Hfz. Abdurrahman ef. KUJEVIĆ: Ebu Leheb je amidža Resulullaha. Bio je veliki neprijatelj Allahu i Poslaniku. Ismijavao se, izrugivao i odvraćao od istine. Kazna ga je stigla još na ovom svijetu prije Ahireta. Razbolio se od teške bolesti. Raspadao se i širio tako ružan miris da mu najbliža rodbina nije mogla prići. Kada je preselio štapovima iz daleka su ga ubacili u jamu a onda nabacali kamenje na njega. Loš li je ovo zavšetak na ovom svijetu!

Uzvišeni Allah je Stvoritelj svega.

On je Gospodar svih svjetova.

Njega veličaju nebesa, zemlja i sve što je na njima.

“Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima, i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga, ali vi ne razumijete veličanje njihovo. On je doista blag i mnogo prašta.” (Kur'an sura El Isra 44)

Uzvišeni Allah je i čovjeka stvorio da bi Ga veličao.

“Džine i ljude sam stvorio samo zato da bi Me obožavali (veličali).” (Kur'an sura Ez Zarijat 56)

Zato što On ima savršeno biće, uzvišena svojstva i prelijepa imena koja Ga čine dostojnim svake vrste hvale i veličanja.

Najveći grijeh, najveći stepen neznanja, najnepristojniji odnos i najveća glupost je psovanje ili huljenje Allaha Uzvišenog.

To može uraditi samo jedna od dvije kategorije ljudi:

Maloumnik koji nema zdravo razmišljanje.
Čovjek kojeg je šejtan zahuzdao i učinio ga svojim robom (satanista).
Psovanje Allaha je nevjerstvo, otpadništvo.

Svejedno je da li to čovjek smatra dozvoljenim ili ne, i bez obzira da li je to rekao u zbilji ili šali.

“A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: “Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’’ Reci: “Zar da se Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovom rugate?

Ne pravdajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.” (Kur'an sura Et Tevbe 65, 66).

Svi islamski učenjaci od poslanika Muhammeda alejhi selam pa do danas su složni da je psovanje Allaha nevjerstvo (kufr) i otpadništvo (riddet).

Psovanje Allaha je gore od svakog drugog grijeha. Kao što dobra djela nisu na istom stepenu vrijednosti također i grijesi imaju svoje stepene u gnusnosti, štetnosti i opasnosti.

Nema sumnje da je psovanje Allaha gori grijeh od svakog vida mnogoboštva (širka), obožavanja kipova, konzumiranja alkohola i droge, ubijanja, bluda, homoseksualizma, razbojništva i svakog drugog grijeha. A svi nabrojani grijesi su veliki i ružni.

(Es Sarimu l meslul ala šatimi Resul 549)

“Ne psujte one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha psovali.’’ (Kur'an sura El En’ am 108)

“One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali, Allah će i na ovome i na Onome svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.’’ (Kur'an sura El Ahzab 57)

Ružan govor o Allahu je težak nebesima, Zemlji, brdima, životinjama i svim stvorenjima. Uzvišeni Allah govori o tome na sljedeći način:

“Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!”

Vi, doista, nešto odvratno govorite!
Gotovo da se nebesa raspadnu, A Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete!” (Kur'an sura Merjem 88-91)

Prenosi Ebu Katade da je prošla dženaza pored Poslanika pa on reče : “Da li se odmorio ili se od njega odmorilo?” Ashabi upitaše: ‘’Šta to znači o Allahov Poslaniče?“

On odgovori: “Kada vjernik (pokorni Allahov rob) umre on se odmori od dunjalučkih muka, neprijatnosti i ide u Allahovu milost. A kada umre nevjernik, griješnik, od njega se odmore ljudi, gradovi, drveće i životinje”. ( Muslim 950)

Zbog gnusnosti ovog grijeha ulema vodi veliku raspravu da li će šerijatska vlast u šerijatskoj državi uopće tražiti od prijestupnika da se pokaje ili će odmah pristupiti izvršenju adekvatne i pravedne kazne koja je predvidjena za njega.

(Es Sarimu l meslul ala šatimi Resul 546)

Ovo je odnos šerijatske države prema pokajanju psovača Allaha, a što se tiče toga da li će mu biti primljena tevba kod Gospodara svih svjetova to je između njega i Gospodara.

U načelu, Allah je obećao da će primiti tevbu svakog pokajnika bez obzira o kakvom se grijehu radilo. Allah je Milostiv i poziva one koji su vrijeđajući Ga, ženu i dijete mu pripisali, da se pokaju i okane te vrste širka (mnogoboštva).

“Nevjernici su oni koji govore: “Bog je Mesih, sin Merjemin!” A Mesih je govorio: “O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti a nevjernicima neće niko pomoći.’’

Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice !” A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.

Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega, ta Allah prašta i Milostiv je. (Kur'an sura El Maide 72-74)

Definicija psovke
Kada učenjaci govore o psovanju Allaha onda misle na riječi i govor kojim se skrnavi Allahovo savršenstvo ili se time ismijava Uzvišeni Allah. (Es Sarimu l meslul ala šatimi Resul 561)

A nema sumnje da je huljenje Allaha najvulgarnijim psovkama sto se može čuti samo u našem podneblju još gore i opasnije.

Smatram da takav vid psovanja Allaha nigdje nije zastupljen kao na našim prostorima.


Kako su okončali život psovači Allaha?
Oni koji psuju Allaha, vrijeđaju Ga ali Mu ne mogu ništa nauditi niti naškoditi.

“Oni nimalo neće Allahu nauditi.” (Kur'an sura Ali Imran 176)

Allahov je zakon i pravilo da će takve prijestupnike stići kazna još na ovom svijetu prije Ahireta.

“Mi smo ti dovoljni spram onih koji se izruguju” (Kur'an sura El Hidzr 95)

Kaže Es Sadi u komentaru ovog ajeta : “Ovo je Allahovo obećanje Svom Poslaniku da neće dozvoliti da mu naškode oni koji se izruguju i vrijeđaju, te da će ih različitim vrstama kazni kažnjavati.” (Tejsiru Elkerimi Erahman fi tefsiri kelami Elmenan 435)

Ako se osvrneš na priče poslanika i vjerovjesnika vidjećeš da ih je snašla opća i strašna kazna onda kada su stali da vrijeđaju Allaha i Njegove poslanike.

“I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.’’ (Kur'an sura Ankebut 40)

Karun je bio amidžić Musaa alejhi selam. Vrijeđao je Musaa i njegovog Gospodara pa ga je Allah u zemlju utjerao zajedno sa njegovom kućom i imetkom.

“Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi.” “Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!” govorili su mu ljudi iz naroda njegova….

‘’I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti , a ni sami sebi nije mogao pomoći.’’ (Kur'an sura El Kasas 76, 81)

Ebu Leheb je amidža Resulullaha. Bio je veliki neprijatelj Allahu i Poslaniku. Ismijavao se, izrugivao i odvraćao od istine.

Kazna ga je stigla još na ovom svijetu prije Ahireta. Razbolio se od teške bolesti. Raspadao se i širio tako ružan miris da mu najbliža rodbina nije mogla prići. Kada je preselio štapovima iz daleka su ga ubacili u jamu a onda nabacali kamenje na njega. Loš li je ovo zavšetak na ovom svijetu!

Uzvišeni je objavio suru u kojoj ga proklinje i koju će muslimani učiti do Sudnjeg Dana proklinjući ga.

“Neka propadne Ebu Leheb, i propao je! Neće mu biti od koristi blago njegovo a ni ono što je stekao, ući će on, sigurno, u vatru rasplamsalu, i žena njegova, koja spletkari. O vratu njenom biti će uže od ličine usukane.” (Kur'an, sura El Leheb 1-5)

Bilježi Imam Buharija u svom sahihu od Enesa sljedeću predaju. Jedan kršćanin je primio Islam i naučio napamet suru Bekare i Ali Imran. Ubrzo je dostigao veliki stepen tako da je postao pisar objave kod Resulullaha alejhi selam. Zatim se odmetnuo i vratio u nevjerstvo i stao da govori: “Muhammed zna samo ono što sam mu ja napisao”. Kada je preselio ukopali su ga. Sutradan nakon ukopa našli su da ga je zemlja izbacila. Prvo što su rekli jeste da su to uradili Muhamed alejhi selam i njegovi ashabi. Pa su mu iskopali drugi grob najdublje što su mogli. Narednog jutra su ponovo došli i vidjeli da ga je ponovo zemlja izbacila. Uvjerili su se da to ne radi ljudski faktor i bacili su ga da truhne i zaudara jer ga zemlja nije htjela prihvatiti zato što je vrijedjao Allaha i Njegova Poslanika.

Kaže šejhu l islam Ibn Tejmijje : “Pričali su mi povjerljivi muslimani, vrhunski stručnjaci fikha da im se puno puta događalo da okupiraju neki neprijateljski grad. Ne bi mogli da ga osvojimo mjesecima. I taman kada bismo pomislili da nema uspjeha i da se trebamo vratiti, stanovnici tog mjesta počeli bi da vrijeđaju Allahova Poslanika (a na taj način bi vrijeđali i Gospodara svih svjetova koji ga je poslao). Od tada ne bi prošlo ni dan dva a Allah bi nam dao pobjedu i osvojili bismo taj grad. (Es Sarimu l meslul ala šatimi Resul 116, 117)

Allahov Poslanik je poslao svim vladarima pisma u kojima ih oslovljava na najljepši mogući način. Pozvao ih je da prime Islam , da veličaju Gospodara svih svjetova i da poštuju Poslanika koji je poslat cijelom čovječanstvu.

Kralj Perzije, Kisra, je ponizio to pismo i pocijepao ga. Na taj način je uvrijedio Allahovo ime koje je ispisano na toj časnoj hartiji. Allah je ubrzo odredio da mu carstvo bude pocijepano i raspadne upravo onako kako je on pocijepao pismo Allahova Poslanika. On je u tim sukobima ubijen. Kazna ga je stigla još na ovom svijetu.

Kralj Bizantintije, Kajsar, je primio pismo od Muhammeda alejhi selam, sa poštovanjem ga pročitao svojim savjetnicima. Vidio je da je to istina i htio je da primi Islam. Od tog plemenitog djela su ga odvratili korumpirani sveštenici koji vjekovima skrivaju istinu od ljudi da bi uzimali blago od njih. On je zatim to pismo umotao u svilu i stavio ga u zlatnu kutiju, čuvajući te plemenite riječi i veličajući ih. Vladari koji su došli poslije njega su također pismo Allahovog poslanika čuvali, pazili i poštovali, držeći ga na uzvišenom mjestu.

Hafiz ibn Hadzer spominje da se muslimanski vojskovođa Abdul Melik ibn S'ad sreo sa kraljom Bizantije koji mu je priredio posebno iznenađenje. Izvadio je iz zlatne kutije pismo Resulullaha koje je poslao Hiraklu prije nekoliko vijekova. Kada je to Abdul Melik vidio začudio se i zadivio. Izrazio je želju da poljubi to pismo ali mu kralj nije dozvolio.

Također je Sejfudin Felih El Mensuri vidio to pismo kod biznatijskog kralja toga vakta. Izvadio ga je iz zlatne kutije, bješe umotano u svili. Kralj mu reče: “Ovo je vaš poslanik poslao mom djedu Kajsaru i naši preci su nam oporučili da ćemo biti na vlasti sve dok budemo poštovali i čuvali ovu knjigu. Zato je mi pomno čuvamo, poštujemo i krijemo od kršćana da bi nam vlast dugo trajala.’’ (Fethul Bari 1/61, 62)

Šejh Ahmed Šakir spominje zanimljivu priču o jednom muslimanskom doktorantu. Otišao je da doktorira na jednom od univerziteta na zapadu. Tema mu je bila vezana za Allahovog Poslanika alejhi selam. Mentor je bio veliki mrzitelj Islama i muslimana. Uslovio je svog učenika da napiše nešto ružno u disertaciji o Allahovom Poslaniku ako želi da položi. Ovaj jadnik je pristao na taj uslov i unio je u svoj rad uvredu na račun Allaha i Njegova Poslanika kako bi ostvario titulu, slavu i malo dunjalučkog dobra.

Da, postao je doktor nauka ali da li mu se isplatilo?!

Kada se vratio kući obavijestili su ga da mu je cijela porodica, djeca i žena, stradala u strašnoj saobraćajnoj nesreći. A kazna na onom svijetu, Ahiretu je još žešća i teža.

Ovakav je bio kraj onih koji su kroz historiju vrijeđali i psovali Allaha i Njegova Poslanika.

Allahovo je pravilo u ovom svemiru da će se On takvima osvetiti još na ovom svijetu prije Ahireta.

Zato pozivam sve ljude da veličaju svog Stvoritelja i Gospodara te da poštuju i slijede Njegova Poslanika koga je On poslao kao milost svim svjetovima.

A oni koji su upali u šejtansku zamku huljenja Allaha ili Muhameda alejhi selam da se pokaju jer vrata tevbe su otvorena a On je Milostiv I Plemenit. (Rožaje, Sandžak, 10. Safer 1437. h. g. / 22. november 2015.)

---

Autor je pomoćnik Sandžačkog Muftije za Južni Sandžak i da'vu