Elmedina MUFTIĆ: Genocid koji je izvršen nad Bošnjacima u vrijeme agresije Srbije i Crne Gore na BiH, je trajna kategorija borbe, naša obaveza da istrajavamo na pronalaženju svih žrtava genocida, na traženju i pronalasku svih masovnih i pojedinačnih grobnica u kojima se i danas kriju tijela ubijenih Bošnjaka, u kojima se krije istina o genocidu, kao i to da nema priče o pomirenju s onima koji zločince smatraju herojima, koji pružaju utočište zločincima i smatraju ih ponosom svog naroda. Emanet šehida je u tome da se svaki zločinac izvede pred sud, da se imenom i prezimenom zna ko je u ovoj zemlji bio dželat, da se državne institucije, policija i vojska očiste od onih čija se imena nalaze na spisku osumnjičenih za zločine i genocid.

Genocid koji je srpsko-crnogorski agresor zajedno sa domaćim četnicima, nakon višedecinijskih priprema unutar zidina SANU-a, SPC, političke hunte…, 1992.godine počeo da izvršava nad Bošnjacima, Prijedora, Sanskog mosta, Ključa, Beljine, Foče, Vlasenice, Višegrada, Bratunca, Zvornika i drugih gradova diljem BiH. Konačni epilog genocida je dobio 11.7.1995.godine, kada su jedinice paradržavne genocidne tvorevine pod imenom Vojske Republike Srpske, Policije Republike Srpske zajedno s jedinicama Vojske Srbije i Crne Gore i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (među njima i zloglasni „Škorpioni“) ušle u Srebrenicu koja je bila Zaštićena zona UN, i u samo nekoliko dana na najsvirepiji način ubili više od deset hiljada osoba mahom muškaraca u starosnoj dobi od novorošenih beba do kasne statrosti. Zločinci nisu birali način ni sredstva da genocid sprovedu u djelo, tako su ubijani svi oni koji su se našli u vidokrugu zvijeri. Ubijane su tek rođene bebe, žene, djeca, dječaci koji su se još uvijek držali za dimije svojih majki, ubjali su muškarce u punoj snazi, onemoćale starce. Jednostavno su ubijali sve s ciljem da se zatre trag postojanja jednog naroda koji vjekovima živi na ovim prostorima. Ubijanja su vršena na razne načine, brutalnošću i svirepošću su nadmašili jedna druge, ljude su kao zvijeri progonili i lovili po šumama, trovali ih raznim bojnim otrovima koji su izazivali halucinacije, strijeljali ih, klali, ubijali bombama, tjerali očeve da zovu svoje sinove da se predaju kako bi bili ubijeni. Silovali su djevojčice, djevojke, žene i muškarce. Ubijali su tek rođene bebe kojima ni pupčana vrpca nije bila presječena, odsjecali su glave i tjerali zarobljenike da šutaju odsječene glave da bi poslije njima odsjekli iste.

Srebrenica je postala sinonim za smrt u njezinom najcrnjem obliku. Tih julskih dana 1995.godine, svijet je nijemo posmatrao kako srpska i crnogorska ideologija zla s lica zemlje briše jedan narod koji se Bošnjaci zovu, bez želje da zaustavi, pomogne i svrsta se na stranu ljudskosti, humanosti, dobra i time opravda pripadnost civilizacijskim tekovinama. Međutim, svijet je izabrao da se svojom „neutralnošću“ ili ne činjenjem ništa, odnosno činjenjem puno toga, svrsta na stranu zla, genocida i najcrnje mrlje na skorijoj historiji ljudske vrste. Vapaji iz Srebrenice su odzvanjali svemirom, ali niko ih nije želio čuti, svi su začepili uši da ne čuju krik užasa koji je govorio više od svake riječi i svojom stravičnošću opisao svirepost zla koji se događa i koji je rezultirao genocidom, ubistvom preko deset hiljada osoba. Preko šest hiljada posmrtnih ostataka žrtava srebreničkog genocida je eshumirano iz masovnih primarnih i sekundarnih grobnica koje su se nalazile širom BiH, koliko ih još čeka da nađe konačni smiraj u Memorijalnom centru Potočari, ostat će nepoznanica, jer postoje ubijeni koje nema ko da traži, gdje su cijele porodice nestale u genocidu, gdje nema ko da izvrši identifikaciju niti da se uradi DNK, ili nije bilo nikoga da prijavi nestanak. Tako da se stvarna cifra žrtava genocida u Srebrenici nikad neće do temelja otkriti, tu istinu u sebi krije zemlja Bosna. Pred nama je 11.7.2016.godine, kad će se obilježiti dvadeset prva godišnjica od početka odnosno završetka genocida nad Bošnjacima Podrinja koji su svoje utočište pred agresora našli baš u Srebrenici i zajedno sa domicilnim stanovništvom prolazili golgotu života u gradu koji je bio okružen smrću i na kraju osuđen na genocid, uništenje, nestajanje. Ove godine će još 124 posmrtna ostatka žrtava genocida da nađu svoj ovozemaljski smiraj i da u Memorijalnom centru Potočari postanu trajni svjedoci genocida, među njima dvanaest maloljetnika. Njihovo svjedočenje je naša obaveza da pamtimo, opominjemo, da se borimo da interpretacija istine pobijedi interpretaciju laži, svjesni da oni čija interpretacija pobjedi će biti ti čije će pero ispisivati stranice historije. Genocid koji je izvršen nad Bošnjacima u vrijeme agresije Srbije i Crne Gore na BiH, je trajna kategorija borbe, naša obaveza da istrajavamo na pronalaženju svih žrtava genocida, na traženju i pronalasku svih masovnih i pojedinačnih grobnica u kojima se i danas kriju tijela ubijenih Bošnjaka, u kojima se krije istina o genocidu, kao i to da nema priče o pomirenju s onima koji zločince smatraju herojima, koji pružaju utočište zločincima i smatraju ih ponosom svog naroda. Emanet šehida je u tome da se svaki zločinac izvede pred sud, da se imenom i prezimenom zna ko je u ovoj zemlji bio dželat, da se državne institucije, policija i vojska očiste od onih čija se imena nalaze na spisku osumnjičenih za zločine i genocid. Da jasno kažemo zločincima je mjesto u tamnici, a nikako na svjetlu slobode. Obaveza nas preživjelih je da pamtimo, da svojim djelovanjem učinimo da svakim danom jača misao o genocidu, da nam prioritet djelovanja bude istina kao vrijednost postojanja, da dostojanstvo bude način našeg života, da ne dozvolimo onima koji su nas u vrijeme agresije ubijali s ciljem potpunog uništenja, da nas u miru ponižavaju našim pristajanjem na poniženje. Najmanje što možemo da učinimo je to da nikad krvniku ne dozvolimo da se naslađuje svojim zločinom pred našim očima, da spriječimo svima onima koji negiranjem genocida ponižavaju, ismijavaju i vrijeđaju žrtve genocida dolazak u Srebrenicu, odnosno Potočare i svojim prisustvom uznemire duše žrtava, jer šehidi su živi, oni vide, čuju i osjećaju, to što mi ne vidimo njih ne znači da nismo odgovorni pred njima za postupke i ustupke koje činimo u njihovo ime nesvjesni da mi živi nemamo pravo na oprost, pravo oprosta pripada samo žrtvama, mi živi možemo i moramo da pamtimo, opominjemo i djelujemo i budemo garant da se genocid više nikad ne smije i neće ponoviti.



Sve presude za ratne zločine koje su u sebi nosile odgovornost za genocid u Srebrenici nisu dostatne jednog prestrašeno pogleda srebreničkog djeteta, a da ne govorimo o pupčanoj vrpci tek rođene bebe. Niti jedna presuda ne može da zadovolji pravdu, odnosno pravo na život. Nema pravde osim one Božije koja može da nadoknadi 19 godina provedenih u masovnoj grobnici tijela djeteta kojem su tek ime nadjenuli kad su posmrtne ostatke iz grobnice eshumirali. Nema pravde koja može biti dostatna užasa prizora kad babo sina u smrt poziva. Nema pravde i ne može biti zadovoljena na ovom svijetu. Najblaži oblik zadovoljenja ovozemaljske pravde jeste ukidanje tvorevine koja je nastala na temeljima genocida a pravno ime joj je Republika Srpska, a istinsko ime joj je genocidna tvorevina. Svi oni, posebno Međunarodna zajednica, Međunarodni sud pravde, Međunarodni sud za ratne zločine koji pokušavaju da svojim licemjernim djelovanjem prekriju tragove istine, odnosno zatvaranjem očiju pred jasnim, neoborivim činjenicama koje kao mliječni put ukazuju da je genocid počinjen od Prijedora, Sanskog mosta, Ključa, Foče, Višegrada, Bijeljine, Vlasenice, Zvornika, treba da bude jasno da tim legaliziraju genocid i ismijavaju se žrtvama. Nema pravde dok pravno ne nestane najveće zlo koje svoje postojanje zasniva na genocidu, urbicidu, kluturocidu, humanocidu... a to je genocidna tvorevina Republika Srpska.

Svi koji misle da Republika Srpska ima pravo postojanja su saučesnici u genocidu…