Rahmetli Elmaza Gutić i porodična kuća sagrađena daleke 1935.

Bilo je to davno; prije trideset i više godina. Moji roditelji su živjeli u selu Jara, nadomak Plava, u našoj porodičnoj kući u kojoj smo svi rođeni, prohodali, živjeli… Bješe zima, hladna kao grom, a snijeg napadao metar i više. Ko zna koliko više… sniježne nanose ko je smio mjeriti. Otac bješe otišao na neku svadbu u Peć, a ja ostao kod kuće sa majkom. Iače sam više vremena bio kod braće i sestre, jer mi je sa sela bilo daleko da idem u školu. Ali pored svih tih obaveza koristio svaki pogodan trenutak da budem sa majkom!

Negdje pred akšam presta snijeg da pada i ja pitah majku, mogu li otići kod Azemovih da gledam košarku? Kod njih je bila najbolja slika na televizoru a tu noć igrali su Bosna i Partizan. Za nas djecu nije bilo većeg doživljaja nego gledat Mirzu Delibašića!

Kaže meni majka: - Đećeš sine po ovome kijametu, vidiš ne mogu se vrata otvoriti?!
Ma ne brini majko, rokoh joj, brzu ću se ja vratiti, čim se košarka završi eto mene kući!
-Dobro sine, - sa nekom gorčinom, tihim glasom reče mi majka. - Ali sine čim se završi taj ‘vrag’ dođi kući, nemoj da čamaš, ja ću da predem i čekaću da dođeš!
Zagrlih ja majku i istrčah iz kuće.

Prije mene prođoše posjedničari, pa bješe dobra prtina. Putača zaleđena ko bob staza, više sam se klizao na leđa nego što sam hodao. A kad sam jednom tresnuo o ledini čini mi se da me i danas od toga boli zatiok!
Azemova kuća je bila jedan kilomatar od nas i morala se proći jedna velika prljaga!

A kakva prljaga? Ma kanjon Morače je El Clasico za nju! E tu i vrag da se satre nebi od njega ni kosta ostalo.

Brzo ja stigoh kod Azemovih a tamo još dvadestoro djece: Gutići, Lukovići, Srdanovići... Azem nije nešto posebno volio košarku, bolje reći to je za njega bilo ko da ga neko mlati čekićem po glavi, pa i on ode negdje na posjednik. E tad mi dobismo još više slobode; utakmica poče a mi posjedasmo ko štenad oko televizora.

Selima naložila šporet, ploče se užagrile, čitavi zid se zacrvenio. Takva je vrućina bila da nas taj toplotni udar ošinuo po licu pa smo izgledali k’o Indijanci kad krenu u lov.

Usred tog ‘sudara’ unutrašnje toplote i spoljašnje hladnoće voda je prosto točila niz zidove i napajala kalape oko nas, pa bi katkad došla i do krpare na kojoj smo sjedili. Malo, malo pa bi se neko od nas djece podigao da vidi da se nije upišao, jer dok smo gledali KK “Bosnu” i to bi nam se moglo dogoditi!

Selima je bila dobra za nas, nije njoj smetalo ni pedesetoro djece da dođu, samo nije voljela da vratarimo tamo-ovamo nego da sjedimo i gledamo televizor.

Ona bi legla na postećiju pored športa i drijemkala, a kad Mirza pogodio koš iz daljine mi bi skočili i viknuli: To! Njoj bi se učinilo da Azem vikne: Ženo!, pa se uzdigne i upitala bu koji je vakat, jel’ sabah? Treba krave da se pomuzu!

A kad vidje da se mi djeca kikoćemo, opet se spusti da kunja na postećiju!

Te noći “Sarajevski student” svaljaše “Parni valjak” i ispratiše kući sa nekih desetak koševa razlike. A mi srećni! To je bilo za titulu prvaka Jugoslavije!

Pošto nam se još nije išlo kući neko se sjeti pa reče: hajde da igramo koza!
Skinusmo svoje vunene kvasne čarape, nađosmo jedan kliker i počesmo igrati. Dogovorismo se da oni što pobijede skinu sulendare pa čađom izmažu one što izgube, da budu crni k’o oni Partizanovci!

Igrali smo mi tako, gurali se, zavirivali u čarape, svađali se ali niko da se sjeti da pogleda kroz prozor, da li još pada snijeg?

U jedno vrijeme čusmo da neko gura vrata, pomosli smo možda neki gladan pas. Kad na vrata gruhnu Azem, koji se vratio sa posijela. On drmnu vrata, ostade mu kvaku u ruci, istresajući snijeg viknu: Ovoga kijameta, jedva dođoh od Ibrove kuće! Vi djeco, nastavi on, polijegajte tu na krparu pa ujutru idite kući, nemate kud po ovome kijametu!

Tek se ja tad sjetih da sam obećao majci da ću se poslije utakmice vratiti kući, pa rekoh: Ja moram kući!

Džabe mi, Azem zatvori vrata, ja sam počeo da lupam i morade me pustiti da idem. Nije mi dao da krenem sam nego reče i on će sa još dvoje veće djece da me isprate. Grežu oni kroz snijeg, jedva hodaju a ja idem za njima.

Nismo prošli ni dvjesta metara, primjetismo da je neko u snijeg ispred nas. Pomislili smo da se možda Ramadan napio pa ne zna više gdje će!
Približismo se i ja rekoh, nije to Ramadan, to je moja majka!

Čim je počeo snijeg da pada ona je krenula da me sretne. Mislila je da ću ja tada krenuti i kako se približavala Azemovoj kući snijeg je bio sve veći i došao joj je do grla. Nije mogla više ni naprijed ni nazad. Tu je stala i čekala da se ja pojavim! Da ja ne krenuh nazad kući, sirota i brižna moja majka bi se te noći tu smrzla u snijegu.

Kad me vidjela, izvadi iz snijega promrzle ruke, zagrli me i reče: - Pa đe si sine do sad? Prepadoh se da te kurijaci ne pojedu!

A da majko mogli su i tebe pojesti, što si krećala po ovom kijametu, ja bih došao!
-Nemogah da čekam više i krenuh, neće meni ni vrag biti! – reče ona.
Uzesmo mi majku pod ruke pa u zlo vrijeme stigosmo kući.
Azem i dvoje djece se vratiše, ja ostadoh kod majke.

Danas, poslije toliko godina sjetim se toga događaja, sjetim se stare majke koja se toliko žrtvovala za nas! Sjetim se naše stare kuće. Sjetim se uske putače i prljage.

Prođe i po nekoliko godina ja snijeg ne vidim, ali svake godine on toliko napada u mome srcu u mojoj duši, da ja ne mogu korak da napravim da se ne sjetim te zime i moje majke.

Nema više majke! Nema više takve zime. Nema više posjedaka! Nema više uske putače preko prljage.

Samo je tu naša stara kuća koju mi samo ponekad posjetimo, baš k’o ono kad mačka zaluta i uđe ispod strehe da malo dremne na tavanu!
Ostala je samo prljaga, ona je izgleda vječna! Ali tu se nema ko više ni satrijeti. Tu više niko i ne prolazi !!!

El Fatiha!