Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

ŽIV JE ĐOGO, UMRO NIJE
Autor: Avdo Huseinović
Objavljeno: 14. July 2016. 01:07:24

Đogo je sa stijene, koja se nalazi na oko 70 metara ispod motela, na samom jezeru na Drini, svezan i bačen u jezero. Neko od Arkanovih ljudi je prijavio da je navodno pao, a tijelo su ronioci pronašli na dnu jezera, među velikim somovima, nekoliko dana kasnije. Nema sumnje da je iza ovog ubistva stajao Željko Ražnatović Arkan, a i da je sam koncert organizovan samo s' jednim jedinim ciljem, da se tu noć ubije Đogo. Za vođenje programa na Cecinom koncertu, Đogi je obećan ekstra honorar od 1000 njemačkih maraka, a koji mu je trebao biti isplaćen nakon večere.


Avdo HUSEINOVIĆ: Danas, 22.godine nakon smrti, Đogin rukopis je itekako prepoznatljiv u medijima u manjem bh. entitetu, a svojih sljedbenika, poput Vuka Bačanovića, ima i u sarajevskoj čaršiji.
Ipak, najvjerniji sljedbenici lika i djela Riste Đoge su novinari TV Republike Srpske Branka Kusmuk i Gvozden Šarac. Nekim njihovim izvještajima, poput onih sa suđenja Naseru Oriću kojeg, (iako je pravosnažno oslobođen pred Haškim tribunalom, iako se jasno vidi da je optužnica u dosadašnjem dijelu procesa pred Sudom BiH na staklenim nogama) redovno nazivaju „zločincem i ubicom", prevazišli su i Đogu.
Tokom opsade Sarajeva, pojavio se vic kako je bosanski ratnik Mujo, negdje na Trebeviću zarobio Radovana Karadžića, i kada su mu iz Generalštaba Armije RBiH rekli: „Mujo, traži UN da vratimo Radovana, šta da tražimo za njega“, Mujo je odgovorio: „Samo ću ga pustiti, ako nam za njega ovi s Pala ponude Ristu Đogu.“

Risto Đogo je definitivno bio po zlu vodeća medijska figura tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. On je bio jedini koji je nastojao da uvjeri Srbe kako prosipanje nevine bošnjačke krvi može biti predmet šale, nešto čemu se treba radovati. Njegovi televizijski dnevnici će ostati upamćeni kao najveći promotori zla tokom izvršenja genocida nad Bošnjacima. U jednom od TV dnevnika „Kanala S“ sa Pala, u zimu 1992-1993, kad su se Sarajlije bukvalno smrzavale i gladovale, rekao je „kako su oni među najsretnijim ljudima na svijetu: dok svako igra loto i ništa ne dobija, svi oni imaju po sedam pogodaka, artiljerijskih, u njihove kuće. Oni koji su redovno gledali njegov dnevnik sjećaju ga se kako u glavnoj večernjoj informativnoj emisiji pokazuje nož i kaže: "A ovo je ono što imamo za naše bivše komšije balije". Nakon masakra nad civilima na pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, ismijavao se tako što je u TV studio donio nekoliko lutki kojima je poskidao ruke i noge, te dnevnik završio podižući tri prsta u znak "srpske pobjede". Nije se uzdržavao čak ni od rasističkih komentara. Ismijavajući užasavajuće vijesti o masovnim silovanjima Bošnjakinja u srpskim logorima, rekao je : "Te preobraćene Turkinje tvrde da ih mi silujemo, a jedna od njih je baš rodila crnče u izbjegličkom centru."

Ovaj medijski zločinac, glavni i odgovorni urednik Televizije Republike Srpske, nije u noći između 9. i 10. septembra 1994. godine, pao sa visoke terase zvorničkog hotela "Vidikovac" u Drinu i - udavio se.
On je ubijen.
Šta se ustvari desilo te septembarske noći 1994. godine u Zvorniku?

Đogo je pozvan da bude voditelj programa na koncertu Cece Ražnatović u Sportskoj dvorani u Zvorniku. Poziv Željka Ražnatovića Arkana se nije odbijao. U Zvornik je došao 09.septembra 1994. godine oko podne, na vrijeme se pojavio na generalnoj probi i sa prijateljima ćaskao u jednom od zvorničkih kafića sve do početka koncerta. Nakon koncerta, Đogo je sa Cecom i Arkanom došao na večeru u motel „Vidikovac“ u bošnjačkom naselju Divič, koje je u to doba bilo u potpunosti etnički očišćeno. O toj posljednjoj noći medijskog krvnika Riste Đoge, 12. godina kasnije, 2006.godine pričali su mi moj drug iz srednje škole, koji je tu noć svirao u Vidikovcu i zvornički konobar, koji je služio Đogu.

„U toku noći, neko od Arkanovih ljudi je zovnuo Đogu da pomjeri svoje auto na parkingu motela. Prije toga ja sam ga poslužio pićem, a za večeru je naručio šniclu. Đogo je izašao, a pored stolice gdje je sjedio ostala mu je aktovka, dok je sako objesio o stolicu. Vidio sam da čovjeka dugo nema, ali pošto je bilo puno gostiju, imao sam pune ruke posla, nisam tome pridavao veći značaj. U takvim situacijama, uvjek kontaš da je pokupio kakvu „mačku“, pa s njom završio u jednoj od naših soba. Dugo je stajala i ohladila se šnicla na Đoginom mjestu. Najednom, nakon nekoliko sati, Arkan je prekinuo odličnu atmosferu i počeo se derati na svoje ljude riječima: “Ko je bre dao čoveku da pije, zašto mi niste rekli da je pijan, zašto ste ga takvog pustili da izađe napolje“. Tek tada smo saznali da se Risto najvjerovatnije utopio u jezeru u Drini“- ispričao mi je konobar iz Zvornika. Prva informacija je glasila „da je pijani Đogo pao sa terase Vidikovca i utopio se u Zvorničkom jezeru“. Ipak, već narednog dana počela je šapatom priča o ubistvu. Đogo je sa stijene, koja se nalazi na oko 70 metara ispod motela, na samom jezeru na Drini, svezan i bačen u jezero. Neko od Arkanovih ljudi je prijavio da je navodno pao, a tijelo su ronioci pronašli na dnu jezera, među velikim somovima, nekoliko dana kasnije. Nema sumnje da je iza ovog ubistva stajao Željko Ražnatović Arkan, a i da je sam koncert organizovan samo s' jednim jedinim ciljem, da se tu noć ubije Đogo. Za vođenje programa na Cecinom koncertu, Đogi je obećan ekstra honorar od 1000 njemačkih maraka, a koji mu je trebao biti isplaćen nakon večere. Da se radilo o ubistvu a ne samoubistvu, na Đoginoj sahrani u Jahorinskom potoku kod Pala, u svom oproštajnom govoru rekao je i Radovan Karadžić. Kao najvjerovatniji motiv ubistva Riste Đoge i danas se navodi izjava njegovog najboljeg prijatelja Čedomira Mihajlovića, koji je odmah nakon Đoginog ubistva, sa Pala pobjegao za Makedoniju, pa onda u Holandiju. Čedomir Mihajlović je od 1990. godine, bio visoki funkcioner srpske Državne bezbjednosti, zadužen za finansiranje vojnih operacija preko Kipra i za poslove sa oružjem. Nakon Đogine smrti, Mihajlović je 6.oktobra 1994. godine, prebjegao sa holandskim pasošem u Holandiju. Tribunalu za ratne zločine u Hagu stavio je na raspolaganje dokumente o zločinima sa početka rata u Hrvatskoj i Bosni, čiji tragovi vode od Željka Ražnatovića Arkana, preko Jovice Stanišića, načelnika srpske Državne bezbjednosti, do samog predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.


ZAŠTO ČEKA TUŽILAŠTVO BIH: Gvozden Šarac tokom agresije na RBiH bio stražar u ovom zloglasnom logoru „Kula“


Danas, 22.godine nakon smrti, Đogin rukopis je itekako prepoznatljiv u medijima u manjem bh. entitetu, a svojih sljedbenika, poput Vuka Bačanovića, ima i u sarajevskoj čaršiji.
Ipak, najvjerniji sljedbenici lika i djela Riste Đoge su novinari TV Republike Srpske Branka Kusmuk i Gvozden Šarac. Nekim njihovim izvještajima, poput onih sa suđenja Naseru Oriću kojeg, (iako je pravosnažno oslobođen pred Haškim tribunalom, iako se jasno vidi da je optužnica u dosadašnjem dijelu procesa pred Sudom BiH na staklenim nogama) redovno nazivaju „zločincem i ubicom", prevazišli su i Đogu.


Koliki je profesionalac Branka Kusmuk, možda najbolje dokazuje primjerom, gdje u prilogu sa suđenja Oriću u kojem, kada govori o borbama u srebreničkom selu Zalazje, kao video podlogu podvaljuje snimke iz mog dokumentarnog filma „Vanzemaljci iznad Sarajeva“ i to u dijelu gdje se govori o Pofalićkoj bici i zločinu nad Bošnjacima u vogošćanskom naselju Krše.
Gvozden Šarac je osoba koja je osumnjičena za ratni zločin nad Bošnjacima u logoru „Kula“ kod Sarajeva u periodu 1993-1995.

Naime, Šarac je tokom agresije na RBiH bio stražar u ovom zloglasnom logoru.
Prije nekoliko godina jedan od uposlenika TV BHT1, inače bivši logoraš u srpskom logoru „Kula“, prijavio je Šarca (tada također uposlenika TV BHT1) za mučenje u logoru i tako mu „uništio“ poslovni angažman.

Logoraš Muhamed H. iz Doboja, koji je u više srpskih logora smrti bio zatočen preko dvije godine, u intervjuu novinarki Nidžari Ahmetašević, 19.aprila 2006.godine optužio je novinara Gvozdena Šarca da ga je mučio u logoru „Kula“.

Muhamed H. kaže:
-Onda su nas prebacili na Kulu. Došli smo u decembru 1992. godine, možda 15. ili 17-tog.
I tu sam ostao do sredine 1994. godine. Šesnaest mjeseci. Kula je bila blizu linije.
Nas 90 posto koji smo bili na Kuli smo ranjeni, a puno ih je ubijeno. Kažu ubio ga snajper na liniji, naš snajper, a mi znamo da nije. Tamo je svako malo neko ginuo. Po tome je Kula bila najgora. Prvih pola godine smo spavali na podu. Samo smo deku imali. Nije bilo grijanja. Imali smo jedan WC i nismo mogli izlaziti kada hoćemo. Tek nekada poslije su nam to dozvolili. Imali smo dva obroka dnevno. Obično smo jeli šta ostane od policije na Kuli. Obično neki grah bude, oni dodaju vode i to nam je ručak. U zgradi gdje smo bili imaju dva sprata. Na spratu su bili Srbi, ubice, zločinci iz rata, i neki koji nisu htjeli ići na liniju. Mi nismo imali kontakte s njima. Ne mogu reći koliko nas je bilo. Bilo je puno prebacivaja. Nekada nas je bilo 15, nekada 60, nekada više. A navikneš se vremenom. Navikao sam se i na Kuli. To je takav život i jednostavno živiš. Kao da je sve to normalno. Vodili su nas da radimo na linijama oko Sarajeva. Sve sam prošao. Kopali smo rovove. Svaki sam rov prošao oko Sarajeva. Svaki dan smo kopali. Čak i naveče. Recimo, na Grbavici kod Stadiona smo kopali navečer. Gdje god smo išli bilo je poginulih ili ranjenih. Svašta se radilo tim ljudima. Recimo idemo raditi na Zlatište, u živi štit. Tako je poginuo Samir Bešić i Mustafa, mislim da se Hurić prezivao. Na liniji nam se potrefi, pa nam nekada i fino bude. Daju nam hrane. Niko nas ne dira. Zavisi kako i gdje. Vremenom smo skontali gdje je dobro otići raditi na liniju, a gdje nije. Recimo na Trebević nam je super bilo otići. Bio je komandir Radomir Kojić, koji nije dao da nas diraju. Znam da i njega sada traže, ali eto prema nama je bio korektan. Prvi dan kada smo došli, nas šest, Kojić je rekao: «Ove ljude niko ne smije dirati. Oni su zatvorenici.»

Rekao nam je da imamo pravo jesti koliko hoćemo, kada se zapuca prvo mi bježimo da se sakrijemo. Baš nas je čuvao. Davao nam je koliko smo htjeli i cigara. Sa Kule se sjećam Gvozdena Šarca i upravnika Soniboja Šiljevića. Šarac je bio obični policajac, stražar.
Došao je tek negdje 1993. godine, polovinom. Koliko ja znam. Nisam vidio da je nekoga ubio. Ali jeste bio okrutan. Nije bio jedini takav, ali jeste bio okrutan. Kada bi nas on vodio na ručak uvijek je nekog udarao, psovao, vrijeđao... Sjećam se jednom kada su on i još jedan policajac ušli naveče, u neka doba, u sobu i sve nas istjerali na hodnik. Baš se iživljavali nad nama. Bili su pijani, šta li? Ne znam koji je bio razlog da nam to rade.Nije nam bilo svjedeno ni kada nas je Šarac vodio na «posao». Gvozden nikada nije izbjegao priliku ako prođe neko kraj njega da ga udari. Vrijeđao nas je stalno. Nekada sam govorio bolje da me udari nego vrijeđa kako je on to radio. Jednostavno je dolazio, nije pitao ni ko smo, ni šta smo, ništa. Bilo mu je dovoljno što smo muslimani. Jednom nas je vodio na rad na Rogoj.


Đogina nasljednica: Branka Kusmuk


Nekada smo radili i te poslove za civile. Taj dan smo popravljali dalekovode. S nama su bili ljudi iz Elektroprivrede. Sreli smo nekog čobana, koji je rekao da ljudi ne idu u blizinu dalekovoda jer ima mina. Oni nisu ni obratili pažnju na to. Morali smo ići. Oni su gledali sa strane. Približili smo se do stuba. Oni su bili u kamionu nekih pedesetak metara daleko. Išli smo govoreći sebi, ako nam ništa ne bude, dobro je, ako bude, šta ćemo. Pokupili smo alat i ušli u minsko polje. Ne znam ko je prvi stao na minu. Uglavnom, jedan je čovjek poginuo. Mislim da se zvao Jasko. Ja sam ranjen u nogu. I danas imam gelere. Uspio sam da se vratim do kamiona sam. Vidio sam da su mi hlače izubušene, da sam krvav. Sam sam ušao u kamion. Drugi, koji nisu bili ranjeni su morali izvuči poginule i ranjene. Odvezli su nas u Kasindol u bolnicu. Tamo su mi malo previli nogu, rukom izvukli gelere koji su virili, i vratili me na Kulu. Trojica su ostala ležati u bolnici. Kasnije smo saznali da su preminuli.

Izjava Muhameda H. bila je dovoljna da Gvozden Šarac, umjesto izvještača sa suđenja za ratne zločine iz Suda BiH, nađe se u jednoj od sudnica ovog suda na klupi za optužene. Međutim, vjerovati je da za pravdu nikada kasno nije.

Branka Kusmuk se posljednjih dana posebno okomila na Nihada Aličkovića, koji joj je ispred BBI centra u Sarajevu 9. i 10.jula, samo skinuo zastor sa slike, za koju ona zna ko je njen autor i kako je nastajala, pa ga neargumentovano optužuje da je, između ostalog, i organizator „talačke krize pred Skupštinom BiH“.

A, o učestalom negiranju genocida nad Bošnjacima, od strane novinarskog tandema Kusmuk-Šarac, ne treba previše trošiti riječi.



Ostali prilozi:
» HIDŽRA
Elmedina Muftić | 20. September 2017 21:07
» GENI ZMAJA OD BOSNE U BORCU EDINA VUČELJA
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 20. September 2017 19:30
» PRIBOJ - OGLEDALO BEZ ODRAZA
Larisa Karaosmanović | 18. September 2017 21:12
» POMJERENI RAZUM RIZVA BABAČIĆA
Šemso Agović | 17. September 2017 02:54
» PRAZNINA U LJUDSKOM DUHU
Avdo Metjahić | 16. September 2017 23:46
» OBMANAMA JAVNOSTI; NISTE NA BOŽIJEM PUTU!
Mr. Milan Jovičić | 16. September 2017 14:17
» BOŠNJAČKO „NE“ DRUŠTVENO-POLITIČKIM IRACIONALIZMIMA
Džebrail Bajramović | 15. September 2017 15:26
» VUK U JAGNJEĆOJ KOŽI NA SARAJEVSKOM CRVENOM TEPIHU
Zijad Bećirević | 14. September 2017 17:04
» ŽRTVOVANJE SINA ZA DRŽAVU
Haris Hojkurić | 13. September 2017 19:46
» KAKO SU BIJELJINSKI BOŠNJACI UBIJENI PRIRODNOM SMRĆU
Avdo Huseinović | 12. September 2017 22:21
» 186 GODINA OD PROGLAŠENJA AUTONOMIJE BOSNE
Emir Ramić | 12. September 2017 16:27
» BOSNA I HERCEGOVINA POD KONSTANTNIM POLITIČKIM NASILJEM SUSJEDA
Nedžad Ahatović | 10. September 2017 22:27
» VRATITI ALI PAŠU
Ibrahim Husejnović | 10. September 2017 16:00
» BAKLJA NACIONALIZMA OD VIROVITICE DO DANAS
Haris Hojkurić | 09. September 2017 13:44
» ISTINOM UZ BOŽIJU POMOĆ
Mr. Milan Jovičić | 05. September 2017 16:57
» VLADIKO HRIZOSTOM, BOSNA JE VJEČNA!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. September 2017 14:57
» LAŽNA BRIGA ZA OMLADINOM KOJA NAPUŠTA BIH
Mirsad Mahmutović | 04. September 2017 15:11
» PRIJETEĆA BAJRAMSKA PORUKA KOLINDE GRABAR-KITAROVIĆ - HERETICIMA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 02. September 2017 16:51
Ostali prilozi istog autora:
» KAD PRAVDA ZAKASNI
27. May 2017 03:13
» ŠEMSO ŠILJKO - ČOVJEK IZ LEGENDE
27. September 2016 19:55
» BAKIRA, ŽENA HRABROST
26. October 2013 13:01
» SRBIJI NEĆU ŽIV U RUKE
24. March 2013 17:26
» ONI SU UBIJALI PRIJEDOR
12. August 2012 14:30