DR. FERID MUHIĆ: Jedno ipak znam i to mi je dovoljno: znam da ja nikada neću priznati RS ni u jednoj varijanti, koliko god bila velika ili mala njena teritorija dok god je ta teritorija oteta od Bosne. Ne mogu prestati da volim cijelu Bosnu. Iako je Bosna već 20 godina prepolovljena!Ima jedno mjesto u meni u kom će i podijeljena na dva dijela Bosna zauvijek ostati cijela! Znam to zato što kad god se nađem u Bosni; kad god čujem da neko izgovori “Bosna“; kad god vidim napisanu riječ “Bosna“; kad pomislim na Bosnu; kad sanjam Bosnu: ja se uvijek, ali baš uvijek, sjetim iste pjesme i jasno čujem glas koji pjeva: “I can't stop loving you!“

Kad god se nađem u Bosni; kad god čujem da neko izgovori “Bosna“; kad god vidim napisanu riječ “Bosna“; kad pomislim na Bosnu; kad sanjam Bosnu: ja se uvijek, ali baš uvijek, sjetim iste pjesme i jasno čujem glas koji pjeva:

“I can't stop loving you!“

Ne mogu prestati da volim cijelu Bosnu. Iako je Bosna već 20 godina prepolovljena! Uspostavljanjem RS na polovici integralne teritorije suverene države Republike Bosne i Hercegovine u granicama u kojima je bila u trenutku prijema u OUN, Bosna više nije ni Republika, ni država u punom značenju koje ovaj pojam podrazumijeva. Poslije presude Radovanu Karadžiću, idejnom tvorcu projekta usmjerenom ka okupaciji cijele Bosne i njenom nasilnom pripajanju Srbiji, RS ostaje kao svjedočanstvo da je pola tog mračnog posla ne samo obavljeno, nego i verificirano nametnutim međunarodnim dogovorom, potpisanim u Daytonu 1995. godine.

Potpisan kao neka vrsta iznuđenog, palijativnog rješenja (da bi se prekinuo agresorski rat protiv suverene države Bosne i Hercegovine), ovim Dogovorom RS je danas promovisana u zlatno tele, idolatrijski simbol, u politički tabu u koji niko ne smije dirnuti! Sa svih strana čitamo, slušamo, gledamo ljude koji kao vračevi u plemenskom transu ponavljaju kako “presuda Radovanu Karadžiću ne smije niti može značiti ukidanje RS.“ Oko tog istog idola u koji se izmetnula RS, igraju i vodeći Bošnjaci i na svoj način podržavaju bratiju idolopoklonce. Po njima, mi Bošnjaci smijemo podsjetiti da su, u projektu osnivanja RS, koji je nasilno otkinuo pola teritorije i rastrgnuo pola nacionalnog tkiva Bošnjaka, “užasni zločini počinjeni nad komšijama Bošnjacima“, ali u RS ne smijemo ni po koju cijenu dirati, niti njeno postojanje dovoditi u pitanje!

Pazite ovo: “užasni zločini su počinjeni“! Indirektni govor u kom se priznaje da su užasni zločini počinjeni, i kojim se počinitelji ne identifikuju ni jednom rječju, ne imenuju, ne spominju se čak ni u aluziji, svakako nije omaška. Obratite pažnju i na naizgled benigno identifikovanje žrtava užasnih zločina: to su “komšije Bošnjaci“! Pogledajmo koju ulogu ima ovaj dodatak “komšije“? Da cijelu agresiju na suverenu državu reducira na komšijsku tuču. Da prihvati laž o navodnom unutrašnjem sukobu i da flagrantno evidentnu agresiju koja se zbila pred očima cijelog svijeta i o kojoj postoje hiljade dokaza, svede na priču o nekakvom “građanskom ratu“ u kom su, dabome, “svi podjednako krivi“ i u kom niko nije agresor! Da prikrije činjenicu da su vojne jedinice bivše JNA mahom regrutirane u Srbiji (dijelom i u Crnoj Gori) sačinjavale daleko najveći broj učesnika u agresiji na Bosnu i Hercegovinu! Pripadnici tih agresorskih invazionih trupa nisu imali ništa sa “komšijama Bošnjacima“, niti su im Bošnjaci bili komšije. Naprotiv, znatan broj Srba, sugrađana i komšija Bošnjaka, dijelili su zlu sudbinu sa njima. I u Sarajevu i u mnogim drugim gradovima Bosne i Hercegovine bili su izloženi bombardovanjima i progonima svojih sunarodnika Srba okupatora!

DR. FERID MUHIĆ: Mnogi se pitaju zašto Srbi uporno javno slave zločince Karadžića, Mladića i druge, zašto brane zločinačku instituciju RS, osnovanu na agresiji i genocidu? Odgovor je sasvim jasan: da bi svojim solidariziranjem sa njima i podrškom RS, potvrdili svoje uvjerenje da su imali pravo na to što su uradili; da progoniti i ubijati Bošnjake i otimati njihovu zemlju (na osnovu besramnih laži o Bosni kao navodnom dijelu “srpskih zemalja”), zapravo i nije nikakav zločin!

Da su istaknuti politički predstavnici Bošnjaka izloženi određenom pritisku konkretnih političkih zahtjeva, ultimatuma, interesa, transparetnih prijedloga i sasvim mutnih dogovora, lako je dokučiti. Od njih se očekuje da tako govore, ali kako to mogu javno izgovoriti pred cijelim Bošnjačkim narodom, kao njihovi oficijalni predstavnici – e tu mi pamet staje! Neke stvari čovjek jednostavno ne može reći, koliko god ga pritiskivali! Jer zna da će, ako ih rekne – poreći sebe! Činjenica je da su oni to ipak rekli. Kao što je činjenica i da su time sebe, kao Bošnjake, porekli!

O navodnoj nepovezanosti suđenja Radovanu Karadžiću, kao pojedincu, i o tome da izrečena presuda od 40 godina zatvora ne može imati pravnih implikacija za status RS, osim glasnog podsmjeha na račun svih koji to ozbiljno misle i opravdane sumnje u njihove mentalne kapacitete, dovoljno je, za neupućene, podsjetiti na dva momenta:

1. Osim što je jasno da je logički apsolutno nemoguće a pravno neodrživo bilo kakvo razdvajanje procesa protiv Radovana Karadžića od njegove uloge prvog predsjednika RS i zločina (uključujući i genocid) koje su počinili njeni pripadnici pod vođstvom samog RK; osim što mu je upravo na ovom procesu stavljena na teret krivica za genocid počinjen u Srebrenici (uzgred, suprotno nekim reakcijama, i zlodjela koje je RS počinila u Prijedoru, Kozarcu, Sanskom Mostu..., sud jeste kvalifikovao kao genocid, ali je ocijenio da se Radovanu Karadžiću ne može pripisati genocidna namjera, čime je u pravnu praksu i istoriju jurisprudencije uvedena nova kategorija: genocid počinjen iz nehata); treba znati da je RS kao stranka u sudskom procesu već suđena i osuđena na Svjetskom sudu (International Court of Justice, odnosno “World Court“) , što znači i da je povezivanje ova dva procesa ne samo pravna mogućnost nego i pravna obaveza.
2. Presuda Radovanu Karadžiću realno, suštinski, kao i formalno pravno jeste presuda sa direktnom pravnom implikacijom za ukidanje RS. Po istoj pravnoj proceduralnoj logici, presuda u Nurnbergu vođama Trećeg Reicha bila je presuda i Trećem Reichu, koji je samom ovom presudom automatski i ukinut. Na osnovu iste logike međunarodnog prava ukinuta je i fašistička država Italija Benita Musolinija, bez obzira što su njemu lično presudili italijanski partizani. Presuda srpskom četničkom generalu Dragoljubu Mihailoviću bila je važan momenat ukidanja monarhije Kraljevine Jugoslavije, čiji je general bio ovaj ratni zločinac. Kada bi se poštovala imanentna pravna logika koja slijedi iz presude Radovanu Karadžiću, Dodig bi jedva stigao da još nekoj ulici da ime onog zločinca i da otvori studentski dom sa imenom ovog zločinca, (ili obratno!), a RS bi se već našla na đubrištu istorije.

Prema tome, da se ovom presudom Radovanu Karadžiću, u skladu sa postojećom pravnom praksom, automatski ukida RS a Bosna i Hercegovina vraća svoj teritorijalni integritet u granicama koje je imala u trenutku početka agresije od strane RS i SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) – u to ne može biti nikakve sumnje! Utoliko prije što je potpisnik odluke o osnivanju RS bio Slobodan Milošević -“Balkanski kasapin“ Slobodan Milošević, vrhovni komandant u agresiji SR Jugoslavije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, uz to i predsjednik SR Jugoslavije, koja je bila inicijator i glavni agresor na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine - koji je umro u zatvoru prije presude, optužen za zločine protiv čovječanstva i genocid upravo u kontekstu iste agresije - i to kao kao zastupnik interesa u ime predsjednika RS Radovana Karadžića. Ako konstatujemo da je pravni legitimitet RS utemeljen na „zaslugama“ još jednog optuženika za zločine protiv čovječanstva, njenog prvog predsjednika Radovana Karadžića, osuđenog na 40 godina robije zbog dokazanog zločina genocida izvršenog od vojske RS, a u kontekstu realizacije projekta njenog osnivanja na tlu suverene države Bosne i Hercegovine; da je glavnokomandujući vojske RS general Ratko Mladić, poslije višegodišnjeg bježanja i skrivanja uhvaćen i da mu se sudi za iste najteže zločine protiv čovječanstva počinjene upravo od vojske RS u interesu njenog osnivanja; da je praktično cjelokupni politički i vojni vrh RS već odgovarao pred Međunarodnim sudom i da su mnogi od njih osuđeni na višedecenijske kazne zatvora – ostaje samo nevjerica: kako je uopšte moguće da RS još nije automatski ukinuta? I posebno, kako to da najviši predstavnici Bošnjaka čak i danas insistiraju da “postojanje RS treba prihvatiti kao realnost“!?

Već ovaj period od preko 25 godina koliko traje RS potvrđena Dejtonskim mirovnim dogovorm, apsolutno je bez presedana u međunarodnoj pravnoj praksi. Da je taj isti međunarodni pravni sistem sposoban da bude više nego brz i da reaguje munjevito, potvrđuju mnogi primjeri. Režim Sadama Huseina bio je ukinut i prije njegove egzekucije, kao i režim Muamera Gadafija, koji je i de facto i de iure ukinut prije njegove likvidacije i likvidacije njegove cijele familije, uključujući troje maloljetne unučadi.

Proglašenjem RS Milošević i Karadžić su, na osnovu ofanzive agresorske armije koju je vodio njihov general Mladić, učinili isto što su učinili Hitler i Gebels i njihovi generali kada su teritorije u regionu rijeke Volge osvojene u početku Drugog svjetskog rata, proglasili za “Njemačku Rusiju”, a rijeku Volgu (slično onome što su učinili Srbi preimenovanjem mnogih gradova, rijeka i drugih toponima poslije okupacije dijelova Bosne koji danas čine RS), preimenovali u “Njemačku Rajnu”! Možda bi svi oni koji prihvataju “realnost postojanja RS”, na osnovu ovog podatka, sada mogli pokrenuti pitanje obnove ove “Republike Njemačke Rusije” i ponovo je uspostaviti, a sve u ime istinskog pružanja ruke EU i Rusije!?

Kako god se tumači dosadašnje oklijevanje da se ukine RS i kolike god bilo neopravdano dosadašnje odlaganje međunarodnih pravnih institucija da po pitanju RS postupe u skladu sa normama međunarodnog prava, jasno je da će RS, makar i kasnije kada već nije prije, nužno biti poništena kao nelegitimna, pravno nevažeća tvorevina.

Ovdje ima mjesta za još jedan komentar u vezi čestog ukazivanja brzog pomirenja nekih država koje su bile u ratu, posebno Njemačke i Francuske, kao primjer za pomirenje Bosne i Srbije. Iako je tačno da su Njemačka i Francuska često ratovale, i da je čak istorija njihovih ratova neuporedivo duža i krvavija od svih sukoba Bošnjaka i Srba (uključujući i srednjovjekovne države Bosnu i Srbiju), njihov primjer jednostavno nije validna komparativna instanca za odnose savremene Bosne i Srbije. U dugom nizu ratova koje su vodile Njemačka i Francuska, njihov najnoviji (nadati se je i posljednji) rat desio se tokom Drugog svjetskog rata. Ipak, ističu oni koji smatraju da bi to mogao biti dobar primjer za Bosnu i Srbiju, svega par godina poslije kapitulacije Njemačke, dvije države su inicirale industrijsku saradnju u evropskim razmjerama i već decenijama imaju odlične političke, ekonomske i kulturne odnose! Kada se neko pita: kako su Njemačka i Francuska mogle da se pomire tako brzo i temeljito, a Bosna i Srbija i poslije 25 godina od završetka srpske agresije na Bosnu, još uvijek imaju otvorene probleme u bilateralnim odnosima, mora imati u vidu nekoliko bitnih razlika:

I Njemačka i Francuska su danas suverene države sa kontrolom na svojoj cjelokupnoj integralnoj teritoriji. Bosna i Hercegovina je još uvijek protektorat, manje više pravno komplikovana ako ne i fantomska država kojoj je oteto pola teritorije;
I Nijemci i Francuzi danas imaju svoju državu u kojoj suvereno odlulčuju o sopstvenoj unutrašnjoj i spoljnoj politici. Srbi imaju svoju državu u Srbiji i svoju RS u Bosni, stvorenu genocidom; Bošnjaci nemaju svoju državu. I kad bi htjeli, ne mogu se pomiriti sa Srbima i Srbijom kao narod sa narodom i kao država sa državom;

U proces pomirenja Njemačka i Francuska su ušle kao dvije države i dva suverena naroda. U relaciji Bosna i Hercegovina – Srbija, samo Srbija je suverena država sa jednim suverenim narodom. Bosna i Hercegovina je protektorat-država, sa tri konstitutivna naroda, od kojih ni jedan nije suveren u sopstvenoj državi. Bošnjaci su narod bez državnog suvereniteta, pri čemu i danas 49% teritorije Bosne i Hercegovine drže Srbi, isti onaj narod koji je izvršio agresiju na Bosnu i agresijom tu polovinu teritorije oteo.

Konačno, intenzitet nečovječnosti, proporcije masovnih zločina, uključujući i dva međunarodno priznata genocida (jedan, kao što smo vidjeli, sudski kvalifikovan kao genocid iz nehata!?), uz nezapamćen obim organizovanih masovnih silovanja počinjenih od strane Srba protiv Bošnjaka civila, isključuje svaku iole opravdanu paralelu sa karakterom rata Njemačke i Francuske. Konkretno, u ratu Njemačke i Francuske (tokom Drugog svjetskog rata) preko 83% od ukupnog broja poginulih su vojnici, dok su u Bosni od ukupnog broja poginulih preko 83% bili civili (od toga više od 90% Bošnjaci), mahom pobijeni u masovnim zločinima i genocidima.

Mnogi se pitaju zašto Srbi uporno javno slave zločince Karadžića, Mladića i druge, zašto brane zločinačku instituciju RS, osnovanu na agresiji i genocidu? Odgovor je sasvim jasan: da bi svojim solidariziranjem sa njima i podrškom RS, potvrdili svoje uvjerenje da su imali pravo na to što su uradili; da progoniti i ubijati Bošnjake i otimati njihovu zemlju (na osnovu besramnih laži o Bosni kao navodnom dijelu “srpskih zemalja”), zapravo i nije nikakav zločin! I u njihovom upornom odbijanju da prihvate realnost postojanja države “Kosova”, postoji ista riješenost da po svaku cijenu demonstriraju privrženost sopstvenim uvjerenjima, ne obazirući se na njihovu (ne)opravdanost. Srbi brane i svoje zločince, Bošnjaci ne brane ni svoje žrtve! Srbi uporno smatraju za svoje i ono što su definitivno izgubili; Bošnjaci bez otpora prepuštaju i ono što im pripada!

Iako su predstavljali oko 10% stanovništva Kosova kada su ga 2000. godine izgubili, dok su Bošnjaci oduvijek, pa i u vrijeme agresije, predstavljali većinsko stanovništvo na otetim teritorijama današnje RS; iako je Kosovo stvoreno kao kazna Srbiji zbog počinjenih masovnih zločina nad lokalnim stanovništvom, dok je RS nastala kao nagrada za počinjene masovne zločine i genocid; iako je Kosovo više od 50 godina uživalo status autonomne pokrajine, dok teritorija na kojoj je uspostavljena RS, nikada nije bila administrativno organizovana niti je imala status koji bi sugerisao bilo koji stepen samostalnosti u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu; iako je Kosovo oficijalno priznato od preko 120 država, dok RS nema ni status suverene države, i ni jedna država na svijetu je ne priznaje kao državu; iako su pritisci međunarodne zajednice na političke predstavnike Srbije da prihvate realnost postojanja Kosova, svakako veći nego na predstavnike Bošnjaka da prihvate “realnost” RS - ipak je vlada Srbije izglasala preambulu Ustava kojom se eksplicite naglašava da je Kosovo (Kosmet) integralni dio Srbije i da Srbija nikada neće odustati od svog zahtjeva na Kosovo kao na sopstvenu teritoriju, dok predstavnicima Bošnjaka u vladi, uz sve naborjane komparativne prednosti i argumente, ni na pamet ne pada da makar formalnim aktima izrazi pravo Bošnjaka na reafirmaciju teritorijalnog integriteta svoje države! I dok ni jedan politički predstavnik Srbije ne smije ni pomisliti da javno pozove srpski narod da prihvati samostalno Kosovo kao realnost sa kojom se mora pomiriti, naši predstavnici pozivaju Bošnjake da RS stvorenu na genocidu prihvate kao “realnost” sa kojom se moraju pomiriti!

Ne znam kakav je privatni stav političkih lidera Srbije u odnosu na Kosovo. To i nije bitno, jer je jasno da oni podstiču patriotizam Srba. Zato se i desilo da i dalje nepokolebljivo odbijaju priznati realnost jer bi takvo priznanje bilo porazno za patriotizam: iako nemaju ni jedan argument, imaju patriotizam.

Ne znam ni kakav je privatni stav političkih lidera Bošnjaka u odnosu na RS. To isto tako nije bitno, jer oni očito ne podstiču patriotizam Bošnjaka. Zato se i moglo desiti da sa toliko poltronske uslužnosti i dalje uvjeravaju međunarodnu zajednicu u svoju kooperativnost prihvatajući očiglednu nepravdu kao “realnost”, koliko god to bilo poražavajuće za patriotska osjećanja Bošnjaka; iako naši imaju sve argumente, nemaju patriotizam.

Jedno ipak znam i to mi je dovoljno: znam da ja nikada neću priznati RS ni u jednoj varijanti, koliko god bila velika ili mala njena teritorija dok god je ta teritorija oteta od Bosne. Ne mogu prestati da volim cijelu Bosnu. Iako je Bosna već 20 godina prepolovljena!

Ima jedno mjesto u meni u kom će i podijeljena na dva dijela Bosna zauvijek ostati cijela! Znam to zato što kad god se nađem u Bosni; kad god čujem da neko izgovori “Bosna“; kad god vidim napisanu riječ “Bosna“; kad pomislim na Bosnu; kad sanjam Bosnu: ja se uvijek, ali baš uvijek, sjetim iste pjesme i jasno čujem glas koji pjeva:
“I can't stop loving you!“