Eshumacija Lale Begović

Na sam božić, tj 07.01. 1943. god. četničke horde pod vođstvom Rada Korde, zapalile su skoro sva bihorska sela i pri tom nad muslimanskim stanovništvom učinili neviđene zločine. Samo je Rasovo, moje rodno mjesto, zbog obostranog dogovora imućnih ljudi, pravoslavaca i muslimana, tada bilo pošteđeno.

Međutim, ljudima željnim krvi i pljačke nije odgovarao mir, pa je u maju te iste 1943. god. u Rasovu preko noći neko zapalio kuću mještanina Milića Šebeka. Misleći da su mu kuću zapalili komšije Muslimani, on je sutradan zapalio kuću komšije i kuma mu Dervišbega Begovića.
To je bio okidač i zeleno svjetlo četnicima za zločin, paljevinu i pljačku rasovskih Muslimana.
Na obali Lima, u kamenoj kuli od tri sprata, kao trogodišnja djevojčica, živjela sam sa ocem Selmanom Selmom Dervovićem, majkom Timkom Begović-Dervović, dvije sestre (sedmogodišnjom Ifetom i devetogodišnjom Ulfetom) dvogodišnjim bratom Fadilom i hizmećaricom Nazićom.

U noći kada je Rasovo zapaljeno, došao nam je u posjetu, bliski majčin rođak, Husno Begović (inače otac sandžačke književnice Šefke Begović-Ličina op. a.) koji je ostavši kod nas na konaku, igrom slučaja ostao živ (te su mu noći četnici zapalili čardak od tri sprata i ubili osam članova familije).

Kako su te noći bile zapaljene sve muslimanske kuće, narod je pred četničkom kamom počeo bježat ka Limu i k nama, računajući da će im naša, od kamena sazidana kula, biti sigurno sklonište.
Iako sam bila mala, sjećam se da se naša kula prepunila preplašenim narodom i odjednom je nastala panika, vriska i nezapamćen metež. Nešto kasnije, četnici su opkolili i našu kulu, nanijevši okolo zapaljeno sijeno, čiji je dim počeo ulazit u sobe, pa su ljudi, zagušeni dimom, počeli iskakat kroz prozore i bježat ka Limu.

Mnogo puta, majka mi je pričala, kako je tih dana neprestano padala kiša, pa je Lim bio nadošao i bio mutan, a na drugoj strani, gdje je bio spas, nije se moglo drugačije preć, sem da se Lim pregazi. Mještanin Amir Franca, ujahavši konja, zagazio je u Lim, a za konjski rep u lancu, držeći se jedan za drugog, uhvatila se kolona ljudi. Kako je Lim bio valovit i dubok, nekom nejakom bi popustio stisak ruke i đivi lanac bi se prekinuo, tako se, te noći, na destine ljudi otisnitih niz Lim, utopila.

Bježeći pred četničkom kamom, neki ljudi su se ipak spasili i stigli na drugu stranu Lima u selo Nedakuse. Među njima su bili moja majka, nana, brat i hizmećarica Nazića.

Kako je moj otac Selman-Selmo Dervović bio ugledan stanovnik bjelopoljske Opštine, jer je radio kao vjeroučitelj Gimnazije, računao je da će nam životi biti pošteđeni. Izašavši na vrata kule sa mnom u naručju i sa moje dvije starije, začudio se kada je među četnicima vidio i radnike koji su tog istog dana za nadnicu radili na našem imanju. On je izašao pred kulu, govoreći im da mu djecu poštede, a ako treba nek njega odmah ubiju. Međutim, oni su se na njegove riječi oglušili i bezdušno nas zasuli rafalima. Mene je metak okrznuo ispod dojke i ispod ruke izašao van (još imam taj ožiljak). Svoj krvavi pir tu su završili su bajonetima, tako da su mom ocu odsjekli glavu (koja nikada nije pronađena, a što svjedoči ova fotografija koju je snimio neki Bjelopoljac), a mene su uboli nekoliko puta. Kako sam bila punačko dijete , bajonet me je samo okrznuo i napravio mi samo površinske rane, tako da sam ja sam jedina preživjela taj porodični pokolj. Tako ranjena, naslonjena na mrtvog oca i sestre, u lokvi krvi provela sam noć. Sutradan, kada su Bjelopoljci došli u Rasovo, našli su me skoro bez svijesti i tako ranjenu odnijeli u bolnicu, gdje sam neko vrijeme bila na liječenju.

Moj rahmetli otac je odavno bio meta četničke nakane da bude pogubljen, kao što su činili i sa svim uticajnim bjelopoljskim Muslimanima. Crnogorskim četnicima nije odgovaralo što mi je otac, za primjeran rad u prosvjeti, bio odlikaovan ordenom Svetog Save, i što je 1934. god jedan Musliman bio odabran da kao delegat Crne Gore, prisustvuje sahrani Kralja.

Kao i pri pokolju u Šahovićima, za svakog ubijenog Pravoslavca u Bijelom Polju je počela odmazda i likvidacija uticajnih Muslimana. Na spisku za likvidaciju, sa nekoliko svojih rođaka Dervovića, našao se i moj otac Selmo. Saznavši imena iz tog spiska, njegov amidža Huzeiraga Dervović, na brzinu je isprodavao svoje dućane i sa skupljenim zlatom otišao je u Beograd kod Nikole Pašića da bi otkupio bratića, rođake i uticajne Bjelopoljce, tako da su njihovi životi pošteđeni.
Po kazivanju moje majke, otac mi je i prije tog pokolja, još nekoliko puta izbjegao likvidaciju i pukim slučajem ostao živ. Jednom su mu četnici spremili zamku ispred neke kafane, ali ga je na vrijeme neko obavijestio i on ju je zaobišao. Na kraju, maja 1943. g. ipak im je uspjelo da ga ubiju, bezdušno iskasape, a pri tom ne štedjeći mu ni maloljetnu mu djecu.

Od tog događaja, naši su se životi potpuno izmjenili. Nedugo zatim od neuhranjenosti i pada imuniteta umli su mi nana i brat, tako da smo majka i ja ostale same sa hizmećaricom Nazićom, koja nije imala nikog od roda sem nas.

Iako se vrlo malo sjećam tog događaja, neke slike su mi ostale duboko urezane. Poslije te krvave noći, kada je svanulo i kada sam se probudila, osjećala sam ogroman bol u grudima, bila sam gladna, prozebla i onako ranjena vukla sam oca za ruku, govoreći: “Ada, pava” - tako smo zvali rah. oca.
Fizičke rane su zarasle, ostali su samo ožiljci, ali one unutrašnje rane, iako im se ožiljci ne vide, nisu nikada.

Moja porodica je maja 1943. god. na pragu svoje kuće poginula bez ikakve krivice, a da za te zločine kasnije niko nije odgovarao, niti je bjelopoljskim vlastima do dana današnjeg palo na pamet da podignu neko spomen obilježje žrtvama rasovskog četničkog pokolja.

Čitajući o sramnoj presudi g-dinu Ibrahimu Čikiću, pitam to isto Bjelopljsko Tužilaštvo može li i meni dosudit odštetu za jetimsko i sirotinjsko djetinjstvo, za život bez očevog zagrljaja,bez radosnih igara sa sestrama, može li mi izbrisati vonj krvi i životne košmare od uboda bajoneta, može li mi vratiti razrušeni dom u rodnom Rasovu i nesigurnost samoće?

Učinjenom nepravdom prema Ibrahimu Čikiću, uvjerila sam se da je Pravda za zločine nad Muslimanima u Crnoj Gori još jednom pala na ispitu!!!