Autor: Mirsad Mahmutović

MIRSAD MAHMUTOVIĆ: Neki podaci govore da državni aparat broji preko 240.000 službenika. To je sasvim dovoljno da se postojeća vlast ne može promjeniti i da sve ostaje isto. Tako je evo već više od dvije decenije. Ovi koji rade oni će izaći na izbore, i glasati za one koji su im dali posao. Oni što ne rade izgubili su svaku nadu u promjene i uglavnom ne izlaze na izbore. Takvih je najviše. Čiji su to ljudi? Kome oni pripadaju? Kakvi su oni? Ko njih zastupa?

Nikada nisam mogao pomisliti da ću jednoga dana doći pred dilemu kada je riječ o izborima, na bilo kojem nivou, da li glasati ili ne. Smatrao sam to svojom građanskom obavezom i svojim pravom; da biram i time budem dio uspjeha ili neuspjeha na putu prosperiteta svoje zemlje. I ne samo da sam izlazio na izbore, već sam agitovao, govorio, upučivao i druge da glasaju. Nakon svih ovih i onih izbora, nakon svega što nam se dešava u našoj stvarnosti, sada sam pred velikom dilemom.

Ima li uopšte smisla u našoj zemlji izlaziti na izbore?

Znam, da svaka revolucija „jede“ svoje ljude. Mnogi reformatori društva kada su dolazili na vlast uklanjali su upravo one ljude koji su blizu njega i koji su mu pomogli u podizanju revolucije i, konacno, koji su mu pomogli da dođe na vlast. Tako je uradio predsjednik Egipta Naser. Pošto je došao na vlast prvi obračun je imao sa Ihvanima, koji su ga iznjedrili. Konačno tako danas radi i aktuelni prdsjednik diktator Sisi. Tako je uradio imam Homeini nakon rušenja režima Reze Pehlavija. Nakon što se vratio u Iran i uzeo vlast u svoje ruke, nastradali su prvi njegovi saradnici. Tako je trenutno i u Turskoj. Aktuelni predsjednik Turske se nemilosrdno obačunava sa Gulenom i njegovim sljedbenicima iako je pripadao istom pokretu i istom džematu. Ali, nije moja preokupacija ni Egipat, niti Iran, niti Turska. Zašto? Zato što znam da su sve partije u tim zemljama patriotski orijentisane prema svojoj zemlji. Koja god od njih dođe na vlast svaka će raditi za dobrobit svoje zemlje i svih građana. Kod nas je, nažalost, situacija potpuno drugačija. Ono što se moglo do sada vidjeti, naši politički izabranici uglavnom rade za sebe i nije ih briga ni za državu, ni za narod. Glavna njihova preokupacija je privatni bankovni račun i ulaganje u nekretnine. Nemam vremena a i prostor mi ne dozvoljava da navodim konkretne primjere. Ali, ono što najviše boli jeste činjenica da nema razlike između onih koji se zaklanjaju iza ideje socijaldemokratije i onih koji se zaklanjaju iza vjere. U tome su potpuno isti i oni iz prvog safa i oni koji uopšte nisu u safu. Kad pogledam neka zvučna imena, na važnom su mjestu, imaju dobru platu, radi mu žena, a on član u nekoliko komisija ili Upravnih odobra. Pa da li ti ljudi uopšte spavaju? Kada jedu, razgovaraju li sa svojim ženama i djecom? Zaista je istinu rekao Allahov Polsanik: “Kada bi čovjek imao dvije doline zlata, on bi poželio treću.“ Nije problem kada neko pokrene privatni biznis, pa u tome uspije i stekne bogastvo. Ali kada jedan državni službenik koji prima platu na budžetu zaima milionski kapital, onda se to zove kriminal. Konačno zar nismo zemlja sa najviše kriminala, a nigdje kriminalaca. Šta to govori? Pa valjda da nam je sve kriminalno i politika i sudstvo.
Šta je to drugo što me tjera na bojkot izbora?

Neki podaci govore da državni aparat broji preko 240.000 službenika. To je sasvim dovoljno da se postojeća vlast ne može promjeniti i da sve ostaje isto. Tako je evo već više od dvije decenije. Ovi koji rade oni će izaći na izbore, i glasati za one koji su im dali posao. Oni što ne rade izgubili su svaku nadu u promjene i uglavnom ne izlaze na izbore. Takvih je najviše. Čiji su to ljudi? Kome oni pripadaju? Kakvi su oni? Ko njih zastupa?

Treći razlog koji me tjera na bojkot izbora jeste činjenica da glavnu polugu vlasti u najblažoj mjeri rečeno drže dezerteri, ratni i poratni profiteri i tajkuni. Šta njih briga za državu i narod. Njih zanima samo lični probitak i interes. Jer, ako su bili takav karakter da pobjegnu iz zemlje koja je krvarila, i ostave svoje najmilije ili svoje drugove da se bore, oni će i sutra ako bude potrebno isto to uraditi. Ja takvima ne mogu dati svoj glas i zbog takvih možda i ne izlazim na oktobarske izbore.

Neki dan pred sami ramazan, zazvoni moj mobitel. Javi se meni poznati glas jednog hadžije i iskrenog borca za BiH. Javim se i uljudno razmijenismo selam i uobičajeni razgovor. On mi reče: “Budi spreman sutra u 17.00h ja ću naići sa jednim čovjekom, pa ćemo ići na jednju večeru u poznati Visočki restoran.“ Pitam ga ko poziva i kojim povodom. On odgovori: “Znam da poziva SDA i ništa više.“ Zahvalio sam se na njegovom zahmetu i trošku i rekao: „Ne mogu ja ići na takav poziv, želim znati ko zove i kojim povodom.“ Naravno nisam otišao. Još sam rekao i ovo: „To je sigurno neka predizborna.“ Nisam otišao, ali se ispostavilo da je doista bila predizborna večera. Kao, SDA pozvala prve potpisnike inicijative za osnivanje stranke. Bože dragi! Prve osnivače stranke pozivaju oni što su nama prijetili da ćemo biti obješeni na banderi i to pred izbore, a pune četiri godine pa i više tih što pozivaju nema nigdje, do njih se ne može ni preko žice.

Eto, to je naša stvarnost i zbog toga živim u dilemi izaći ili ne izaći na predstojece lokalne izbore.