Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) istražio je ulogu premijera Crne Gore Mila Đukanovića u proteklim ratovima i njegovu odgovornost za počinjene ratne zločine u CG, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, posebno naglasak na ulogu u genocudu nad Bošnjacima, kao i zloupotrebu Bošnjaka i Hrvata posebno u izborne svrhe koji mu služe kao glasačka mašina. Ovo je samo jedan od arhiviranih tekstova koji ukazuje na ratnu ulogu crnogorskog premijera najbliskijeg suradnika balkanskog kasapina Slobodana Miloševića u vremenu kad su se "đeca igrala rata" i čija uloga je posebno važna u vremenu genocidne agresije na BiH zaključno sa genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. Svo vrijeme je bio član Vrhovnog savjeta vojske SRJ (SiCG) i bio je jedan od ključnih aktera kada su se donosila najvažnija politička pitanja i vojne agresije na države u regionu. Dakako uključujući i važnu ulogu Miloševićevog prijatelja i crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića, te predsjednika Skupštine CG Svetozara Marovića, kao i ministra pravosuđa aktuelnog predsjednika CG Filipa Vujanovića… Tekst objavljujemo iz razloga zato što posebno među Bošnjacima u dijaspori kao i u južnom Sandžaku ali i u samoj BiH djeluju razne crnogorske udbaške grupacije koje pokušavaju promijeniti ulogu Crne Gore i crnogorskog ratnog rukovodstva iz vremena 90-tih, time i karakter rata odnosno agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima. Bošnjaci moraju znati, ratni zločin ne zastarijeva, pomenuti ali i oni koji nisu kadtad će odgovarati za svoja nedjela. Zato, Bošnjaci, oprez!

Dvije ključne tačke u Ðukanovićevoj biografiji, a koje se mogu vezivati za njegovu komandnu odgovornost svakako su imenovanje na položaj crnogorskog premijera (1991) i prisustvo i aktivno učestvovanje na sjednicama VSO u periodu 1992–1995, kao premijera C. Gore. Te dvije činjenice imaju izuzetnu važnost zbog toga što se zahvaljujući njima dolazi i do pouzdanih dokaza o tome kako je i na koji način Đukanović zajedno sa Momirom Bulatovićem i/ili sa Miloševićem po komandnoj odgovornosti učestvovao u zločinima koji su počinjeni u BiH, Hrvatskoj, ali i samoj C. Gori.

VRHOVNI SAVJET ODBRANE SAVEZNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE: Vrhovni savjet odbrane (VSO) Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) formiran je 28. aprila/travnja 1992, tri nedjelje nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Od sredine juna/lipnja 1992. do sredine marta/ožujka 1999. godine zasjedao je ukupno 74 puta. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu održano je 57 sjednica. Slobodan Milošević je bio jedini član VSO koji je bio prisutan na sve 74 sjednice. Po naređenju učesnika, na 17 sastanaka nije bilo stenografskih zapisa, od kojih je devet održano 1995. godine, prije i poslije srebreničkog genocida. U prošlosti stalni članovi VSO su bili predsjednici republika, predsjednik SRJ/Srbije/C. Gore, ali po posebnoj odluci i ministar odbrane SRJ i komandant Vojske Jugoslavije (VJ), a po potrebi su pozivani ili su bili uključivani u rad i drugi državno-politički dužnosnici SRJ i republika, predsjednici republičkih vlada, kao i vojno-policijski rukovodioci, ne samo iz SRJ nego u vrijeme agresije na Republiku BiH i vojno-politički rukovodioci iz Republike Srpske (RS) Ratko Mladić i drugi i tzv. Republike Srpska Krajina (RSK) iz Knina.

ODGOVORNOST ĐUKANOVIĆA ZA ZLOČINE NA PODRČJU BIVŠE SFRJ: Odgovornost Mila Đukanovića za zločine na području bivše SFRJ možemo podijeliti na dva ključna segmenta:
1. Odgovornost za zločine počinjene u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu;
2. Odgovornost za zločine u Crnoj Gori.

Dvije ključne tačke u Ðukanovićevoj biografiji, a koje se mogu vezivati za njegovu komandnu odgovornost svakako su imenovanje na položaj crnogorskog premijera (1991) i prisustvo i aktivno učestvovanje na sjednicama VSO u periodu 1992–1995, kao premijera C. Gore. Te dvije činjenice imaju izuzetnu važnost zbog toga što se zahvaljujući njima dolazi i do pouzdanih dokaza o tome kako je i na koji način Đukanović zajedno sa Momirom Bulatovićem i/ili sa Miloševićem po komandnoj odgovornosti učestvovao u zločinima koji su počinjeni u BiH, Hrvatskoj, ali i samoj C. Gori. Neizbježna je Đukanovićeva odgovornost za zločine u C. Gori (nezakonita hapšenja, deportacije, prisilna premještanja uz ubistva i fizička maltretiranja Bošnjaka i drugih), ali i odgovornost za zločine u Hrvatskoj (Dubrovnik, granatiranja i zločini na teritoriji Hrvatske). O tome se dosta govorilo i pisalo proteklih godina, a posebno za zločinačko, nezakonito i nelegalno hapšenje i predaju stotine Bošnjaka Karadžićevim snagama, kojima se poslije hapšenja gubi svaki trag. S tim u vezi pred Sudom u Haagu, ali i u Hrvatskoj vođeni su postupci protiv pojedinaca iz državne zajednice Srbije i Crne Gore (SRJ) za odgovornost za zločine počinjene u Hrvatskoj (Dubrovnik). U toku je postupak u C. Gori protiv neposrednih izvršilaca za nezakonita hapšenja, deportacije, prisilno premještanje i ubistva Bošnjaka iz C. Gore bez utvrđivanja komandne odgovornosti Mila Đukanovića, Momira Bulatovića i drugih. Marta 2009. godine Momčilo Krajišnik je pred ICTY drugostepenom presudom upravo presuđen kao organizator i učesnik zločinačkog plana i to zbog deportacija, nezakonitog zatočenja, prisilnog premještanja i progona nesrpskog stanovništva iz BiH u cilju stvaranja etnički čistih prostora u BiH. Sud je pravosnažnom presudom konstatirao da Krajišnik lično nije naredio nijedno ubistvo ili zločin, ali je presuđen kao organizator i kao dio tima udruženog zločinačkog poduhvata Srba u BiH. Zasigurno je da u bliskoj budućnosti u Crnoj Gori, a nakon odlaska Đukanovića sa vlasti, postoji mogućnost da se za slične zločine nad Bošnjacima u C. Gori, počevši od 1992. godine, Đukanović, Bulatović i drugi sude zbog komandne odgovornosti i udruženog zločinačkog poduhvata. Za navedenu projekciju postoji i više nego dovoljno dokaza po međunarodnim standardima, a zbog situacije u regionu, posebno nakon raspisivanja potjernica od strane srbijanskog pravosudnog i političkog sistema protiv 19 visokih dužnosnika iz BiH, međunarodna zajednica razmišlja da u BiH ponovno vrati institut suđenja u odsustvu i univerzalni sistem nadležnosti koji koristi Srbija i da Đukanović, Bulatović i drugi kao i srbijanski političko-vojno-policijski establišment budu procesuirani u BiH ne samo za zločine u BiH nego i u C. Gori nad Bošnjacima.



ĐUKANOVIĆEVA I BULATOVIĆEVA ULOGA I ZNAČAJ U PLANIRANJU ZLOČINA KROZ UČEŠĆE U RADU VSO: Do sada je ostala skrivena i nerazjašnjena uloga Mila Đukanovića kao aktivnog učesnika VSO u periodu 1992–1995. godine. Ovo tijelo kao najviši organ komandovanja oružanim snagama SRJ (Srbije–C. Gore) i kao odlučujući vojno-politički organ po pitanjima rata i mira je nedavno presudom Haaškog tribunala protiv Nikole Šainovića, Nebojše Pavkovića, Dragoljuba Ojdanića i drugih za zločine na Kosovu označeno kao svojevrsna političko-vojna zločinačka organizacija na čijem je čelu bio Slobodan Milošević. Zadatak VSO u periodu 1992–1995 je bio upravljanje i koordinacija političko-vojnih akcija na području bivše SFRJ, posebno na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a nakon Daytonskog sporazuma upravljanje i koordinacija na Kosovu. Slobodan Milošević je sve vrijeme de facto bio na čelu ove zločinačke organizacije i bio apsolutni autoritet. Ostali članovi VSO su bili dio i de iure i de facto članovi zločinačke organizacije i učesnici zločinačkog poduhvata. Momir Bulatović je bio automatski član VSO po funkciji predsjednika C. Gore, a Milo Đukanović, kao premijer C. Gore, bio je aktivan učesnik i realizator svih odluka VSO 1992–1995. i dalje. Presudom protiv Šainovića i drugih utvrđeno je postojanje državnog zločinačkog poduhvata od strane Srbije na području Kosova, a kao vođa označen je Slobodan Milošević, kao predsjednik, ali i kao predsjednik VSO. U to vrijeme zvaničan član po funkcije VSO bio je Đukanović. U toku suđenja protiv Miloševića pred Tribunalom u Haagu, Srbija je tražila i dobila zaštitu od strane sudija ICTY za transkripte i zapisnike VSO iz perioda 1992–1995, ali i za hiljade drugih dokumenata iz tajnih arhiva koji govore o učešću u agresiji i genocidu SRJ odnosno Srbije kao pravnog nasljednika državne zajednice Srbije i C. Gore. Jedan dio transkripta stenograma i zapisnika VSO je sakriven i nikada nije došao pred Tribunal, a Tribunalu su predati zapisnici koji su zaštićeni od javnosti ili su dijelovi zapisnika zatamnjeni ili redigovani. Jedan od ključnih razloga zbog čega je Srbija (C. Gora) izbjegla neposrednu odgovornost za genocid u BiH pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) u Haagu jeste upravo skrivanje navedenih zapisnika i transkripta sa sjednica VSO. U slučaju da je MSP, koji je odlučivao po tužbi BiH protiv Srbije i C. Gore, imao dokaze o tome da je Srbija kontrolirala vlast u Republici Srpskoj ili njihovu vojsku, Sud ne bi oslobodio Srbiju optužbi za genocid u Srebrenici, pa i vjerojatno u cijeloj BiH. Činjenice ukazuju da transkripti i zapisnici sa sjednica VSO SRJ/Srbije – tijela koje je odlučivalo o ukupnim strateškim ciljevima nacije i o Vojsci Jugoslavije – sadrže upravo takve dokaze. Ti isti zapisnici uvršteni su u dokaze u slučaju Milošević na Tribunalu u Haagu na tajan i zaštićen način od javnosti. Sudije su u slučaju Miloševića imale ove dokaze na raspolaganju kada su donijele odluku da “su uvjereni, izvan svake razumne sumnje, da je optuženi bio učesnik u zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji je imao namjeru i cilj da uništi dio bosanskih muslimana kao grupu”, ne samo u Srebrenici nego i u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Bijeljini i Bosanskom Novom”. Odluka je donesena u junu 2004. godine nakon izvođenja dokaza Tužilaštva Tribunala i poznata je u javnosti kao „Međupresuda“ u slučaju Milošević. Postoje indicije da je upravo ova „Međupresuda“ i mogućnost skidanja zaštite sa zaštićenih zapisnika i transkripata sjednica VSO u stvari “usmrtila” Miloševića u Haagu. Srbija i C. Gora bi bile u nezavidnoj poziciji pred MSP u Tužbi BiH protiv SRJ (Srbija i C. Gora) da je Milošević ostao u životu i da je bio osuđen za genocid u BiH pred Haaškim tribunalom. Najosjetljiviji dijelovi su, dakle, bili nedostupni Međunarodnom sudu pravde i javnosti. Iz ovog razloga, BiH nije bila u stanju da, pred MSP, prezentira integralnu verziju zapisnika VSO koje je pribavio Haaški tribunal. Ipak, MSP je imao pravo da sam zatraži pristup dokumentima VSO. Zanimljivo, Sud je odbio da ova dokumenta zatraži od Srbije. Bosna i Hercegovina je zahtijevala od Suda da naredi Srbiji da omogući pristup needitovanoj verziji dokumenata, ali je zahtjev odbijen. Poznat je epilog na MSP, Srbija je izbjegla neposrednu odgovornost.



RATNA ULOGA ĐUKANOVIĆA I BULATOVIĆA: Zapisnici i stenogrami VSO i dalje postoje na Tribunalu i koristit će se zaštićeni dokazi na preostalim suđenjima kao što su suđenje Momčilu Perišiću, komandantu VJ, za zločine u BiH, Jovici Stanišiću, šefu Resora državne bezbjednosti Srbije (RDB), i drugim ali i Radovanu Karadžiću, jer je optužen za udruženi zločinački poduhvat na čelu i zajedno sa Miloševićem, Stanišićem, Vojislavom Šešeljom i drugim. U Tribunalu se vodi velika polemika da li VSO dokumente otvoriti za javnost, unatoč odlukama sudija Tribunala da se Srbiji i C. Gori te 2003. godine osigura zaštita za tajne arhive u slučaju protiv Miloševića. Uloga Miloševića i VSO je u stvari ključna za utvrđivanja zločina u BiH, ali i u Hrvatskoj i učešće pojedinaca i organa Srbije i C. Gore. Činjenica je da Hrvatska upravo vodi postupak pred MSP protiv Srbije za zločin genocida. Učešće Đukanovića kao aktivnog sudionika VSO 1992-95. je u stvari učestvovanje u radu zločinačke organizacije i to će biti neposredno utvrđeno u tekućim i budućim slučajevima pred Tribunalom. Zločini koji su počinjeni u BiH u periodu u kojem je Đukanović bio dio ozloglašenog VSO će biti razmatrani uskoro, ne samo pred Tribunalom. Optužnica protiv Perišića obuhvata upravo 1993, 1994. i 1995. godinu, vrijeme kada je Đukanović po raznim osnovama zajedno sa Bulatovićem bio vezan za VSO, a Perišić je optužen za niz zločina u BiH počevši od opsade Sarajeva i zločina u drugim opštinama BiH do zločina u Srebrenici 1995. godine. Ključni elementi protiv Perišića će biti zapisnici sa sjednica VSO na kojima je Perišić zajedno sa Miloševićem, ali i Đukanovićem i Bulatovićem, bio aktivni član i učesnik. Optužnice protiv Perišića, ali i Stanišića odlične su uvertire za dokaze protiv Đukanovića, aktivnog učesnika sjednica VSO, ali i drugih članova i učesnika ove zločinačke organizacije. Kao što je poznato, nakon završetka rada Tribunala materijali i arhive Tribunala će biti na dispoziciji državama u regionu, a posebno BiH. Posebno će biti važno utvrditi i paralelnu odgovornost Bulatovića, koji je takođe skoro sve vrijeme bio stalni član VSO i utvrditi koordinacije i odluke koje je sprovodio, ali i odluke u kojima je učestvovao ili donosio kao predstavnik C. Gore u VSO, jer je Đukanović kao premijer C. Gore u to vrijeme bio na čelu izvršnih organa C. Gore, posebno uključujući Ministarstvo unutrašnjih poslova C. Gore, koje je najodgovornije za zločine koji su nad Bošnjacima izvršeni na teritoriji C. Gore. U to vrijeme izvođene su i zajedničke akcije usmjerene prema teritoriji Republike Hrvatske. Novi dokaz u slučaju u vezi sa Đukanovićem je njegova odgovornost za događaje u cijeloj Republici Hrvatskoj, a na osnovu učešća u radu VSO 1992–1995. Optužnica protiv Perišića ali i neke ranije presude upravo dokazuju da su Đukanović, ali i Bulatović do posljednjeg momenta učestvovali u svim operacijama kada je Hrvatska u pitanju, posebno zločini u Hrvatskoj. S tim u vezi, krajem 2003. godine Đukanović je dobio poziv od strane tužilaštva Tribunala za svjedočenje u slučaju Slobodana Miloševića (optužnica ga je teretila za zločine na Kosovu, Hrvatskoj i BiH), ali je odbio svjedočenje i tada izjavio: „Ja sam svoje bitke sa Miloševićem završio, na moju sreću uspješno, i on sada ima mogućnost da u Haaškom tribunalu dokaže to što misli da treba da dokaže, ali bez mog učešća – naglasio je tada Ðukanović u intervjuu televiziji „Pink“. Nekoliko dana kasnije njegov glavni politički savjetnik Milan Roćen i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović izjavili su da bi se Ðukanović svakako odazvao zvaničnom pozivu suda, ali ne i tužilaštva Tribunala. Đukanović se trebao pojaviti kao svjedok Tribunala, ali i ne i tužilaštva, jer tužilaštvo nije htjelo “na silu” dovoditi Đukanovića i rizikovati da on, shodno pravnoj terminologiji, postane “neprijateljski svjedok” za Haaško tužilaštvo i svjedoči u korist Miloševića. Smrt Miloševića je spriječila dolazak Đukanovića u Haag kao svjedoka Tribunala, tj. sudskog vijeća u slučaju Milošević, a tužilaštvo je bilo pripremilo setove pitanja, posebno o vremenu kada je Đukanović prisustvovao sjednicama VSO-a. Vjeruje se da bi dolazak u Haag, u to vrijeme, otvorio i odgovornost Đukanovića za zločine u BiH, ali i u Republici Hrvatskoj, pa čak i na Kosovu.



ODNOS ĐUKANOVIĆA SPRAM ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA U C. GORI: Kolika je Đukanovićeva zabrinutost zbog Haaškog tribunala i krivičnog progona, potvrđuju i njegove izjave iz 2008. godine vezane za zločine počinjene nad Bošnjacima u C. Gori. “Duboko sam uvjeren da sva lica navedena u zahtjevu za provođenje istrage (neposredni izvršioci i niže rangirani dužnosnici), pa i ona koja su učestvovala u ovoj akciji, nijesu ništa učinila sa predumišljajem i da uopšte nijesu znali, niti su mogli znati da će se deportovanima, pogotovo muslimanske nacionalnosti, jer koliko znam, većinom su stradali, desiti ono što im se nažalost desilo, nakon što su isporučeni BiH i Republici Srpskoj. U ovo sam apsolutno uvjeren. Ovo pitanje nije otvarano ni nakon što je državni tužilac Crne Gore Vlado Šušović posjetio Haag i od tužiteljice Louise Arbour zatražio informaciju da li ovaj događaj može biti predmet interesovanja Tribunala. Tada nam je odgovoreno iz tužilaštva Haškog tribunala da nije zainteresovano za ovaj događaj” – kazao je Đukanović. To uopšte nije tačno, jer se u to vrijeme tužilaštvo koje je vodila Arbour (1996–1998) najintenzivnije bavilo odgovornošću političkih rukovodstava svih republika bivše SFRJ i skoro su svi vodeći lideri, prije ili kasnije, iz tog perioda postali ili optuženici, operativni insajderi ili svjedoci Haaškog tužilaštva. Upravo je 2003. godine zbog odbijanja svjedočenja u slučaju Milošević, Đukanović došao u situaciju da poziciju svjedoka zamijeni pozicijom osumnjičenika ili čak optuženika pred Tribunalom. Najinteresantnije je to što je Đukanović bio obećao nekim osobama iz Haaškog tužilaštva svjedočenje u slučaju Milošević. Naprasna odluka Vijeća sigurnosti UN-a da se istrage tužilaštva Tribunala završe 2004. godine spriječile su Haaško tužilaštvo da podiže optužnice i nastavi dalje aktivnosti u pogledu odgovornosti Đukanovića. Ratni zločin ne zastarijeva i kad-tad će biti moguće izvršiti pokretanje postupka protiv najodgovornijih, a trenutna pravosudna farsa sa suđenjima u Crnoj Gori i akcijama na obeštećenju žrtava i porodica će morati dobiti svoj epilog na način da će se morati utvrditi odgovornost Đukanovića, ali i Bulatovića i drugih za zločine nad Bošnjacima. Posebno imajući u vidu da je Đukanović bio premijer i da je bio odgovoran za rad MUP-a C. Gore, a komandna odgovornost ne podrazumijeva samo odgovornost u planiranju, organizovanju ili sprečavanju zločina nego i u nekažnjavanju i zataškavanju, odnosno nepreduzimanju mjera, što je bio jasan slučaj sa Đukanovićem u počinjenom zločinu nad Bošnjacima. Od 1991. do potpisivanja Daytonskog sporazuma u C. Gori niko nije odgovarao za zločine počinjene i u BiH, iako postoje obimni dokazi i svjedočanstva koja su se nalazila i nalaze u Vladi Crne Gore. Tako je jedinica vojnih rezervista na sjeveru Crne Gore likvidirala porodice 23 ubijenih kosovskih izbjeglica koje su tokom NATO-intervencije 1999. godine pokušavale da se domognu bezbjedne teritorije bježeći od srpske paravojske i NATO-bombi na Kosovu.



ĐUKANOVIĆ I BULATOVIĆ I ZLOČINI U HRVATSKOJ: Iz tog perioda poznata je sljedeća izjava Đukanovića za državni ratnohuškački dnevni list Pobjeda 22. oktobra 1991. godine, gdje je izjavio da je “pohod na Dubrovnik svrsishodan te da je svako suprotno stanovište izdajničko”. Ðukanović je kazao da se “ne može mahati grančicama mira dotle dok se srpski narod u Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato što su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom” – poručio je Ðukanović. Učešće Đukanovića i Bulatovića u saveznim i republičkim organima SRJ se direktno vezuje za zločine. Pomoć u mobilizaciji jedinica tzv. paravojnih jedinica, operativne i logističke podrške Miloševiću i stavljanje svih resursa C. Gore na dispoziciju Miloševiću, koji je potom optužen za zločine na Kosovu, u Hrvatskoj i BiH, u neposrednoj je relaciji sa Đukanovićem, Bulatovićem i drugim. Milo Đukanović kao premijer ima apsolutnu odgovornost za sve akcije prema Republici Hrvatskoj, a posebno kao učesnik sjednica VSO, o čemu smo pisali u gornjem dijelu analize.



ĐUKANOVIĆ I BULATOVIĆ I ZLOČINI U BiH: U gornjem dijelu analize su naznačeni svi aspekti odgovornosti Đukanovića, ali i Bulatovića. Đukanović i Bulatović su neposredno vezani za optužnicu protiv Perišića, Stanišića ali i za optužnicu protiv Karadžića, jer će dokazi o umiješanosti Srbije i C. Gore utvrditi definitivno u ovim procesima. Milo Đukanović kao učesnik sjednica VSO 1992–1995, a Momir Bulatović kao član VSO-a učestvovali su u odlukama u vezi i sa Srebrenicom. Srebrenica je finale genocida koji se desio jula/srpnja 1995. godine. Pravosudni i istraživački organi će uskoro morati sve ove činjenice u vezi sa Đukanovićem, ali i sa Bulatovićem pravno zaokružiti. Analiza pokazuje da je pravda spora, ali i dostižna. Procesi pred Haaškim tribunalom, ali i upornost državne strukture BiH i Hrvatske će biti ključna u dokazivanju i utvrđivanju odgovornosti crnogorskih velikaša na čelu sa Milom Đukanovićem i Momirom Bulatovićem. Žrtve su pokazale da se upornost isplati. Na redu su međunarodni zvaničnici i države u okruženju. Crna Gora mora snositi posljedice tužbe protiv Srbije i presude, jer je faktički učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Međunarodni institut IFIMES će nastaviti sa istraživanjem odgovornosti Mila Đukanovića, Momira Bulatovića i drugih za ratne zločine počinjene u periodu 1991–1995. godine i o tome redovno informirati javnost. To je bitno zbog istine i pravde, bez koje nema pomirenja na prostorima Balkana. Zabrinjavajuća je činjenica da EU, čiji su jedan od temelja ljudska prava, u Milu Đukanoviću vidi svog partnera, čak i favorita.