Enisa MALIČEVIĆ-REŠOVIĆ: Uzrok naše međusobne mržnje i zavidnosti može dolaziti iz raznih kanala. Jedan od uzroka je neki unutrašnji sukob u onome koji mrzi. Nešto je u nama što nas navodi da mrzimo. Jedan od uzroka je i naša interpretacija koju stvaraju naše predrasude. Među uzroke mržnje i zavidnosti možemo slobodno da navedemo i strah, ego, zavist, ljubomoru, netoleranciju, diskriminaciju te nedostatak ljubavi ili razboritosti. Ko želi da nalazi razloge za mržnju neće pronaći razloge za ljubav, zato što je onima koji mrze lakše da pronadje mane nego vrline.

Koliko nas je pokolja zadesilo, koliko nas je prevara prevarilo, koliko nas toga je uništilo i voljela bih da za naš narod sve ovo bude poučno i da će nas ojačati, ali sami sebi smo najgori dušmani.

Tu konstantaciju, u nizu drugih, mogu da zaključim nakon dugogodišnjeg rada i upoznavanja sa našim Bošnjacima, kako u Danskoj tako i u Bosni i u Sandžaku. Kvalitet koji postoji među nama, nema toliko za implemetiranje i za napredovanje na svojim i tuđim prostorima. Začuđujuće je da nam je toliko vremena potrebno da steknemo svoj cilj, a samo jedan uzdah zavidnosti je tako jak da u kratkom roku može da uništi nečiji uspjeh. A taj neko je pretežno iz naših redova, iz kruga familije i prijatelja. Ma koliko se tome čudila i koliko se o tome informisala, neizbježna je istina da smo sami sebi najveći dušmani.
Ne kudim svoj narod niti svoje porijeklo. Naprotiv, time se ponosim i iz toga,uz vjeru, crpim snagu i volju da svoj život uskladim, koliko je moguće uspješno, časno i pošteno.
Allah džellešanuhu u Kur’anu, u suri ”Nahla” kaže: ”Allah zahtijeva da svačije pravo poštujete i da dobro činite".
Među Bošnjacima u Danskoj i nema tolike te zavidnosti a jedan od razloga je i taj da od naših sugrađana, Danaca, imamo primjer kako jedno drugom da pomažemo do uspjeha, kako da pomažemo one koji su naišli na teška životna iskušenja i kako da steknemo povjerenja jedno u drugog, da bi to čovjeku bilo dovoljno da se istrgne iz duboke depresije i opet zavoli život. Nažalost, na veliku žalost, među Bošnjacima ne postoji tako jaka želja niti hrabrost da se pomogne bližnjem svome u nevolji. Baš tako, treba hrabrosti bi se ophodili shodno hadisu u kojem poslanik Muhammed alejhisellam kaže: "Ni jedan od vas ne vjeruje (nije dobar, pravi musliman) sve dotle dok ne bude volio svom bratu (muslimanu) ono što voli sam sebi."
Zavidnost je ta što od nas čini dušmanima jedni drugima. Zavidnost je ta što nas sprječava da brata/sestru posavjetujemo o dobru i da njega ili nju odvratimo od loših djela, posebno ako su nam se u povjerenju obratili u nadi da im se pomogne. Zavidnost je ta koja nas udaljava jedni od drugih i time nas udaljava od potencijalnih životnih saputnika, bilo kao prijatelj ili kao bračni drug.
Dosta dobročinitelja sam vidjala medju starijim osobama, koje su već ušle u duboku starost, pa su i shvatili da je efikasnije biti od haira, od koristi, svome društvu i svojoj okolini. Svoj iman su ukrasili lijepim edebom i ahlakom, da im toliko duše nurli mirišu da se nadaleko može čuti miris cvjetne bašče imana.
Oni su zadovoljni svojom sudbinom, koju su i grko i slatko gutali i sažvakali, ali kad je bilo grko nisu pljuvali oko sebe, da bi taj grki ukus makli, već su to gutali a uzgred bi se i nasmijali, da ne bi drugi primjetili da je u kući bila svadja ili da su u nekoj muci.
A tako ih obraduje nečija sreća, kao da je njih same potrefila. I nijednog starca i staricu nisam čula da kukaju na svoje stanje ili da tuđu nesreći danima prepričavaju. Ne! Njihovo je da se zahvale na svakom stanju i da stišavaju i kriju tudji grijeh, ako su ga videli.
Obilaze ih mlađi, da se požale, da se posavjetuju i da im u emanet otvore svoje srce i olakšaju teret sebi. Znaju naši stari, da je život pun iskušenja i iznenađenja, na koje insan nikako ne može biti potpuno spreman da ih odmah i bezbolno prevaziđe.
Najveće iskušenje je musibet (nesreća) u vjeri. To treba da važi za svakog muslimana i muslimanku, koji se nada susretu sa Allahom Milostivim. Bojeći se za sebe i čineći dovu za sebe, da nas to ne snađe, trebamo se bojati i doviti i za našeg brata i sestru.
Danas je socijalna mreža obogaćena raznim programima /aplikacijama koje nam omogućavaju da se zbližimo, iako smo kilometrima daleko. Da se upoznamo i jedni druge bodrimo ka dobru i ka uspjehu. A omogućava i to da lahko dođemo do informacije da se neki naš bližnji ili bližnja udaljuje od pravog puta. Ili će nam se oni sami obratiti ili će nešto drugo biti razlog da odjednom na svom ”fb profilu” vidiš nepristojnu sliku ili nepristojni status od brata ili sestre muslimanke. Meni se dešavalo da mi se sestra direktno obrati, ne da se jadikuje, već zato što osjeti da čini nešto što ne pristoji sestri muslimanki, u nadi da je bar saslušam i posavjetujem ako je moguće. Ili želi da se informiše o nekim vjerskim propisima u vezi nekih zbivanja. I sama sam se bezbroj puta obraćala učenjacima i svojim bliskim prijateljima. Ali sam se našla zetečena kada sam naišla na status na nečijem profilu, na kojem je pljuvala na sestru koja joj se požalila. Sestri je privatno gladila ramena sa utješnim rječima, dok je istovremeno u sebi sastavljala tekst za svoj naredni status. Zamisli, da se obratiš nekome, ko se predstavio da može pomoći, a taj neko zloupotrebi dato mu poverenje i okoristi priliku da svoj ”Fb status okiti” svojim subjektivnim mišljenjem o toj nekoj situaciji koju si joj ti povjerio/povjerila.
I onda čitaš taj status, čitaš komentare drugih neki sasvim stranih osoba, koje su jedva dočekale da čuju da se neko ogriješio, da je neko skrenuo sa puta, da je neko pao toliko u grijeh da mu nikako spasa nema. I to je njih sada ohrabrlilo, dalo im pravo da osudjuju, pa udaraju po tastaturi, ono baš udaraju, iz srdzbe i zlobne presude prema tebi, a sud pripada samo Allahu Svemogućem.
I sada tvoj grijeh postaje oficijalno objavljen, a postaje i unaprijed osudjen da uvodi pravo u džehennem. Zamisli to stanje tuge i onda spopadne i stanje u kojem gubiš nadu, a znamo da je gubljenje nade u Allah Milostivog itekako zabranjeno. I to nije ni prvi, a bojim se ni zadnji slučaj, da tako jedni drugima ”krademo” povjerenje da bi postigli neku vrstu vlasti ili publiciteta. Uzvišeni Allah kaže u Kur'anu u suri ”Ta-Ha”, 82 ajet: "Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravom putu istraje."

Poslije vjerovanja u Allaha najvrednije djelo je ispoljavati ljubav prema ljudima.
Tehnologija napreduje i mnogi od toga imaju koristi, ali ima ih koji od toga samo vide i dozivje propast. Dovoljno nam je da se okoristimo o navedenom Facebook-u i da se upoznajemo preko svih tih kopnenih i morskih granica. Da jedni druge upućujemo na dobro, da jedni druge odvraćamo od zla, da jedni druge informišemo i bodrimo ka uspjehu.
Pokazalo se da je moguće da se putem Facebook-a pokrenu humanitarne akcije, koje su bile od važnog značaja ugroženima u Bosni i Hercegovi nakon poplava, koje su mnoga naselja ostavila na dnu egzistencije.
Ali se i pokazalo da je mnogima od velike važnosti da na svoj profil obavjesti nastupajuće koncerte nekih pjevača /pjevačica za koje se zna čiji su protivnici.
Prateći dešavanja povodom nastupajućih izbora u oktobru 2014., načitala sam se toliko pogrdnih i vulgarnih komentara na naše vrijedne i cjenjenje Bošnjake, posebno na uvaženog dr. Mustafu Cerića, da zamalo postah imuna na uvrede. Razmišljam u sebi i na glas; kako možemo da pljujemo na one koji se kandiduju sa iskrenom parolom: ”Sačuvajmo zemlju-uredimo državu”? Je li zato što u redovima dr. Mustafe Cerića nije neko ko nas je lagao na svakom izboru, a čim izbori prođu, ostave svoja lažna obećanja negdje u podrumu i tu ih čuvaju do narednih izbora? Zar mi kao muslimani, kojima je naređeno da jedni drugima pomažemo, možemo da trpimo nepravdu i zlo od ruke nemuslimana, i tješimo sebe i saburimo i bodrimo se da budemo ljudi prema neljudima, dok prema našim bližnima, po vjeri i porijeklu, se ponašamo tako oholo, grubo, nepravedno. Jedni drugima želimo da se što prije uvalimo u grijeh i sa čežnjom iščekujemo njihovu nesreću.
Imamo divnih primjera medju nama, koji su sebi uzeli za uzor našeg poslanika Muhammeda alejhisellam, koji ustraju da su pravedni i iskreni prijatelji svome bratu i sestri u vjeri. Allah dželešanuhu kaže: ”Neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, – oni će šta žele postići.“ (Ali ‘Imran, 104).
Iz konteksta ovih ajeta se može vidjeti da Uzvišeni Allah zbog samog vjerovanja u Allaha i onaj svijet, nije potvrdio da smo čestiti sve dok tome ne pozivamo na dobro i ne tražimo da se čine dobra djela a da odvraćamo od nevaljalih.
Prenosi se od Ebu Zera ibn Gafarija da je Poslanik s.a.v.s. upitan za čovjeka koji čini dobro djelo radi Allaha, pa dobije neko dobro i ljudi ga pohvale za to djelo. Poslanik s.a.v.s odgovorio je: “To je ubrzanje radosne vijesti vjerniku“ (Muslim).

Anatomija mržnje
Iz oblasti psihologije nam je poznato da kad govorimo o drugim ljudima u stvari govorimo o sebi. Prema tome, kad s mržnjom govorimo o drugima, to nešto kaže i o nama samima. Mržnja nije samo nešto što osjećamo. Mržnja, pa i zavidnost je poremećaj u umu, jer itekako remeti psihičko stanje. Jaku mržnju psihijatri smatraju patološkim fenomenom.
Uzrok naše međusobne mržnje i zavidnosti može dolaziti iz raznih kanala. Jedan od uzroka je neki unutrašnji sukob u onome koji mrzi. Nešto je u nama što nas navodi da mrzimo. Jedan od uzroka je i naša interpretacija koju stvaraju naše predrasude. Među uzroke mržnje i zavidnosti možemo slobodno da navedemo i strah, ego, zavist, ljubomoru, netoleranciju, diskriminaciju te nedostatak ljubavi ili razboritosti. Ko želi da nalazi razloge za mržnju neće pronaći razloge za ljubav, zato što je onima koji mrze lakše da pronadje mane nego vrline. Na svakom je od nas da se odluči kojim umijećem, da li umjećem mrzeti ili voljeti, želi da ponudi svojoj nutrini, svojoj duši, svome srcu i svom imanu. Sve se svodi na odluku individua.
Nije teško biti čovjek i biti od koristi sebi i društvu, i koji će nakon svoje smrti nedostajati svojoj okolini, kao što nedostaje stablo drveta, koje je kao jedino davalo hlada prolaznicima na dunjaluku i pod kojim se putnik mogao rahat odmoriti i ibadet činiti uz dovu za Allahovu Milost za podaren im hlad, koji olakšava a ne otežava.
Olakšavajmo jedni drugima, pomozimo jedni drugima. Opominjimo jedni druge i volimo drugima kao što sebi volimo. Jedino tako ćemo poznjeti dobre i zdrave plodove, koje od danas možemo početi da sadimo. Nek nam Allahovo zadovoljstvo i rahatluh u našem društvu bude preči i važniji od nekog običnog ”lajka” na svom Facebook profilu ili od pohvale od strane pokvarenjaka. Budi čovjek i ja ću biti čovjek! Tako ćemo osnivati jak fundament za zdrave i kvalitetne institucije i za cjelokupno naše društvo. I tako ćemo lakše polagati račune pred Onim Koji zna sve naše tajne, naša djela i za naše želje i dove.
”Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i nama ćete se vratiti”. (sura El-Enbija', 34-35)