Autor: Jusuf Trbić

Jusuf TRBIĆ: Zbilja, ako srpski akademici smatraju da svi u Srbiji treba da govore srpski jezik, zašto svi u Bosni ne bi govorili bosanski? I da li su ikada čuli za termin “politički narod”, koji obuhvata sve stanovnike jedne države i potvrđuje da u Bosni živi jedan narod, to jest jedna nacija. Pa, ako su za pravilo: jedna nacija – jedan jezik, eto im prilike da to pokažu na bosanskom primjeru. I da tako potvrde svoju čuvenu demokratičnost, jer u demokratiji, kao što se zna, svako svoj jezik može zvati kako hoće. I tačka, što bi rekao gospodin Incko.

Srpska akademija nauka (SANU) opet je u sedlu. Nakon što se svojevremeno proslavila čuvenim Memorandumom, koji je bio uvod u velikosrpski ratni pohod, pa nastavkom toga Memoranduma, kojim pokušava betonirati rezultate etničkog čišćenja i borbe za Veliku Srbiju, ova Akademija mržnje nastavlja po starom. Ovoga puta svim snagama pruža podršku rušitelju Bosne i nastavljaču Karadžićevog djela, Miloradu Dodiku, i njegovom negiranju svega što je bosansko, a pogotovo bosanskog jezika. Reagovanje SANU došlo je upravo na vrhuncu afere u RS-u, u kojoj vlast manjeg bosanskog entiteta, mimo Ustava, Dejtonskog sporazuma i svih pravila i običaja, pokušava ukinuti bosanski jezik u svojim školama, što je izazvalo buru protesta i reagovanje domaće javnosti i predstavnika međunarodne zajednice.

Valentin Incko je sasvim jasan: Bosanski jezik je, pored srpskog i hrvatskog, jedan od tri jezika kojima je pisan Dejtonski sporazum, i tu ne može biti dilema. Njegov zamjenik Brus Berton kaže: “To su jezici koje Mirovni sporazum smatra priznatim jezicima u BiH.” Ustav BiH takođe nabraja srpski, hrvatski i bosanski jezik kao zvanične jezike u BiH, ali je u Ustav RS-a, nakon mnogo rasprava, unijeta formulacija, koja je u to vrijeme bila kompromis: jezik srpskog, jezik hrvatskog i jezik bošnjačkog naroda, pa to Dodiku danas služi kao opravdanje za očiglednu diskriminaciju djece i rušenje svega što je bosansko. Uzbunili su se i bošnjački lideri, pa neki od njih prijete da će taj spor proslijediti Ustavnom sudu BiH. Ali, pitanje je: šta su čekali do sad? I oni, i ljudi iz OHR-a. Zar dvadeset godina nije dovoljno da Visoki predstavnik reaguje i zahtijeva usaglašavanje entitetskog sa državnim ustavom, a Dejtonski sporazum je za taj posao dao rok od samo šest mjeseci? Šta su dvadeset godina čekali bošnjački lideri, kad su još davno vidjeli da se vlast RS-a i ne obazire na svoje obaveze iz Dejtonskog sporazuma, na koji se poziva svakoga dana? Šta čekaju, svi zajedno, već treću godinu, koliko traje agonija djece iz Vrbanjaca i Konjević Polja? Možda čekaju da sve škole u RS učine to isto, a neke su već krenule tim putem, pa da se sva bošnjačka djeca, zajedno s roditeljima, isele iz manjeg entiteta? Hoće li to biti dovoljan razlog da OHR reaguje, a da se bošnjački političari prestanu svađati zbog fotelja i okrenu se narodu koji ih je birao?



U sve se, kako rekosmo, kao logistička podrška umiješala i SANU. Odbor za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik ove naučne ustanove izdao je “saopštenje o statusu bosanskog ili bošnjačkog jezika”, koje je potpisao predsjednik tog odbora dr Ivan Klajn. Saopštenje je, na prvi pogled, usmjereno ka Bošnjacima iz Sandžaka, koji insistiraju na svom jeziku, upravo onako kako to rade i Srbi u RS-u. U saopštenju piše: “Od naziva “bošnjački narod”, koji su Muslimani sami izabrali, može se jedino i isključivo napraviti naziv “bošnjački jezik… To je posebno važno za Republiku Srpsku, u čijem Ustavu stoji: “Službeni jezici RS su ovi: jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda, jezik bošnjačkog naroda. Naziv bošnjački jezik odgovara nazivu bošnjački narod, dok bi naziv bosanski jezik odgovarao terminu nepostojećeg bosanskog naroda.”

I tu je pravi razlog za ovo očitovanje SANU – vrlim akademicima smeta bosanski jezik, jer je on temelj postojanja Bosne. “Sa eliminacijom bosanskog jezika, stvari tako izgledaju iz velikosrpske perspektive, eliminira se još jedan razlog za postojanje Bosne”, primjećuje Alisa Mahmutović u tekstu na sajtu Peščanika. Zbog toga srpskim akademicima ne smetaju ni hrvatski, ni crnogorski jezik, mada tvrde da je to jedan isti jezik sa četiri varijante. Ali, ako je to jedan jezik, s čim se slažemo, otkud onda njima pravo da taj zajednički jezik nazivaju po sebi, a drugima to zabranjuju? Zbog čega su Srbi (a i Hrvati) požurili da ukinu sintagmu srpsko-hrvatski (ili hrvatsko-srpski) jezik, i zbog čega nisu sami predložili naziv za taj zajednički jezik, ako se već toliko brinu zbog njega? Smiješno zvuči obrazloženje da se iz imena naroda izvlači i ime jezika – kako onda svoj jezik treba da zove američki narod, kako austrijski, brazilski, agrentinski, australijski, novozelandski… i hoće li srpski akademici i njima nametati svoja pravila? A kad se već lingvisti pozivaju na Ustav jedne zločinačke tvorevine, koji je, uz to, u očiglednoj nesaglasnosti sa ustavom države u čijem je sastavu, hoće li i Sjevernu Koreju nasavjetovati da uvede svoj sjevernokorejski jezik? Valjda će lider te države njih poslušati, a koga bi drugog?

Kako kaže beogradski novinar Ljubomir Živkov: “ ..ako jezik pripada svima koji žive u Bosni, zašto se ne bi mogao zvati po Bosni – bosanski? Ako hoće ljudi da se zovu Bošnjaci, nema akademije koja to može sprečiti, ako svoj jezik zovu bosanski ili behavski, to je njihova stvar!” Zbilja, ako srpski akademici smatraju da svi u Srbiji treba da govore srpski jezik, zašto svi u Bosni ne bi govorili bosanski? I da li su ikada čuli za termin “politički narod”, koji obuhvata sve stanovnike jedne države i potvrđuje da u Bosni živi jedan narod, to jest jedna nacija. Pa, ako su za pravilo: jedna nacija – jedan jezik, eto im prilike da to pokažu na bosanskom primjeru. I da tako potvrde svoju čuvenu demokratičnost, jer u demokratiji, kao što se zna, svako svoj jezik može zvati kako hoće. I tačka, što bi rekao gospodin Incko.

Ali, zanimljivo je još nešto. U svom istupu srpski akademici ponavljaju i jednu zlokobnu sintagmu, koja, sama po sebi, objašnjava sve – “srpski duhovni prostor”. To je, dakako, isto što i “srpski etnički prostor”, odnosno “srpske zemlje”, izraz Slobodana Miloševića, kojim je počelo stvaranje Velike Srbije. Očigledno je da vajni akademici ne odustaju od nove srpske zhemlje preko Drine, tog najvećeg ratnog plijena, što bi rekao Dobrica Ćosić.
“Ali, stavimo prst na čelo”, piše veliki pisac Svetislav Basara, “zapitajmo se, nije li vaktile upravo iz SANU lansirana sumračna ideologija koja je postepeno snizila sve kriterijume i dovela do toga da se izgubi razlika između politike i kriminala, nauke i vlaške magije, umetnosti i propagande, i na kraju – ali ne najmanje važno – između obraza i guzice?”

A Ivan Klajn bi se mogao zapitati i ovo: ako se pridjev srpski tvori od imenice Srbin, zbog čega sve u Srbiji, od državne vlade i predsjednika, do svake institucije i pojedinca, nosi taj prefiks, pa je Nikolić srpski, a ne srbijanski predsjednik, Vlada Srbije je srpska Vlada, Miralem Sulejmani srpski fudbaler, Nađa Higl srpska plivačica, a reis Zilkić (valjda) – srpski reis? Zbog čega je policajac Albanac predstavljen u štampi kao srpski policajac, jer je učinio dobro djelo djetetu – izbjeglici? Najzad, zašto se Akademija nauka Srbije zove srpska, a ne srbijanska? Zar ona pripada samo jednoj etničkoj skupini, ili, po srpskom: narodu, makar on bio i većinski, u inače multietničkoj državi? I otkud onda Klajn tamo, kad on, sudeći po prezimenu, nije Srbin?

Kad o svemu razmisli, možda će i Ivan Klajn predložiti da se, po uzoru na Akademiju nauka BiH (ANUBiH), njegova ustanova nazove Akademija nauka i umjetnosti Srbije. Skraćenica tog naziva predstavila bi, na najbolji način, ustanovu čiji je i on uvaženi član.