ekstremnijim slučajevima i ubiti.
Različite studije slučaja, pokazale su da u procesu genocida ljudi učestvuju iz raznoraznih pobuda. Neki mogu biti podstaknuti nacionalističkim ubjeđenjima uperenim protiv žrtava ili sadističkom mržnjom prema njima, dok drugi u tome učestvuju radi materijalnih nagrada ili da bi ispoštovali naređenja ''odozgo'', dok se žrtve genocida obično biraju na osnovu toga što navodno pripadaju nekoj grupi koja je određena kao meta progona i uništenja.
Mnogi zločini u daljoj prošlosti, kao oni koje su počinili krstaši u Srednjem vijeku u Europi i na Bliskom Istoku, pokazuju da je genocid stara tema. Poznat je i niz biblijskih genocida, naprimjer onaj koji je počino egipatski faraon nad Beni Izraelcima u vrijeme Mojsija, naredivši da se pokolju sva njihova muška djeca. Također, poznat je i genocid nad Mavarima u Španiji, koji su sprovodili španska kraljica uz podršku francuskog kralja Karla I, kao i genocid krstaša nad Jevrejima u oblasti Pirineja u kneževini Septimaniji, zapadno od Marseja. Ti genocidi su uglavnom bili vjerske motivacije, a na njih se nadovezuju i oni srednjovjekovni, krstaški. Inicijatori ovih genocida nisu bile samo političke strukture već i Crkva, kao što je onaj izvršen 1209. godine u Francuskoj, u gradu Bezijeu, kada su krstaši poubijali najmanje 15.000 muškaraca, žena i djece, koji su bili nemilice poklani, a mnogi i u svetištu crkve. Tada su poklani francuski katari, navodno kao jeretici, a žrtve su bili ne samo katari već i kršćani. Kada je jedan krstaški oficir zapitao papskog izaslanika kako bi mogao razlikovati jeretike od pravovjernih, dobio je odgovor da ih treba sve poubijati, a da će Bog prepoznati svoje. Papski izaslanik pisao je Inokentiju III u Rimu da ni godine, ni pol, ni status nisu bili pošteđeni. Ovaj pokolj katara izvršen je u provinciji Langdok u jugozapadnoj Francuskoj.
U istom kontekstu bugarski povjesničar Jordan Ivanov u djelu ''Bogumilski knigi i legendi'', potvrđuje: ''Iz istih razloga između 1209-1244. godine francuska vojska izvela je nekoliko krvavih pohoda protiv katara, odnosno albižana, kojom prilikom je masakrirala nekoliko desetina hiljada ljudi''.[8]
Kod Nazifa Doklje u knjizi ''Bogumilizam i etnogeneza kukske Gore'', a na povijesnom potvrdama bugarskog povjesničara Dimitra Angelova (''Bogumilstvo v Bulgarija'', Sofija, 1969), apostrofira argument: ''Tokom druge polovine X vijeka postalo je popularno ime 'bogumil', dok se u Maloj Aziji to desilo još ranije'',[9]
a zatim dodaje: ''Jugozapadni dio bivše bugarske države ili današnje Makedonije ostao je biti glavni centar širenja ove hereze. Bogomili ovdje nisu trpjeli samo od vlasti vizantijske crkve, već i od krstaša koji su krajem XI vijeka marširali prema Jerusalimu. Sve se ovo dešavalo u vrijeme kada se bogumilizam protezao od Plovdiva pa do najjužnijih dijelova Trakije''.[10] Ovi povijesni argumenti potvrđuju da su u prošlosti izvršeni brojni genocidi u ime religije, koje je zvanična kršćanska Crkva prikrivala i ''blagosiljala''.
Sve anateme i prokletstva od strane Patrijaršije i Vatikana su genocidi osobite vrste. U kontekstu ovoga osnovan je i po torturama čuveni Dominikanski red sa ciljem da se obračuna sa patarenima//katarima//albižanima. ''Još 1229. ovaj red je imao glavnu ulogu u svetoj službi zvanično poznatoj kao Univerzalna inkvizicija Rima, koja je, između ostalog, izvršavala krvave kazne nad katarima u Italiji, albižanima u Francuskoj, bogumilima u Bosni i patarenima u Dalmaciji''.[11]
Indikativan je i povijesni argument koji donosi Stepan Antoljak u jednom svom radu, gdje kaže: ''U ime crkve krstaši su mačem sasjekli ili ognjem spalili na hiljade nedužnih ljudi. Godine 1096. su snage Boemunda iz Terenta, vođe Prvog krstaškog rata, opljačkale Asmati, utvrđen grad heretika u blizini Prespanskog jezera, a potom zapalili sve njegove stanovnike''.[12]
U balkanskoj povijesti je poznato da je Stevan Nemanja 1180. godine opustošio krajeve od Niša do Sofije, što je također svojevrsni genocid, prikrivan falsifikatima i projektima tzv. Velike Srbije.
U leksikonu Sve religije sveta (Le Livre des Religions) imamo sljedeći diskurs: ''Tokom XVI veka, afrički robovi su dovedeni iz Beninskog zaliva na Antile, uglavnom na Haiti. Tako su francuski kolonijalisti nastojali da im istisnu iz sećanja prošlost, njihovu kulturu, njihovu religiju i njihov jezik. Da bi ih bolje držali pod kontrolom, kako su mislili, obavezuju ih da prime rimokatoličku religiju''.[13] Tako je nastala ona Vudu religija afričkih robova u američkim zemljama – mješavina afričkih domorodačkih religija i katoličanstva. Sve ovo se može smatrati osobitim genocidom i kulturocidom.
Nehumani postupak prema robovima u Americi od XVI stoljeća do Deklaracije o ljudskim pravima također se može smatrati genocidom (Big Crime).
Krvoločni vjerski ratovi početkom XVI stoljeća (Bartolomejska noć – kada je u Francuskoj poklano više stotina hiljada stanovništva svih uzrasta) zapamćeni su kao najveći genocid u povijesti Srednjega vijeka.
Sličnih genocidnih projekata bilo je i u novijoj povijesti, kao što su oni o istrebljenju muslimana iz Europe, gdje su prednjačile balkanske države. U Jugoslaviji od 1918. godine, i kasnije – sve do 2000. genocidno su realizovani projekti Kulturnog kluba o iseljavanju muslimana (Bošnjaka i Albanaca, 1938.), Velika Srbija Stevana Moljevića (1941.), Memorandum SANU u zadnjoj deceniji XX stoljeća.
Genocidi velikih i dugotrajnih razmjera su kontinuirani ''pogromi'' nad Jevrejima, Romima i antifašistima (Holokaust, Aušvic, Jasenovac, Jajnica kod Beograda, beogradsko Sajmište, strijeljanje kragujevačkih đaka), i osobito kontinuirani progoni i ubistva Palestinaca, otimanje njihovih zemalja (Zapadna Obala, Golanska Visoravan, Gaza) i izgradnja genocidnih naselja (kibuca) na njima.
 |
Genocidom se smatra i ubijanje, istrebljivanje i pokrštavanje Bošnjaka i Albanaca u Gornjem Polimlju, (plavsko-gusinjska etnička regija),[14] zatim i istrebljivanje, pokolj i spaljivanje Bošnjaka u Sandžaku u periodu 1941-1944, koje su počinile četničke civilno-vojne formacije Draže Mihajlovića, Pavla Đurišića, Rada Korde, Baja Stanišića i dr. Od strane četničkih formacija, tokom Drugog svjetskog rata, izvršeni su najmasovniji zločini nad bosanskim muslimanima. Prema dosadašnjim istraživanjima, ovaj rat je odnio živote 103.000 bosanskih muslimana, odnosno 8,1% tadašnje muslimanske populacije.[15]
Osobiti genocid (prikrivani genocid) može se smatrati i Staljinovo istrebljivanje i preseljavanje Tadžika iz Tadžikistana u Sibir, gdje su preživjeli ostali sve do raspada SSSR-a.
Jedan od najvećih zločin u mirnodobskim uslovima, za koji još uvijek niko nije odgovoran, desio se u vrijeme kraljevine SHS kada je ubijeno najmanje 350 muškaraca, žena i djece. Prvi put o njemu govori Milovan Đilas u svojoj knjizi ''Besudna zemlja”[16] opisujući Šahovićki pokolj – Istragu poturica. Da se nije radilo o krvnoj osveti, već o planiranom zločinu, govore činjenice da Boška Boškovića nisu ubili tadašnji muslimani, već crnogorske komite po naredbi Boškovog političkog rivala - Dimitrija Bulatovića. Glavni motiv ovog ubistva bila je osveta zbog pogibije Bulatovićevih rođaka za koje je Bošković bio odgovoran. Dakle, ''Kristalna noć'' u Vraneškoj dolini[17] 1924. godine desila se u miru, u državi - Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, izmišljenim povodom, organizirana i potpomognuta od strane vlasti. Zločin je imao sve karakteristike genocida, što je imalo za cilj protjerivanje muslimanskog stanovništva iz Šahovića. Ubrzo nakon pokolja, srbijanske i crnogorske vlasti otpočele su ekspeditivno izdavanje dozvola za iseljenje izbjeglom stanovništvu, a kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake u Šahovićima, porušene su sve džamije, dok je naziv mjesta promijenjen u Tomaševo. Dakle, srebrenički scenarij nije nov, a kako ističe Ilija Vujošević ''Zaborav zločina je novi i još veći zločin''.[18] U ovom kontekstu, ističemo i genocid nad Albancima na Kosovu, osobito u oblasti Peći, Đakovice i Istoka između 1918. i 1928. godine u vrijeme tzv. Agrarne reforme.
U širem smislu, genocidom se mogu smatrati i tzv. ''Istrage poturica'' u Kučima i Crnoj Gori krajem XVII i početkom XVIII stoljeća. Tada je iz oblasti Kuči u Sjevernoj Albaniji i iz Zapadne i Centralne Crne Gore ''istrijebljeno'' više desetina hiljada stanovnika islamske vjeroispovijesti. Ovaj genocid inspiriran je i finansiran od strane Republike Venecije i pape u Rimu, kao i carske Rusije. Preživjeli stanovnici selili su se prema Trakiji i dalje u dubinu Turske, a neki su se naseljavali po Sandžaku i Kosovu, gdje su asimilirani u Turke i Albance. U ovom kontekstu, genocidom se može smatrati i ideološki diskurs u nekim književnim djelima, kao naprimjer onaj koji je temelj ''Gorskog vijenca'', ''Balkanske carice'' i mnogih drugih literarnih i ''znanstvenih'' floskula (''Zakon od dvanaest tačaka'' popa Mojsija Zečevića i dr.).
Specifičnim genocidom mogu se smatrati sve odredbe Krfske deklaracije i seanse na kojima su one donošene, posebno aktivnosti glavnih kreatora srpskog predstavnika Protića i Nikole Pašića. Jedini delegat koji je oponirao genocidnoj formulaciji ovih odredaba bio je akademski vajar, Hrvat, Ivan Meštrović. Krfska deklaracija stvorila je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, dok su drugi etnociteti bili drastično osuđeni na istrebljivanje i sukcesivno uništavanje. Jedna od više komponenata ovoga genocida je kulturocid, odnosno uništavanje kulturnih dobara drugih etničkih zajednica, njihove tradicije, povijesti, jezika, religija. To se odnosi na Bošnjake, Albance, Crnogorce (ako nisu konvertirali u ''posrbice''), Makedonce, Mađare, Rome, Rumune, Bugare, Slovake, Rusine, Njemce, Italijane. Čak su i Hrvatima i Slovencima bila uskraćena mnoga prava iz konteksta Deklaracije o ljudskim pravima.
U Deklaraciji o ljudskim pravima specifičnim genocidom smatra se poseban vid propagande iz različitih izvora i sa različitim ciljevima. Takav vid propagande primjenjivali su fašisti u Drugom svjetskom ratu i Miloševićeva ratna mašinerija uz pomoć pravoslavnog klera u ratu od 1990. – 2000. godine. Posebno su u ovom ''poslu'' bili angažirani neki novinari dnevnih i drugih listova, kao i mnogi TV-snimatelji i njihovi novinari (''govor mržnje'').
Mnogi genocidi i zločini izvršeni su i u vaneuropskim zemljama i prije i poslije Prvog svjetskog rata na jugoistoku Azije: Japanci u Kini, Francuzi i Amerikanci u Vijetnamu, Pol Pot u Kambodži, Englezi u Burmi. Genocidni rat vodili su i Rusi na Kavkazu protiv Čečena i drugih neruskih naroda, kao i kolonijalne sile u Africi i Južnoj i Jugoistočnoj Aziji. Posebno je bio genocidan rat Francuza u Alžiru.
Ratovi u Iraku i Afganistanu mogu se definirati kao genocidni i kolonijalni. Bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki u Japanu također je specifičan genocid, kao i rat u Koreji.
Možda jedan od najspecifičnijih genocida je glad u Africi. Savremeno čovječanstvo moglo bi spriječiti smrt i patnje naroda koji gladuju upravo onim sredstvima kojima se finansiraju ratovi i ratna tehnolologija.
I nakon holokausta nad Jevrejima, tokom Drugog svjetskog rata, niko u svijetu nije mogao zamisliti da se i krajem 20. stoljeća može dogoditi jedan od najsurovijih genocida u povijesti, a dogodio se u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i na Kosovu. Među najsurovijima bio je onaj u Srebrenici 1995. godine. Nažalost, na očigled cijelog svijeta i Međunarodne zajednice, a u prisusutvu UNPROFOR-a i mnogih Međunarodnih misija. U isto vrijeme počinjen je i genocid u afričkoj državi Ruandi.
Bosna i Hercegovina je neovisna država u centralnom dijelu Balkana. Sa jugozapada, zapada i većim dijelom sa sjevera graniči se sa Hrvatskom; sa istoka i manjim dijelom sa sjevera sa Srbijom; dok se sa jugoistoka graniči sa Crnom Gorim. U njoj žive tri konstituivna naroda: Bošnjaci (kao većinski narod), Srbi (kao drugi narod po brojnosti) i Hrvati. Sem njih, u Bosni i Hercegovini žive i brojne nacionalne zajednice i etničke grupe. Primjera radi, u gradu Sarajevu živi oko 40.000 Albanaca.
Bosna i Hercegovina je oduvijek bila na strateškoj raskrsnici između Istoka i Zapada, pa je u znanstvenoj literaturi često identifikovana kao most između dviju kultura i civilizacija – istočne (uglavnom orijentalnog društvenog identiteta) i zapadne (europskog identiteta). U ovom diskursu, često je u političkoj i znanstvenoj komunikaciji apostrofirana kao most između civilizacija islama i kršćanstva. Čak su i njeni mostovi na rijekama dobijali sadržaj civilizacijskih spona i kultura. U pogledu reljefa, Bosna i Hercegovina je, uglavnom, planinska regija, sem dijela u Posavini na sjeveru i mjestimično u Podrinju na istoku. Zato su ove geopolitičke regije uvijek bile aspiracija susjednih država i režima: Srba i Hrvata.
U doba Osmanlija Bosna i Hercegovina su bile kompaktne regije, naravno i u predosmanskom periodu. Ona je od najstarijih vremena bila autohtona i neovisna država koja je imala sve oblike državnosti: teritoriju, stanovništvo, jezik, povijest, kulturu i dr. Poslije odluka Bečkog kongresa 1815, kao i poslije Berlinskog kongresa 1878, granice Bosne i Hercegovine, koja je imala status Bosanskog pašaluka, smanjene su i sa zapada, prema Hrvatskoj, i sa sjevera, kao i sa istoka, kada je izuzet Sandžak koji je bio u njenim granicama i neki dijelovi prema Srbiji (Užice i Šabac), te neki dijelovi prema Crnoj Gori (Nikšić sa okolinom), a poslije Drugog svjetskog rata oduzet joj je i Herceg-Novi.
Sadašnja teritorija Bosne i Hercegovine formalno je podijeljena na dva entiteta: na Federaciju i tzv. Republiku Srpsku (koja je vještačka tvorevina Dejtonskog sporazuma).
Velikosrpska režimska politika oduvijek je gajila aspiracije prema Bosni i Hercegovini i preduzimala brojne ratne aktivnosti za osvajanje njenih teritorija i brisanja nesrpskih naroda sa njene geografske mape. Zato su Podrinje, a prvenstveno naselja Srebrenica, Zvornik, Goražde, Foča, Bratunac i druge istočno-bosanske destinacije, naseljene većinskim bošnjačkim stanovništvom, bile program etničkih čišćenja, zločina i genocida i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, a osobito u ratu od 1991-1995. godine.
Srbijanske aspiracije prema Bosni i Hercegovini i danas ne jenjavaju – u političkim programima, medijskoj kampanji i vojnim projektima.
Rat u Bosni i Hercegovini je od počekta bio genocidan, jer je srbijanska politika podrazumijevala etničko čišćenje, koje sa današnjeg aspekta predstavlja eufemizam u odnosu na termin genocid. Ono je kroz različite forme terora imalo za cilj otjerati Bošnjake, kako bi se eliminirale granice između ''srpskih država'' na rijeci Drini. Činjenica je da se sve to događalo tokom četiri ratne godine, uprkos informacijama o masovnim ubistvima, uništavanju kulturne baštine, pljačkama privatne imovine, nasilnom transferu ljudi i sl.
 13-17 srpnja: Do 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijeno je na više mjesta pogubljenja oko Srebrenice. Izvješća o zločinima izlaze na površinu 16. srpnja. Izvor: UN, ICTY.[19] |
Na inicijativu generala Mourillona, za vrijeme njegove posjete Srebrenici, aprila 1993. godine, Savjet bezbjednosti donosi Rezoluciju 819 kojom se Srebrenica proglašava ''sigurnosnom zaštićenom zonom''. Dvije godine kasnije, početkom jula 1995. godine, Srebrenica je od strane Zapada, kao prva zaštićana zona, predata Srbima. U prisustvu Međunarodnih snaga, bosanski Srbi su od Srebrenice načinili svojevrstan geto u kojem je vladalo pravo agresora i u kojem je budućnost stanovinika ovisila jedino od mirovnih snaga.
Srpski izvori navode, odnosno insinuiraju, da su Bošnjaci, navodno, dok su se širili iz Srebrenice, koristili tehnike etničkog čišćenja slične onima koje su Srbi koristili u drugim područjima. Također, navode da su bošnjački borci pobili 1.300 Srba. Međutim, činjenica je da su ovi podaci neobjektivni, jer su zapravo ginuli pripadnici četničkih i paravojnih formacija i oni ''civili'' koji su neposredno učestvovali u napadima na bošnjačke položaje i zalijetali se da pljačkaju i pale.
Početkom 1995. godine, vođa bosanskih Srba, Radovan Karadžić, ohrabren izjavama o povlačenju UNPROFOR-a iz Bosne, odlučio se za politiku totalne blokade, odnosno potpunu izoliranost enklava i blokadu svih humanitarnih transporta. Karadžićeve snage prisilile su holandski bataljon da se povuče sa punkta u Zelenom Jadru, poslije čega je Zeleni Jadar došao pod kontrolu Srba, uz kompletnu opremu koju je UNPROFOR posjedovao. Poslije ovog sramnog povlačenja holandskog bataljona slijede pregovori holandskog pukovnika Karemansa sa rukovodstvom Srba o povlačenju sa okupiranog punkta UN-a. Kao odgovor na zahtjeve pukovnika, srbijanska vojska je u Slapovićima granatirala naselje ''Švedsko selo'' u kojem je bilo smješteno oko 3.000 prognanika, uglavnom žena i djece.
Prvog jula 1995. godine Holandija je zahtijevala zamjenu na ovom zadatku. Međutim, nijedna članica UN-a nije željela preuzeti tu dužnost. Tek kasnije je Ukrajina izrazila spremnost poslati svoje trupe, ali prije nego što su Ukrajinci i stigli, Srebrenica je bila pregažena. Ohrabreni neinterveniranjem Međunarodnih snaga, Srbi dopremaju iz Srbije ogromne količine naoružanja i tehnike i raspoređuju ih oko Srebrenice, dok 6. jula srpski general Ratko Mladić naređuje napad na enklavu.
Sve ove akcije srbijanskih snaga bile su vrlo uspješno menadžirane srpskim lobijem u Parizu, Londonu i Njujorku, koje su sprječavale djelovanje interventnih zračnih jedinica NATO-a. Ali, Srbima je ipak najviše pomogla Holandija, koja je bila protiv bilo kakvih zračnih napada prije nego se njeni vojnici ne evakuiraju iz Bosne, sa čime su se složile sve ostale europske članice. Takva ''sramna bespomoćnost pred nepodnošljivom brutalnošću Srba učinili su da je Srebrenica postala najstrašnije poniženje za zapadne demokratije od kraja Drugog svjetskog. rata''[20]
Devetog jula ubijeno je na stotine nezaštićenih ljudi, dok je 11. jula 1995. započeo najveći pokolj civilnog stanovništva u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Praktično, zapadne sile dale su zeleno svjetlo za rat u Bosni (...),[21] dok je holandski bataljon (koji je bio zadužen štititi Srebrenicu i Žepu) nereagirajući promatrao kako vojska bosanskih Srba, naočigled cijelog svijeta, likvidira oko 10.000 civila.
U najprljavijem ratu na Balkanu, srbijanski agresor je zatrpavao mrtve u masovne grobnice, među njima i žive, ubijao i sakatio žene, klao djecu.... O svemu tome postoje brojni dokazi, satelitski snimci i masovne grobnice. Prilikom podizanja optužnice za Srebrenicu sudija Rijad je rekao da su ''scene iz pakla ispisane najtamnijim stranicama ljudske povijesti''.
Nakon Srebrenice, Srbija ''vijeća'' o nekakvoj Deklaraciji o Srebrenici, negirajući počinjeni zločin genocida. U ovom kontekstu, srbijanski demokratski političar, Čedomir Jovanović, između ostalog, kaže: ''(..)Ne može o Srebrenici govoriti parlament, a ćutati crkva. Ne može o presudi Međunarodnog suda pravde govoriti Deklaracija, a ćutati naš univerzitet ili Akademija''.[22] Humanista i demokrata Čedomir Jovanović je svoje tvrdnje još jednom ponovio: ''Republika Srpska je nastala na genocidu. Na srebreničkom genocidu. Na etničkom čišćenju nezabeleženom u Evropi posle Drugog svetskog rata", prenosi beogradski list "Kurir''.[23]
Nakon Srebrenice, danas se oplakuje navodno loše Šešeljevo zdravstveno stanje i manipulira floskulom ''Srbija hoće Šešelja'', naglašavajući njegovu nevinost u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A poznate su njegove inicijative u ''vojnoj obuci'' Arkanovih formacija u Erdutu i pokolj Bošnjaka u Bijeljini, koje je blagosiljala i haški optuženik Biljana Plavšić. Šešelj je organizirao i distrubuciju oružja bosanskohercegovačkim Srbima: pogrebnim kolima do Foče, kamionima do Bileće, gdje je održao i smotru jedne jedinice vojnika JNA i četničkih dobrovoljaca. A sve ovo prenosila je Beogradska televizija i objavljivali aktualni dnevni listovi početkom rata u Bosni i Hercegovini, uz najveće hvalospjeve vođi radikala.
Istraživanje ovog rada je realizirano i kao kvalitativno istraživanje, primjenom metode dubinskog intervjua. Ciljne grupe su bili eminentni znanstveni stručnjaci iz Bosne i Hercegovine, sa Kosova i iz Sandžaka.
Dubinski intervju se pokazao kao osobito značajan istraživački metod za ispitivanje ključnih uzroka i posljedica genocida u Srebrenici. U tom smislu, bilo je važno razgovarati sa najupućenijima u povijest genocida u dijahroniji, čiji stavovi predstavljaju dodatnu vrijednost na cjelinu ovog istraživanja.
Za ovaj kontekst izabrani su akademik prof. dr. Ibrahim Pašić iz Sarajeva, prof. dr. Agim Kurmehaj sa Pravnog fakulteta u Peći i prof. dr. Redžep Škrijelj sa državnog Univerziteta u Novom Pazaru.
Na pitanje, da li, po Vašem mišljenju, za genocid u Srebrenici krivicu snosi pojedinac, političke partije, etničko-religijske grupe, paraprivatne i paramilitarističke formacije ili država, intervjuirani su saglasni da je odgovornost na državi Srbiji i Miloševiću. Paravojne i paramilitarne formacije bile su pod kontrolom države Srbije, u pokušaju da se stvori Velika Srbija sa zapadnim granicama Karlovac – Karlobag – Virovitica.
Na pitanje, da li je genocid u Srebrenici bio dio srpske strategije koja je Srebrenicu, zajedno sa Žepom i Goraždem, smatrala ''muslimanskim koridorom'' (tzv. zelena transverzala) koji povezuje Sarajevo i Tursku preko Sandžaka, Albanije i Kosova, zaključak intervjuiranih je da je priča o ''muslimanskom koridoru'' velikosrpska populistička floskula. Nastala je u kontekstu psihološkog rata, s ciljem da razbukta najniže nacionalističke strasti Srba. U suštini, cilj floskule je bio da se, zloupotrebom vjerskih osjećaja, mobilišu najšire srpske mase za velikodržavni srpski projekat.
Na pitanje, šta znači, po srbijanskom tumačenju, da je tzv. zelena transverzala bila svojevrsna opasnost po čitavu Europu, intervjuirani su također saglasni da je priča o tzv. ''zelenom koridoru'' istovjetna svojevremenoj priči iz vremena XI stoljeća i krstaških ratova, nastaloj sa ciljem da se, oružjem i na silu, obezbijedi koridor iz Europe do Jerusalema.
Na pitanje, Da li je Sud u Hagu bio objektivan donošenjem presude kojom se Srbija oslobođa za genocid u Srebrenici, a optužuje za zločin, intervjuirani smatraju da Sud u Hagu nije bio objektivan i nije ni mogao biti objektivan, iz razloga što je pod političkom kontrolom i pritiskom onih europskih zemalja čija je politika 1992. godine dala odriješene ruke Miloševiću u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
I, na kraju, na pitanje, koliko je Memorandum SANU utjecao na počinjene zločine u BiH i u regionu, dat je sinkretični odgovor da je Memorandum SANU formulirao velikosrpske ciljeve u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, te da je velikosrpska akademska varijanta ''zelenog koridora''.
Indikativno je da kod intervjuiranih nisu postojale razlike u donošenju sudova o genocidu u BiH, niti formalne opstrukcije u mišljenjima.
Zaključak
Rat u Bosni i Hercegovini nije bio samo napad na drugu vjeru i naciju - to je bio rat protiv čovjeka, rat etničkog čišćenja, rušenja škola, bolnica, biblioteka, bogomolja. Dakle, to i jeste bio rat najvišeg stepena barbarstva protiv civilizacije XX stoljeća. Napadnute su sve ljudske vrijednosti - čovjek kao ljudsko biće, njegova kultura i tradicija, njegova nacionalna etika, religija i sve povijesne tekovine koje čine njegov identitet.
Velikosrpskom agresijom na Bosnu i Hercegovinu od 1992-1995. godine deportirano je i raseljeno oko 2.200.000 osoba, što čini više od jedne polovine ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Cifre o ubijenima nikada neće moći biti utvrđene, jer ih niko ne može prebrojati i istražiti. Ubijene su cijele porodice, a mnogi preživjeli rasuti su po Europi, Sjevernoj Americi, Kanadi, a mnogi čak i u Australiji. Ko će onda zapisati mjesta onih pojedinačnih i masovnih stratišta po Bosni i Hercegovini?
Genocid koji se događao na prostorima ex-Jugoslavije nije nov. On je nastavak ranijih brutalnih genocida, a tako je potvrdio i samozvani srbijanski general Mladić upadajući u Srebrenicu i izjaviljujući da je rat, koji on vodi, samo produžetak navodno srpskih ustanaka i ratova, osmišljenih čak i u onoj koračnici ''Marš na Drinu'' koja je pokazatelj da je i u mirnodopsko vrijeme planiran pokolj u Podrinju i u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Genocid u Srebrenici predstavlja dio srpske strategije koja je Srebrenicu, zajedno sa Žepom i Goraždem, smatrala ''muslimanskim koridorom'' (tzv. zelena transvetzala) koji povezuje Sarajevo i Tursku preko Sandžaka, Albanije i Kosova. Po njihovom tumačenju, to je bila svojevrsna opasnost za čitavu Europu, pa je zbog toga Srebrenica bila na meti Ratka Mladića još od 1992. godine.
Srebrenica je najveća nekropola Bošnjaka, a mnogo ovakvih mezaristana je po Bosni i Hercegovini, čak i u gradskim parkovima Sarajeva, Tuzle, Zvornika... Zato, u Hagu danas ne treba suditi samo Karadžiću, Mladiću ili Šešelju, već i jednoj ekspanzionističkoj ideologiji koja se eksponira od Ilije Garašanina, Matije Bana, Stevana Moljevića, Vase Čubrilovića, Ive Andrića, Olge Luković–Pjanović, Save Dečanca, Todora Stankovića, Milana Skršića i drugih promotera o ''vaskrsu'' novog Dušanovog carstva od Soluna do Alpa i od Jadrana do Budimpešte.
Na pitanje kako je Srebrenica uopšte bila moguća, odgovor je u indiferentnosti država – kao glavnih subjekata međunarodnog prava - koje su prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju genocida bile obavezne djelovati. Nažalost, Međunarodna zajednica izbjegavala je zločin nazvati genocidom - kako bi izbjegla i svoje obaveze naglašene u Konvenciji. Genocid u Srebrenici uslijedio je nakon genocida u Ruandi, kada je ubijeno oko milion ljudi, što je Međunarodna zajednica također ignorirala.
Ipak, i pored brojnih razloga, kao što je budućnost Bosne i Hercegovine u ovakvom međunarodnom okruženju, postoji mogućnost da se Međunarodnoj zajednici ukaže na posljedice njenog odnosa prema normama međunarodnog prava i morala. U tom kontekstu, s pravom se očekuje da se Međunarodna zajednica i svijet stave u odbranu elementarnih vrijednosti civilizacije, revidiraju Dejtonski sporazum i ukinu genocidnu tvorevinu zvânu Republika Srpska. Dotle, opstanak države Bosne i Hercegovine i njenih naroda biće pobjeda žrtve nad zločinom, pobjeda dvadesetog stoljeća nad ideologijom genocida.
Reference
Autorska djela:
1. ČEKIĆ, Smail, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej genocida, Sarajevo, 1997.
2. DEDIJER, Vladimir, Miletić, Antun, Genocid nad Muslimanima, Sarajevo: Svjetlost,
1990.
3. IVANOV, Jordan, Bogumilski knigi i legendi, Sofija, 1925, str. 4.
4. IZETBEGOVIĆ, Alija, Tajna zvana BOSNA, Sarajevo, 2004.
5. MEMIĆ, Mustafa, Pojave prozilitizma u plavsko-gusinjskom kraju 1913. i 1919. godine, Sarajevo, 2004.
Dokumenta:
1. Deklaracija Narodne Skupštine Republike Srbije o osudi zločina u Srebrenici (RS, br.
6, Beograd, 31. mart, 2010. godine).
2. Konvencija UN-a o sprječavanju i kažnjavanju genocida (Rezolucija 260A, III, 9. decembra, 1949. godine).
Zbornici i časopisi:
1. ANTOLJAK, Stepan, Prespanski Asmati – utvrden grad na ereticite kaj ezereto vo Pelagonija od i krstonosna Vojna (1096), Srednovekovna Makedonija I, Skopje, 1985, str. 776.
2. BANDŽOVIĆ, dr. Safet, ''Odabrani radovi'', Odbor za ljudska prava, Novi Pazar,
1990-2005.
3. ĐOZIĆ, doc. dr. Adib, Zbornik radova, Elementi za modernu subznanstvenu teoriju (sociologiju) genocida {Elements for modern subscientific teory (sociology) of genocide}, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005, br. 06, str. 273-287.
4. ĐOZIĆ, doc. dr. Adib, Zbornik radova, Država i genocid {The state and the genocide}, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2006, br. 07, str. 495-510.
5. MACIĆ, Bećir, Šahovići 1924 – Bosna 1992-1995 – KONTINUITET ZLOČINA, Almanah, br. 45-46, Podgorica, 2009, str. 352.
6. VUJOŠEVIĆ, Ilija, ''Kristalna noć'' u Vraneškoj dolini 1924, Almanah, br. 45-46,
Podgorica, 2009, str. 317.
Leksikoni:
1. ĐURĐEVIĆ-STOJKOVIĆ, Biljana, Katari, Vjerske sekte, Leksikon, Narodna knjiga,
Beograd, 2002, str. 227.
2. Sve religije sveta - Za sve ljude u svim vremenima (Le Livre des Religions), Paris,
2004; (Prevod sa francuskog, Jelica Vuković, Beograd, 2006, str. 245).
Ostale publikacije:
1. DOKLJE, Nazif, Bogumilizam i etnogeneza kukske Gore, ALEM, Prizren, 2011, str.
30.
2. HALILAGIĆ, Jasminka, Krik Srebrenice, Sarajevo, 1998.
3. LÉVY, Bernard-Henry, Ljiljan i pepeo (Le Lys et la cendre), IP ''Svjetlost'', Sarajevo,
2004.
4. Srebrenica: Od poricanja do saznanja (Priredila: Biserko, Sonja), Biblioteka
SVEDOČANSTVA, Beograd, 2005.
5. Ratni zločini u BiH, materijali Helsinškog komiteta za ljudska prava, 2006.
6. TILMAN, Zülch, Etničko čišćenje – genocid za ''Veliku Srbiju'', VKBI, Sarajevo,
1996.
Korišćene internet stranice:
1. http://news.bbc.co.uk/2/hi/675945.stm /preuzeto 31. januara, 2012/.
2. www.ldp.rs /Čedomir Jovanović za ''Danas'' - 01. 04. 2010/.
3. www.dnevniavaz.ba /preuzeto 31. januara, 2012/.
Fussnote:
1] Vladimir Dedijer, Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Sarajevo: Svjetlost, 1990, str. XIX.
2] V. i doc. dr. Adib Đozić, Zbornik radova, ''Elementi za modernu subznanstvenu teoriju (sociologiju) genocida'' {Elements for modern subscientific teory (sociology) of genocide}, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005, br. 06, str. 273-287.
3] Srebrenica: Od poricanja do saznanja (Priredila: Biserko, Sonja); Ton Zwaan: ''O etiologiji i genezi genocida i drugih masovnih zločina uperenih protiv određenih grupa'', Biblioteka SVEDOČANSTVA, Beograd, 2005, str. 29.
4] Ibid.
5] Države potpisnice (primjedba, S. Dž.).
6] Konvencija UN-a o sprječavanju i kažnjavanju genocida (Rezolucija 260A, III, 9. decembra, 1949. godine).
7] Srebrenica: Od poricanja do saznanja (Priredila: Biserko, Sonja); Ton Zwaan: ' 'O etiologiji i genezi genocida i drugih masovnih zločina uperenih protiv određenih grupa'', Biblioteka SVEDOČANSTVA, Beograd, 2005, str. 33.
8] Jordan Ivanov, Bogumilski knigi i legendi, Sofija, 1925, str. 4.
9] Nazif Doklje, Bogumilizam i etnogeneza kukske Gore, ALEM, Prizren, 2O11, str. 30.
10] Ibid.
11] Ibid, str. 20 (V. i Biljana Đurđević-Stojković, Katari, Vjerske sekte, Leksikon, Narodna knjiga, Beograd, 2002, str. 227).
12] Stepan Antoljak, Prespanski Asmati – utvrden grad na ereticite kaj ezereto vo Pelagonija od i krstonosna Vojna (1096), Srednovekovna Makedonija I, Skopje, 1985, str. 776.
13] Sve religije sveta - Za sve ljude u svim vremenima (Le Livre des Religions), Paris, 2004; (Prevod sa francuskog, Jelica Vuković, Beograd, 2006, str. 245).
14] V. Mustafa Memić, Pojave prozilitizma u plavsko-gusinjskom kraju 1913. i 1919. godine, Sarajevo, 2004.
15] V. i Bećir Macić, Šahovići 1924 – Bosna 1992-1995 – KONTINUITET ZLOČINA, Almanah, br. 45-46, Podgorica, 2009, str. 352.
16] Land Without Justice (prvo izdanje pojavilo se u Londonu na engleskom jeziku, 1958. godine).
17] Ilija Vujošević, ''Kristalna noć'' u Vraneškoj dolini 1924, Almanah, br. 45-46, Podgorica, 2009, str. 317.
18] Ibid, str. 321.
19]http://news.bbc.co.uk/2/hi/675945.stm /preuzeto 31. januara, 2013/.
20]Srebrenica: Od poricanja do saznanja (Priredila: Biserko, Sonja); Biblioteka SVEDOČANSTVA, Beograd, 2005, str. 65.
21] Ibid, str. 66.
22]http://www.ldp.rs /Čedomir Jovanović za ''Danas'' - 01. 04. 2010/.
23]http://www.dnevniavaz.ba /preuzeto 31. januara, 2012/.
