Admir F. BEGANOVIĆ: Kada je odbio mjesto vojnog atašea i sve blagodati Turske postao je „horor“ za sve njih. Priča o pobuni je ljigava, zla smišljena od strane onih koji i danas kriju zakrpe na koljenima koje su zaradili klečeći u Beogradu. Imperatori zla su počeli svoj ples. Hatišerif je stigao iz kancelarija u kojima „nema sna“.

Gledajući Iska iz bašče „Azzura“ kako žuri prema meni i zapinje o sopstvene noge kada je ugledao prelijepu Adelisu M., kako žuri u svoj salon, slatko se nasmijah. Gotivim ga, voli život, vazda je bio „šejtan“, voli žene ali ne zna sa njima. Uvijek mu je ista priča - on je, kao, međunarodni lopov, ne krade u Bosni, samo po Njemačkoj. I čudi se što mu priča „ne pali“. Eh, moj međunarodni lopove (a prst mu iz čarapa viri). Al' dobro....
„Od Boga“ - kaže mi spuštajući se u fotelju.
„Šta?“ - pitam ga.
„Ljepota u ove frizerke“ - odgovara.
Nisam ništa dodao, u pravu je.

Sa Iskom kada sjediš moraš biti spreman da ćeš dobiti priliku da govoriš jedino ako te nešto pita. „Ubio“ se za monologa.

„Bio sam neki dan na Buni. Vidim neka kafanica od tri ipo stola. Trešti „Uz maršala Tita junačkoga sina....“ njih desetak pjevaju u stavu mirno sa stisnutom šakom na desnoj sljepočnici. Kad ćemo mi pjevati „Uz generala junačkoga sina? Eee, Bosno moja. Vidiš ti moj Bega, smetalo nam osam sati rada, smetala nam redovna plata, pa regres, smetalo nam more o trošku firme, uništiše i odmarališta i firmu od koje sam stan dobio, smetalo im osiguranje koje smo imali, sve im smetalo, sve nam smetalo. Kažu bio mrak. A ko upali svjetlo pas mu na pleme zalaj'o? Eto sad je rahatluk kad nema firmi, kad te privatnik jebe kako hoće, kad aspirin moraš platiti, kad.... eto ti rahatluka.“

Nije Isko pomenuo ime uz ono general. Nije ni morao. Zna se.

Kad kažeš „kralj fudbala“ zna se da je Pele, kad kažeš reis, zna se da je Cerić, kad kažeš muftija, zna se da je Zukorlić, kad kažeš kralj boksa, izleti ti Ali sa krunom... kad kažeš general. zna se da je Sefer. Komadant.
Eh. šta je sudbina...'!?

Bog mu ne ispuni želju da studira književnost, upisaše ga na Vojnu akademiju gdje je položio sve šta se položiti moglo. I više od toga. Pa još i magistrira na političkim naukama.

Falilo mu dva mjeseca da postane potpukovnik ali je „samo“ u činu majora došao u Bosnu da je brani onda kada su mnogi iz nje bježali.

Nije mario za potjernicu koju raspisaše JNA i sve njene službe. Krio se i pravio šeme odbrane Sarajeva i BiH. Napravio i uredio Armiju od 250. 000 vojnika sa pet Korpusa, nekoliko Operativnih grupa i Specijalnih jedinica i... nije valjao.


„A, što nije valjao reci ti meni moj Bega, što nije valjao? Nije valjao jer je vidio da Bosna ode u podjele, nije valjao jer je pod njegovom čizmom Bosna imala najviše slobodne teritorije, nije valjao jer je remetio dogovoreni dogovor, nije valjao jer je galamio na naredbe o povlačenju onda kada su naši momci napredovali, nije valjao kada im je govorio da u povlačenju pogine više ljudi nego u napadu, nije valjao jer je upozoravao na špijune iz Beograda koji su se filtrirali u sam vrh države. Pa ko ga ne bi smijenio?“

Kada je odbio mjesto vojnog atašea i sve blagodati Turske postao je „horor“ za sve njih. Priča o pobuni je ljigava, zla smišljena od strane onih koji i danas kriju zakrpe na koljenima koje su zaradili klečeći u Beogradu. Imperatori zla su počeli svoj ples. Hatišerif je stigao iz kancelarija u kojima „nema sna“.

Malo im i to bi pa skontaše u svojim klimaksiranim mozgovima i atentat, klasičan i filmski režiran. Ne ubiše njega al' ubiše njemu drage.

Skontaše i priznanicu za Hag u koji je sam otišao svjestan da nije kriv. Od Boga je Isko, i ljepota istine.

„Sjećaš li se kad je general dolazio iz Haga? Trebao je red do Neuma biti a nas stotinjak dočekasmo svog komadanta:
„Znam moj Isko, znam i sjećam se“...

U noći „svog trijumfa“ razni operativci, inicijatori, realizatori, zaštićeni svjedoci, sva gamad ove prelijepe zemlje imala je miran san. Ali nisu svjesni da ih čeka „dubinsko pranje“. Sefer to zna. Popravi krunu generale i kreni dalje.

„Nije im valjao moj Isko i zbog toga što je još '92 zagovarao Državu i na Drini i na Savi i na Uni i na moru, što zagovara i pravdu i ekonomiju, nije im odgovarala njegova briga o borcima i razna pitanja koja je postavljao ljudima u ulici Maršala Tita broj 16 tamo gdje danas sjede „sveta trojica“, nije im valjao kada im je začepio usta na njihovu primjedbu da ne znaju kako da naprave zakon o borcima a on im odgovorio: - Pa prepišite Titin zakon, umjesto partizani stavite oslobodioci, moramo osigurati ljude koji su branili domovinu... nije im valjao“.

Dok Isko gleda prema salonu kriveći vrat da ugleda prelijepu frizerku Adelisu razmišljam o našem razgovoru. Ako ova zemlja ima dušu onda je sigurno na njenoj historijskoj livadi Sefer djetelina sa četiri lista.

Ruka mi teška i tvrda, udario bih (ne)pravdu u ovom crnom vilajetu bučnih ljudi.

Sefer, komadant. Od Boga je...