Autor: Mirsad Mahmutović

MIRSAD MAHMUTOVIĆ: Na red je došla Bosna, a ona je ustvari i bila cilj. Presuda je donesena u Karađorđevu da Bosnu treba podjeliti, Bošnjake eliminisati u najvećem broju, nešto ostaviti a nešto raseliti po cijelom svijetu. Eh, tu je zamka, Milošević i Tuđman su zaboravili nešto što je najbitnije. Zaboravili su da oni ne mogu dijeliti ono što nije njihovo, ne mogu donositi odluke u ime drugih. Kompletna jugoslovenska zavrzlama prenešena je u BiH, brzo se vidjelo kakvi su doista bili ciljevi naših komšija, sve je izašlo na površinu. Tuđaman je nadmudrio Miloševića, oslobodio svoju zemlju i okrenuo svoju politiku prema Evropi. To je pokazao i u slučaju BiH. Ukida paradržavnu tvorevinu Herceg Bosnu i radi na uspostavljanju mira.

Raspad Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka počeo je na tezi o ugroženosti jednog naroda. Ta teza dolazila je iz samog vrha srpeske politike. Slobodan Milošević neosuđeni ratni zločinac bio je protagonista te teze i ona je postepeno ali sigurno izvela srbe na ulice, kako bi spašavali svoju ugroženost. Znali su oni da je to laž, ali znali su isto tako da na ovim prostorima tri puta ponovljena laž prihvata se kao istina. Iako su Srbi u Jugoslaviji bili najbrojniji narod, iako su držali glavne poluge države, iako su upravljali glavnim državnim resursima, ratna Miloševićeva mašinerija je ubijedila Srbe da su oni doista ugroženi i da su se svi udružili protiv njih. A, ako su ugroženi onda imaju i oni narodi što su njih ugrozili. Na toj matrici pokrenuta je sva mašenirija JNA čiji je vrh bio sastavljen samo od jednog, dakle tog ugoženog naroda. Cilj je bio jasan, strategija uspostavljena, a moć i snaga u njihovim rukama. Trebalo je razbiti zemlju, promjeniti njene granice, narode raseliti i preseliti i stvoriti jednu veliku zemlju u kojoj će živjeti samo jedan narod. Na toj ideji nastala je i priča o nebeskom narodu koji je stvoren da svi njemu služe. Išlo se tako daleko, tobejarabi, da je i Bog srbin.

Počelo je od Kosova još osamdesetih godina prošlog vijeka, a devedestih se prešlo na konkretniju varijantu gurajući Sloveniju iz Jugoslavije. Slovencima to i nije bilo mrsko, jer su i do tada pokazivali svoju želju za evropskim putem. Izlazak JNA na ulice i gradove R Slovenije i slovenački odgovor na njihov potez bio je početak kraja zajedničke države koja se zvala Yugoslavija. Nakon slovenačkog „Ne“ usljedilo je puškaranje u R Hrvatskoj. Ali, mudri Franjo Tuđman zaigrao je na primamljivu kartu sa Miloševićem. Ponudio mu je pola BiH a za uzvrat da primi Srbe iz Kninske Krajine. Naivni a pohlepni Milošević je prihvatio Tuđmanovu ponudu, žrtvovao je Kninsku Krajinu, prihvatio blizu pola miliona Srba i razmjestio nešto po Srbiji, a veći dio u BiH. Hrvatska postepeno ali sigurno zatvara svoju priču o stvaranju nezavisne Hrvatske, a sva mašenerija i ljudstvo JNA prebacuje se u BiH. Na red je došla Bosna, a ona je ustvari i bila cilj. Presuda je donesena u Karađorđevu da Bosnu treba podjeliti, Bošnjake eliminisati u najvećem broju, nešto ostaviti a nešto raseliti po cijelom svijetu. Eh, tu je zamka, Milošević i Tuđman su zaboravili nešto što je najbitnije. Zaboravili su da oni ne mogu dijeliti ono što nije njihovo, ne mogu donositi odluke u ime drugih. Kompletna jugoslovenska zavrzlama prenešena je u BiH, brzo se vidjelo kakvi su doista bili ciljevi naših komšija, sve je izašlo na površinu. Tuđaman je nadmudrio Miloševića, oslobodio svoju zemlju i okrenuo svoju politiku prema Evropi. To je pokazao i u slučaju BiH. Ukida paradržavnu tvorevinu Herceg Bosnu i radi na uspostavljanju mira.



Predsjendištvo BiH na čelu sa r. Alijom Izetbegovićem pokušavalo je na razne načine da izbjegne direktni oružani sukob. Pregovaralo se danima i noćima, popuštalo i namještalo, ali sve je bilo očitije da se rat ne može izbjeći. To se konačno i zvanično vidjelo otvorenom prijetnjom u Skupštini BiH kada je ratni zločinac Karadžić jasno zaprijetio da će jedan narod nestati. Naravno, dobio je i još jasniji odgovor: “Musliman i neće nestati.“

Koliko se samo vremena i truda potrošilo u političkom zamajavanju, u maratonskim pregovorima sa srpskom stranom, ali sve je bilo uzalud. Oni su htjeli rat. Tada je doista bilo jasno da se sa ovim Srbima niko ne može dogovoriti. Niti jedan narod u bivšoj Yugolsaviji nije se mogao sa njima dogovoriti. Slovenci, Hrvati, Albanci, Makedonci, Crnogorci i Bosanci, niko od navedenih naroda sa njima nije mogao naći zajedničku riječ. Šta je u pitanju? Odgovor na ovo najbolje je pokazao njihov odnos prema popisu stanovništva i prema negiranju bosanskog jezika. Uzalud činjenice, uzalud nauka, uzalud brojne knjige i gramatike nastale još prije nekoliko vjekova, uzalud brojne rezolucije, ali uprkos svemu tome oni tjeraju po svome.

Gledao sam g. Ivanića, člana Predsjedništva BiH, u TV duelu sa novinarkom koja mu postavlja vrlo jednostavna, logična pitanja, a on jadnik pokušava nešto da kaže, da objasni, ali kako će objasniti nešto kada on negira jezik zemlje na čijem je čelu. On negira bosanski jezik i kaže da je to jezik bošnjačkog naroda. A novinarka mu podastire dokaz da se na popisu 2013.godine veliki broj NEBošnjaka izjasnio da govori bosanski jezik, pa kako ćemo onda zvati jezik tih ljudi; jezik bošnjačkog naroda i jezik onih drugih. Ovo mi liči naonu basnu o vuku i janjetu. Vuk je bio gladan i tražio razlog da pojede janje, pa ga optuži da mu je zamutilo vodu u potoku. A janje odgovori:„Pa ja se nalazim niže od tebe, a voda teče odozgo prema dole. Kako ti ja mogu pomutiti vodu.“ A on reče: “Ako nisi ti jest tvoja mati, davno nekada.“



Tako mi nekako liči sva ova priča oko popisa i oko bosanskog jezika. Nevrijedi slijepom namigivati, on ne vidi pa ne vidi. I neka ne vidi, ali treba da zna da je ova zemlja Bosna i Herecegovina bila, jeste i bit će, svidjelo se to Ivaniću ili ne. Ova zemlja je imala svoju autonomiju prije Srbije, u vrijeme velikih carevina i imat ce svoju slobodu do Sudnjega dana, ako Bog da. Boriti se protiv ove zemlje znači isto što i boriti se protiv sudbine. Pa ko voli neka izvoli. Ali, želim reći g. Ivaniću sljedeće: Ne znam hoće li pročitati ovu kolumnu, ali znam de će nekako saznati. U vašem negiranju jednog jezika, krije se negiranje jednog naroda i jedne zemlje. A u tome nikada niko nije uspio, pa nećete ni vi. Ako ministar ino-poslova BiH može pokušati da zabraniti ambasadoru u UN da govori o genocidu u Srebrenici, ne može to zabraniti Vlori Citaku, koja je izvrsno odrzala čas historije u UN. Dakle istina se ne može zaustaviti. Ona je kao voda, kao sunce, jednostavno nađe sebi put. U vašem negiranju jednog jezika tj. jednog naroda, u negiranju genocida ima i dobra strana. Vi pokazujete svoje pravo lice, a Bošnjaci sve više i više dolaze pameti.