Ermin ČINDRAK: Genocid se može realizirati za veoma kratko vrijeme, čak u jednom danu, ali priprema te realizacije, čije forme mogu biti latentne, traje znatno duže. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nalaze se puna dva stoljeća u kontinuitetu namjere da budu istrijebljeni. Takvu namjeru, potpunog ili djelimičnog uništenja Bošnjaka, sagledavam u brojnim naučnim i književnim djelima uglednih srpsko-crnogorskih i hrvatskih intelektualaca pomoću kojih se realiziraju psiho-socijalni procesi dehumanizacije Bošnjaka, kako bi kasapini i mesari genocidnih djela na terenu realizirali takvu namjeru, čineći to na najzvjerskije načine bez ikavih emocija. Pisana djela srpsko-crnogorskih intelektualaca, predstavnika njihove nacionalne kulture, podsjećaju nas i upozoravaju na to kako se kultura naroda stavljala u funkciju mentalne pripreme napadača da može sa stanovišta moralne distance biološki istrebljavati Bošnjake. I dan-danas se vrše mentalne pripreme naroda kako bi ponovo mogli, kada to ocijeni pogodnim trenutkom, neki novi Slobodan Milošević, neki novi Karadzić, da s umišljajem, bez osjećanja krivice, njihovi podanici nastave s biološkim istrebljivanjem Bošnjaka.

Put Srebrenice i ove godine,
uoči obilježavanja 20. godišnjice od genocida,
krenut će veliki broj ljudi. Pouke koje treba
izvući nakon genocida u Srebrenici su: odgovornost
prema nama samima, našoj Historiji, politici, odgovornost
prema znanju i vjeri.

Srebrenica, dokaz monstruoznog zločina u vremenu kada se mislilo da smo na vrhuncu civilizacijske slobode i pravde. Na vrhuncu tehnološkog razvoja, kada su mnogi pravednici putem satelita gledali kako nestaje jedan narod.
Genocid u Srebrenici predstavlja najstrašniji jedinstveni događaj na tlu Evrope od kraja Drugog svjetskog rata. To nije samo lokalno ili regionalno pitanje, nego međunarodno. Svi moramo iz ovoga izvući pouke tako da se to nigdje i nikada genocid više ne ponovi. Najgore je da se ne zaboravi, ali teško. Izgleda da mnogi zaboravljaju. Možda samo porodice koje su izgubile neće zaboraviti. Ovi drugi zaboravljaju, posebno naši političari. Dođu tu da se slikaju, da polože cvijeće i poslije par sati– Srebrenica je pusta i ostavljena zaboravu.
To zlo, oličeno u genocidu u Srebrenici i drugim krajevima ove zemlje, još nije prevladano. Podvukao se i našlo svoje stanište u mnogim dušama i željama mnogih, koji bolest svoju taje. Na nama nije da rađamo očaj i otvaramo bezdan u našim dušama. Potrebna nam je snaga, potrebna nam je vjera u pravednost jedinog Boga i Njegovu milost da će nas osloboditi tiranije i zla. No, i znanje kako da nam se isto više nikada ne ponovi.
Međunarodna zajednica bi trebala raditi odgovorno, kako se ne bi više desila Srebrenica, nikome i nikada. Ali vidimo da to i nije tako, jer svakodnevno vidimo suze i bol diljem svijeta. Gledamo uživo genocid u Gazi, zatim sukobe na Zapadnoj Obali, Siriji, Iraku. Očigledno je da međunarodna zajednica nije naučila lekciju iz genocida u Srebrenici. Ali svake godine ih opominje isti Dan kada cijeli svijet, a posebno Evropa, od srama pokriva svoje lice, jer na njihovu žalost ostali su Božijom voljom živi, da svjedoče o srpskom pokolju nad muslimanima Srebrenice. Dan kada mi Bošnjaci, krišom gledamo suze uplakanih majki, Dan kada bi trebali reći ”nikad više”.
Genocid se može realizirati za veoma kratko vrijeme, čak u jednom danu, ali priprema te realizacije, čije forme mogu biti latentne, traje znatno duže. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nalaze se puna dva stoljeća u kontinuitetu namjere da budu istrijebljeni. Takvu namjeru, potpunog ili djelimičnog uništenja Bošnjaka, sagledavam u brojnim naučnim i književnim djelima uglednih srpsko-crnogorskih i hrvatskih intelektualaca pomoću kojih se realiziraju psiho-socijalni procesi dehumanizacije Bošnjaka, kako bi kasapini i mesari genocidnih djela na terenu realizirali takvu namjeru, čineći to na najzvjerskije načine bez ikavih emocija. Pisana djela srpsko-crnogorskih intelektualaca, predstavnika njihove nacionalne kulture, podsjećaju nas i upozoravaju na to kako se kultura naroda stavljala u funkciju mentalne pripreme napadača da može sa stanovišta moralne distance biološki istrebljavati Bošnjake. I dan-danas se vrše mentalne pripreme naroda kako bi ponovo mogli, kada to ocijeni pogodnim trenutkom, neki novi Slobodan Milošević, neki novi Karadzić, da s umišljajem, bez osjećanja krivice, njihovi podanici nastave s biološkim istrebljivanjem Bošnjaka.
Kako razumjeti da se danas u Srbiji putem budžeta Ministarstva za rad i socijalnu politiku, izdvaja nekoliko miliona dinara za Ravnogorski četnički pokret, najveći teroristički pokret u Evropi? Kako razumjeti da mi imamo još Srebrenica a ne znamo za njih?
Prema izvještaju četničkog komandanta Pavla Đurišića generalu Dragoslavu Draži Mihajloviću, u drugoj polovini februara 1943. godine u Limskoj dolini četnički odredi Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršili su genocid nad 9.200 Bošnjaka. U izvještaju se navodi da su 1.200 ubijenih bili vojno sposobni, a 8.000 su bile žene, djeca i starci.
Kako je moguće da većina Bošnjaka ne zna za genocid u kome je ubijen približno isti broj naših sunarodnika kao u Srebrenici? Pa nije ni čudo da nam se desi Srebrenica. Takve greške praviti ne smijemo.
Allah, dž.š., u Kur'anu je objavio: ''Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili. To je objašnjenje svim ljudima i putokaz i pouka onima koji se Allaha boje.'' (Ali Imran, 137-138). Ovaj kur'anski ajet, kao i mnogi drugi, na neposredan način govori o povijesti ljudskog roda upozoravajući da se u njoj za nas kriju neprocjenjive mudrosti i pouke. Možda zvuči čudno, ali je istina, da jedna trećina Kur'ana na direktan ili indirektan način govori o povijesti. I kao da iz tih ajeta čitamo jedinstvenu poruku koja glasi da bez povijesti i prošlosti nema ni budućnost.



Ko nema povijesti, nema ni budućnosti.
Ovim smo dokazali naočigled cijelog svijeta, a na našu sramotu, da je zaborav postao dio naše društvene zbilje. Pokazali smo da smo mi narod koji vrlo lahko zaboravlja i koji se čak odriče svoje povijesti, ne shvatajući da se odricanjem i zaboravljanjem svoje povijesti, zapravo odričemo samosvijesti koja je odlika čovjeka kao razumnog bića.
A šta je glavni uzrok zaborava, bježanja i odricanja od vlastite povijesti i identiteta, a samim tim i totalnog pada i sveopće zaostalosti? Proučavajući povijest i komparirajući je recimo sa trenutnom zaostalosti muslimanskih naroda, pa i Bošnjaka, na znanstvenom, ekonomskom, političkom i kulturnom polju, lahko ćemo uočiti da je uzrok zaostalosti i na kraju propasti isti, a to je okretanje leđa znanju a onda i Allahovoj uputi i slijeđenju strasti.
Nema sumnje da mi Bošnjacima danas, vlastitom zaslugom, prolazimo kroz krize izbog nas samih.Da moramo sebi priznati da nas nije pobijedio naš neprijatelj, kako smo sami sebe porazili i bacili na koljena.
Nedavni fačistički režimi država koje su za kratko vrijeme postale svjetski nosioci zrele demokratije, poput Njemačke, Italije i Japana, su iz školskih programa i udžbenika protjerali ekstremne nacionalističke ili fašističke ideje, pa grafiti na zgradama tih zemalja, poput naših, „Nož, žica, Srebrenica”, ili: „Ubij, zakolji, da ne postoji”, ili: „Ubit ćemo, zaklat ćemo ko sa nama neće”, “Oj Pazaru drugi Vukovaru, oj Sjenice druga Srebrenice” i sl. ne mogu se naći.
Zbog toga bi mlade ljude stalno trebalo podsjećati na taj zločin i mora se učiniti sve da se ovakav zločin nikada više ne počini. Mezarje u Potočarima bi trebao biti poziv da budemo jedni drugima u blizini.
Neka nam bude uvijek na umu riječi Dženana, dječaka iz Srebrenice, prisjećajući se posljednjeg trenutka provedenog sa bratom Suljom, Dženan kaže da ga je poljubio i rekao: „Ti idi prema Tuzli, a ja ne znam da li ću doći. Neki osjećaj mi govori da neću doći.“