Bismillahir-Rahmanir-Rahim
“Ko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili koji na Zemlji nered činio nije, kao da je sve ljude poubijao! A ko bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi!” (El-Ma’ide, 32)

Abdullah HODŽIĆ: Kad se ratnim zločincima omogućava da žive u zatvorskim uslovima nalik na hotel sa pet zvjezdica, nije čudo što Milorad Dodik, koji niječe genocid, promoviše zločince u “junake” i po njima naziva ulice, škole, obdaništa i studentske domove širom genocidne Republike Srpske! Još se ljute kad se kaže genocidna! A ljute se i kad “heroja” zovu zločincem, pa iz inata po njemu daju nazive!

Prvog oktobra 1992. godine, kada su tenkovi JNA ušli u Ravno, počela je agresija na Bosnu i Hercegovinu. Simbolično je da je 01. oktobra 2014. godine počela zavšrnica odbrane zločinca Radovana Karadžića u Hagu. Dejtonskim sporazumom, kao posljedica agresije, ozvaničena je genocidna tvorevina Republika Srpska. Ma kakva presuda donesena, ako nema smrtne kazne, nije pravedna. A čak i da postoji smrtna kazna, opet to ne bi bila pravda, jer, po islamu, ubiti nepravedno jednog čovjeka je grijeh kao pobiti cijelo čovječanstvo. Uzvišeni Allah kaže:

“Ko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili koji na Zemlji nered činio nije, kao da je sve ljude poubijao! A ko bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi!” (El-Ma’ide, 32). Dakle, nema pravde bez Sudnjega dana.

Druga su ovo vremena i neki novi ljudi, a i novi način suđenja. U Bosni i Hercegovini je ubijeno preko stotinu hiljada Bošnjaka/muslimana, protjerane i raseljene stotine hiljada, silovane hiljade Bošnjakinja, porušeno i spaljeno oko hiljadu džamija i vjerskih islamskih objekata, spaljeni gradovi i sela, postojali koncentracioni logori nalik na Aušvic, Dahau, Mathauzen, Jasenovac.

Da je ovo svijet iz 1945. ili 1946. godine, da je Hag Nirnberg, presuda za genocid, koji je bio dio sistema Karadžićeve vladavine, bila bi kratka – vješanje. No, el-hamdu lillah, Uzvišeni Allah je htio da Bošnjaci budu uglavnom muslimani a ne Židovi. Stoga se civilizirani svijet sjatio da za holakost nagradi Židove državom Izrael, a u Bosni i Hercegovini nagradi one koji počiniše genocid nad Bošnjacima Republikom Srpskom?! Ma, da ti pamet stane i da pukneš od nepravde. Dva su to svijeta, dva lica, dva aršina, dupli standardi! Kakva hipokrizija?! I još je zovu civilizacija, bez imalo stida. Ponekad čovjeka bude baš stid što pripada civilizaciji punoj nasilja, zločina, gladi, siromaštva, nepravde.

Suđenje Karadžiću traje već pet godina, a “Karadžić se raduje kraju suđenja, da se može slobodno baviti literarnim radom”! Jadni Karadžić, zločinac, umorio se od suđenja, pa jedva čeka presudu, ma kakva bila, da se opusti i vrati kreativnom pisanju u luksuznim zatvorskim odajama.

Kada se čovjek sjeti ratnih strahota, strah ga obuzme i tuga, koja odgoni svaku pomisao na smijeh i radost. A šta ti je i doživotna robija kad u luksuznoj sobi imaš pred sobom sav svijet s kojim si cjelodnevno povezan?! Život u ćeliji Haškog zatvora je kao u luksuznom hotelu sa pet zvjezdica. Sobe su jednokrevetne, sa televizorom, gdje se mogu gledati svi kanali sa područja bivše Jugoslavije, biblioteka, teretana sa raznim sportskim rekvizitima, sportske aktivnosti unutra i vani, mogućnost učenja stranih jezika, mogućnost primanja posjete rodbine, prijatelja, zvaničnika, vjerskih službenika, mogućnost bavljenja umjetnošću i organiziranje izložbi po izlasku iz zatvora. Šansa, dakle, da se zločinci preobraze u umjetnike. Još kad bi samo znali na platno iznijeti poganštinu svojih duša i prljavštinu svojih suludih ideja.
U zatvorskoj ćeliji je hotelski opremljen krevet, ormarić, lavabo, zajedničko kupatilo, čisti i mirišljavi peškiri, kompjuter. Na kuhinji bi im pozavidjeli mnogi ugostiteljski objekti, imaju tri do četiri vrste jela, mogu da poruče namirnice čak sa područja bivše Jugoslavije, mesne i obroke sa povrćem, raznvrsno voće i slasne torte.

Imaju i muzičke instrumente, mašine za igre, intimne sobe za supruge i djevojke kada ih posjete. E, pa, gdje je ovdje pravda?! Ovo je prije nagrada za sve zločine i genocid koji su počnili, jer u ovakvim uslovima bi poželjele da žive stotine miliona siromaha cijelog svijeta. Danas nema potrebe ni izlaziti vani kad je unutra skoro sve dostupno. Zar na Istoku već ne prave ogromne zgrade sa hotelima, prodavnicama, školama, bibliotekama, bolnicama, parkovima, bazenima, šetalištima, bioskopima, teretanama itd? Pa i zločinci imaju sve što im treba, i još besplatno!

Proces zločincima u Haagu Srpsko-crnogorski ratni zločinci Karadžić i Mladić

Proces u Ninbergu: Egzekucija naciste Smitha

Kad se ratnim zločincima omogućava da žive u zatvorskim uslovima nalik na hotel sa pet zvjezdica, nije čudo što Milorad Dodik, koji niječe genocid, promoviše zločince u “junake” i po njima naziva ulice, škole, obdaništa i studentske domove širom genocidne Republike Srpske! Još se ljute kad se kaže genocidna! A ljute se i kad “heroja” zovu zločincem, pa iz inata po njemu daju nazive!

Zamislite Nijemce da se ljute na spomen riječi holakost! Naprotiv, počinioce holakosta su povješali i još pokojeg, i nakon skoro sedamdeset godina, ulove po svijetu i šalju u Izrael na suđenje, dok njemački političari redovno posjećuju nekadašnje fašističke logore i klanjaju se žrtvama holakosta. Da ne govorimo o odšteti Njemačke porodicama žrtava, koja se mjeri u desecima milijardi dolara.

Srpski vlastodršci, u sprezi sa crkvenim poglavarima, sagradiše i inat crkve na tuđoj imovini, naravno Bošnjačkoj, gdje nema srpske duše, pa i uz samo šehidsko mezarje u Potočarima, na rubu jedne od najvećih masovnih grobnica. Allahu ekber! Podižu se i krstovi od bandera na mjestima odakle se godinama granatiralo i ubijalo nevino stanovništvo. I tako, vjerski objekti i simboli, umjesto da budu mostovi koji povezuju i zbližavaju, postaju mjestom smutnje i razdora. Bože, pa zar je to svrha vjere i vjerskih objekata? Nije čudo što je njemački filozof Niče govorio da je “Bog mrtav”, jer, nažalost, ljudi okupiraše Njegov pijedestal i zloupotrijebiše ljepotu vjere. Stoga, umjesto da se ljudi upoznaju i zbližavaju, oni se mrze i ubijaju.

Otiđimo u Potočare, zajedno roditelji i djeca, svi ljudi, sa ovih prostora i šire, zađimo među hiljade bijelih nišana i čujmo šapat nevino ubijenih Bošnjaka/muslimana. Iz utrobe mezara se čuje nijemi govor koji opominje, upozorava, poučava. Muklu tišinu čestitih i dobrih Bošnjaka, dječaka i momaka u cvijetu mladosti, čuje Gospodar nebesa i Zemlje. Čuju je i svi umom obdareni. To je govor bez riječi i tjera na razmišljanje, na vječno pamćenje, na nezaborav, podsjeća na one koji počiniše genocid a arogantno se šepure i uživaju, kao i na one koji ga niječu i rade protiv Bosne i Hercegovine a od nje dobro žive u raskošnim vilama, vozaju se u luksuznim automobilima i lete helikopterima i privatnim avionima.

Još se hvališu i kažu, bez trunke stida, da su ponosni na ono što su uradili! Ali, ne zauvijek. Skori kraj im se nazire. Ničija nije do zore gorila i Bogu sila nije mila. U Kur’anu stoji:

“Svaki narod ima svoj kraj! I kad taj kraj dođe, ne mogu oni da ga ni koliko za jedan tren odgode niti da ubrzaju!” (El-A’raf, 34)

Osilili su se i misle da će vječno živjeti i da im niko ništa ne može. A može, itekako. Kad Božji bič udari nema više nade, pokajanja, spasa. Nikud se neće moći pobjeći i zaštitnika neće biti.

“Toga dana čovjek će povikati: ‘Kuda da se bježi?!’ Nikuda! Skloništa nema!” (El-Kijame, 10-11)

Ni položaj, ni čast, ni vlast, niti išta dunjalučko neće od koristi biti. Slijede permanentni poraz, poniženje i osramoćenost. To će biti sutra. A sutra, ma kada bilo, je sutra. Jer, postoji samo danas. Juče je otišlo u nepovrat a ko zna ko će dočekati sutra. No, to sutra će svako od nas neminovno dočekati.

Doći će smrt, Sudnji dan, polaganje računa, a potom vječni Džennet ili Džehennem. Sve ovdašnje je prolazno a tamošnje vječno, pa pazimo se. Trudimo se da budemo ono za što smo stvoreni – sluge Božije, koji će raditi za svoje i dobro svoje porodice, zajednice, društva, države, ljudskog roda i svih živih bića. To je ljudska životna misija, a ne zločini i genocid.

Smisao i ljepota života je u činjenju dobra a ne zla. Živi da živiš i poslije života a ne da nestaneš i da ti se trag zamete sa smrću. Pazi, ovaj život nije život. Pravi život je onaj što dolazi poslije ovoga, poslije smrti.

“Život na Ovom Svijetu nije drugo osim što je igra i zabava! A onosvjetska Kuća, zbilja, pravi je život, kad bi samo oni znali!” (El-‘Ankebut, 64)

Ustvari, smrt ne postoji. Zločinci bi se obradovali smrti, ali nje neće biti. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“Mi vas opominjemo patnjom bliskom, na Danu kada će čovjek gledat šta su ruke njegove pripravile, a nevjernik će povikati: ‘Kamo sreće da sam ja ostao prašina!’” (En-Nebe’, 40)

Postoji, dakle, samo preseljenje iz prolaznosti u vječnost. U vječno uživanje ili patnju. Na nama je da odaberemo gdje ćemo.

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, naše dove, primi naše pokajanje, oprosti nam grijehe, uputi zalutale, sastavi nas sa šehidima, Tvojim miljenicima i odabranicima, a zločince kazni onako kako su zaslužili. Učini svijet pozornicom dobra a ne zla, pravde a ne nepravde.

---

Autor je imam Bijele džamije u Gračanici