Autor: Velija Murić

Velija MURIĆ: Kod svega toga, tražeći odgovor na pitanje: da li smo pravna, djelimično pravna ili nepravna država (?), složićemo se, da panciri, šljemovi, duge cijevi i nabildovani policajci, što uistinu predstavlja snagu države, nisu i ne mogu biti vodeći atributi pravne države. Na protiv, likovanjem neprimjerene sile i "nebaždarenim" odlukama o pritvaranju, čak i kada za to nisu ispunjeni zakonski i faktički uslovi ili kada uspjeh postupka ne zavisi od pritvora, neće se Crna Gora predstaviti pravnom, već prije bi se reklo, možda represivnom državom u kojoj se često pritvor i lišenje slobode bez presude, lahko pretvara u svovjersnu kaznu lišenja slobode a za pritvorene, ne samo odmazdu već i životni, profesionalni i ljudski krah sa porinućem bez svoje volje, od koga se ničim, pa čak ni eventualnim oslobadjajućim odlukama, ne mogu oporaviti.

Ne ulazeći u to da li su uhapšeni bjelopoljski i podgorički medicinski radnici krivi ili nevini za ono čime se ovih dana institucionalno sumnjiče, uz iskreno žaljenje za nastale posljedice za porodice i novorođenčad, o čemu će svakako meritorni sud i sudski postupci koji slijede, dati zadnju riječ. Mi iz Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava i sloboda, uz stručnu i laičku javnost, zbog brutalnosti samog načina hapšenja i veoma diskutabilnih odluka o određivanju pritvora, razložno izražavamo izvjesnu zabrinutost, i to najmanje zbog tri stvari. Prije svega, sama odluka o lišavanju sloboda, do juče uzornih medicinskih stručnjaka i humanista, koje ne karakteriše kriminalna ili pak druga poročna prošlost i ljudi koji po prirodi stvari i onoga za što se sumnjiče, bez svake sumnje, sami nisu mogli dovesti do posljedica koje im se pripisuju, nije ništa drugo do klasično pravno prejudiciranje njihovih krivica. Na drugoj strani, sam način hapšenja medicinskog osoblja, za koje se pouzdano zna da neće pružati otpor, uz nepotrebnu demonstraciju sile radi čina lišenja sloboda i odvođenja, bezmalo ostavlja veoma ružan utisak a kod prosječnog građanina i sa percepcijom o tzv. pretjeranoj pravdi. Kod svega toga, tražeći odgovor na pitanje: da li smo pravna, djelimično pravna ili nepravna država (?), složićemo se, da panciri, šljemovi, duge cijevi i nabildovani policajci, što uistinu predstavlja snagu države, nisu i ne mogu biti vodeći atributi pravne države. Na protiv, likovanjem neprimjerene sile i "nebaždarenim" odlukama o pritvaranju, čak i kada za to nisu ispunjeni zakonski i faktički uslovi ili kada uspjeh postupka ne zavisi od pritvora, neće se Crna Gora predstaviti pravnom, već prije bi se reklo, možda represivnom državom u kojoj se često pritvor i lišenje slobode bez presude, lahko pretvara u svovjersnu kaznu lišenja slobode a za pritvorene, ne samo odmazdu već i životni, profesionalni i ljudski krah sa porinućem bez svoje volje, od koga se ničim, pa čak ni eventualnim oslobadjajućim odlukama, ne mogu oporaviti. Bez namjere o bilo kakvom lobiranju ili pak pokušaju vršenja uticaja na one koji odlučuju o oduzimanju sloboda, kada je riječ o uhapšenim bjelopoljskim ljekarima, uglavnom samo načelno, može se ustvrditi: svi dokazi o njihovoj eventualnoj odgovornosti ili mogućoj nevinosti, kako je javnost obaviještena, već su fiksirani. Svjedoci su saslušani ili pak zbog prirode onoga što se smatra posljedicom, njihova kazivanja nemaju odlučujući značaj, posebno ne u smislu uticaja na svjedoke. Osumnjičeni su do hapšenja danima boravili na slobodi pa ako im je bio interes da utiču na svjedoke, to su nesmetano mogli već učiniti. Isto tako, u ovom slučaju, isključena je mogućnost da bi osumnjičeni boravkom na slobodi, mogli ponoviti djelo ili radnju kojom bi prijetili, odnosno uništiti tragove. Konačno, onaj famozni pravni osnov tzv. "uznemirenje javnosti", koji se često u nedostatku drugih nemušto i kliširano koristi, u ovom slučaju, također nije primjenljiv jer očigledno, javnost nije uznemirena zato što su osumnjičeni bili na slobodi, ali je i te kako uznemirena zato što su poslije toliko dana od aktuelizovanja slučaja, spektakularno pohapšeni.

U svemu tome, slijedeći paralelu o crnogorskoj djelotvornoj pravdi, uočava se jedna svojevrsna disproporcija u primjeni prava i stvarnoj riješenosti Crne Gore da sebe predstavi pravnom državom. Na jednoj strani imamo nesumnjive humaniste koji su svojim radnim i profesionalnim angažmmanom posvećeni u službi ljudskog dobra, a na drugoj imamo one brojne, koji se ničim ne mogu abolirati za najteže zločine koje karakterišu kolektivna ubijanja ili pak lobiranja ubijanjima i stradanjima ljudi iz krajnje niskih pobuda. Ovi prvi kao što se vidi, uz treniranje policijske strogoće i spektakularnih hapšenja, kao da su potvrda "pravne države", dok oni drugi godinama iz bezbjedne i debele zavjetrine, bez trunke griže savjesti i straha od krivčnog progona, idu nekažnjeni ka svojoj mirnoj starosti. Zaključiću, odavno je kazano, da ista pravda prema nejednakim ljudima ili različita pravda prema jednakim ljudima, su gotove nepravde. Kada je riječ o hapšenju bijelih mantila u ovoj fazi postupka, pema svemu sudeći, očigledno pravda ne samo da je čudnom selekcijom preuranjena već svakako po mnogo čemu pretjerana. Da li je sve to, uz žrtvovanje "najefitnijih" spuštanje teške zavjese ispred institucionalne i odgovornsti države na najvišem nivou ili kakvo peglanje "poštenih" ostavki, razumne odgovore još uvijek nemamo.

---

/Autor je advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta
pravnika za zaštitu ljudskih prava/