Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Razmišljanje o stanju muslimana
SPOSOBAN ILI PODOBAN: ŠTA JE PREČE?
Autor: Dr. Safvet Halilović
Objavljeno: 08. April 2015. 21:04:35
Nesporno je da islamski svijet, već duže vrijeme, proživljava brojne krize. Nažalost, gorka je istina da su muslimani danas zaostali u ekonomskom, naučnom, tehnološkom, političkom i obrazovnom pogledu. To je, neminovno, rezultiralo zaostajanjem i na vjerskom planu. Šta je razlog dekadence koja je zahvatila muslimane i koja već dugo traje? Zbog čega su muslimani u prvim stoljećima islama bili napredni i progresivni? Da li je moguće da današnji muslimani iziđu iz kriza u koje za zapali? Kojim putem ići da bi se stanje popravilo? O problemima i izazovima s kojima su suočeni muslimani današnjice napisane su brojne knjige i studije. O tome su pisali i dvojica istaknutih intelektualaca i pisaca, jedan porijeklom sa Zapada, njegovo ime je Muhammed Asad (prije prelaska na islam on se zvao Leopold Weiss), a drugi je sa dalekog Istoka, iz Malezije, i njegovo ime je Sejjid Muhammed Nequib el-Attas. U ovom prilogu donosimo razmišljanja ove dvojice istaknutih savremnih muslimanskih mislilalaca o ovoj izuzetno važnoj temi.


Dr. Safvet HALILOVIĆ: U tom pogledu, postaje jasan i odgovor na pitanje u naslovu ovoga priloga: Kome dati prednost: stručnom ili podobnom? Potrebno je, dakle, i jedno i drugo: stručnost je neminovan zahtjev koji nalaže životna realnost jer bez stručnosti nema napretka niti progresa, a podobnost podrazumijeva stavljanje općih interesa islama i muslimana ispred ispred ličnih ili interesa jedne male grupe koja se rukovodi uskim i šićardžijskim obzirima. Interes džemata i zajednice mora biti uvijek ispred interesa pojedinaca.
Naravno, da bi to bilo moguće potrebna je disciplina, odgovornost i, prije svega, edeb - visok stepen moralnsoti i odgojenosti. Svima je poznato da bi ptica letjela, oba krila moraju biti zdrava. Tako i čovjek (musliman) kome je povjeren emanet, da bi korektno funkcionisao, neophodno je da bude sposoban i pokoran, stručno kompetentan i moralno dosljedan. Makar to bila pretežna odlika ovovremenih "namjesnika", povjereni emanet ne može se sagledavati samo iz perspektive privilegije, već i kroz prizmu odgovornosti.


Interesantni su odgovori koje je ponudio Muhammed Asad (alias Leopold Weiss), čovjek koji je prigrlio islam i dobro se upoznao s muslimanskim problemima. Dekadenca koja je zahvatila muslimanske narode diljem zemljine kugle duboko je pogađala Muhammeda Asada. Na više mjesta u svojim djelima on ističe da islam nije kriv za takvo stanje. Naprotiv, tokom povijesti islam je (u)činio da muslimani budu veliki, a ne obratno. Onda kada je muslimanima njihova vjera postala navika, a prestala da bude životni program koji treba svjesno provoditi, inovativni podsticaj koji leži u osnovi njihove civilizacije iščezavao je i postepeno ustupao mjesto indolenciji, sterilnosti i kulturnom padu.
Pad muslimana – naglašava Asad – nije posljedica nijednog nedostatka islama, nego je to njihov propust da žive u skladu s islamskim principima. Sve što je u islamu bilo progresivno i okretno pretvorilo se, u slučaju muslimana današnjice, u nehat i stagnaciju; što je bilo velikodušno i spremno za nesebičnost, izopačilo se među današnjim muslimanima u uskogrudnost i sklonost ka lagodnom životu. Glavni razlog za društveno i kulturno propadanje muslimana sastoji se u činjenici da su oni postupno prestali slijediti duh islamskih učenja. Islam je bio tu, ali to je bilo tijelo bez duše – jasan je Asad u svom djelu Islam na raspuću.
U daljnjem elaboriranju naznačene teme, Asad iznosi da je upravo islam vodio prve muslimane do kolosalnih kulturnih uspona usmjeravajući njihovu energiju prema svjesnom mišljenju kao jedinom sredstvu za shvaćanje prirode Allahovog, dž.š., stvaranja i, prema tome, Njegove volje. Islam od svojih sljedbenika ne traži da vjeruju u dogme koje je teško ili čak nemoguće shvatiti. Prema tome, žeđ za znanjem kojim se odlikovala rana muslimanska historija nije morala, kao drugdje u svijetu, da vodi mučnu borbu protiv tradicionalne vjere. Naprotiv, ona je izbijala upravo iz te vjere. Poslanik, s.a.v.s., je rekao "da je traženje znanja dužnost (farz) svakog muslimana i muslimanku", a njegovi sljedbenici su shvatili da samo sticanjem znanja mogu potpuno služiti Allahu. Razmišljajući o Poslanikovoj izreci: “Allah nije stvorio bolest a da nije stvorio i lijek protiv nje”, oni su shvatili da će traženjem nepoznatih lijekova doprinijeti ispunjenju Allahove, dž.š., volje na Zemlji; tako je nastalo medicinsko istraživanje kao sveta vjerska dužnost.
Muslimani su u Kur’anu (pro)čitali ajet: “Mi od vode sve živo stvaramo” (El-Enbijā’, 30) – a u svom nastojanju da prodru u značenje tih riječi oni su počeli da studiraju žive organizme i zakone njihovog razvoja i tako su osnovali biologiju.
Kur’an je ukazao na sklad zvijezda i njihovog kretanja kao svjedoke koji slave svoga Stvoritelja. Muslimani su preuzeli astronomiju i matematiku sa žarom koji je u drugim religijama rezerviran samo za molitvu. Kopernikov sistem, koji ustanovljuje rotaciju Zemlje oko njezine osi i obrtanje planeta oko Sunca, razvijen u Evropi početkom 16. vijeka, dočekan je s bijesom i velikim negodovanjem crkvenih otaca koji su u tome vidjeli proturječnost s bukvalnim tumačenjem učenja Biblije. Temelji tog sistema su, ustvari, bili položeni šest vijekova ranije u muslimanskim zemljama gdje su već u devetom i desetom vijeku muslimanski astronomi došli do zaključka da je Zemlja okrugla i da se okreće oko svoje osi, izveli su tačne proračune geografskih širina i dužina, a mnogi od njih su smatrali – a da nikad nisu bili optuženi za herezu – da Zemlja rotira oko Sunca. Na isti način oni su preuzeli hemiju, fiziku i fiziologiju kao i sve druge znanosti u kojima je muslimanski um ostavio neizbrisiv trag. U svemu tome – kaže Asad – muslimani su samo slijedili savjete svoga Poslanika koji je rekao: “Svakome ko krene u potragu za znanjem Allah će olakšati put u Džennet”; Učeni idu Allahovim putem”; “Nadmoć učenjaka nad onim ko je samo pobožan je kao nadmoć punog Mjeseca nad svim drugim zvijezdama”; “Tinta učenjaka će se na Sudnjem danu mjeriti s krvlju šehida.”

Da bismo ostvarili islamski preporod ne treba tražiti nove principe ponašanja izvana, nego treba samo primijeniti stare i zaboravljene. Mi svakako možemo primiti nove impluse od stranih kultura, ali ne možemo nadomjestiti savršeno tkivo islama bilo čime neislamskim, bez obzira da li to dolazi sa Zapada ili sa Istoka. Islam se, kao duhovna i društvena institucija, ne može 'poboljšati’. U tim okolnostima, bilo koja promjena u njegovim koncepcijama ili njegovoj društvenoj organizaciji, uzrokovana uvođenjem stranih kulturnih utjecaja, ustvari je retrogradna i destruktivna, pa - prema tome - duboko za žaljenje. Promjene tu mora biti: ali to mora biti promjena u nama samima - a ona mora ići u smjeru islama, a ne suprotno od njega. Ali uza sve to, mi se ne smijemo zavaravati. Znamo da je naš svijet, svijet islama, skoro izgubio svoju realnost kao nezavisan kulturni činilac.
Zbog ovakvog razumijevanja vjere u životu, tokom najplodotvornijeg perioda muslimanske historije, tj. za vrijeme prvih pet vijekova nakon Poslanikovog, s.a.v.s., vremena, nauka i učenje nisu imali većeg branitelja od muslimanske civilizacije, niti sigurnijeg doma od zemalja u kojima je preovlavadavao islam – ističe Muhammed Asad u svom izvrsnom djelu Put u Mekku.
Društveni život je, također, nastavlja on, bio pod uticajem učenja Kur’ana. U doba kada je epidemija u Evropi smatrana kaznom sudbine kojoj čovjek treba samo skrušeno da se potčini – u to doba, i davno prije toga, muslimani su slijedili preporuku svoga Poslanika koja ih je upućivala da se bore protiv epidemija izoliranjem zaraženih gradova i područja. U vrijeme kad su čak i kraljevi i plemići Zapada smatrali kupanje kao gotovo neprimjeren luksuz, čak i najsiromašnija muslimanska kuća imala je barem jednu banju, dok su usavršena javna kupatila bila normalna pojava u svakom muslimanskom gradu (npr. u devetom stoljeću u Kordobi ih je bilo tri stotine). Musliman nije dolazio u sukob sa zahtjevima duhovnog života ako bi uživao u lijepim stvarima materijalnog života, jer prema riječima Poslanika “Allah voli da na Svojim robovima vidi znakove Svoje darežljivosti.”
Ukratko, islam je dao ogroman podsticaj kulturnim dostignućima koja predstavljaju jednu od najponosnijih stranica povijesti čovječanstva. Islam je taj podsticaj dao potvrđujući razum, a negirajući mračnjaštvo, potvrđujući akciju, a odbijajući mir u pobožnom razmišljanju, prihvatajući život, a odbacujući asketizam. Zato nije nikakvo čudo – ističe Asad – što je islam, čim je izbio izvan granica Arabije, pridobijao nove pristalice silnom brzinom. Rođeni i odgojeni u kršćanstvu Pavla i Augustina, stanovnici Sirije i Sjeverne Afrike, a nešto kasnije i vizigotske Španije, našli su se iznenada suočeni s učenjem koje negira dogmu Prvog grijeha i naglašava prirodno dostojanstvo zemaljskog života; tako su oni u stalno rastućem broju pristupali novom vjerovanju koje im je omogućilo da shvate da je čovjek Božiji namjesnik na Zemlji. Ovo, a ne legendarno “preobraćanje mačem”, objašnjenje je začuđujućeg trijumfa islama u slavnom jutru njegove historije – kategoričan je Asad.

Put obnove

Po mišljenju Muhammeda Asada, ono što izgleda kao dekadenca islama, ustvari, samo je smrt i praznina u srcima muslimana koja su postala suviše lijena i neosjetljiva na vječni glas Istine. "Nema nikakva vidljiva znaka” – kaže Asad – “da je čovječanstvo, u svom sadašnjem stanju, preraslo islam. Ono nije bilo u stanju proizvesti bolji etički sistem od onoga što ga je izrazio islam; ono nije bilo kadro ostvariti praktičnu ideju ljudskog bratstva, kao što to čini islam u svom nadnacionalnom društvenom konceptu ummeta, ono nije bilo u stanju formirati društvenu strukturu u kojoj su konflikti i trvenja između njezinih članova tako djelotvorno svedeni na minimum kao u društvenom planu islama; ono nije bilo u stanju unaprijediti dostojanstvo čovjeka, njegov osjećaj sigurnosti, njegovu duhovnu nadu – i konačno, ali ne manje važno, njegovu sreću." (Islam na raspuću, str. 84)
Islam je, dakle, potreban ljudima radi unapređenja njihovog života na ovom svijetu. Štaviše, ističe Asad, čovječanstvu islam nikada ranije nije bio potreban nego što je danas. Svijet u kojem ljudi danas žive – čitav taj svijet – ljulja se usred nedostatka bilo kakvog sporazuma o tome šta je duhovno dobro i zlo i, zato, društveno i ekonomski isto tako. "Više nego ikada ranije" – piše Asad – "naše vrijeme treba ideološku osnovu za novi društveni sporazum: ono treba vjeru koja bi nam omogućila da shvatimo prazninu materijalnog napretka samo radi toga napretka – a da pri tome ipak daje životu na ovome svijetu ono što mu pripada; to bi nam pokazalo kako da uspostavimo ravnotežu između duhovnih i fizičkih zahtjeva i tako nas spasilo od propasti u koju nesmotreno srljamo." (Put u Mekku, str. 265)
Na početku upoznavanja sa svijetom islama Asad je bio duboko razočaran dekadencom koja je zadesila taj svijet. Međutim, za vrijeme brojnih putovanja i boravaka u muslimanskim zemljama on uočava da je islam još živ, zamjetljiv u pogledu na svijet svojih pripadnika i u šutljivom priznavanju njegovih etičkih postavki, mada su sami muslimani izgledali kao paralizirani ljudi, nesposobni da svoja vjerovanja prevedu u plodonosnu akciju. “Ali ono što me se ticalo više od neuspjeha današnjih muslimana da primjene sistem islama” – kaže Asad – “bile su mogućnosti samog tog sistema. Za mene je bilo dovoljno da znam da je za kratko vrijeme, u samom početku islamske historije, bio učinjen uspješan pokušaj da se taj sistem primijeni u praksi, i što je izgledalo moguće jednom, može realno postati moguće ponovo. Zar je bilo važno, rekoh sebi, što su muslimani skrenuli s puta prvobitnog učenja i upali u indolenciju i neznanje? Zar je važno što oni ne žive prema idealu koji im je pružio arapski poslanik prije trinaest stoljeća – ako sâm ideal još uvijek leži pristupačan svima koji žele da slušaju njegovu Objavu?”
U svojim promišljanjima Asad je sasvim jasan: ponovni procvat islama je moguć. Ono što treba učiniti nije “reforma” islama, kao što, nažalost, misle neki muslimani. Islam je već savršen po sebi. “Ono što moramo reformirati je naš stav prema religiji” – kategoričan je Asad – “naša lijenost, naša uobraženost, naša kratkovidnost – ukratko naši nedostaci a ne neki pretpostavljeni nedostaci islama. Da bismo ostvarili islamski preporod ne treba tražiti nove principe ponašanja izvana, nego treba samo primijeniti stare i zaboravljene. Mi svakako možemo primiti nove impluse od stranih kultura, ali ne možemo nadomjestiti savršeno tkivo islama bilo čime neislamskim, bez obzira da li to dolazi sa Zapada ili sa Istoka. Islam se, kao duhovna i društvena institucija, ne može 'poboljšati’. U tim okolnostima, bilo koja promjena u njegovim koncepcijama ili njegovoj društvenoj organizaciji, uzrokovana uvođenjem stranih kulturnih utjecaja, ustvari je retrogradna i destruktivna, pa - prema tome - duboko za žaljenje. Promjene tu mora biti: ali to mora biti promjena u nama samima - a ona mora ići u smjeru islama, a ne suprotno od njega. Ali uza sve to, mi se ne smijemo zavaravati. Znamo da je naš svijet, svijet islama, skoro izgubio svoju realnost kao nezavisan kulturni činilac. Ovdje ne govorimo o političkom aspektu muslimanske dekadence. Puno važnije obilježje našeg današnjeg stanja može se naći u intelektualnim i društvenim sferama: u iščeznuću našeg vjerovanja i naše kreativnosti te u kidanju našeg društvenog organizma. Stanje kulturnog i društvenog haosa kroz koje sada prolazimo jasno pokazuje da su uravnotežavajuće sile, koje su nekada bile odgovorne za veličinu islamskog svijeta, danas skoro iscrpljene. Mi lutamo; niko, međutim, ne zna prema kakvom kulturnom cilju idemo. Nema intelektualne hrabrosti, nema volje da se odupre ili da zaustavimo onu bujicu stranih utjecaja destruktivnih za našu religiju i naše društvo. Odbacili smo najbolja moralna učenja koja je Svijet ikada spoznao. Mi protuslovimo svojoj vjeri dok je ona našim dalekim precima bila živi podsticaj: mi je se stidimo, dok su se oni njome ponosili; mi smo škrti i sebični, dok su se oni velikodušno otvarali prema svijetu; mi smo prazni, dok su oni bili puni.” (Islam na raspuću, str. 85)

Dilema muslimana

Sejjid Muhammed Nequib el-Attas je istaknuti malezijski mislilac, pisac i profesor. Utemeljitelj je Internacionalnog isntituta za islamsku misao i civilizaciju (ISTAC) u Kuala Lumpuru, glavnom gradu Malezije. Autor je brojnih knjiga, a zbog svojih originalnih i poticajnih ideja nazvan je "genijem" i vodećim muslimanskim misliocem u savremenom dobu.
U svojoj izvanrednoj knjizi Islam i sekularizam, u poglavlju Dilema muslimana, on ističe da je jedna od najvećih kriza koja je zadesila muslimane u savremenom dobu zapravo "kriza edeba".
Pojašnjavajući navedenu konstataciju, on veli da pod ovim pojmom podrazumijeva disciplinu, i to disciplinu tijela, uma i duše; disciplinu koja osigurava raspoznavanje čovjekova mjesta u odnosu prema njegovim fizičkim, intelektualnim i duševnim kapacitetima i potencijalima; raspoznavanje i priznanje činjenice da su znanje i postojanje uređeni hijerarhijski. Budući da edeb podrazumijeva raspoznavanje i priznanje ispravnog i pravog mjesta, stanja i načina življenja te samodisciplinu u pozitivnom i (svoje)voljnom sudjelovanju u određivanju nečijeg mjesta i uloge shodno raspoznavanju i priznanju, njegovo prisustvo u pojedincu i općenito u društvu odražava stanje pravednosti. Gubitak edeba implicira gubitak pravednosti, što zauzvrat stvara konfuziju u znanju.
El-Attas potom pojašnjava da je konfuzija o znajnju o islamu i islamskim pogledima na svijet stvara situaciju u kojoj je lažnim liderima omogućeno da isplivaju na površinu i da se obogate stvarajući stanje nepravednosti. Takvi lideri nastavljaju održavati takvo stanje tako što osiguravaju da se i dalje javljaju lideri poput njih koji će doći na njihova mjesta; oni tako neprestano drže dominaciju nad pitanjima i poslovima Ummeta. Sve to vodi ka usponu ljudi koji nisu kvalificirani da ispravno vode muslimanski Ummet jer oni ne posjeduju visoke moralne, intelektualne i duševne kvalitete koji se traže za ispravno uprtavljanje Zejednicom. Kao posljedica svega navedenog imamo nazadovanje muslimana i njihovo propadanje.
Ovaj istaknuti alim i mislilac je iznio suštinsku stvar u vezi sa stanjem dekadentnosti i nazadovanja u kojem se nalaze muslimani današnjice. Problem je, dakle, u predvodnicima i onima koji su preuzeli emanete; oni nisu osposobljeni za te funkcije a postoje određene interesne grupe i lobiji koji omogućavaju takvima da isplivaju na površinu. U tom pogledu, postaje jasan i odgovor na pitanje u naslovu ovoga priloga: Kome dati prednost: stručnom ili podobnom? Potrebno je, dakle, i jedno i drugo: stručnost je neminovan zahtjev koji nalaže životna realnost jer bez stručnosti nema napretka niti progresa, a podobnost podrazumijeva stavljanje općih interesa islama i muslimana ispred ispred ličnih ili interesa jedne male grupe koja se rukovodi uskim i šićardžijskim obzirima. Interes džemata i zajednice mora biti uvijek ispred interesa pojedinaca.
Naravno, da bi to bilo moguće potrebna je disciplina, odgovornost i, prije svega, edeb - visok stepen moralnosti i odgojenosti. Svima je poznato da bi ptica letjela, oba krila moraju biti zdrava. Tako i čovjek (musliman) kome je povjeren emanet, da bi korektno funkcionisao, neophodno je da bude sposoban i pokoran, stručno kompetentan i moralno dosljedan. Makar to bila pretežna odlika ovovremenih "namjesnika", povjereni emanet ne može se sagledavati samo iz perspektive privilegije, već i kroz prizmu odgovornosti.
Kao muslimani ne smijemo zanemariti šta se o tome govori u islamskim izvorima. Dakle, na prvom mjestu treba konsultirati Kur’an i hadis. U tom pogledu, uputno je razmisliti o porukama sljedećih hadisa, u kojima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, daje veoma važne smjernice, upozorenja i naputke. O porukama ovih hadisa trebali bi posebno razmisliti oni koji odlučuju o raspodjeli pozicija i odgovornih rukovodnih mjesta koja se tiču općih pitanja zajednice.

Nekoliko važnih hadisa

U podužem hadisu koji govori o noći Isra’a i Mi’radža i tome šta je Allahov Poslanik vidio, navodi se: '' (...) Zatim je prošao pored čovjeka koji je sakupio toliko breme drva da ga ne može ponijeti, a na to dodaje još više, pa je upitao: - Ko je ovo, Džibrile? - A on je odgovorio: - To je čovjek od tvog ummeta kojem je povjerena društvena funkcija koju on ne može obavljati, a uz to se prihvata i dodatnih funkcija." (Prenose Et-Taberani i El- Bezzar)
"Ko učini namjesnikom čovjeka iz grupe ljudi, a među njima ostane onaj s kime bi Allah bio zadovoljniji od postavljenog, pa taj je iznevjerio Allaha, Njegova Poslanika i vjernike." (El-Hakim)
"Kada Allah hoće dobro nekom zapovjedniku, dadne mu iskrenog pomoćnika koji ga podsjeti ako nešto zaboravi, a ako nešto spomene, on ga potpomogne. A kada Allah zapovjedniku hoće loše, dadne mu zla pomoćnika koji ga ne podsjeti ako nešto zaboravi, ako zapovjednik nešto kaže, ne pomaže ga." (Ebu Davud i El-Bejheki)
"Najbolje vaše vođe su oni koje vi volite, a vole oni vas, i molite se vi za njih, a mole oni za vas. A najgore vaše vođe su oni koje vi mrzite, a mrze oni vas, i proklinjete vi njih, i proklinju oni vas." (Muslim)
"Moj Allahu, ko bude upravljao kakvim poslom nad mojim sljedbenicima pa im oteža, budi težak i Ti njemu! A ko bude upravljao kakvim poslom nad mojim sljedbenicima, pa im bude milostiv, pa i Ti prema njemu budi milostiv!" (Muslim i En-Nesai)
"Koji pastir (upravljač ili vođa) bude neiskren i varao svoje stado, on će biti u vatri Džehennema." (lbn 'Asakir)
"Najžešće kažnjen čovjek na Sudnjem danu biće nepravedan vladar." (Et-Taberani, Ebu Ja'la i Ebu Nuajm)
"Zaista će čovjek više voljeti da padne sa Plejada (ime sazvježđa koje se naziva i Vlašić ili Sedmerci), radije, nego da mora biti odgovoran za poslove drugih ljudi." (El-Haris i Hakim)
"Hoćete li da vas izvijestim o najboljim i najgorim među vama: Najbolji od vas je onaj od koga se očekuje dobro, a sigurno se od njegova zla, a najgori od vas je onaj od koga se ne očekuje dobro, a od čijeg zla se nije sigurno." (Ahmed, Et-Tirmizi i Ibn Hibban)
"Koga učinimo namjesnikom na nekom poslu, pa sakrije iglu ili nešto još manje, pa to je pronevjera ili pljačka koju će donijeti na Sudnjem danu (kao griješni tovar)." (Muslim i Ebu Davud)



Ostali prilozi:
» TAKO TO RADE AGENTI KOS-A POPUT MUSLIMOVIĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. November 2017 23:18
» ZAŠTO NAS „RAK“ VODI U INFORMATIVNI MRAK
Sead Zubanović | 16. November 2017 19:16
» HISTERIJA POLITIKANATA
Mr. Milan Jovičić | 15. November 2017 17:03
» BAKIR GOVORI ISTINU! VUČIĆ LAŽE!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. November 2017 15:57
» SPIN VELIKO-SRPSKE BRATIJE
Elmedina Muftić | 15. November 2017 14:52
» SANDŽAK, OD OKUPIRANE TERITORIJE, DO PREKOGRANIČNE EUROREGIJE
Dr. Rizvan Halilović | 15. November 2017 02:32
» SRAM TE BILO, DODIK!
Ajša Čišija | 15. November 2017 02:14
» BOŠNJAČKI GLOBALNI PRIORITETI (I DIO)
Džebrail Bajramović | 13. November 2017 21:12
» GDJE IZLAPIŠE JUBILEJI KOSOVSKE BITKE?
Mehmed Meša Delić | 13. November 2017 01:08
» I NAKON GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA PASJI ODNOS SRBA
Elmedina Muftić | 12. November 2017 17:05
» PUT ZA NIGDJE
Admir F. Beganović | 12. November 2017 15:15
» VELIKOSRPSKE ZABLUDE ILI ZAMJENA TEZA
Mr. Milan Jovičić | 10. November 2017 17:12
» MOJ UMMETE - GDJE SMO SADA MI?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. November 2017 13:16
» HERCEGOVAČKI PUTEVI NEPRAVDE
Avdo Huseinović | 09. November 2017 16:28
» BOSNA, BOŠNJACI, BOSANSKI JEZIK I BOSANČICA
Prof. dr. Jusuf Mulić | 08. November 2017 20:28
» KO JE BIO MULLA AGAN KOJIĆ
Dr. sc. med. Safet Lješnjanin | 07. November 2017 01:18
» ALIJA NIJE KRIV
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 06. November 2017 20:18
» SAMOBITNOST I SAMOPOŠTIVANJE SU TEMELJI BOŠNJAČKOG OPSTANKA
Dženis Šaćirović | 06. November 2017 01:59
» TERORIZAM U UNIFORMI
Akademik dr. Ferid Muhić | 05. November 2017 03:45
Ostali prilozi istog autora:
» ŠTA I KUDA NAKON TERORA U PARIZU?
17. November 2015 17:19
» KOME SMETA ŠEJH YUSUF QARADAWI
09. December 2014 14:05
» RADOST ČESTITIH BOŠNJAKA
06. August 2013 19:54