Sukobe uzrokuje strah koji sam sebe skriva, a može se savladati samo većim prisvajanjem moći i eventualnim ali privremenim uništenjem protivnika. (A.Izetbegović)

Još kao dječak sam slušao priče o francuskoj legiji stranaca koja se bori u Afrci, čiji su vojnici basnoslovno plaćeni. Drugi dio ove iste priče je uvijek izostajao, a to je da je neki legionar odslužio i donio kamaru para.

Aziz HUREM: Slušao sam drugu priču kako su eto neki koji su pobjegli iz rata priželjkivali rat u zemljama koje su ih prihvatile, da bi eto tobože namirili od bilo koga ono što je njima oteto ili ono što su izgubili. Slušajući tu priču jedan upita: pa eto de ti meni reci ne daj Bože da pukne, šta bi ti najprije uradio? A, ovaj mu veli da bi pravo u banku do trezora, uzeo pare i u Džihad. Na šta mu sagovornik reče: Ama, čekaj malo momčino, ne može krme u Kurban. I takvih priča i zgoda imate beskrajno mnogo.

Sve se ovo kontinuirano ponavlja
Husein i njegova Elif-hanum su se obreli u Njemačkoj krajem osamdesetitih god. prošlog stoljeća. Čestiti, pošteni, tačni, uredni, mirni i vrijedni. Tek što su se uposlili, uskoro su zaimali djecu. Ilmaz je bio četvrti po redu, a bilo ih je šestero, sve jedno drugom do kape što bi rekao naš narod. Majka Elif se iz dana u dan radovala kada će porasti, završiti škole, poženiti se i poudavati, pa da se okiti nevjestama, zetovima, unukama i unucima. Ilmaz je još kao dijete obećavao puno. Zdrav, inteligentan, marljiv ... tako da su njegovi roditelji s razlogom mnogo od njega očekivali. Po njihovim procjenama i željama trebao je da bude ljekar ili advokat. Svaki zadatak je izvršavao tačno i na vrijeme. U mektebu i školi bio je jedan od najboljih. Toliko su roditelji bili sigurni u njega da su i sami rekli da nemaju potrebe da ga prate i kontrolišu. Ali??

U četvrtom razredu srednje škole Ilmaz se pomalo počeo udaljavati i otuđivati. Njegovo držanje i postupci su roditelje počeli zabrinjavati. Nije prošlo dugo, i pored dobrog uspjeha u školi jednog dana mu se izgubi trag, da bi se nakon nekoliko hefti javio: Dragi moji roditelji, nemojte se sekirati, meni je vrlo dobro, i nemate razloga da brinete.

Ilmaz se vratio kod roditelja nakon pet mjeseci ali u drugom ruhu. Promijenio se kako spolja tako i iznutra. Počeo je sijati nezadovoljstvo po kući u kojoj je do skoro sasvim sretno živjela osmočlana porodica. Prve na udaru su bile sestre koje nisu po njegovim mjerilima bile propisno pokrivene, zatim majka Elif, pa onda braća koji po njemu, ne bi trebalo da se briju, a babu Huseina je ružio zašto radi kao vozač jer se na kamion natovari svašta što nije po njegovim propisima. Ilmaz nije puno pričao kao ni do sada, samo bi znao kazati: to ne treba, to se ne smije, a to i to se mora itd. Nije nikom ostavljao prostora za diskusiju i kompromis. Njegov monolog je bio svaki dan kraći i rjeđi. Dok se jednog dana nije izgubio iz kuće. Na mobitel ga nije više niko mogao dobit osim njemu odabranih, a sa svog „fb“ profila je izbrisao sve koji mu nisu po volji i želji.
Unatoč svim alarmima, potragama, obavijestima, slikama koje su njegovi roditelji, braća i sestre oglašavali preko soc. mreža od Ilmaza ni traga ni glasa.

Nakon skoro dvije god. Ilmaz pod imenom Ensar je nađen u jednoj bolnici u Turskoj blizu sirijske granice u kolicima bez noge i jednog oka. Srušen, potišten, sakat, mršav, napušten i zapušten.
Vjerujem da ovu priču neće pročitati oni koji odlaze na ove i slične frontove, niti njihovi mentori i nalogodavci koji ih regrutuju i koji njima „trguju“, ali iskreno mi je žao tih mladića koji nasijedaju na slatke priče o džihadu, nerijetko ostavljajući svoju nezbrinutu čeljad samo zato što im je neki ekstremista i fanatik koji umije da naivne i lahkovjerne nahrani na uši obećao džennet. Kao da je dženet njegova avlija ili firma neuzubillah pa on će otvoriti vrata kome on hoće. U tom blisko-istočnom loncu vjerujem da niko ne zna ko se za koga i za šta bori. Čak ne zna ni ko je s druge strane fronta, a niti njihove ciljeve i namjere. U svakom slučaju svi su izmanipulisani radi ciljeva i želja manjine koja je na vlasti ili koja želi doći na vlast.

Slušao sam drugu priču kako su eto neki koji su pobjegli iz rata priželjkivali rat u zemljama koje su ih prihvatile, da bi eto tobože namirili od bilo koga ono što je njima oteto ili ono što su izgubili. Slušajući tu priču jedan upita: pa eto de ti meni reci ne daj Bože da pukne, šta bi ti najprije uradio? A, ovaj mu veli da bi pravo u banku do trezora, uzeo pare i u Džihad. Na šta mu sagovornik reče: Ama, čekaj malo, momčino, ne može krme u Kurban. I takvih priča i zgoda imate beskrajno mnogo.

Nikada nećemo saznati šta je sve obećano španskim dobrovoljcima, francuskim legionarima koji su ostavili kosti u Africi, ruskim, grčkim i rumunskim dobrovoljcima koji su se posmrzavali živi ili mrtvi na Treskavici i Vlašiću, koliko i šta se obećava današnjim srpskim dobrovoljcima koji se nose sa ukrajinskim vojnicima. Njihov angažman je trajao i traje neobično dugo, godinama, sve dok ih ne nađe granata, metak ili ne nagaze na minu, u protivnom na kraju krajeva mu neko od njegovih saboraca dođe glave. Niko ne zna šta je mladićima iz arapskih zemalja 1992. g. obećano kada su pošli iz svoje zemlje i došli da brane Bošnjake, (a pravi ciljevi će za nas obične ljude ostati vječita tajna).

Svi ovi, nazovimo ih dobrovoljci su najprije sebi, pa onda svojim najbližim zadali jada i čemera, zatim državi iz koje dolaze pa na kraju i onoj u koju odlaze, jer se angažman ovih „džihadista“ završava uvijek drugačije nego su i sami planirali.

Svakako je da, od kako postoji čovječanstvo postoje sukobi i ratovi. Uvijek iznova drugi i drugačiji, odnosno drugačiji iznutra sa tobože drugim razlozima i povodom a spoljašni efekat uvije isti (ubijanje, rušenje, glad, bolest, siromaštvo, anarhija...). Uglavnom sva ova zla „kuhinja“ odnosno njeni kuhari imaju isti moto: proizvoditi stalno nove neprijetelje i nova „čuda“ od kojih se treba braniti te nalaziti razloge za vanjsko uplitanje i pustolovine a, široke narodne mase potsticati na neprijateljstvo i ubijanje. Da zlo bude još veće u ovoj raboti se transparentno zloupotrebljavaju i najsvetije knjige i postulati vjere.

Na koncu ovi „kuhari“ su doslovno upakovali međunarodni organizovani kriminal u paket džihada i dobro unovčili, pa sada negdje u hladovini kuju nove planove za neke nove Libije, Bosne ili Sirije.
Da se zaključiti da svi oni od djetinjstva do dana današnjeg su izmakli kontroli i samokontroli kao i onaj Ilmaz/Ensar s početka priče.