Autor: Elmedina Muftić

Presudom je još više ojačan i oživljen zločinački duh Karadžića u srpskom narodu, posebno su se otvorila vrata za nove genocide nad Bošnjacima, jer je poslana jasna poruka, da se Bošnjaci mogu slobodno ubijati da ih se za jedan dan po četrnaest može odrobijati, da bošnjački život po mjerilima Evrope ima cijenu, a nema vrijednost.

Elmedina MUFTIĆ: Koliko god svijet tepao genocidu, ma koliko pravda bila nedostižna, ostaje spoznaja da je istina jedino pobjediva kategorija. I da se istina sakriti niti zataškat i ne može. Genocid je počinjen. I bitno je napomenuti da nam je ovo još jedan šamar našoj politici, našoj nezrelosti, našoj naivnosti, našoj oslonjenosti na druge, a ne na sebe i svoje vrijednosti. Tuđa ruka svraba ne češe.

- "Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao , a muslimanski narod mozda u nestanak" je rečenica s kojom je Radovan Karadžić koji je odrastao na genocidnom Gorskom vijencu najavio genocid nad Bošnjacima i agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Znam da Bosna nije zemlja u kojoj stanuje pravda, ali sam se nadala, ono baš idealistički nadala, da pravda stanuje u Haškom tribunalu. Da će sudije doista uzeti činjenice i na osnovu istih podijeliti pravdu, međutim ništa od toga. Pravda je izgleda davno podignuta s zemlje odnosno ne vrijedi ista pravda za sve, jer jedni su izgleda dobrano vrjedniji od drugih. Nisam pravnik, ali sam razumom obdarena i jasno mogu razlikovati istinu od laži, i zbog toga ne mogu da vjerujem da sudije u predmetu ZLOČINAC Karadžić nisu prepoznale genocid u sedam općina BiH u periodu 1992.-1995.godina. Prijedor je drugi grad po broju žrtava poslije Srebrenice, ako preko tri hiljade žrtava nisu dokaz genocidne namjere, onda ne znam šta bi trebalo da bude. Ako najveća do sada pronađena masovna grobnica Tomašica, koja je namjerno nije obuhvaćena u optužnici, nije dokaz namjere da se uništi jedan živi narod, opet ne znam šta jest. Ako beba pronađena u masovnoj grobnici u naručju majke nije genocid, pitam se šta jeste? Ako sedam ubijenih Tatarevića iz sela Zecovi kod Prijedora, šest sinova i babo nije genocid, ne poznajem drugi naziv kojim bi okarakterisala ovaj zločin, i uništenje jedne porodice. Ako zatiranje porodice Ribić, Beganović u Zvorniku nije genocid, opet se pitam šta jeste. Primjera je u nedogled, pitanja još više, a odgovor samo jedan. Haški tribunal je donio presudu koja nema za ishod zadovoljenje pravde nego političke pogodbe, po kojoj bi trebalo da su vuci siti, a ovce na broju.

Daleko je pravda (Šukrija Meholjić)

Zločinac Karadžić je dobio četrdeset godina robije, u koje mu je uračunat i dosadašnji pritvor, nije dobio doživotnu robiju, ali je zato dobio genocidnu tvorevinu. Pa brat, bratu vrijedi robijati za srpsku genocidnu stvar na kostima nevinog bošnjačkog naroda. Iskreno i ja bih pristala nedužna da mi odrežu četrdeset godina robije i da se ukine to zlo nastalo na genocidu. Ništa Haški tribunal nije napravio ovom presudom osim što je uvrijedio žrtve, presuda za genocid u Srebrenici je već izrečena što pojedincima, što i u presudi BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju. Očekivala sam puno dobila veliko razočarenje, i potvrdu da pravda ne samo da je spora nego je nedostižna, posebno u ovom nepravednom svijetu, u kojem se trguje istinom i pravdom, u kojem jači tlače slabijeg u kojem demokratija znači tiraniju većine nad manjinom, u kojem život čovjeka ima cijenu. Ne želim se nadati da će Žalbeno vijeće biti pravednije, neće, jer cilj ove presude nije pravda i nije satisfakcija za žrtve, nego je puka politička trgovina. Pravdu ćemo morati čekati na onom svijetu, gdje postojati samo Jedan sudac, koji će suditi po djelima zapisanim u knjigama s desne i lijeve strane. Bit će tu i puno svjedoka, puno tužitelja, bit će i žestokih kazni, ako Bog da.

Zločinac Karadžić s razmjerno godinama robije na koju je osuđen i brojem žrtava njegove genocidne politike, će za jedan dan odležati četrnaest ubijenih osoba, što govori kako je ova Presuda sramotna i ponižavajuća za žrtve. Posebno je važno istaknuti da ovom Presudom je još više ojačan i oživljen zločinački duh Karadžića u srpskom narodu, posebno su se otvorila vrata za nove genocide nad Bošnjacima, jer je poslana jasna poruka, da se Bošnjaci mogu slobodno ubijati da ih se za jedan dan po četrnaest može odrobijati, da bošnjački život po mjerilima Evrope ima cijenu, a nema vrijednost.

Neka je na čast, onima koji su donijeli ovakvu Presudu, u kojoj genocid nisu nazvali pravim imenom, jer samo kad se želi tepati genocidu u Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Zvorniku, Bratiuncu, Vlasenici onda se to naziva zločinom.

Koliko god svijet tepao genocidu, ma koliko pravda bila nedostižna, ostaje spoznaja da je istina jedino pobjediva kategorija. I da se istina sakriti niti zataškat i ne može. Genocid je počinjen.
I bitno je napomenuti da nam je ovo još jedan šamar našoj politici, našoj nezrelosti, našoj naivnosti, našoj oslonjenosti na druge, a ne na sebe i svoje vrijednosti. Tuđa ruka svraba ne češe. Nikog ne boli naša bol, koliko boli nas. I zbog toga su naši političari i naše diplomate morali da se ozbiljno i studiozno pozabave ovim pitanjima od historijske važnosti. Od važnosti za opstanak našeg naroda...