Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

ESEJ O JEZIKU BOSANSKOME
Autor: Prof. Habib Mandžić
Objavljeno: 25. August 2015. 18:08:03
Habib MANDŽIĆ: Prvo treba istaći da se naziv bosanski oduvijek koristio i uzimao kao svoj i kao znana i prepoznatljiva lingvistička odrednica pod imenom bosanski jezik na cijelome području današnje Bosne i Hercegovine i, šire, na prostorima koji se danas nalaze u Sandžaku te dijelovima Crne Gore i Dalmacije. On se, naime, koristio i navodio i kod nasih učenjaka, a i kod stranih, kao bosanski, sasvim ravnopravno i normalno, kao što su to i češki, ruski, poljski, hrvatski i srpski, naprimjer. Ovdje treba istaći da su nasi pisci u dugom luku godina pisali i na orijentalnim jezicima: na turskom, arapskom, perzijskom, jer su to bili jezici razvijene pismenosti i svjetske političke i kulturne komunikacije.
Prije svakog govora o nekom jeziku i njegovoj uzročnoposljedičnoj vezi s narodom (ovdje je riječ o jeziku bosanskom i Bošnjacima, odnosno Bosni i Hercegovini) treba reći da temeljnu odrednicu jednog naroda, dakle ono što ga određuje i po čemu se isti raspo948znaje i odlikuje, i čime se dotični narod dići, jeste svakako njegov jezik. Zaista, a kako bi bez jezika, smijemo li i pomisliti? Bez njega, doista, ne bi bilo ni pisane književnosti, ni usmene tradicije, ni kulture, ni zapisa o prošlosti, a time niti naroda. Trajanje i biće jednog naroda određuje svakako i njegova briga za jezik. Otuda se kod svakog iole odraslog i zdravog naroda i društva, jezik odrzavao, njegovao, pazio, normirao i čuvao.

Takav je slučaj bio i ostao kod našeg naroda, u našoj lijepoj i ponosnoj domovini Bosni i Hercegovini. Nas maternji jezik, bosanski, tako se održao kroz najrazličitije tjesnace vremena sve do današnjih dana u kojima smo mi, evo, njegovi neposredni govornici. Bilo je mnogo pokušaja da zatru i izbrišu ime jezika kojim govorimo. Od prvih desetljecća 20.stoljeća pa sve doskora trajao je mučni i otvoreni pokušaj - zločin da se jezik bosanski zauvijek izbriše i tako zauvijek nestane. Bogu hvala, naum dušmanski nije se ostvario! Svi su oni zaboravili da nije lahko ugušiti jedan narod, ni izbrisati ga iz povijesti, i da to ne mogu smrtni, nistavni ljudi ma kome i kolikoj grupaciji pripadali, nego to jedino, ako hoće, može Svevišnji. Ostao je tako, Bogu hvala, i nas dragi i mili bosanski.

Vratimo se, međutim, počecima i izvorima, i prvim spominjanjima imena bosanski jezik. Hiljadugodišnje poimanje, rast, trpljenje i nedanje zemlje Bosne i Sandžaka i njihovih ljudi Bošnjaka, starih dobrih Bošnjana, Bogumila, muslimana –Bošnjaka, katolika-Bošnjaka, pravoslavaca-Bošnjaka (doskoro naime, svi su se nazivali Bošnjacima, bez obzira na konfesionalnu odrednicu, i svi su imali jedan jezik, bosanski, i njim se dičili) nije od jučer.

I kako zemlja Bosna nije od jučer, kako je neki žele predstaviti, tako i naš bosanski jezik, također, nije od jučer, niti od prekjučer, nego je od birvaktile, odvajkada, star koliko i njen hiljadugodišnji narod.

U ovome kratkom letu kroz historiju, vrijeme i činjenice, spomenut ćemo samo one osnovne, kao i pojedine podatke iz povijesti pohranjene u mnoštvu dokumenata o rastu i spominjanju bosanskog jezika u slavenskoj, indoevropskoj i svjetskoj porodici. Prvo treba istaći da se naziv bosanski oduvijek koristio i uzimao kao svoj i kao znana i prepoznatljiva lingvistička odrednica pod imenom bosanski jezik na cijelome području današnje Bosne i Hercegovine i, šire, na prostorima koji se danas nalaze u Sandžaku te dijelovima Crne Gore i Dalmacije. On se, naime, koristio i navodio i kod nasih učenjaka, a i kod stranih, kao bosanski, sasvim ravnopravno i normalno, kao što su to i češki, ruski, poljski, hrvatski i srpski, naprimjer. Ovdje treba istaći da su nasi pisci u dugom luku godina pisali i na orijentalnim jezicima: na turskom, arapskom, perzijskom, jer su to bili jezici razvijene pismenosti i svjetske političke i kulturne komunikacije. Uz to se razvio i jedan način pisanja na maternjem jeziku: arebicom, tj. arapskim pismom, koje je bilo prilagodjeno bosanskom fonetskom sistemu, odnosno bosanskom govoru i jeziku. Valja znati da su svi oni, bez obzira da li pisali na nekom od orijentalnih jezika ili, pak, pisali arebicom na maternjem jeziku (alhamijado knjizevnost) – od Bašeskije, Uskufije, Nihadije, Mejlija, Bajezidagića, Firakija pa do Sadikovića i drugih pisaca na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće – svi su oni svoj maternji jezik imenovali i prepoznavali jedino kao bosanski.

Jedno od prvih spominjanja imena bosanski jezik u pisanim dokumentima vezano je sa spisom Skazanije izjavljeno o pismenah pisca Konstantina Filozofa, s kraja 10.stoljeća. Ovaj pisac tu naime uz češki, bugarski, slovenski, srpski i hrvatski, spominje i bosanski jezik.

Listajući notarske knjige, a vezano za datum 3.juli 1436.godine, stoji zapisano da je mletački knez u Kotoru kupio petnaestogodisnju djevojku “ bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”. Tako se eto, i tu spominje odrednica – bosanski. Naime biskup u Peri, krajem 16.stoljeća, također piše bosanskim jezikom. Njegova prepiska s jednim fratrom odvija se na bosanskome. Naši franjevci u Bosni također su pisali na bosanskom, te su tako i svoj jezik nazivali. Ovdje mislim prije svega na Matiju Divkovića, Stjepana Margitića, Ivana Franju Jukića, Grgu Martića i druge pisce od 17.stoljeća pa naovamo. Čuveni osmanski putopisac Evlija Čelebija, koji je polovinom 17. stoljeća hodoljubio po zemlji Bosni, ostavio je svoj poznati Putopis. Iznoseći mnoštvo lijepih utisaka o gradovima i kasabama Bosne, te dobrotu i čistotu Bošnjaka koje je sretao, hvaleći posebno njihove pjesme i običaje, odnosno njihovu privrzenost prema svome jeziku bosanskome. Čelebija spominje i “Bosansko-turski rječnik” (Potur sahidija, ili Makbuli arif), prvi leksikografski rad takve vrste na nasim prostorima, autora Muhameda Uskufija Hevaije (pseudonim Hevaija –zračni), koji je inače živio u Dobrnji kod Tuzle.

Jedan od prvih gramatičara s ovih prostora Bartol Kasic, s otoka Paga (Pag 1575 – Rim 1650.), iako čakavac, odlučuje se za stokavski bosanski tip; za bosanski jezik zalagao se i, ne braneći istovremeno da drugi pišu i govore i drugim dijalekatskim idiomima, onako kako se u jeziku sami osjećaju. Đore Palmotić, poznati dubrovački dramatičar iz 17. stoljeća, također istile govor “susjednih Bošnjaka”. Andrija Kačić Miošić, početkom 18. stoljeća, autor Ugodnog razgovora naroda slovenskog također je zanesen ljepotom bosanskoga jezika. A Matija Antun Reljković u svojim spisima, uz češki, poljski, hrvatski i srpski, spominje, sasvim normalno, i bosanski jezik. Znani Alberto Fortis, Talijan, zapisivač i prevodilac naše balade Hasanaginica na talijanski jezik, jezik Hasanaginice ističe posebnim i naziva ga morlačkim, ilirskim i bosanskim.

U Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije stoji zapisano da je Mula Hasan Nikšićanin (1780) govorio pola turski, pola bosanski. Također, i ugledni hercegovački učenjaci, svih vjerskih pripadnosti, kao naprimjer, Ivan Grličić, Matija Katančić, Omer Humo, mnogi biskupi i drugi pismeni ljudi svoga vremena – svoj su jezik nazivali bosanskim i za njega se zlagali. I hercegovački ustanik i vođa Pero Tunguz znao je reći: Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim.



Krajem 19. stoljeća pokrenut je list Bošnjak (vlasnik i pokretač Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak), koji je izlazio na bosanskom i težio ka afiermaciji Bosne, njena jezika i bošnjačkog naroda ma kojoj vjeri on pripadao. I drugi listovi pokrenuti krajem 19.stoljeća imali su istu zadaću: njega jezičkog osjećanja i njega naše kulturne baštine. Mnogi naši iseljenici u danšnjoj Turskoj, Siriji, Iranu, protjerani padom i odlaskom Osmanske carevine s naših prostora, od 1878.godine i kasnije, ponijeli su i svoj maternji, bosanski jezik, te ga i tamo njegovali, čuvali, te i danas ističu da je njihov maternji jezik bosanski. Spomenut ću ovdje i Niksicanina Saliha Gasevica, autora Mevluda (“Časni mevlud na bosanskome jeziku”), što je zapravo bosanski prepjev Mevluda Sulejmana Čelebije. U Gaševićevim uvodnim napomenama stoji:

“Moliše me kolašinski prviši,
Mevlud nami daj bosanski napisi.”


Suvišno je sigurno i napominjati da su u Bosni, svi od ugleda i pera, svoj jezik nazivali bosanskim. Najpoznatiji bošnjački pisci od najstarijih vremena do danas: Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, sve do Alije Isakovića, Irfana Horozovića, Nedžada Ibrišimovića, Isnama Taljića, Dževada Karahasana, svi ugledni kulturni djelatnici tokom 20.stoljeća, dakako, prednjačili su u njegovanju svoga maternjega bosanskog jezika oblikujući svoja književna djela. Priseban, prirodan, odgovoran odnos prema jeziku bio je svojevrsna i vjerska, i moralna, i nacionalna, i politička, i sasvim lična ljudska obaveza.

Zbog vremenskog tjesnaca učinjena je sigurno nepravda što mnogi drugi, znani i neznani poslenici kulture i jezika, u ovome skromnom preletu nisu spomenuti. Spomenut ću samo još da je autor Gramatike bosanskog jezika za srednje škole Frano Vuletić i da je ista vazila za sve konfesije u Bosni i Hercegovini. Bila je u upotrebi sve do 1911. godine, dozivivši više izdanja. Istina, administrativnim nalogom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini od 2. oktobra 1907. godine izbrisan je naziv za jezik bosanski, te je ta ista gramatika od tada nazivana “Gramatika srpsko-hrvatskog jezika”. Austrougarska uprava nametnula je odrednicu “srpsko-hrvatski”. Od tada pa sve doskoro, što je u normalnim i ikoliko slobodarskim okolnostima gotovo za nepovjerovati, nas vjekovni bosanski jezik prekrivali su skoro jedno stoljeće, tako i brisali ga, brisali, brisali, s namjerom da tako izbrišu i sve one koji tim jezikom govore. Bjesomučna hegemonističko-nacionalistička agresija 1992.godine na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad bosnjačkim narodom sve su to najizravnije i potvrdili.

Ali, to je, vratimo se na početak, nemoguće učiniti običnim smrtnicima, to dragi Bog nije htio; sačuvao je naš narod i naš jezik. Zahvala zaista pripada prvenstveno Njemu. Godine 1991. ponovo i zvanicno vraćen je stari i vjekovni naziv našem jeziku – bosanski. Ima još, istina, opiranja da nam ga priznaju. To je posebice izraženo u službenom Beogradu i Srpskoj Akademiji Nauka i Umjetnosti. Zašto? Zna se odgovor. Priznat će ga, jer, - istina je spora, ali dostupna i, na kraju, kroz afirmiranje literarnog i sveg drugog stvaralaštva nastalog i pohranjenog u bosanskome jeziku, izlazi na vidjelo, i vremenom ipak pobjeđuje.

Zato, pamet u glavu, dragi Bošnjaci i Bosanci! Krenimo od nasih avlija, očistimo ih, ubijelimo, uzelenimo, pustimo korijen da zdravo raste, jer je isti taj korijen, Bogu hvala, zdrav. I još jedno: Bavite se i ne zaboravite, naše avlije i bašče, i baštine, i jezik rodni, izučavajte ga, njegujte, jer to je farz i nasa svekolika obaveza. Jer zaboraviti i ne znati, to je grijeh i vodi sigurno u mrak.

Sjetih se na kraju sejha Abdul Vehaba Ilhamije koji ispjeva:

“Ko je džahil i neznan
Sam je po se nesretan
Kod Boga je nesretan
A kod svita nesretan”


Zato, i mladi i stari, mili moji, prionite nauku i ne dozvolite da nam sad, Bogu hvala, naše otvorene i iskrene zjenice, opet sklope. Postuj svoje i sebe, tako ćeš i druge, a tako će i drugi tebe. Pa, horno i dostojanstveno.



Ostali prilozi:
» TAKO TO RADE AGENTI KOS-A POPUT MUSLIMOVIĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. November 2017 23:18
» ZAŠTO NAS „RAK“ VODI U INFORMATIVNI MRAK
Sead Zubanović | 16. November 2017 19:16
» HISTERIJA POLITIKANATA
Mr. Milan Jovičić | 15. November 2017 17:03
» BAKIR GOVORI ISTINU! VUČIĆ LAŽE!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. November 2017 15:57
» SPIN VELIKO-SRPSKE BRATIJE
Elmedina Muftić | 15. November 2017 14:52
» SANDŽAK, OD OKUPIRANE TERITORIJE, DO PREKOGRANIČNE EUROREGIJE
Dr. Rizvan Halilović | 15. November 2017 02:32
» SRAM TE BILO, DODIK!
Ajša Čišija | 15. November 2017 02:14
» BOŠNJAČKI GLOBALNI PRIORITETI (I DIO)
Džebrail Bajramović | 13. November 2017 21:12
» GDJE IZLAPIŠE JUBILEJI KOSOVSKE BITKE?
Mehmed Meša Delić | 13. November 2017 01:08
» I NAKON GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA PASJI ODNOS SRBA
Elmedina Muftić | 12. November 2017 17:05
» PUT ZA NIGDJE
Admir F. Beganović | 12. November 2017 15:15
» VELIKOSRPSKE ZABLUDE ILI ZAMJENA TEZA
Mr. Milan Jovičić | 10. November 2017 17:12
» MOJ UMMETE - GDJE SMO SADA MI?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. November 2017 13:16
» HERCEGOVAČKI PUTEVI NEPRAVDE
Avdo Huseinović | 09. November 2017 16:28
» BOSNA, BOŠNJACI, BOSANSKI JEZIK I BOSANČICA
Prof. dr. Jusuf Mulić | 08. November 2017 20:28
» KO JE BIO MULLA AGAN KOJIĆ
Dr. sc. med. Safet Lješnjanin | 07. November 2017 01:18
» ALIJA NIJE KRIV
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 06. November 2017 20:18
» SAMOBITNOST I SAMOPOŠTIVANJE SU TEMELJI BOŠNJAČKOG OPSTANKA
Dženis Šaćirović | 06. November 2017 01:59
» TERORIZAM U UNIFORMI
Akademik dr. Ferid Muhić | 05. November 2017 03:45
Ostali prilozi istog autora:
» ČAŠA BESMRTNOSTI
21. June 2017 20:37
» METI ISPRED SVOGA PRAGA
23. April 2017 15:08
» SKLAPANJE BRAKA
19. March 2017 00:37
» LJUBOMORA
16. February 2017 15:40
» OKRUTNA TVRDOGLAVOST
26. January 2017 15:14
» BOG I ĐAVO U KNJIŽEVNOSTI
03. January 2017 21:23
» SREĆA JE U TRPLJENJU
11. December 2016 00:49
» MORALNO PROPADANJE
24. April 2016 13:26
» ČOVJEK MORA BITI ČOVJEK
14. February 2016 15:53
» DJECA I SEKSUALNO OBRAZOVANJE
25. December 2015 17:53
» UPOZNAJ SEBE DA BI UPOZNAO BOGA
11. December 2015 16:00
» ISLAM I EKOLOGIJA
25. October 2015 22:01
» ŽIVOT U EKSTAZI
29. March 2015 14:28