Mr. sci. Džavid BEGOVIĆ: Vlasti su udarili tamo gdje je najosjetljivije, na djecu i na njihovu asimilaciju. Njih treba naučiti srpskom razmišljanju, srpskoj kulturi i srpskom jeziku. Njih treba oblikovati tako da zaborave ko su i šta su. Ako nisu mogli iskorijeniti njihove roditelja, mogu iskorijeniti bošnjaštvo iz djece. Tako su bar mislili. U tom cilju su ponudili djeci bošnjački jezik ili jezik bošnjačkog naroda ili šta god hoćete drugo, samo ne i bosanski jezik. To ne postoji! To je izmišljen jezik. Znaju oni dobro da bosanski jezik postoji, da je stariji od srpskog, da je bosanski jezik ustavna kategorija i da je Dejtonski sporazum napisan, između ostalog, i na bosanskom jeziku. Znaju oni dobro da bošnjački jezik nikada nije postojao niti će postojati, da nema ni historijsku ni naučnu osnovu, da nema ni rječnik ni gramatiku ni pravopis. Ali, znaju oni da moraju da ukinu bosanski jezik po svaku cijenu jer bez bosanskog jezika nema bošnjačke kulture a bez bošnjačke kulture nema ni Bošnjaka. E, to bi bio pravi uspjeh. Ako ne mogu ratom, mogu mirom.

Vožnja od Jelaha prema Kotor Varoši je bila prijatna, gotovo idilična. Dok su djeca pozadi čavrljala u svojim sjedalicama, Sara i ja smo pričali o novom Sarinom projektu. Tamo, kuda smo išli, očekivali smo prosječnu džematsku atmosferu. Sara je odavno uputila ponudu svim džematima u RS-u da je mogu slobodno pozvati bez ikakvih obaveza. To je ono što možemo učiniti za njih i njihove džemate, za ljude koji su, uprkos svim teškoćama, smogli snage i hrabrosti da se vrate tamo gdje su rođeni – na svoja ognjišta.
Kada se pred nama otvorila plodna dolina, bili smo iznenađeni brojem minara po okolnim brdima.

„Ovdje je, Bogu hvala, stigla i sloboda i demokratija.“ – pomislismo.
Načuli smo nešto da u Kotor Varoši imaju problema sa školom, jezikom... Ali sada nam se učini da su to pretjerane priče.

Svratismo u jedno takvo selo sa minaretom. Ljudi, od kojih su većina mladići, derali su bivola u jednoj garaži. Veselo su čavrljali. Pored slobode i demokratije, evo i idile – pomislismo.

Vedre čehre naših domaćina Suada i Have Varošić u njihovom prelijepom domu, dade nam jednu kompletnu sliku o lijepom i lagodnom životu ovdje u sred Republike Srpske – pomislismo.
Sve dok...

Sve dok ne čusmo kako je nastala ta prividna sloboda, prividna demokratija i prividna idila. Nastala je na sizifovskoj dugogodišnjoj borbi ovog naroda za svoju vjeru, za svoju kulturu, za svoje dostojanstvo.

Valjalo je imati i snage i hrabrosti vratiti se na spaljena ognjišta, okruženi otporom i nesigurnošću. Svako kucanje na vratima je izazivalo strah i jezu. Podsjećalo je na davnu '92. kada je to značilo smrt ili logor, na vrijeme kada je, tek onako, ubijeno preko 400 Bošnjaka sa ovog područja. Valjalo je iz ničega obnoviti džamije i podići minare. Valjalo je iz ničega obnoviti život u domovima, vratiti zemlji plodnost, djeci školu i radost.

Sve je to nezamislivo teško i neko je morao doći prvi. A prvi su ovdje došli oni koji su davali osjećaj sigurnosti, oni koji su, kao istinski autoriteti, bili pokretači svih aktivnosti. To su bili mladi imami, pripravnici, Emir ef., Ahmet ef., Mirza ef., Nijaz ef. i mnogi drugi. Oni su zasukali rukave i zajedno sa svojim džematlijama učinili čudo. Popravljene su kuće, izgrađene su džamije, nicale su minare. Moglo ih se nabrojati 14 Šiprage, Garići, Hrvaćani, Hanifići, Vrbanjci, u Kotoru i Večićima po dvije, Varoš, Hadrovci, Doljani, Vranić i Ravne. Narod bošnjački, navikao da prašta, navikao da se navikava počeo se opuštati u nadi da će biti slobodni i sačuvati svoju vjeru i svoju kulturu.



Ali, Bošnjaci – povratnici su ubrzo shvatili da je prostor u kojem žive daleko i od slobode i od demokratije. Shvatili su da:

„Minare mogu proći, ali jezik ne može!“ - poruka je vlasti RS-a. „Možete se moliti Allahu, ali na srpskom. Ne možete imati svoj jezik, svoju kulturu, svoju historiju. To treba nestati. Sve ćemo vam oprostiti: i gaženje travnjaka i prolazak kroz crveno, ali ne i upotrebu svog vlastitog identiteta.“

Vlasti su udarili tamo gdje je najosjetljivije, na djecu i na njihovu asimilaciju. Njih treba naučiti srpskom razmišljanju, srpskoj kulturi i srpskom jeziku. Njih treba oblikovati tako da zaborave ko su i šta su. Ako nisu mogli iskorijeniti njihove roditelja, mogu iskorijeniti bošnjaštvo iz djece. Tako su bar mislili. U tom cilju su ponudili djeci bošnjački jezik ili jezik bošnjačkog naroda ili šta god hoćete drugo, samo ne i bosanski jezik. To ne postoji! To je izmišljen jezik.

Znaju oni dobro da bosanski jezik postoji, da je stariji od srpskog, da je bosanski jezik ustavna kategorija i da je Dejtonski sporazum napisan, između ostalog, i na bosanskom jeziku. Znaju oni dobro da bošnjački jezik nikada nije postojao niti će postojati, da nema ni historijsku ni naučnu osnovu, da nema ni rječnik ni gramatiku ni pravopis. Ali, znaju oni da moraju da ukinu bosanski jezik po svaku cijenu jer bez bosanskog jezika nema bošnjačke kulture a bez bošnjačke kulture nema ni Bošnjaka. E, to bi bio pravi uspjeh. Ako ne mogu ratom, mogu mirom.

Ali...



Ali nisu znali da su Bošnjaci Kotor Varoši svjesni svega toga. Nisu znali da Bošnjaci Kotor Varoši nikada neće prihvatiti da se dira u njihov jezik i njihovu kulturu. Odlučno su odbacili da im se djeca školuju na srpskom ili na bošnjačkom jeziku ili jeziku bošnjačkog naroda. Nisu dozvolili djeci da više budu u takvim školama. Nisu dozvolili nestanak Bošnjaka ni u miru kao ni u ratu. E to nisu znali vlasti RS-a.

I tada počinje novi rat, rat za svoja prava koja Bošnjacima im pripadaju. Predvođeni imamima i hrabrim ljudima Bošnjaci se obraćaju svim nadležnim institucijama RS-a i Federacije BiH. Nema niotkuda pomoći ni razumijevanja. Ljudi su stupili u dugotrajne proteste svakog dana ispred Osnovne škole „Sveti Sava“, da tako im se škola zove, cijelih 16 mjeseci bez obzira na vremenske uslove. Opet, nema ni pomoći ni razumijevanja.

„Djeca moraju u školu!“ – prijetili su im.
„U svjedočanstvu mora pisati 'bosanski jezik' – odgovarali su.
Bošnjaci u institucijama šute!
„Morate platiti kaznu po 250 KM!" – bili su oštri.
„Platit ćemo“ – platili su.
Bošnjaci u institucijama ne žele da čuju!
„Oduzet ćemo vam dječji doplatak! – bili su ubjedljivi.
„Oduzmite“ – prihvatili su.
Bošnjaci u institucijama su bili slijepi!
„Izbacit ćemo vas sa posla!“ – kezili su zube.
„Izbacite nas“ – prihvatali su.

Bošnjaci u institucijama mirno posmatraju!
„Oduzet ćemo vam djecu!“ – plašili su ih.
„E to nedamo!!“ – isprsili su grudi.



Bošnjaci u institucijama čekaju šta će biti!
Pritisak i zastrašivanja su postajali sve žešći uz primjenu „demokratskih“ metoda, od medijskih laži, ukidanja zdravstvenog osiguranja i svega drugog što im padne na pamet, a Bošnjaci su bili sve odlučniji da to neće proći.

Kada bi im popustio duh, samohrana majka Hajrija bi podvrisnula i digla im glave. Prodaće svoju jedinu kravu sa kojom hrani djecu i platit će kaznu, ali ne da djecu do joj uče srpski. Platiti će kaznu i za sve druge koji nemaju, od te svoje krave, ali ne da djecu u školu bez bosanskog jezika i bez nacionalne grupe predmeta.

Trpili su i istrpili sve. Odlučni da im djeca uče na maternjem jeziku, od mesdžida u Hanifićima su vlastitim sredstvima, sredstvima iz dijaspore i uz pomoć Rijaseta IZ u BiH i Federalnog ministarstva za izbjegla i raseljena lica, sagradili su vlastitu školu. Školu su vezali za ZE-DO kanton. Donatori su donirali nastavna sredstva. Prepoznali su u ovim ljudima nadljudsku borbu za svoj identitet. Slali su interventno namještaj, pa makar i star. Drugi su slali isti namještaj u nešto boljem stanju. Treći kasnije pošalju nov i tako redom. Narod koji ima svijest će uraditi sve i niko ga nikada ne može pobijediti ili iskorjeniti.

Impresioniran sam snagom i voljom ovog naroda. Impresioniran sam sviješću i vizijom njihovih lokalnih lidera. Osjeća se kod njih svježina, dinamika i odlučnost da se izbore za sebe a samim tim i za Bosnu. Oni nisu ništa manji heroji od onih koji su u rovovima stali u odbranu Bosne.



Svjesne su i vlasti RS-a da Bošnjake Kotor Varoši ne mogu slomiti, ali im problem mogu otežavati i otezati. Bošnjaci su tužili nadležno ministarstvo RS-a za povredu ljudskih prava, prava na vlastiti jezik. Sud u Kotor Varoši je presudio da su im prava povrijeđena, ali je tužbu odbacio kao neblagovremenu. Zastara za radnju koja još traje? Ni student likovne akademije ne bi napravio takav pravni propust. Osim toga, ako se utvrdi zastara, o meritumu se ne raspravlja. I to bi znali studenti fizike i hemije, ali sud u Kotor Varoši „ne zna“. Okružni sud u Banja Luci je utvrdio da nije došlo do zastare i poništio prvostepenu presudu, te je vratio Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje. Osnovni sud je ponovo donio potpuno istu presudu?! Okružni sud u Banja Luci određuje drugog sudiju u ovom postupku. Drugi sudija utvrđuje da nije došlo do zastare ali i da nije došlo do povrede ljudskih prava. Dakle potpuno suprotna presuda. Sada je predmet ponovo na Okružnom sudu u Banja Luci i to će, po svemu sudeći veoma planski, trajati godinama dok se ne iscrpi strpljenje Bošnjaka i propadne bar jedna generacija đaka.

Sve gore navedeno i ne čudi, ali čudi činjenica da je za Bošnjake Kotor Varoši medijski prostor čak i u Federaciji BiH dugo vremena bio zatvoren. O ovim ljudima i njihovoj očajničkoj borbi se malo zna. Za one iz Konjević Polja, koji su iz istog razloga protestvovali pred nosom vlasti iz Federacije i OHR-om štrajkovali godinu dana, svi sve znaju i niko ništa nije činio. Za ove ljude ovdje skoro niko ništa nije znao, pa smo zato i mi bili zbunjeni veličinom njihovog problema i žestinom njihove borbe.



No, svi su svjesni da će Bošnjaci Kotor Varoši izdržati i da će svoja prava sigurno ostvariti. Pitanje je: kada? Bez pomoći iz Sarajeva, vjerovatno ne tako brzo. A za Sarajevo BiH se prostire sve do Kozje ćuprije, Ivan sedla, Srednjeg i Visokog. Ono dalje a posebno u srcu RS-a je daleko i od očiju i od kase. U Sarajevu je najveća briga da se u školama tableti uvežu u mrežu, da se nabave 3D printeri, a to tamo negdje što se Bošnjaci bore za elementarna prava, nije njihov problem. Nek se snađu. Ovo pokazuje koliko su Bošnjaci Kotor Varoši svjesniji historijske borbe za opstanak i Bošnjaka i Bosne na cijelom prostoru BiH od onih čiji bi posao to trebalo da bude.

Ovim Bošnjacima želimo puno sreće, razuma i snage da istraju u svojoj plemenitoj institucionalnoj borbi. I sam sam rastao u sličnim uslovima u Sandžaku, doživljavao i preživljavao jezikocid maternjeg govora te dobro mogu razumjeti njihov hal i njihov otpor. Ja sam se, zajedno sa svojom sestrom Šefkom Begović-Ličina, suprotstavio tom stoljetnom jezikocidu i kulturocidu izradom Sandžačkog rječnika, prvog regionalnog rječnika bosanskog jezika, koji ima za cilj zaustavljanje utiranja Sandžačkog govora.

U kasne sate, poslije Sarinog predavanja ženama o porodici i braku u prepunoj džamiji, vraćamo se istim putem prema Sarajevu, ali sa potpuno drugačijim osjećajima na duši. Shvatili smo da su ovi ljudi istinske posljeratne gazije, naši mirnodopski ljiljani. Njihova je borba vrijedna koliko i krv onih 170 šehida koji su branili ovo područje sve dok su imali hrane, municije i snage: sve do svoje smrti.

IZDRŽITE, BOSANSKE GAZIJE!