Dr. Ibrahim KAJAN: Tijekom osam godina gradonačelnikovanja, od kojih su četiri ratne, ispunio je Mostar blistavim građevinskim i arhitektonskim građevinama, palačama i školama, velikim trudom koji je inicirao podizanju mostova od betona i mostova – koji se najduže pamte – izlaska iz bijede i neimaštine „ponižene i uvrijeđene“ gradske sirotinje.

Spustio sam ruku na kameni nišan na kojem je najsažetiji ispis jedne burne i bogate biografije: Mustafa Mujaga Komadina, načelnik grada Mostara, 1839 – 1925.

Jedina misao koja me nije napuštala i koja me opterećivala bila je zapravo pitalica kako je bilo moguće da nikada ni od koga kroz cijelo djetinjstvo i cijelu mladost nisam saznao gdje se „krio“ njegov grob, njegov mezar, u kojem to mostarskom greblju, u kojem, od nekoć tolikih harema u gradu koji ih je, šireći se, uništavao bez milosti čak i kosti onih koji su mu pridodavali najbolje što su u životu umjeli.

Kroz misli mi prolaze slike i podaci o brojnim „sretnim datumima“ vezanim za velike ljude grada Mostara, koje smo i kao žive i kao mrtve hodočastili – ali Mustafu Mujagu Komadinu nismo nikada, ni uz datum njegove smrti ni uz datum koje velike pobjede Mostaraca u historiji grada zapamćene.

Mustafa Mujaga Komadina bio je izbrisan iz službene historije grada kojem je, gle ti tog paradoksa, upravo on, baš on, bio najvećim gradonačelnikom što mu je oblikovao potpuno novo, europsko lice uljuđenog Zapada, a istodobno mu čuvajući i lice izvorno, prosvijetljeno suncem Istoka.

Dodirujem dlanom hladni kameni nišan koji izrasta iz sarkofaga sačinjena od visokih kvadratnih ploča od mostarskog kamena; sarkofag je položen na svoje vlastito postolje. Između ploča je nasuta haremska zemlja nastala od brojnih generacija koje su prethodile ovom mejitu kad su ga u 5. danu mjeseca maja godine 1925. sinovi spustili u otvoreni mezar u zapadnoj sjenci džamije Ahmet-age Lakišića.

Oni koji ga nisu cijenili i koji su željeli da ga i drugi ne cijene, nazvali su ga nepismenim pa dakle i nepametnim čovjekom. Tom ga je rečenicom krajem 1909., umjesto dobrodošlice na gradsku političku scenu, dočekao nepotpisani komentar prvog bošnjačkog političkog dnevnog lista Musavat, kojem je bio vlasnik i gl. urednik Smail-aga Ćemalović.

Mustafa Mujaga Komadina bio je izbrisan iz službene historije grada kojem je, gle ti tog paradoksa, upravo on, baš on, bio najvećim gradonačelnikom što mu je oblikovao potpuno novo, europsko lice uljuđenog Zapada, a istodobno mu čuvajući i lice izvorno, prosvijetljeno suncem Istoka.

Tijekom osam godina gradonačelnikovanja, od kojih su četiri ratne, ispunio je Mostar blistavim građevinskim i arhitektonskim građevinama, palačama i školama, velikim trudom koji je inicirao podizanju mostova od betona i mostova – koji se najduže pamte – izlaska iz bijede i neimaštine „ponižene i uvrijeđene“ gradske sirotinje.

Režirani zaborav njegove osobe i njegovog velikog djela, započeo je onoga trena kad je predao upravu i ključeve grada novom, od beogradskog establišmenta koji je predstavljao „Oslobodioce“, imenovanom gradonačelniku: Smail-agi Ćemaloviću, onoj istoj osobi koja je ispisala u Musavatu onu zločestu rečenicu punu neistine i zle namjere koja ga je trebala najaviti kao sirovog i neuljuđenog „mahalskog seljačinu“.

O Mustafi Mujagi Komadini ostalo je, međutim, duboko kolektivno sjećanje, koje se kreće od anegdotskih pabiraka pojednostavljenih oralnih oblika pučke književnosti do pokušaja literarnih i slikarsko-skulptorskih uobličenja punijeg umjetničkog zahvata i umjetničkog opravdanja.

Ko je zapravo bio taj veliki čovjek nevelike i krhke fizičke konstrukcije, osoba velikih i snovitih vizija, brojnih ideja – i brojnih ostvarenja! Pokušat ćemo odgovoriti na to pitanje – upravo ovom novom knjigom.

Zašto je Mostar zaboravio najvećeg gradonačelnika?