Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

JEDNOSTAVNA KNJIGA
Autor: Fatmir S. Bači
Objavljeno: 29. May 2015. 18:05:12
“Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto ne opametite?” Kuran Časni 21;10

Fatmir S. BAČI: Za jednu prostu logiku zdravog uma sve ovo što se dešava oko nas je začuđujuće i neprihvatljivo, jer i pored katastrofalnih posljedica za ljudski rod zbog takve negativne manipulacije, zakoni za očuvanje ove đavole strukture se i dalje razmnožavaju. Svi ti zakoni koji potiču iz anonimnih mogućnosti brane se krvavo i kruto, nastavljaju da iskrivljuju čovjeka na nezamislivo oštar način, ponekad otvoreno sa svim sredstvima sile, ponekad u vještoj formi aperitiva za prohtjeve slijepih strasti, a ponekada kao podsticajni stimulans u odnosu na želje, u funkciji tih istih spomenutih strasti.
Mnogo često se dogodi da pročitamo neku knjigu, koja nam se, sa jedne strane, otkriva i otvara veoma jednostavno preko čitavog redoslijeda i toka događaja, a sa druge strane nam traži da prema takvoj otvorenosti, i mi postupamo također otvoreno. Dakle, potpuno jednostavno i lahko objašnjava sve što prepričava, čak se tako otvara prema nama da se dobija utisak da nismo mi jedini koji čitamo nego u isto vrijeme, a možda mnogo sitnije i sama knjiga čita nas. Samim tim, knjiga postaje toliko bliska u svemu što uspjeva da otkrije u našoj nutrini, i u onome što je probudila iz pospanog koje zapravo jeste u nama, odakle se čitava linija sastanka sa njom pretvara u liniju koja, barem za nijansu više, doprinosi novom shvatanju svijeta, uz to, i svih odnosa što svijet sačinjavaju.
Dok istovremeno, ta ista knjiga bilo tokom ili tek poslije čitanja, lijepo, prefinjeno, ali i uporno, pokazuje nam skroz zatvorene mogućnosti u osvajanju cjelokupne njene semantike ili bolje rečeno, ne dopušta nam ni u kom slučaju da uobličimo naš krajnji zaključak o njoj. Pa iako među redovima knjige, pored onih vidljivih i potpuno jasnih linija u svemu što se dešava, jeste ispleteno i preko tankih niti priče koje su sasvim providne, skoro nevidljive, ali koje su svakako osjetljive, užasno osjetljive, što ujedno čine i onu blagu ali odlučnu strogost koja nam ne dozvoljava da iscrpimo do kraja svu njenu tečnost i bistrinu.
U svemu što knjiga u riječima i redovima razgovjetno razvija, te preko istih riječi i redova kao da namjerno pokušava sakriti od nas glavni razlog i cilj, objelodanjujući ga pred nama jednostavno nedokučivo, nedohvatljivo i nedostižno, i time daje šansu samo na širu i dublju semantiku u nama. I to tako, da bi naš ego u odnosu sa knjigom ostao nepotpun i žedan, a i sama knjiga da ne bude upecana i uhvaćena od strane unutrašnjih tajanstvenih mreža našeg ega. Jer bilo kada i bilo gdje, ako naš ego uspije upotpuniti sebe, istog trenutka izraženi zagonetni subjekat postaje običan i potrošljiv objekat, te kao takav prestaje da bude vrijedan ljudske pažnje.
A dobra knjiga upotrebljava razum kao predmet da bi u odnosu sa nama probudila razne osjećaje, i uvijek izbjegava ljudski ego, jer upravo preko našeg ega mi je znamo zarobiti u tamnim i hladnim prostorima unutar sebe, ili je pretvorimo u prosti predmet iz kojeg je izcrpljena sva semantika i, poslije mora visiti nebitna i nezapažena negdje iza nekog okvira. Baš zato, knjiga stvara utisak kao da treba i mora čuvati sebe upravo od vanjskih raznih okvira u koje je pokušavamo uokviriti - bez obzira na poznate ili nepoznate marke okvira, izrađene sa finesama ili samo grubo sastavljene, bez obzira na metriku vrijednosti koja se pripisuje okvirima i što se pod njima podrazumjeva – od onih kruto socijoloških i ekonomskih, pa sve do plitko političkih i ideoloških.
I sve dok vezna tačka knjige sa nama pokazuje prvenstveno na naš osjećaj jedna takva nedokučivost, nedohvatljiuvost i nedostižnost, jeste sasvim blizu one “apsolutne” ljudske granice, jer u suštini ljudski osjećaj nikad ne zna prevariti, a duševna spoznaja zbog bliske srodnosti vrlo lahko ga prepoznaje i prihvata ga bez suvišnih riječi. To je tako jer pokretač čitave ljudske dinamike jeste ideja koja se mijesi i rađa isključivo preko duševne spoznaje, a razum i znanje postaju samo prefinjeni ili manje prefinjeni jezički predmet, znači, samo posuđe gdje se slila tekovina što gradi i razlog i cilj života, unutar čovjeka.
I kao takav, jezik unutar knjige postaje veoma važan sastavni dio sadržajne semantike, ne one formalne strane, ne knjige kao knjiga, već kao pokazatelj na ono što se između redova razvija i krije, koje se treba i mora prvo shvatiti a zatim prenijeti. Dok se nameće na taj način, prije svega, potpuno prirodno, lagano i nenasilno, postavlja nas ispred jednog jasno odlučnog para-metra, koji čisto i suštinski igra funkciju razdvajajućeg kriterija između knjige sa jedne strane i jedne gomile en bloc sastavljenih listova, sa druge strane.
Vrlo zanimljiv podatak je, da upravo pojam “liber”, na latinskom nam se otkriva u dvostrukoj prirodi, sa aspekta jezičke gramatike, dakle on je i imenica, i pridjev, a samim tim, i semantički ima isto dvoznačajnu dimenziju. Svakako, kao imenica, još od vremena kada je usmena kultura zamjenjena sa pismenom, a kasnije, shodno tome, prelaskom u književnu kulturu, pojam “liber” označava ono što i dan danas razumijemo, znači – knjiga. Odnosno, sam pojam se izražava kao jedna knjiga - gdje sama riječ označava predmet potpuno formalnog aspekta, koji ne postavlja nikakvu razliku što se sadržaja tiče. To je i razlog zbog kojeg ne postoji prostor za bilo kakvu zabunu, kada čujemo fraze “knjiga računa”, “knjiga prodaje”, “knjiga veresije”, “ginisova knjiga”, i druge slične njima, kada je svaka od njih formalno u sklopu sa osnovnim kriterijem, ili bolje rečeno, kada ispunjuju formalni para-metar pokazatelja.
Međutim, potpuno ista riječ, ali kao pridjev, koji je vremenski mnogo stariji od imenice, sada isti pojam “liber” dobija sasvim novo značenje i od imenice pretvara se u pridjev čiji prijevod znači “slobodan”, biti “slobodan”, postati “slobodan”. Upravo ova dvostruka priroda istog pojma je sve što nam otkriva jezička gramatika, koja se suštinski oslanja i podržava ono što sa pravom možemo opisati i izraziti kao regulatornu posebnost, ili još bolje, kao posebnost pretvorenu u pravilo.
Dok u međuvremenu, pod svjetlom gramatike koncepata, otkriva nam se jedan sasvim drugačiji pogled, koji nam u potpunosti omogućuje da dobijemo jedno novo otvaranje prema pojmu i konceptualizaciji pojma. Znači, gledano u svjetlu jedne takve gramatike, između knjige i slobode ne postoji jednostavno pravilo posebnosti, ali zato, od njihovog odnosa, saradnje i prepiranja oko istog pojma dobija se posebnost pravila putem deduktivnog zaključka te zajedničke ko-ordinacije. Dakle: sloboda nije knjiga, ali jeste ono što se prema nama otkriva i otvara u knjizi; knjiga nije sloboda, ali jeste najuže prostranstvo za suštinsku predstavu slobode. Što bi drugim riječima, dovelo i do fomulacije da: knjiga je otkrivanje i otvaranje prostranstva slobode, dok je sloboda zadnje suštinsko značenje knjige.
I shodno tome, gledano iz ove prizme odnosa između knjige i slobode, kao i zajedničke ko-ordinacije, knjiga sama po sebi otkriva i prostire “topologiju” slobode, predstavlja se kao njeno arhitekturno i arhitektonsko prostranstvo, pa makar i u najvećem kantovskom značenju ovog potonjeg pojma. Što nam drugim riječima pomaže prihvatiti da konceptualno za knjigu pojam “biti slobodan”, jeste nametnuto i kao prvenstveni uslov upravo unutar knjige, i samu knjigu kao uslov sam po sebi da se postane slobodan.
Šta to zapravo treba da znači? Prostranstvo ovdje trebamo prihvatitit kao, jedno suštinsko metodologijsko otvaranje, jedno jasno metodolško otvorenje, jedno fenomenološko proširenje, i sve to sažeto prihvaćeno u teoretskom značenju i praktičnom smislu prostorizovanosti unutar knjige, shodno tome, radi aplikacije i primjene u svim oblastima ljudske aktivnosti.
I dok se prema čovjeku otkriva i otvara koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti slobodan/na, knjiga uistinu prije svega prostorizuje sebe, osiguravajući na taj način svoju egzistenciju, odnosno, da time omogući i svoj ne samo potencijalni opstanak nego i opravdanje egzistencije. Upravo taj dvodimenzionalni međuodnos knjige sa čovjekom, čime i smatramo, da jeste sam od sebe razlog dotaći više nego jasan zaključak da; koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti slobodan/na je nužna i neizbježna duševna osnova svakog čovjeka za samoga sebe, a istovremeno jeste nužna i neizbježna fenomenološka osnova na kojoj se izgrađuje/pridobija identitet.
Sama situacija koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti slobodan/na, koja je u koliko jednostavna, u toliko i neizbježna kod svakog pojedinca, može veoma dobro postojati van i bez knjige, dok je za samu knjigu tako nešto nezamisljivo, znači, nemoguće je da knjiga može postojati van i bez koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti slobodan/na.
Znači, koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti slobodan/na, u svakom slučaju jeste ontološka osnova i preduslov knjige, ali ne i obratno, što je Aristotel veoma jasno shvatio, kada je kod Etika nikomahease postavio jednu jasnu liniju dinstinkcije između stvaralaštva - poèsisa, i cilja - tèlosa samog poèsisa. Tako nešto nam dozvoljava uočiti da za razliku od práxisa koji ima lahko uočljiv cilj, poèsis nema svoj cilj unutar samog sebe, već je cilj u svemu onom što se u odnosu sa stvaralaštvom pred čovjekom otkriva, otvara i prostire. A zapravo to je u našem slučaju odnos same knjige sa čovjekom koji uvjek u savjesti prolazi samo preko koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti slobodan/na, što ispada da je na neki način i vrijednovanje same knjige.



Zbog svega što smo gore naveli, knjiga prema čovjeku nije samo otkrivanje, otvaranje, proširenje i otvorenje nego je istovremeno i mjerilo za koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti slobodan/na. Znači, da sve što knjiga prostire ispred nas nije samo po sebi cilj, već sredstvo za otkrivanje sebe u odnosu na principe, otvaranje prema sebi i drugima u odnosu na principe, proširenje prostora djelovanja prema sebi i drugima u odnosu na principe, kao i otvorenje prema budućnosti sa sobom i drugima u odnosu na principe. A to je zapravo gajanje i građenje identiteta na ljudskoj osnovi znanja koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti slobodan/na.
I ovo je manje-više forma u kojoj nam se knjiga predstavlja i nudi istovremeno kao višestruki i multi-dimenzionalni odnos, a dolazi nam sa dijagnozom i lijekom bez ljekara, sa preskokom praga ličnog zatvora bez ključeva i posebne odluke, sa dodatnim mogućnostima u sebi bez izazova ispred, sa jasnim svjedočanstvom za popravku bez svjedoka i suđenja. Zapravo, sav ovaj efikasni i potpuno intimni odnos sa knjigom, pretstavlja onaj gusto pritisnuti splet niti unutar sebe za izgradnju identiteta i neizmjerno velike mogućnosti za uzimanje određenog položaja u svim vrstama odnosa. Ali ovo otkrivanje, otvaranje, proširenje i otvorenje što knjiga nudi pojedincu putem mjerila koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti slobodan/na, ne podrazumijeva slobodu prema apstraktnim konceptima ili viđenjima, već konkretnim, sa metodologijom i metodom, sa buđenjem ideje pa sve do najdetaljnije primjene.
Knjiga čovjeku uvijek dolazi, slobodno, kao neizmjerno prostranstvo slobode za ljudsku slobodu, kao otkrivanje svega jasnog i bistrog što je stalno bilo u nama, ali do tog trenutka ne i u našem znanju; kao otvaranje onih vrata unutar nas za koje smo znali da jesu, ali do tada nismo znali kako ih otvoriti; kao otvorenje i proširenje svoje ličnosti prema drugim i drugačijima sa kojima smo bili svjesni sličnosti, ali do tada nismo uvažavali i razlike među nama. I sve to, knjiga nam nudi pod uslovom odnosa sa njome, i to putem jednostavnog i nužnog mjerila identiteta za pojedinca, onog koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti slobodan/na, neutralizirajući na taj način unutar nas, sve ono što nije slobodno, sve ono što čovjeku smeta da bude slobodan, isto onako kako svjetlost neutralizira tminu.
Znači, knjiga neutralizira naš ego koji u suštini porobljuje shvatanje, što nam je bio višestruka zagonetka ka duševnoj spoznaji i prepreka za ostvarivanje ljudskog identiteta; neutralizira sat i kalendare koji su nam porobljavali i prostorizovali vrijeme u našoj svijesti, te smo tako izgubili ljudsku orijentaciju i osjećaj za vječnost; neutralizira geopolitiku koja nam je porobljavala prostor i time nam iskrivljivala pravac i pobrkala ljudski cilj postojanja; neutralizira tjelesno koje nam je porobljavalo duhovno i smetalo nam da razlikujemo Sveto od običnog te je u nama posadilo haos; neutralizira građansko koje nam je porobljavalo ljudskost čovjeka i tjeralo nas da pristanemo biti obična brojka tuđeg brojanja; neutralizira bezvrijednost koja nam je porobljavala vrijednost i tjerala nas na pogrešan zaključak o stvarima i događajima u vezi sa sobom i sa drugima.
Znači, u svakom slučaju knjiga kod nas dolazi kao otkrivanje, proširenje i otvorenje, ukoliko joj budemo prilazili sa ličnom ozbiljnom analizom i vrijednim zaključkom koliko-sve-jesmo-i-koliko-trebamo-biti slobodni. Samo tako i samo pod tim uslovom ona će neutralizirati u nama ono što već jeste u nama djelimično, koje se ponaša kao prepreka ka sebi, kako bi nam poslije ostavila zdravu i aktivnu cjelinu, kako shvatiti i primjeniti vlastitu slobodu od Boga datu.
U ovakvoj perspektivi odnosa knjige sa slobodom, mislim da je lahko uspostaviti vezu sa bilo kojom knjigom, bez rizika da ćemo naići na lošu knjigu, jer će knjiga prirodno biti vrednovana od strane čitaoca, a istovremeno i čitalac će biti vrednovan od strane knjige. Kada taj sistem vrednovanja naiđe na lošu knjigu odnos se prekida preko zaborava sa naše strane a vrednovanje knjige za nas postaje nedoraslim fundamentalnim ljudskim principom, ili odnos koji je izgrađen jeste u jedno ili dvosmjerno neshvatanje.
No, uvijek kod dobre knjige, takav odnos ima obostranu prirodnu razmjenu sa čovjekom, i sasvim jednostavno gradi istinite vezne linije između onog što je u redovima i onog što se među redovima krije, sa svim što čovjek ima i zna da ima i onog što ima ali do tad nije znao da ima. Odmah nakon susreta sa jednom takvom jednostavnom knjigom, sve one vidljive i nevidljive detalje koje nam nenasilno knjiga poklanja, pokušavamo čvrsto sačuvati u sebi kao dobijeni dokaz tokom razmjene principa sa nekim kojeg nismo lično upoznali i to, ako ne zauvijek, u najmanju ruku ćemo to sačuvati u sebi barem do nekog sličnog ili visočijeg iskustva, i svakako do jačeg kvalitetnijeg osjećaja.
Ukoliko smo prethodno imali znanje o knjizi ili autoru, da je laureat neke važne nagrade, dakle, poznata knjiga ili poznati autor, pa u jednom trenutku možda se i pobunimo, te preko našeg načina vrijednovanja bilježimo neke slabe tačke ili nedostake. Tako nešto se događa, vjerovatno zbog brzoplete prirode ega, ali kasnije kad se strasti smire, razum nas tjera da se čudimo i raspravljamo u sebi, o tome kako je autor uspio doći do jedne takve jednostavne knjige, te preko nje dobio laureat ili osvojio javnost.
Međutim, sve je tu i ne daje nam da se odlučimo na pogrešan zaključak, jako tvrdoglavi detalji knjige i dalje ostaju u sjećanje i aktivno vrebaju u našoj savjesti, što samo potvrđuju i ojačavaju još više izvornu bistrinu knjige. Ali kada informacije o njegovoj slavi saznamo mnogo kasnije, ili nam pristignu tek poslije čitanja knjige, preostali detalji unutar nas mijenjaju smjer i postaju znatno manje tvrdoglaviji. U takvom slučaju, ne samo da prihvataju cjelinu, nego pokušavamo naš doživljaj i semantički obogatiti, jer se tad osjećamo kao da smo upravo mi oni koji su otkrili detalje i shvatili cjelinu, a ne neko drugi.
Jednostavnost i lahkoća jednog književnog djela se prepoznaje po tome da kada svi detalji koji su se smjestili pored, ili možda ispred našeg shvatanja, ponašaju se sasvim harmonično kao sastavni dio našeg bogatstva sa kojima gradimo sebe, ali baš zbog toga ti detalji nikada ne priznaju da im se izbriše originalni izvor koji nam stalno žubori u savijesti. Dakle, pored onoga što držimo u sebi kao ljudsku duševnu spoznaju i sve što nam izvana dolazi preko znanja, kao potvrda, artikulacija i širokovidnost, omogućuje nam izgradnju i čuvanje odnosa u svim svrhama ljudske egzistencije, bile to fizičke, fiziološke ili duševne prirode, a samim tim i šire shvatanje i efikasniju primjenu slobode.
Upravo, jedna takva saradnja pravi u nama harmoničnu kombinaciju (ne mješavinu), odgovornih postojećih i pridobijenih resursa, za njegu jednog životnog alarmnog sistema unutar nas, koji je jako osjetljiv na svako uznemiravanje koje nam nameće zlo i pozitivno je reflektivan prema dobru. Što su bliže ljudskosti kod čovjeka, što su češći i aktivniji ti detalji dobijeni iz knjige u raznim situacijama, za toliko su više potvrda i svjedočenje jedne veoma duge, široke i duboke kultivacije tog djela u nama.
Svi ti detalji iz knjige nastoje da se ponašaju samo kao sastavni dio jedne postojeće cjeline, kao podsjetnik posađenog “etnosa” unutar čovjeka, kao dobra pitka voda koja ne pristaje da joj presuši izvor, ali kao dokaz originalne jednostavnosti ne pristaje da se preda kao cjelina. Znači, detalji sa jedne strane cjeline se uklapaju u cjelini unutar nas, ali uvjek kao sitna jednostavna iskra koja budi i čuva naš identitet, nikad kao paralelna cjelina koja bi došla u sukob i ugrozila nas kao identitet i našu cjelinu.
Ali postavlja se pitanje, dali je moguće nešto takvo potvrditi (?), veoma jednostavno; uz pomoć svih detalja koje posjedujete i čuvate u sjećanje iz jedne knjige, pokušajte da je ponovo ispričate kao cjelinu, ili još gore, pokušajte je ponovo napisati. Nemoguće! Makar je znali napamet, osjetit ćete da padate na banalni nivo jednog naivnog diletanta. Ukratko, jedna jednostavna knjiga, poklonila je one detalje preko kojih se omogućilo buđenje jednog neobjašnjeno pospanog dijela unutar samoga sebe, ili još bolje, osvjetlila je onaj dio unutar čovjeka koji je do tada bio zaboravljen, nikada dodirnut.
Ako budemo malo više pažnje posvetili knjizi koju smo prethodno nazvali “jednostavna”, primjetit ćemo da od te knjige, splet pridobijenih detalja sa ličnom duševnom spoznajom koje ti posjeduješ, nije ni u čemu isti sa spletom detalja koji su došli do moje duševne spoznaje, dok, kod nekog trećeg jeste nešto sasvim treće, i tako redom. I najvažnije, taj splet pridobijenih detalja sa duševnom spoznajom svakog od nas, budući da je kod svakog, bilo i samo radi redosljeda naših prijednosti, čini i različit način na kojem je shvaćen i prihvaćen, te kao takav upućuje nas na različite zaključke vezane za život i vječnost, za vidljivo i nevidljivo, dušu i tjelo, i shodno tome, stvara jasnu ličnu dinamiku i upućuje nas na različite slojeve primjene slobode.
Upravo taj način odnosa sa knjigom postaje ubjedljiv podatak da je za gusto tkanu cjelinu izvučena vrlo tanka zajednička nit, prisutna skoro kod svakog čovjeka, čime je autor napravio providnu zagradu kako bi se spasio krajnjeg zaključka svakog od nas. Ali ujedno je vidljivo da za takvu jednostavnost autor je morao penetrirati u određene prostorne i vremenske nivoe, kao i u svakom mogućem sloju ljudske društvene pojave, kako bi na najlakši način i sa prostim predmetima oborio niz lažnih prihvaćenih tabua među ljudima, te također uspeva da iz njih izvuče bistrinu istinite jednostavnosti i time predloži kako aktivirati prirodni dio zdrave svijesti ljudskoga uma.
Sve do ovog trenutka, konstatiramo da je ta “jednostavna” knjiga prepuna harmonično ispletenih novotarija i inovacija, bogata mogućnostima izgradnje odnosa sa ljudskom duševnom spoznajom, sa živo lahkim jezičkim osvrtom koji skreće pažnju na bol i na lijek, na grešku i na popravku, na zabranu i na slobodu, znači na svemu što čini visok položaj ljudskoga bića. I bez obzira što nisi prvi koji čitaš tu knjigu, svakako se dobije utisak kao da niko prije tebe nije zapazio one sitne detalje koji su u izuzetnoj slozi sa ljudskom nutrinom; ili da možda niko nije imao potrebnu hrabrost da dođe u susret takvom etičkom zračenju; ili još tačnije, možda upravo zbog jednostavnosti detalja nije ih smatrao doraslim za vlastito polje interesa koje se razvija preko ličnih odnosa.
Međutim, tek poslije, kada se dobijeni detalji dobro slože u hladnoj svijesti sa duševnom spoznajom, jasno zapažamo da rušenje mitizacije i pogrešnih tabua unutar čovjeka ne postaje slučajno, vrši se sklopu sa koliko-sve-jesmo-i-koliko-trebamo-biti slobodni, shodno tome i sa svim principima građenja i čuvanja identiteta, skroz intimno, bezbolno i veoma efikasno. Zapravo, time i sama knjiga vrši, preko pisanih redova sa sitnom metaforizacijom i demetaforizacijom života unutar nas, objelodanjivanje neispravnosti svih sistema otrovne mitizacije i pogrešnih tabua, bez obzira koliko je jak zid ispred nje i koje mu se vrijednosti pripisuju, ono se mora rušiti.
Isto vrijedi i za sve one sisteme koji su do tog trenutka, na izgled bili širom prihvaćeni, i već na nekoj pogrešnoj ideji probudili i gaje postojeću društvenu dinamiku, ipak istinita knjiga upire prst kriticizma i kad tad postat će ruševina. Nije da se nešto tako dešava samo u funkciji njihovog obaranja, niti je to na račun autora lično, jer takvo nešto ne bi značilo ništa drugo osim jedan plitki pokušaj u korist nekog neodređenog motiva, već je to rušenje u skladu sa istinom ontološke suštine čovjeka i radi negovanja te istine u budućim pokoljenjima.
U onom djelu knjige gdje nam se autor očito predstavlja kao pozitivni inovator, on zaista jeste takav ali samo u odnosu na kriticizam prema tabuima krivovjerstva koji su vješto ubačeni u društvu od strane nasljeđenih sistema, a koje aktuelni režimi to podržavaju kao već spreman resurs porobljavanja čovjeka. Taj korak kriticizma jednostavne knjige prema takvim pojavama, uvijek je pohvalan iako neće lahko biti prihvaćen, a još manje podržan, jer se radi o tabuima koji su već javno prihvaćeni i stavljeni pod strogi dugoročni ugovor, kako pojedinaca tako i zajednice.
Takvi ugovori unutar zajednice, ponekad su u primjeni unazad nekoliko stoljeća, imaju svoje zakazane simbole i funkciju tih simbola, izrazito zakonom odvojenu elitu i sankcije koje potiču zbog kršenja tog zakona, nametnute prijednosti pojedinaca i društva koji čine sve što je potrebno jednom socijološkom sistemu. No, oni svakako funkcionišu bez obzira na defekte i iskrivljenosti i bez obzira na sve štete egzistencijalne prirode koje nanose ljudskome biću, a shodno tome, aktivno su izloženi prema deformaciji pojedinca i zajednice uopšte.
Upravo, takva inovacija kod “jednostavne” knjige, prema svemu gore navedenom, ne rezultira niti liči na plitki kriticizam radi kriticizma, a nije ni sveden na kruti obični nihilizam bez kriterija i osnove. Ne. Nije, jer knjiga nam dolazi sa dodirom u ljudskom egzistencijalnom modalitetu, vrlo jasnim i svima lahko prepoznatljivim koliko-sve-jesmo-i-koliko-trebamo-biti slobodni. Sa takvom osnovom što nam se preko detalja već pokazuju kao vjerodostojan tumač u predstavljanju istine, unutar nas se probudi i veliki ozbiljan izazov, naspram jedne uvijek višestruke manipulacije, koja ako ništa drugo, postaje znatno slabija nakon sukoba. Upravo ta probuđena ontološka sloboda postaje jezgro ideje koja će pokrenuti novu dinamiku, bez obzira koliko je bila dugoročna robovska svijest među ljudima i kako je ozakonjena kao istinita, i bez obzira i na žestinu institucionalnog otpora čime se obično ostarjele kvazi-ideje zapravo i brane.
Istina koja se budi u ljudskoj svijesti, u odnosu sa suštinom redova unutar jednostavne knjige, uvijek je vezana i održava se na jedan drugi fundamentalni sistem sasvim različit od onog postojećeg. I još bolje, semantika knjige potiče iz sistema koji je negiran od aktuelnog vladajućeg, prosto zaboravljen od ljudi, što znači da se inovacija knjige drži drevnijih principa konzervativnijeg smjera u korist nekoliko ljudskih vrijednosti ili cjelovitog sistema vrijednosti prethodno namjerno zanemarenog. Tako nešto se širom događa, jer nekome stalno odgovara negativna manipulacija terminom slobode i iskrivljenje suštinske istine ljudske prirode, inače, čovjek postaje identitet i čitav sistem robovanja se prospe u prah.
Pokušavajući da rasvjetlim jezgrovitost ovog fenomena, bilo i samo onako djelimično, dotaći ću njegove najbitnije i po mom mišljenju najosjetljivije neurološke tačke, kako bih objasnio prihvatanje jedne knjige koju smo prethodno opisali kao “jednostavna”. Bez obzira na umjetnička sredstva kojima se autor služi, bez obzira na žanrove i književne struje, i bez obzira na prostor i vrijeme u kojem je jedna knjiga pisana, oblast gdje se književnost dešava, teren na kojem operiše jedno djelo, ostaje nepromijenjen od njegovih prethodnika i nadam se da ga i buduća djela koja će ga slijediti, neće moći promjeniti.
Konkretno; jedino istinito polje djelatnosti svakog umjetničkog djela jeste ono staro, ali uvijek aktuelno, to je suštinski splet epistemološke i eshatološke drame pojedinca izražen visokim tragi-komičnim osjećanjem, ponekad u pokušaju uspostaviti principjelni odnos, a najčešće u sukobu sa onima koji odbijaju odnos preko principa. Znači, sa jedne strane je društvo u okruženju sa krajnje negativno manipulativnim zakonima koji sumnjaju u pojedinca i zajednicu i kojima se ne nudi zaštita, a u nužnosti su prihvaćeni od većine; dok je sa druge strane čovjek u odnosu sa istinitim zakonima o ljudskosti čovjeka (Svete Knjige) koji su jasno na usluzi pojedincu i zajednici, i štite njihov život, vjeru, dostojanstvo, imetak i potomke. Upravo taj prostor između, postaje i “klimatski” inspirativno pogodan teren za umjetničko djelo.
Meta umjetničkog kriticizma je sva razlika između sintetičkih zakona proizvedenih od strane ljudi za ljude, koji se strogo brane od strane struktura na vlasti u svim državama; naspram prirodnosti božanskih zakona objavljenih za čovjeka, koji se oštro napadaju opet od strane struktura na vlasti u svim državama. I upravo to jeste ona tragi-komična pukotina koja gradi jake kontraste i široku provaliju u ljudskoj svijesti, što pritom postaje i jedini razlog destabilizacije individualiteta. Bez potrebe da dajemo važnost nekoj od formi sistema koji danas dominiraju u svijetu, i bez obzira na socijalni sloj i na poziciju koju zauzima jedan pojedinac u jednom određenom društvu, on se svakako nalazi u zamci tog društva preko iskrivljenih zakona, pa čak i tada kada taj pojedinac ili grupa ljudi naizgled brani te zakone.
Za istinite talente to postaje i dobar razlog za razvijanje kriticizma na osnovu svetih zakona i pod principom “jednostavne” knjige, koliko-sve-jesmo-i-koliko-trebamo-biti slobodni, bez obzira što takve ideje vrlo često dolaze do neslaganja sa drugima u okolini, a ponekad i sa čitavom društvenom strukturom i garniturom oko nje. Svi današnji instrumenti takozvane laičke države imaju samo jedno odredište, općenito razaranje individualiteta ili pretvaranje istog u izolovano parče pukog individualizma, i shodno tome pojedinac i zajednica se sami po sebi pretvaraju u jednu prostu aritmetičku cifru. Tako nešto se upravo dešava na svim nivoima društva bez izuzetaka, počevši od lažnog i napetog osmjeha lidera, pa sve do ispružene ruke licenciranog prosjaka.
Za jednu prostu logiku zdravog uma sve ovo što se dešava oko nas je začuđujuće i neprihvatljivo, jer i pored katastrofalnih posljedica za ljudski rod zbog takve negativne manipulacije, zakoni za očuvanje ove đavole strukture se i dalje razmnožavaju. Svi ti zakoni koji potiču iz anonimnih mogućnosti brane se krvavo i kruto, nastavljaju da iskrivljuju čovjeka na nezamislivo oštar način, ponekad otvoreno sa svim sredstvima sile, ponekad u vještoj formi aperitiva za prohtjeve slijepih strasti, a ponekada kao podsticajni stimulans u odnosu na želje, u funkciji tih istih spomenutih strasti.
Iako sa ogromnim posljedicama za pojedinca i društvo u obje spomenute forme koje se vrše za realizaciju denaturizacije, one svakako nastavljaju punom parom i samo sa onim starim, jednim jedinim ciljem, da omoguće izolaciju čovjeka kao pojedinca i naroda uopšte od kontakta sa svetim riječima, i to radi otuđivanja ljudskog bića u odnosima sa Bogom, pa su shodno tome, odnosi sa sobom kod čovjeka postaju iskrivljeni, a odnosi sa drugima izbrisani. Ta stroga izolacija od strane ove slijepe sile prema svetoj knjizi, vrši se neprekidno da pojedinac i zajednica lakše budu stavljeni pod vlasništvo tuđih želja, pod ropstvo krute prostorno-vremenske koncepcije i prostog vidljivog cilja. Te se čovjeku nudi da površinski prihvata i odustaje, što znači robovati u okovima lahkoumne neodgovornosti, a staviti lično dostojanstvo na teret neke virtualne i sumnjive “odgovornosti”, nekog drugog smrtnika koji je politički izražen kao predstavnik pojedinaca i zajednice.
Upravo jedna takva prepreka nam daje do znanja da je namjerno postavljena i prethodno projektovana, i još da su vlasnici projekta sasvim svjesni da samo preko Svete Knjige čovjeku postaje jasno o vrijednostima koje nosi, i o širokoj, ličnoj i društveno izvornoj slobodi kojom čovjek raspolaže, te baš zato nam se jeftino kupuje a skupo prodaje. Koliko-sve-jesmo-i-koliko-trebamo-biti slobodni jeste osnov čitanja knjige i čitanja sebe, nasuprot čitavog haosa pseudovrijednosti koje se serviraju, i baš taj osnov nas vodi božanstvenim zakonima gdje čovjek postaje prirodno ontološka antiteza svim podignutim sistemima na osnovu sumnje koja potišće svačiju slobodu.
Tek kada čovjek postane svijestan o suštinskom značenju i cilju života, kada mu unutar sebe bude jasno šta mu je sve dato u vezi lične slobode, i sveg što je ljudskom biću darovano prema objavljenom božanskom pravu, sve vještačke strukture padaju, sve lažne ideje o bliskom vidljivom cilju dožive lom, i svaki otrovani tabu pogrešnih sistema obruši se u ništavilo. Sva ova vještačka mašinerija se razaspe i postane bezvrijedna samo poslije istinitog odnosa čovjeka sa Svetom knjigom. Sve epistemološke stanice i jasan eshatološki cilj razvedre u potpunosti ljudsku savjest; duševna spoznaja i razum ulaze u obilnu nenapetu saradnju, i shodno tome, ne dozvoljavaju pojedincu da se uključi i opusti u bilo kojim vještačkim hiperbolama. Upravo to je tačka gdje se zaštita identiteta i zajednice upotpunjavaju međusobno, izuzimajući se od svakog lažnog obožavanja ili nepotrebnog pretjeranog poštovanja među ljudima, kao što u istoj mjeri obezvrijeđuje i potpuno raskida sa obožavanjem samoga sebe.
Po prirodi raznih klika jeste da aktivno operišu i kriju svoje namjere iza riječi “narod”, počevši od prebrojavanja glasova nakon takozvanih izbora (farsa koja se odnosi na količinu, ne i na kvalitet, dakle ne na vrijednosti), kako bi nazvali gore navedeni tok špekulativnim nazivom “demos-kraci” (demos - okružena teritorija, koja se indirektno odnosi na zajednicu unutar ograde, “narod”), i kako bi sve to pokrili i zaključili sa potomskim izdankom “laička država”, gdje se (laos) “laik” ponovo odnosi, ali sada na čist i direktni značaj riječi “narod”.
Zakoračili smo skroz upetljano i duboko u ovoj tmurnoj zoni apsurda gdje svaki korak nam pokazuje da sve ispred nas postaje nejasnije, a svaki pokušaj da objasnimo stanje na osnov raznih posledica koje se dešavaju oko nas, ubacuje nas ka još gušćoj i mračnijoj tmini. Nije bolna, nego užasno bolna i skroz cinična činjenica da ljudsko biće i svi narodi svijeta, patološki robuju i stenju pod teškim teretom vlastitog imena, pod oštrim i nemilosrdnim pritiskom riječi “narod”.
Sve ove klike koje su obuhvatile mnogo toga od vremena i prostora oko nas, upurno pokušavaju da nas ubjede da su upravo oni onaj dio “naroda” koji snosi teret, i to zato da bi nama bilo lakše. Shodno tome, oni ne odlučuju samo u administrativnim čvorovima i svim ekonomskim organizmima, već aktivno i veoma pažljivo upravljaju otrovni dio kulture, kao što drže u potpunoj kontroli i rukovode čitavim spektrom iskrivljene vjerske propagande.
Ovi mali prevarantni oko nas, lokalni lideri državne mašinerije, samo su mršave mušterije i sitni dio velike svjetske mašinerije zla, koja je upecala u svojoj mreži većinu vlasti i jezika; oni su samo izpružena ruka tuđih želja i njima se pegla na veliko čitava ljudska svijest tako da mir ne bude istiniti mir, a ni rat da ne bude istiniti rat. Znači, oba prirodna stanja kod čovjeka rat i mir, u osnovi su postali u svakom slučaju samo manipulativno polje njihovih prljavih interesa. Za neke samo izmišljotina, za druge legenda, no, ipak prema svim znacima oko nas gmizi neka zlokobna sjena, svjetska mašinerija tmine i iskrivljenosti, maskenbal valjda, sa krvavim i otrovnim epilogom koji kontroliše satelite i medije, finansijske berze i vlasti, ako ne u svim državama svijeta, onda u većinu od njih.
Kada se čovjek koji je shvatio i živi sa koliko-sve-jesmo-i-koliko-trebamo-biti slobodni nađe, ili još bolje, kada je uhvaćen u gore navedenim mrežastim uslovima, individualitetu ili pojedincu (konkretno piscu ili liku) je svakako neophodan jedan veoma dug put, prepun opasnosti, da bi se takvom upornošću stiglo do istine, a da ne bude primjećeno od krute i nehumane mašinerije vlasti i svih interesa vezanih sa takvom superstrukturom.
Dok samo djelo, izbjegavajući upravo sukob sa takvima, mora biti isprepleteno tankim nitima jednog probirljivog i do sitnica prefinjenog umjetničkog jezika, a ponekad čak i hermetičnim jezikom, pa i skroz do idiotizma glavnog lika u djelu; tako naprimjer se izrazio Servantes, Gogolj, Dostojevski itd; a ponekad glavni lik je morao biti očito nepopravljivi špekulant u jednom sličnom društvu i ekstremno beskrupulozan prema iskrivljenom nehumanom zakonu, a to se dešava kod Dostojevskog, Dideroa, Gogolja, Lermontova itd.
Likovi unutar knjige vrlo često su nam predstavljeni kao sasvim naivni, pa čak i kao demonizirani naivci to susrećemo kod Šekspira, Moliera, Gogolja, Dikensa. U veoma rijetkim slučajevima autori su bili direktno predstavljani u filozofsko-umjetničkom gigantskom masivu, kao što su Dante, Šekspir, Gete, Stendal, Tolstoj, Dostojevski i drugi, i to ne cijelom korpusu svojih djela, nego samo u pojedinim knjigama.
Mislim da je ovdje važno ne samo spomenuti, već se i mora naglasiti da su svi gore navedeni autori namjerno uzeti iz jednog historijskog razdoblja kada je kriticizam autora bio usmjeren jednostavno protiv monopola kontrole iznad svetih učenja od strane određene skupine ljudi, što se da primjetiti u razvitku njihovih djela vezano sa epistemološkim dilemama i o eshatološkom cilju. Dakle, sav kriticizam je usmjeren ka zvaničnoj racionalnoj apologetici i prema vještačkoj metodologiji, i u nedostatku cjelovitog viđenja autori pokušavaju da poprave i upotpune prazne pukotine. Ili je taj kriticizam usmjeren ka nejasnoj metodi i sasvim iskrivljenoj epistemološkoj viziji o čovjeku, što sažeto znači protiv institucionalizacije svećeničke piramide i njene krute kontrole nad znanjem.
Da je ta kontrola nad svetom knjigom i njenoj interpretaciji postavljena mnogo prije pojave spomenutih autora, dovoljna je kao ilustracija viševjekovna “šutnja” pisane riječi tokom srednjovjekovne tmine, i kao primjer za taj surovi monopol uzet ćemo prvog autora prijevoda Biblije na španjolskom jeziku u XII vijeku, koji je spaljen na lomači zajedno sa njegovim djelom, a od tog prijevoda u muzeju je ostala samo jedna stranica.
Međutim slika događaja se u potpunosti promjenila, novi faktori dolaze na sceni, novi odnosi među ljudima, novi interesi, ali ne i nova ljudska žudnja i vizija; ljudska duša ostaje ista, ne mijenja se, te i književnost ostaje ista, vjerna vjerodostojnim principima i slobodi ljudskog bića. Dakle, substancijalno u književnosti nema promjena, epistemološka i eshatološka tema ostaje u centru umjetnosti iako je orjentacija društva i vladajućih struktura postala faktografsko materijalistička vizija sa vidljivim i opipljivim ciljem bez duše.
Dakle, iz krajnje sistemski dogmatizovanih svetih principa, prelazi se u sasvim suprotno stanje u odlučno negiranje gotovo svih tih principa, dok sama književnost iznenada od jedne dobila je dvije ekstremnosti procjene, i pokušava se izrazi pod dvostrukom sumnjom istovremeno. I sada se nalazi između i ispred dvije optužbe, one stare optužbe koja identifikuje umjetnost kao opasno liberalnu pojavu zbog kreativnog ponašanja sa principima svete knjige, i ove nove optužbe koja identifikuje umjetnost kao opasno konzervativnu pojavu, i opet zbog kreativnog ponašanja sa principima svete knjige.
Baš zato krajem XIX stoljeća i tokom čitavog prošlog stoljeća pa sve do dan danas, književnost postaje hermetički ispunjena alegorijom i metaforama, jer joj postaje neophodno da se ogradi ne samo državne strukture i substrukture koja uzima potpunu i otvorenu takozvanu “laičku” formu, kojom rukovode i odlučuju uglavnom iteisti, nego isto tako mora izbjeći konflikt i sa starim, još uvijek na snazi, institucionalnim dogmatizmom.
Svi protagonisti, autori i njhova djela, iz ovog perioda istovremeno sadrže, manje ili više, sva gorenavedena svojstva prefinjeno postavljena u metaforičku i često hermetičku okolinu, iz dvostrukog kombinovanog razloga, nadzora prljave alianse. Baš zato što se osjećaju strogo opkoljenim i surovo napadanim sa svih strana, ponekad od svih slojeva društva, kako bi se odbranili raznih napada od strane takozvane laičke države, kao i od otrovanog udara institucionalnog vjerskog dogmatizma, moraju metaforizirati i sakriti među redovima upravo suštinu knjige koliko-sve-jesmo-i-koliko-trebamo-biti slobodni. Takav kombinovani napad od strane saveza dviju ekstremnih korupcija istine koje naspram umjetnosti djeluju kao alijansa, sada su i globalna svakodnevnica svakom pojedincu u već previše isprepletenom i pobrkanom svjetskom sistemu.
Baš zbog toga, prava književnost i svi istiniti hrabri autori postaju otvoreni protivnici ovih krutih država i lažnih institucija, obuhvatajući i one svećeničke sisteme koji su pokorni državama. Jer pravi cilj knjige i umjetnosti jeste, radi ljudskog identiteta, otkrivanje i otvaranje u cjelokupnosti pred ljudima koliko-sve-jesmo-i-koliko-trebamo-biti slobodni. A upravo zbog toga što taj projekat globalizacije, koji vodi ta alijansa, jeste metak protiv slobode pojedinca i zajednice, čovjeka i ljudskog bića, zadatak umjetnosti obuhvata otkrivanje i otvaranje od samog izvora i prostranstvo slobode što je Stvoritelj podario svakom čovjeku, pa sve do teleološke tačke na Sudnjem Danu.
Ono što je na početku ovog teksta nazvano “Jednostavna knjiga”, nije ništa drugo osim jedna sinteza jednostavnosti života koji izvire iz čistog vrela prirodnog i nadprirodnog prava čovjeka, koji je dar od Gospodara svjetova i objavljeno preko Svetih Knjiga, što je sasvim suprotno od svih kompliciranih sintetičkih izmišljotina ljudske ograničene svijesti o nekom svom društvu bez principa, i shodno tome i bez slobode. Uvijek je bila i bit će do Sudnjeg Dana jedna grupa koja se trudi da to društvo otcijepi što dalje od ljudske ontološke suštine i shodno tome što dalje od Boga, a što bliže đavolskim izmišljotinama, sve to zbog jednostavnog razloga, zato što su te grupe ili klike predvođene đavolskim učenjem koje vodi ka višestrukom ropstvu pojedinca i zajednice.



Ostali prilozi:
» ATEISTA MEŠA SELIMOVIĆ NA DŽENAZI U POTOČARIMA
Sead Zubanović | 22. July 2017 03:41
» PRIJEDOR KAO SREBRENICA!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 20. July 2017 23:14
» TREBAJU NAM CRNE RUPE, A NE CRNE LISTE
Mr. Milan Jovičić | 18. July 2017 21:41
» DRINA, GROBNICA ISTINE I PRAVDE
Avdo Huseinović | 18. July 2017 03:15
» BOŠNJAČKO PITANJE (I DIO)
Džebrail Bajramović | 17. July 2017 03:57
» BOŠNJACI.NET - ČASNA MISIJA U VREMENU BEŠČAŠĆA
Dr. Safvet Halilović | 15. July 2017 18:44
» KOME TO PRIJETI MILORAD DODIK?
Nedžad Ahatović | 14. July 2017 13:43
» ALARMANTNO! DODIK SLAVIO STARI I NAJAVIO NOVI GENOCID NAD BOŠNJACIMA UZ DRINU!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. July 2017 17:54
» HOD SREBRENIČKIH ŽRTAVA GENOCIDA
Elmedina Muftić | 13. July 2017 17:53
» SRPSKI GENOCID I SREBRENIČKA POUKA – PORUKA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. July 2017 00:39
» POVRATAK NA MJESTO ZLOČINA
Mr. Milan Jovičić | 11. July 2017 20:19
» POČNI BROJATI OD JEDAN
Kanita Višnjić | 11. July 2017 02:28
» SRPSKA ZLOČINAČKA "ELITA"
Nedžad Ćeman | 07. July 2017 17:30
» GENOCID U SREBRENICI KAZUJE DA ZLO NEMA MJERU, DA JE NEZASITO
Dr. Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema | 07. July 2017 14:19
» MEDIJI U IZBORNOM NAD(S)METANJU
Mehmed Meša Delić | 06. July 2017 18:23
Ostali prilozi istog autora:
» ZALOG SVJETLOSTI
09. December 2016 17:38
» FENOMENOLOGIJA SLOBODE
29. July 2016 01:11
» DIJALOG TO JE ČOVJEK
01. April 2015 14:45
» ZEMLJA DOMOVINA
13. December 2013 15:21
» BOSNA BEZ NACIJE
31. March 2013 15:35