Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

Slovo po slovo o Mehmedu – begu Kapetanoviću Ljubušaku
BOSNA - MIRISNA KNJIŽEVNA BAŠČA BOŠNJAKA
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 05. April 2015. 13:04:15
Mehmed Meša DELIĆ: Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak se mudro i dalekovido, moglo bi se i tako napisati, opredijelio za ulogu sakupljača blaga koga je narodna duša iznjedrila, ali i prosvetitelja, jer je rano spoznao da je knjiga snažan izraz nacionalno – kulturne samobitnosti kojom treba rušiti ograde i zatvaranja kojih je bio duboko i do bola svjestan u vlastitom narodu. Zato je u posao u koga je krenuo uložio nesebično svoje ukupno biće.
O uzvišeni (Bože) kada bi moj grijeh bio koliko planina Kaf,
Ništa ne mari, jer je to naspram tvoje milosti neznana stvar.


Ovaj uvodni stih napisao je Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak, a koristio je pseudonim Muhibi. To nam otkriva da se bavio i književnim radom. Bio je „pametan čovjek“, dobar „pjesnik, historičar i čovjek dobrih osobina“.

Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak rođen je 19.07.1839. za turskog vakta u Vitini kod Ljubiškog, u uglednoj begovskoj porodici. Tog toploj ljetnog mjeseca, na toplom tlu bosanskohercegovačkom, rođen je jedan od najmarkantnijih osobo svog vremena, poznavaoc nekoliko stranih jezika i veliki dobrotvor bošnjačkog naroda.

U Vitini je započeo školovanje, u Mostaru nastavio rušdiju, a nakon toga medresu u Ljubiškom, čime je zaokružio zvanični dio školovanja.

Kako je dobio školovanje koje je odgovaralo njegovom vremenu i njegovom statusu, ovaj naš ugledni Bošnjanin je za osmanilijske vladavine ostavio značajnu činovničku karijeru. U više hercegovačkih mjesta bio je sreski načelnik, a krajem tog perioda i gradonačelnik Sarajeva. Umro je 29.07.1902. u 63. godini u Sarajevu.

Uz mnogobrojne obaveze, bavio se i pručavanjem kulture historije bosanskohercegovačkih muslimana. Dobro je vladao turskim, arapskim i perzijskim jezikom, što mu je dobro došlo prilikom prikupljanja usmenih predaja muslimana i prvi je započeo onomastička istraživanja u Bosni i Hercegovini.
Iako mu je spočitavano da njegov „književni značaj i nije u književnosti“, što nije tvrdio ni sam Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak, njegovi poslovi „drugog reda“, moramo i trebamo to danas posebno podvući, bili su od izuzetnog značaja za književnost i kulturu bošnjačkog naroda kome je pripadao.
Živio je i djelovao u jednom mutnom i za njegov svijet prekretnom vremenu i „označio kritičnu tačku u razvoju muslimanske književnosti na bosanskohercegovačkim i južnoslovenskim prostorima, a njegova djela su izdržala poetiku prijeloma i predstavljala otvor u epohu njena preporoda“, zapisao je rah. Muhsin Rizvić.

Uz njegov ljudski treba izdvojiti i njegov književni lik, koji nam je pokazao staze, kojih nam se u ovim i vremenima što su pred nama, valja držati. Tako ga moramo i vrednovati. On je naš Dositej, Gaj, Vuk..., on je naš Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak čiji je rad na sakupljanju narodnih umotvorina neprocjenjive vrijednosti, jer je „Narodno Blago“ i „Istočno blago“ iznio na svjetlost dana i neocjenjivo, rekli bismo, doprinos jačanju nacionalne svijesti, čega treba da smo svjesniji danas nego ikada ranije.

Prikupljene narodne poslovice, popijevke, priče, pjesmice i izdao dvije zbirke: „Narodno blago“ i „Istočno blago“. Uz to je prikupio nekoliko stotina bajki i drugih oblika narodnog stvaralaštva, a napisao je i desetak orginalnih priča za djecu: „Mali orač“, „Moj prijatelj“, „Otac“ i dr. U mnogim svojim pričama koje je (pro)našao kod naroda Ljubušak je (na)slikao patrijarhalne oblike života i religiozno – duhovnu inerciju iz koje je pokušao (pro)buditi svoj narod, prevashodno mlade. Misleći na šire mase, izdao je dvije propagandne brošure: „Što misle muhamedanci u Bosni“ i „Budućnost ili napredak muhamedanaca u Bosni i Hercegovini.

U Bosni - mirisnoj književnoj bašči Bošnjaka mnoga dijela umalo da nisu u korov zarasla, njegovo djelo također. Kada danas listamo članke i preglede književnosti jednog ne tako davnog vakta, u kome smo išli u škole, studirali, doktorirali, a u kome ne dadoše prostora njegovom niti „Narodnom“ niti „Istočnom blagu“.

Učili smo na dugo i na široko o Matiji Divkoviću, o prosvetiteljskoj misiji Dositeja Obradovića, o Vuku Stefanoviću Karadžiću, Njegošu, Andriću, Selimoviću..., ali o Mehmed – begu Kapetanoviću Ljubušaku nismo, kao što nismo učili o mnogim znamenitim Bošnjacima jakim na peru ali i na bojnom maču.

Ako razmišljamo o vremenima prošlim i evo pojavama novijeg doba, posebno nakon krvavog vakta, agresije i genocida nad Bosnom i Bošnjacima, u kojim nam naše komšije Ivo i Jovo htjedoše konačno ućerati (uvrtjeti) u glavu da nam je igrati kako oni sviraju, koji ni danas, kada je (po)odavno utihnuo tutanj oružja, ne odustaju da nad nama Bošnjacima vedre i oblače, izvlačiti nam je naravoučenija da nam se učiti na poukama prošlosti i konačno afirmisati davno zaboravljene ljude obilježene „bošnjalukom“, odnosno književne i kulturne poslenike iz reda našeg bošnjačkog naroda.

Naša je Bosna i Hercegovina kroz historiju neprestano, tako reći, doživljavala „nova doba“, koja su značila odlazak jednih, a dolazak drugih hisedara. Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak sa četrdeset godina je dočekao ulazak Austro – Ugarske u Bosnu i Hercegovinu i uspostavljanje jednog „novog doba“.



Ovaj naš Bošnjak kao čovjek od ugleda i položaja je među prvima shvatio da će Austro – Ugarska intervenisati u ovoj pokrajini Osmanskog carstva, a također je shvatio kakvo će biti i držanje Porte u događajima koji su se, poput grmljavine, približavali Bosni i Hercegovini.
U tim sudbonosnim vremenima po Bosnu i Hercegovinu dolaskom Austro – Ugarske, u kojima je novi ćurak Bosne i Hercegovine krojio Švabo, muslimani se se našli izgubljeni pred nadolazećim valom zapadno – krćanske civilizacije, koji je brzo osvajao Bosnu.

Ostavljeni od Osmanlija, a prepušteni novom gospodaru sa kojim ih nisu vezivale ama baš nikakve, posebno ne duhovne veze, muslimanima toga vakta bijahu suđene i bune i seobe put Turske, i lom, onaj težak lom duše koji je ostavljao duboke ožiljke.

Zato je i Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak napustio položaj gradonačelnika u Sarajevu i privremeno se uklonio iz Bosne u koju će se vratiti odmah nakon uspostavljanja nove vlasti. Njegov ljudski damar nije dao da ostane u Dalmaciji, nego ga je natjerao da se vrati, gdje drugo do u Sarajevo.
A kako je bio čovjek „naglašene građanske odanosti“ koja se ogledala, između ostalog, i u pokretanju lista „Bošnjak“ 1891. godine, pa pisanju članaka i brošura kojima je podupirao i popularisao vladi bliske ideje bošnjaštva, u literaturi za jedan dug vakat nije vrednovan onako kako to zaslužuje njegovo ukupno djelo. Istina, njegov je rad bio rad „drugoga reda“ čega je i sam bio svjestan. Međutim, ovaj književnik je sakupljao narodno blago kao uzdarje narodu za njegovu „korist i napredak“.

U Zborniku Narodno blago, objavljenom 1887. godine, u kome je sakupio narodne umotvorevine, posebno poslovice, iskazao je i svoje poglede ne samo prema književnosti nego i prema književnom blagu drugih naroda u Bosni i Hercegovini, pa i šire.

Zarad očuvanja vlastitog narodnog bića, koje je od bližih komšija Iva i Jova, đah negirano, a đah opet svojatano, a ni onaj dalji komšiluk nije se bolje ponašao, duše oplemenjene saznanjima i na izvorištima zapadne i istočne kulture, a ko je to bolje mogao znati od Mehmed – bega Kapetanovića Ljubušaka koji je više puta putovao od Istambula do Beča, bio je u Veneciji, Padovi, Veroni, Budimpešti, Aleksandriji, Kairu.

Svoje djelo, Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak započeo je pričom o mravu koji je pošao na Ćabu:
„Priča se kako je nekad mrav pošao na put – pitali ga: „Kuda ideš?“ Odgovori: „Idem na Meku, da posjetim svetu Ćabu“, reknu mu: „Odakle ti toliko malehan i neznatan, pa da ti ideš na Ćabu!“; na to mrav odgovori: „Ja lijepo i dobro znadem da tamo doći i doprijeti ne mogu, ali je moja želja da se na tome svetom putu nađem – pa zato idem!“

Otprilike tako sam ti i ja s ovom mojom Zbirkom: i ja baš lijepo i dobro znadem da ja nijesam došao do toga da bih mogao Bog zna što znamenitoga napisati i izdati, ali je i moja želja – da se samo na književnom polju nađem, pa zato sam se uputio ovo narodno blago sabrati.

Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak se mudro i dalekovido, moglo bi se i tako napisati, opredijelio za ulogu sakupljača blaga koga je narodna duša iznjedrila, ali i prosvetitelja, jer je rano spoznao da je knjiga snažan izraz nacionalno – kulturne samobitnosti kojom treba rušiti ograde i zatvaranja kojih je bio duboko i do bola svjestan u vlastitom narodu. Zato je u posao u koga je krenuo uložio nesebično svoje ukupno biće.

Zato ne čudi što je prvi projekat koga je odlučio realizovati bio Risalei ahlak, Pouka o lijepom i ružnom ponašanju, objavljen u Sarajevu 1883. godine.

Stara narodna izreka kaže: „Na mladima svijet ostaje“. A mlade je trebalo uputiti, poučiti, od mnogih zabluda prošlosti liječiti i za novi vakat pripremati, na način da i islamska vlastitost, u skladu sa kur'anskim načelima, od kojih je uvijek polazilo, u višekonfesionalnoj bosanskohercegovačkoj sredini, ima mjesto koje joj pripada.

Koliko mu je do ovoga bilo posebno stalo, najbolja je potvrda njegova poruka koju čitamo u uvodniku Risalei ahlaka: „.... djeca kad počnu razlikovati bijelo od crna, treba da se uče razlikovati lijepe i ružne ćudi, jer je mladost kao i mladoliko drvo: mlado drvo kolikogod krivo bilo, lahko ga je ispraviti.

Tako i čovjek. U djetinjstvu lahko ga se prima odgoj, ali kad odraste, a osobito kada zle navede u njega prevladaju, mučno ga je od tih odvratiti i na pravi put izvesti.“

Dalje nastavlja: „Stoga neka djeca, kada k pameti stanu dolaziti, ne budu lahkoumna i neka ne troše vrijeme svoje zabavljajući se samo igrom i drugim beskorisnim stvarima, nego nek nastoje kako će mudru nauku razumjeti... Zato je nužno svojoj djeci, a dapače i velikima, koji ne znaju, da se dobro nauče šta je lijepo i valjano, a šta zlo i ružno.“

Risalei ahlak, Pouka o lijepom i ružnom ponašanju, Ljubušak je „okitio“ poslovicama narodnim i arapskim, koje je satkala narodna mudrost, a koje su izvanredna dopuna da bi se izvukao i savladao nauk: „... šta je lijepo i valjano, a šta zlo i ružno“, odnosno kako vlastitnost graditi i izgraditi da bi odgovorila svim izazovima koje život stavlja pred čovjeka i novo vrijeme...

Risalei ahlak
Pouka
o
Lijepom i ružnom ponašanju

Pobožnost. – (Ibadet).

Veliki Bog naš stvoritelj stvorio je i postavio ovaj svijet, ne bivši ni nas ni svijeta, i darovao nam je sve što jedemo i pijemo, te smo po pameti i po zakonu uvijek dužni dobro činiti, bojeći se Boga ne raditi ružnih stvari, danju i noći Bogu služiti, te mu hvaliti na tolikim dobročinstvima.
Radi dobro, boj se Boga, pa se ne boj nikoga. Moli Boga, ko da ćeš sutra umrijeti, a čini dobro, ko da ćeš uvijek živjeti.

Znanje. – (Ilim).

Čovjeku je od svega najpotrebitije znanje, a to je: nepoznate stvari naučiti i prigrliti. Neukost je kada tko za čovječanstvo najnužnijih stvari ne zna. To je veoma ružno, te čovjeka sramoti i nagrgjuje, a međ vršnjacima svaki mu ugled otimlje.
Ali nemoj samo zato prianjati uz nauku, da se pred drugima ne uzmoraš postiditi, a ni zato, kako ćeš da drugomu reći uzmogneš: „Ja sam učen, a ti si neznalica“, nego pribavljaj znanje s namjerom, da znaš i činiš ono što je dobro, te da i drugoga poučiš. U to ime treba se truditi, da se čitanjem i pisanjem domogneš znanja i umijenja, držeć na pameti, da nauka i mnogo znanje svagdje čovjeka čini poštovanim, dočim ga glupavština izvrgava prijekoru i poruzi.
Od bešike do motike traži nauk bez razlike.
Bez muke nema nauke.
Naučeni su ljudi poznati na zemlji kao zvijezde po nebesima.
Štovanje. – (Riajet).

Poštuj oca i mater, učitelja i majstora, jer su to prvi hranitelji i dobrotvori tvoji. Budeš li jih poštovao, biće to na tvoju sreću, a ne bude po te sretno, ako se sveudilj budeš samo po svojoj volji vladao, njih srdio i ne poštovao, u ono što ti u tvoju korist narede, ne poslušao. Nije to znak dobra, kada dijete samo svoju djetinju pamet slijedi a za zapovijediti i savjete starijih ne mari; takvo dijete ne može biti napredno, a ne će sreće postići ni na ovom ni na drugom svijetu.
Zato treba starije uvijek štovati i slušati i to bez ljutnje i mržnje, pa zapovijedili oni kojput, i što duši ne godi ili djetinjoj ćudi ne odgovara: držeći na umu, da je samo tvoja korist, ako jih slušaš.
Još je učiteljevo pravo starije od očeva i materina, jer te učitelj k savršenstvu privodi.
Budne li pako otac i učitelj sinu, onda mu je dvostruko pravo. Ovo dakle slušaj, pa idi putem, što ti ga oni pokazuju.

Dženet je pod nogama oca i matere.
Pazi hator *) ocu i materi, slušaj hodžu, jer će karati.
(*) Vo'ju

Laž. – (Ćizb).

Laž je veoma ružan i svake pokude dostojan grijeh, koga se treba čuvati, kako nam to i vjera i um zapovijeda, jer se je zbog laži mnoga već nesreća dogodila i još se uvijek dogagja. Tko se na to zlo navikne, mnogoput mu se je, kad mu laž izagje na vidjelo, zastiditi i na sramoti ostati, te takav onda pred svijetom gubi čast i poštovanje.
Zato neka djeca svoj jezik na laživ govor ne priučavaju, već uvjek neka govore, što je pravo, i nikada neka ne idu zatim, da koga prevare.
Jer kada jednoč tkogod izagje na glas da je lažac, poslije mu se ne vjeruje ni kad istinu govori, i tako će sam sebi štete nanijeti.
U laži su kratke noge.
Bolje je biti nijemac nego lažac.
Haberonošenje (Stokućenje). – (Nemmamluk).

To je svojstvo ružno kao i laž, dapače još i ružnije, kada tko čuje, gdje je njetko o drugom nješta ružna rekao, ili što nepravo učinio, pa to odmah otigje javiti onomu o kom se je govorilo, i koga se tiče ono što je učinjeno, bilo da se takva vijest dojavi rječima, pismom, bud namigujuć očima ili obrvama. To ne valja isto tako ni onda, kada se takve vijesti drugomu donese ili raznose iz pizme ili mržnje.

Što tko djelo, prednj pada.
Pljuni nada se, pasti će na te.

Dvoličnost. – (Ićijuzlilik).


Dvoličnost je kada tko k dvojici zavagjenih ili nezavagjenih ljudi dolazi, pa svakomu naposeb takve riječi govori, koje će ili zavadu jim uvećati, ili prijateljstvo međ njima zatrti.
To je takogjer veoma ružno i ukora vrijedno svojstvo, a veli mu se i zavadljivost (nifak). Tako ne valja raditi niti tijem putem ne hoditi, jer se tako ljudi jedan na drugoga ozlovoljuju, pa mnoge i mnoge neugodnosti otuda nastaju, a onaj koj takvo svojstvo ima, svakomu je oduran i svatko ga prezire.
Račvast *) kolac u zemlju ne ide.
Svako djelo doć će na vidjelo.
(*) Rašljast, rasohast

Kleveta. – (Gibet).

I pamet i vjera uči te, da se čovjeku ne pristoji o drugom iza njegovih legja govoriti ružnih stvari, kojih mu ne možeš u lice reći, a da ga ne uvrijediš. Jer ako on i ne dozna, što si o njem zla govorio, valja ipak imati na umu, da nije ni dostojno ni dopušteno, proti svomu bratu ovakim se ružnim načinom služiti. Dozna li on pako za to po vremenu, vrebaće i on priliku, kako da se osveti onomu ko je tako o njem govorio. Zato se takvoga govora valja čuvati i jezik svoj na uzdi držati.

Ne govori ono o drugom, što nijesi rad, da se o tebi govori.
Ne čini drugomu, što nije tebi drago.


Prema tome može se zaključiti, da je didaktična intencija Ljubušakova, koja je veoma uočljiva, nije izgubila na svojoj aktuelnosti ni u vremenima sadašnjim. A da je to tako uvjeriće se svako onaj ko odluči da pročita Risalei ahlak, jedan lijep cvijet iz bosanske mirisne bašče Bošnjaka.

Sa ovim pisanjem, želio sam upoznati sve one koji žele više (sa)znati o dobrim Bošnjanima, među kojima je svakako Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak.

Bosna – mirisna književna bašča Bošnjaka je puna ljudi poput Mehmed – bega i njihovih dobrih književnih dijela.
Pa bujrum, uđite!



Ostali prilozi:
» NOVA MUSLIMANSKA GODINA SA STARIM MUSLIMANSKIM PITANJIMA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 22. September 2017 03:54
» SJEĆAJMO SE NAŠEG GENIJA FIŠERA
Mr. Milan Jovičić | 22. September 2017 03:05
» HIDŽRA
Elmedina Muftić | 20. September 2017 21:07
» GENI ZMAJA OD BOSNE U BORCU EDINA VUČELJA
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 20. September 2017 19:30
» PRIBOJ - OGLEDALO BEZ ODRAZA
Larisa Karaosmanović | 18. September 2017 21:12
» POMJERENI RAZUM RIZVA BABAČIĆA
Šemso Agović | 17. September 2017 02:54
» PRAZNINA U LJUDSKOM DUHU
Avdo Metjahić | 16. September 2017 23:46
» OBMANAMA JAVNOSTI; NISTE NA BOŽIJEM PUTU!
Mr. Milan Jovičić | 16. September 2017 14:17
» BOŠNJAČKO „NE“ DRUŠTVENO-POLITIČKIM IRACIONALIZMIMA
Džebrail Bajramović | 15. September 2017 15:26
» VUK U JAGNJEĆOJ KOŽI NA SARAJEVSKOM CRVENOM TEPIHU
Zijad Bećirević | 14. September 2017 17:04
» ŽRTVOVANJE SINA ZA DRŽAVU
Haris Hojkurić | 13. September 2017 19:46
» KAKO SU BIJELJINSKI BOŠNJACI UBIJENI PRIRODNOM SMRĆU
Avdo Huseinović | 12. September 2017 22:21
» 186 GODINA OD PROGLAŠENJA AUTONOMIJE BOSNE
Emir Ramić | 12. September 2017 16:27
» BOSNA I HERCEGOVINA POD KONSTANTNIM POLITIČKIM NASILJEM SUSJEDA
Nedžad Ahatović | 10. September 2017 22:27
» VRATITI ALI PAŠU
Ibrahim Husejnović | 10. September 2017 16:00
» BAKLJA NACIONALIZMA OD VIROVITICE DO DANAS
Haris Hojkurić | 09. September 2017 13:44
» ISTINOM UZ BOŽIJU POMOĆ
Mr. Milan Jovičić | 05. September 2017 16:57
Ostali prilozi istog autora:
» SUZE I NIšANI
10. July 2017 21:26
» „STEĆAK SREBRENICA“
04. July 2017 03:34
» DJECA BOSNE U OLUJI GENOCIDA
13. March 2017 00:04
» SARAJEVSKI NIŠANI
06. April 2016 14:43
» TRADICIONALNI ISLAM
22. February 2016 01:01
» ZBOGOM, ISTOK, MI ODLAZIMO NA ZAPAD
27. September 2015 22:39
» I B A D E T
16. June 2015 15:38