Ovaj, niže, tekst Irinejeve izjave preuzet je sa e. portala Saff.ba od 7.1.2016.
''Običaj je da država ima svoj dan'' riječi su koje je uputio srpskopravoslavni patrijarh Irinej, dok je držao govor u "Oni (u Srpskoj) su slučajnošću izabrali taj dan (9. januar) i ja ne vidim razlog (protiv obilježavanja ovog dana), sem da nađu način da mogu da prigovaraju nešto jednoj istorijskoj činjenici i onome što de fakto postoji", rekao je patrijarh Irinej za "Sputnjik".
Patrijarh Irinej je potvrdio da će ići na proslavu Dana Republike Srpske u Banjaluci.
"To je naš narod, to je država srpskoga naroda. Pa ako može predsednik Turske da kaže da je Prizren njihov grad i da ga neki drugi svojataju kao svoj, zar ne može srpska vlada i svaki Srbin iz Srbije da dođe u Republiku srpskoga naroda?", upitao je patrijarh Irinej.
On je rekao da srpski narod treba da se vrati sebi, svojoj duhovnoj kulturi i moralu, nakon čega će biti mnogo bolje i lakše.

Kao Bosanac-Bošnjak, nisam mogao biti ravnodušan na izrečeno od strane patrijarha a za Bosnu i sve ono čega se tiče Bosne, i proslave, koju su najavili iz R.S. a povodom obilježavanja 9. Januara kao Dana te paradržavne tvorevine.
Prije svega, moram napomenuti da je za dan te genocidne tvorevine odabran dan kada su pravoslavci Bosne, koji se od prije 100-tinjak godina posrbiše, a koji su imali legitimitet, kao poslanici, tih istih, na prvim parlamentarnim izborima za Skupštinu Republike B i H, a ne za njen neki podskup-pravoslavni dio, na Palama organizovali svoj skup koji nije bio legalan i donijeli odluku o proglašenju svih dijelova Bosne u kojima su do tada proglasili svoje srbske nelegalne općine, jer ih nije potvrdila Skupština BiH, kao Srpsku državu Bosnu i Hercegovinu.
Dakle, od samog početka stvaranja ove tzv. Republike Srpske , njeni protagonisti to su činili na nelegalan način, a u kasnijim dešavanjma to će eskalirati u najgori ekstremozam prema Bošnjacima i ostalim nesrbima, koji su živjeli u gradovima i sredinama gdje su pravoslavci Bosne proglašavali srpske autonomne pokrajine. Bošnjaci su progonjeni sa svojih ognjišta iz države koja je bila njihova i koju su kroz povijest njihovi predci stvarali. I još pod činjenicom da se to dešavalo u međunarodno priznatoj državi i na genocidu kada se i pod vidom sukoba naroda, to, po međunarodnom pravu nije moglo dešavati.
I, čudi me da organi gonjenja koji su nadležni za procesuiranje onih koji su počinili zlodjela da i sve one koji su donijeli odluku o proglašenju Srpske Republike Bosne i Hercegovine nisu procesuirani osim njenih dva tri čelnika. Dakle, svi oni koji su donijeli takvu odluka moraju biti procesuirani, jer je iz takve odluke proistekao sukob i sve ono najgore što su preživjeli narodi Bosne, a pogotovo oni prema kojima je ovaj horor bio i usmjeren, a to su Bošnjaci.
Povijesno, Bošnjaci muslimani su graditelji Bosne i oni su je gradili milenije, jer su bili brojniji i na toj osnovi oni su mogli da uspostavljaju svoju vlast, a kako je Bosna do 1878. godine bila u sastavu Islamskog komonvelta-Osmanske države njen najmnogobrojniji narod bio je islamske provenijence i iz toga slijedilo je da je svoju državu organizovao na Islamu. To su fakti i povijesne činjenice koje se ne mogu dovoditi u pitanje, osim u slučaju povijesnih konstrukcija.
Da napomenem da su u Bosni živjeli i Bosanci pravoslavci, kao i Bosanci katolici, koji su u sredinama u kojima su bili brojniji organizovali svoju narodnovjersku vlast i shodno Bibliji usaglašavali svoje ponašanje. Imali su svoje predpostavljene organe zasnovane na Bibliji koji su rješavali njihove međusobne odnose; od ženidbe i udaje do ubistava, pljačke i ostalih konflikata koji su proisticali između ljudi ovih provenijencija. Državi su morali plaćati điziju-ratni porez, jer su bili oslobođeni obaveza odbrane, a za odnose sa muslimanima bili su nadležni državni organi određeni prema šerijetu.
Prema šerijetu vlasništvo nad ziratnom zemljom i njenim bogatstvima-šume, rude i drugo, nije mogao imati pojedinac i zemlja je bila državna svojina. Za Osmanskog perioda, a u skladu sa timarskim sistemom organizovanja, muslimani su dobijali zemlju koju su koristili za obrađivanje. Od nje su se izdržavali, ali su iz tih razloga bili obavezni, u slučajevima potrebe odbrane ili pomoći muslimanima okruženja, ići u rat pod uslovom da su sebi sami obezbjeđivali oružje i ostalu neophodnu opremu koja je bila neophodana u uslovima rata.
Na dobijenim imanjima muslimana radili su i kršćani koji su radom na ovim imanjima obezbjeđivali sebi egzistenciju, ali imali i obaveze prema timarniku čiju su zemlju obrađivali. Prema odredbama šerijeta, nemuslimani nisu imali obavezu ići u rat, jer nije to bila njihova zemlja, a niti vlast i s tog aspekta nisu morali ratovati i gubiti živote.
Nakon 1878. godine kada nadležnost nad Bosnom dobija Austrougarska, ona Bosnu uspostavlja na narodnim-nacionalnim principima, a na sistemu ustavotvorne skupštine. Kako su u tom periodu u Bosni živjeli: muslimani, katolici, pravoslavci i svi kao Bošnjaci, te u manjem broju i Jevreji, Austrougarska je nastojala da od ovih konfesionalnih različitosti stvori jednu naciju koja bi bila temelj dalje Bosanske egzistencije. Međutim, naciošovinističke ideje Hrvata iz Hrvatske i Srba iz Srbije i njihove aspiracije na Bosnu kao teritoriju koju su i jedni i drugi, kao, prema povijesnim dokumentima svojatali svojom, oni su prema konfesijama katoličkoj i pravoslavnoj uspjeli bosanske katolike preimenovatiu u narodno Hrvate, a bosanske pravoslavce u narodno Srbe. Od tada u Bosni kao njeni nacionalni državotvorni narodi postadoše Hrvati i Srbi. Tada počinje i dehistorizacija Bošnjaka muslimana kojie jedni interpoliraju u Hrvate, a drugi u Srbe, a Bošnjaci jedini ostali privrženi svom državnopovijesnom identitetu i Bosnu definisali, u povijesnom statusu, kao državu formiranu kao poseban historijski prostor u odnosu na Srbiju i Hrvatsku. Nakon prvog svjetskog rata i stvaranja države SHS sve je krenlo naopako za Bosnu i njene utemeljitelje bosanske muslimane-Bošnjake.Takvo stanje trajalo je kroz obje Jugoslavije da bi eskaliralo tokom 90.-tih kada i jedni i drugi potpomognuti svojim sunarodnicima iz komšijskih država žele teritorije Bosne pripojiti ''svojim'' matičnim državama. I tako iz neznanja i lažne povijesti počeli su rušiti i rastakati svoju sopstvenu državu. A, Bošnjaci muslimani ponovo je, kao i uvijek kroz njeno stvaranje brane, jer su napadnuti i u sukobime i ne pomišljaju da negiraju bosanskim pravoslavcima i katolicima da je Bosna i njihova država i pitaju se od kuda takav odnos čovjeka prema svojoj rodnoj grudi i zemlji u kojoj su stasali kao potomci starih bosanskih katolika i pravoslavaca? A, odgovor je povijest Bosne je lažirana.
I sve dok narodi Bosne ne dođu do spoznaje o tome da je povijest Bosne lažirana oni koji je doživljavaju na laži i rastakati će je.
Ovaj dio teksta o povijesti Bosne je samo iz razloga da patrijarhu Irineju odgovorim na onu njegovu tvrdnju da je, kako on veli, R.S. država srpskog naroda i kako je to historijska činjenica. Kako sam već napisao pravoslavci Bosne, koji se sada zovu Srbi, nikada nisu vladali Bosnom i vazda su to bili Bošnjaci, te Irinejeva tvrdnja nije na poviesnoj činjenici i ona povijesti što se tiče je izmišljotina. Kako je sve što je bilo juče povijest, tako se može i prihvatiti njegova tvrdnja kao historijska činjenica, ali ne kao daleko povijesna činjenica, nego činjenica kako je ta njegova srpska država nastala na najgori mogući način kojim se mogla stvoriti jedna takva tvorevina. Stvorena je na način progona i ubijanja onog njenog naroda koji ju je stoljećima stvarao i kada je trebalo branio, od progonitelja, i da bi tu istu državu ostavio u amanet svojim pokoljenjima.
.Bošnjački život u dijelu Bosne koji je sada Republika Srpska je prekinut kada su pravoslavci Bosne podržavani od JNA koja je u tim devedesetim godinama postala isključivo srpska, na najbrutalniji način ostavrivali ciljeve koje su, na nelegalan i secesenionistički način, 9. Januara 1992. godine proklamovali njihovi poslanici izabrani za Skupštinu BiH , a ne za imaginarnu i nelegalnu Skupštinu srpskog naroda BiH.
Kako je Irinej nosilac najviše titule pravoslavne crkve Srbije i kako prema svim načelima crkve treba da je na putu istine onda bi, prema crkvenim moralnim normama, morao biti na istini, a to je da Republika Srpska nije država Srba, nego samo trenutno jedan podskup države Bosne sa većinskim pravoslavcima Srbima, jer su ostale ubijali i prognali.
A, to što se tako naziva, zapravo što u nazivu nosi pridjev srpska, je iz ucjene i razloga prekida ratnih sukoba i nikako nekog ranijeg povijesnog statusa, te da je 9.januara 1992. godine ona na nelegalan način, od skupštinskih odmetnika BiH pravoslavaca, nazvana Srpska Republika BiH.
Kada je u pitanju Prizren i kako Irinej veli: ''Pa ako može predsednik Turske da kaže da je Prizren njihov grad i da ga neki drugi svojataju kao svoj, zar ne može srpska vlada i svaki Srbin iz Srbije da dođe u Republiku srpskoga naroda?"
Za Irinejevu tvrdnju da predsjednik Turske Prizren naziva njihovim gradom, nemam komentar, osim da je njegov razvoj u ekonomskom smislu i započeo ulaskom Srbije u Islamski komonvelt-Otomansko carstvo te da je to bila u to vrijeme država i Turaka.
Za Prizren, ''oni neki drugi'', kako Irinej veli, mogu da kažu da je njihov grad-da ga svojataju, jer nikada i nije bio nekog drugog osim onog naroda koji ga je i temeljio, a to su Kosovski muslimani: Gorani, Albanci i Bošnjaci. Sve što je staro u Prizrenu je islamske škole graditeljstva i ništa, ama baš ništa, nema pravoslavno, osim ako uzmemo, kao povijesno, njihove pravoslavne povijesne konstrukcije koje su izmišljali da bi povijesno dokazivali da je Prizren njihov grad, a koga su okpirali nakon Balkanskih ratova kada im je kršćanska Evropa dozvolila da se šire na teritorijama koje su bile u Islamskom komonveltu-Osmansko carstvo. Tada su okupirali i Kosovo i njihovi im povjesničari izmislili povijest o tome kako je teritorija Kosova njihova povijesna enklava, kako kažu ; ''kolijevka srpstva'' i samo zamajavaju svoj narod izmišljenim povijesnim činjenicama i drže ga u neprirodnoj napetosti samo zbog neznanja.
Za Irineja bi trebalo da važi ono narodno pravilo: ''Oteto prokleto''