Šemso AGOVIĆ: Jevreji imaju DNK sliku Palestinaca topografski uređenu prema mjestu boravka: način da lociraju selo ili naselje odakle dolazi samoubica. Nakon samoubilačke akcije Jevreji građevinskom mehanizacijom sravne sa zemljom rodno mjesto samoubice. Ovako nastala teritorija automatizmom postaje izraelska. Stari katastar se uništava i pravi novi. Stare tapije postaju nevažeće. Palestinaca tako više nema tamo ni na papiru. Tako korak po korak nestaje palestinska teritorija.

Hrvatska književnica Vedrana Rudan je objavila na youtubu kratki video zapis svoje izjave o najmorbidnijem istorijskom apsurdu koji je zadesio Palestince: Jevreji su od žrtava Holokausta postali daleko gori zločinci od svojih tirana nacista. Na njihove grozne zločine svijet je potpuno indolentan.

Izraelsko divljanje nad Palestincima temelji na opskurnoj premisi, da Jevreji imaju ekskluzivno pravo na Palestinu koja će postati Izrael, država samo za Jevreje. Zbog toga ta država nikada ne može biti država u pravom smislu, već ogromni vojni logor, sa ogromnom vojnom mašinerijom, uključujući nuklearne bombe, i ratničku doktrinu u ustavu.

Ima sličnosti kao i razlika u aktivnostima nacista i Jevreja.

Zajedničko im je to što su im državni režimi zločinski nastrojeni. Sličan im je motiv djelovanja – genocid nad određenim kolektivitetom. Zajednička im je i pozicija u situaciji – ogromno preimućstvo u naoružanju. Oboje su našli i isti razlog za djelovanje – nižu rasu treba uništiti. Rakavo tijelo odrezati. Isti im je i stravični pristup – bezobzirno ubijanje ne glede na pol i starost žrtava.

Razlike između Jevreja i njihovih dželata nacista su posljedično proizašle iz političkog i vojno-ekonomskog razvoja svijeta (prije svega SAD-a) nakon Drugog svjetskog rata. O tome piše George Steiner (Knjige koje nisam napisao, TIMpress Zagreb, 2011). Ovaj »umjereni« Jevrej u eseju Cion pokušava objasniti jevrejsku metamorfozu žrtve u dželata. On kaže da su u dvije hiljade godina lutanja i stradanja Jevreji uvijek za vrijeme ručka postavljali i jednu praznu stolicu – za eventualno pridošlog gosta. Danas, kaže on, taj običaj je nestao. Jevrej se grdno promijenio.

Mi, i bez Georga Steinera znamo, da je to čedo, zvano Izrael, podnjivila Engleska, a potom usvojila, do degutantnosti razmazila i do zuba naoružala Amerika.

Nacisti su u nedostatku vremena žurili da »konačno rješenje« izvrše što prije. Jevreji za svoje »konačno rješenje« imaju vremena napretek.

Neograničenost vremena koje im je na raspolaganju, Jevreji koriste da genocid izvedu u niskom intenzitetu, sporadično, da se nepotrebno ne pravi velika buka. U toku Holokausta Jevrejima su upomoć priskočile antifašističke snage cijelog svijeta; Palestincima niko ne pomaže.

ZLOČIN UŽIVO preko Twittera: Izraelci gledaju granatiranje Gaze i apludiraju kada granata eksplodira i pobije na desetine palestinske djece i civila.

Jevreji već pet decenija ubijaju viđenije Palestince širom svijeta. Od Stokholma do Johanesburga. Dovoljno je da šefovi Mosada ocijene da im likvidacija kako bilo koristi. Ti perfidni zločini redovno prolaze glatko i bez zapleta, (o nekoj odgovornosti nema ni pomisli) uz kasnije »ljutite« zamjerke diplomatskih službi SAD-a i Zapada.

Zatim slijedi odobravajući gest SAD-a: »Izrael se samo brani. Izrael ima pravo na odbranu«.

Teško je nabrojati sve metode koje Izrael koristi u zločinačkim akcijama protiv Palestinaca. Teško bi ih bilo i razvrstati po morbidnosti i neljudskosti.

Jevreji imaju DNK sliku Palestinaca topografski uređenu prema mjestu boravka: način da lociraju selo ili naselje odakle dolazi samoubica. Nakon samoubilačke akcije Jevreji građevinskom mehanizacijom sravne sa zemljom rodno mjesto samoubice. Ovako nastala teritorija automatizmom postaje izraelska. Stari katastar se uništava i pravi novi. Stare tapije postaju nevažeće. Palestinaca tako više nema tamo ni na papiru. Tako korak po korak nestaje palestinska teritorija.

Jevreji su 2. 7. 2014. spalili živog šesnaestogodišnjeg Muhameda Abu Hdeira. A bio je samo nedužni dječak, Palestinac. Jevreji su zatim dozvolili njegovoj nani da ga identificira; to je bio vrhunac njihove pravednosti i velikodušnosti u ovom slučaju.

Šesnaestogodišnja Ana Frank je umrla 12. 6. 1945. u koncentracionom logoru Bergen-Belsen. Bila je Jevrejka, za Gestapo dovoljan razlog da je ubiju.

Muhameda Abu Hdeira se već više niko ne sjeća; Jevreji su o Ani Frank napravili kult: spomenici, muzej, knjige. Kultan je i njen Dnevnik. Mada i treba tako. Nevjerovatno je samo to što Jevreji nikako ne mogu da povuku paralelu između Ane i Muhameda.

Istina, nije da nema »normalnih« Jevreja; recimo gore pomenuti filozof Georg Steiner, pisac Gideon Levy i mnogi drugi, ali su nemoćni da učine bilo šta, osim što o sramoti svog naroda pišu. Izrael ih inače smatra izdajnicima, pa ih permanentno šikanira.

Hitler nije nikako mogao znati da će kod Jevreja doći do ovakve metamorfoze. Ali, ima zloslutnika i skeptika koji kažu da jeste znao, zato ih nije sve poubijao, da bi na preživjelima objasnio zašto ih je ubijao. Ovim crnohumoristima ne možemo i nećemo vjerovati, bez obzira na argumente.

»Kad će Jevreji najzad prestati biti Jevreji i postati ljudi?« - pita se Ana Frank u svom Dnevniku. Pitamo se i mi sada. U njeno vrijeme, u vrijeme nacizma, »Jevrej« je bio sinonim za podmuklog, pokvarenog zločinca, pohlepnog lopova i nečovjeka, kojeg treba uništiti. Uništavanje bi prestalo kad bi ovaj postao »čovjek«. Tako je razmišljala mlada Ana.

Mi mislimo da će ubijanja Palestinaca prestati baš tada – kad Jevrejin postane (normalan) čovjek.