Prof. Habib MANDŽIĆ: Porodično ozračje nevjerovatno snažno utiče na karakter i razvoj djeteta. Većinu svojstava, dobrih i loših, koje formiraju dječiji katakter, dijete usvoji u rodnoj kući, u porodici od roditelja, ali i od drugih članova porodice. Najprije, dijete posjeduje snažni nagon oponašanja. Sve što vidi kod odraslih i samo želi posjedovati. Ako odrasli puše, i ono hoće. Ako odrasli piju alkohol, i ono hoće. Dijete usisava primjere koje zapažana odraslima u svojoj porodici.

Moralno propadanje je već i očito evidentirano u našim procjenama brojnih socijalnih problema, kao što su upotreba droge, život na ulici, alkoholiziranje, sida, prostitucija, itd. Ovaj nezdravi trend može jedino biti obuzdan direktnim roditeljskim uticajem. Roditelji bi morali pratiti kretanje svoje djece kako bi se uvjerili da li su im djeca ili nisu uvučena u neke nemoralne i izvan zakonske aktivnosti. Jer, bez blagovremenoga nadzora i kontrole djeca lahko mogu postati žrtve nezdravih uticaja s dalekosežnim posljedicama. Ako im se dozvole takve radnje iako su roditelji ili neposredni staratelji ravnodušni kamo to oni i s kime borave, mnogi naši tinejdžeri će, najvjerovatnije, najprije ogreznuti u kriminal, a potom sve više i više tonuti u njega. Iz tog se razloga moraju hitno detektirati svi nastali socijalni problemi. Sami roditelji moraju ojačati instituciju porodice kako bi lakše odoljeli zahtjevima društva, posebno onima u dinamičnim i traumatičnim izazovima tzv. postmoderne.

Industrijalizirana društva idu tragom rimske imperije, samo ulagivanjem individualizmu, zločinima koji cvatu u dječijim okruženjima, umorstvu, kolektivnoj krađi, apatičnom odnosu prema samom životu, roditeljima koji su bezbrižni za sigurnost vlastite djece i moralu koji uglavnom ne postoji.

Ljudi se polahko odvraćaju i odvode od vjere u Boga i prihvataju posljedice lošega ponašanja. To se vidi iz sljedećeg:
1. Pomanjkanje dostojanstva i ne povredivosti u kući, ćeliji ljudske zajednice.
2. Vlade nameću sve veće i veće poreze i razbacuju zajednički novac na raznorazne zabave za svjetinu.
3. Ljudi su razvili ludu strast za uzitke; na zabavama se odaju silnom opijanju i žderanju, ne zdravim uzbuđenjima, bez obzirnosti i nemoralu.
4. Ljudi se natječu u naoružanju, ne shvatajući u tome veliku opasnost po ljudski rod.
5. Današnji se čovjek sve više udaljava od pravevjere – vjerujući, sve više i više, u lažna božanstva napuhana ružičastim medijima i pompeznostima mas-kulture, u čemu se gubi istinska veza sa životom i gubi moć ispravnog vođenja sama sebe kroz život, pa potomi šire društvene zajednice.
S obzirom da današnji čovjek tone sve dublje u moralnu izopačenost, možemo uspostaviti paralele sa rimskom erom: previpe razvoda brakova, sve veći porezi, napuštanje vjere.

Danas se na Zapadu, u školama, više poklanja pažnja na razumijevanje i prihvatanje homoseksualizma, nego li na tjelesni odgoj na primjer. Gledamo djecu kako se priključuju raznim bandama i podzemnim klanovima. Ima se osjećaj da tim opakim socijalnim grupacijama prilaze kao svojim porodicama. Mlade djevojke pokušavaju biti odrasle prije vremena – rađajući bebe, i to, uglavnom, o trošku svojih roditelja. S druge strane, roditelji se ne trude naučiti svoju djecu da razlikuju dobro od zla. Mucaju i zapinju tek onda kad dođe vrijeme da podijele posljedice nedjela.

Porodično ozračje nevjerovatno snažno utiče na karakter i razvoj djeteta. Većinu svojstava, dobrih i loših, koje formiraju dječiji katakter, dijete usvoji u rodnoj kući, u porodici od roditelja, ali i od drugih članova porodice. Najprije, dijete posjeduje snažni nagon oponašanja. Sve što vidi kod odraslih i samo želi posjedovati. Ako odrasli puše, i ono hoće. Ako odrasli piju alkohol, i ono hoće. Dijete usisava primjere koje zapažana odraslima u svojoj porodici.



Glavni činilac kojim roditelji odgajaju svoje dijete nije namjerni primjer, već njihovo svakidašnje ponašanje i govorenje, pri čemu uopće ne misle da time utiču na dijete. Možemo slobodno zaključiti: glavni primjer s kojim roditelji odgajaju dijete nije u onome šta rade i šta govore, nego u onome što i kakvi sami roditelji jesu.

Onome šta sve dijete vidi i čuje morali bi smo dodati i to šta sve dijete čita. Dijete najradije čita ono šta čitaju njegovi roditelji, braća i sestre. Čak radije čitaju zabranjene knjige nego li školsko štivo. Djetetu su najslađe knjige koje mu odrasli brane, koje prednjim sakrivaju, na primjer, knjige o spolnom obrazovanju, o pripremi za brak i sl. Čitanje takvoga štiva bez preventivna nadzora ili upute jednog od roditelja će, prije ili kasnije, loše uticati na mlado dijete u razvojnom periodu.

Roditelji ne bi smjeli psovati, galamiti i vikati na djecu. Bilo bi daleko bolje da međusobno glasno raspravljaju o dječijim greškama i da na taj način privuku pažnju djeteta. Tako će dijete shvatiti da se govori o njemu i njegovim pogreskama. Na taj bi način sačuvali dosta mentalne energije i živaca, a dijete bi se samo korigiralo kroz ovakav indirektni razgovor o njemu. Zasigurno da već i efekat imaju one riječi koje roditelji razmijenjuju međusobno, a dijete ih pri tome naprosto guta, nego li one riječi koje mu se, obično u formi ukora, direktno kazuju.

Nažalost, dijete nauči i usvoji mnoge loše stvari u porodici. Već od malih nogu se nauči da laže i, još gore od toga, na dvoličnost života. Jer ljudi jako često jedno misle, drugo govore, a treće rade. Roditelji često slažu nešto djetetu, da bi zadovoljili njegovu maštu ili želju, dok je istina sačuvana za njih. Vjerovatno je jedna od prvih porodičnih laži želja djeteta da sa zna odakle su mu stigli brat ili sestra, uz roditeljsku krilaticu: “Donijela ih roda”. Onda roditelji mudruju da će dijete samo saznati istinu kad poraste. Ili, drugi primjer, kad očekujemo da nas posjeti neki blizi rođak, djetetu savjetujemo kako da se lijepo ponaša prema njemu, da se lijepo ispita i bude dobro prema dragom gostu. Čim gost zamakne preko praga, roditelji opletu trač o “dragom gostu”, kako je škrt, sebičan, zavidani sl. Možda i nesvjesno time učimo dijete da pred ljudima pokazuje lijepo lice a da ih u srcu mrzi i prezire. Proizvodimo ga u odličnog glumca i farizeja kojem nikada ne možeš prodrijeti u srce.

Ima tu nebrojeno sličnih stvari, kao, na primjer, roditeljska oholost, osionost, škrtost, zavidnost, ljubomora, ogovaranje, ili roditeljska svađa. Dijete to sve čuje i, što je još bitnije, sve, nažalost, i razumije. Mnogi roditelji misle, da je dijete još malo i da neće razumjeti njihov govor. Jako se varaju. Razumjet će. Dijete će to prije shvatiti nego li što oni misle.

Nije onda nikakvo čudo što se djeca međusobno svađaju i psuju, te se bacaju kamenicama na neznance ili im nadijevaju neljudska imena, jer se i roditelji stalno svađaju u kući i reže jedno na drugo, a oboje, gotovo horski, viču na dijete. U dječijoj podsvijesti jača nagon za nasiljem, svađom, prepiranjem, isl. Korijeni ovoga zla su u zavidnosti i ljubomori, jer roditelji počesto nisu pravedni i objektivni.

Dobar roditeljski primjer je najbolje odgojno-obrazovno sredstvo protiv svadljivosti, zavisti i mržnji. Primjeri prodiru u dubine ljudske duše, a najviše onda kada smo ih najmanje svjesni. Usijeku se u dušu i izmijene nam sliku svijeta i u toj slici nas same.