Autor: Admir Muhić

Admir MUHIĆ: Danas će Emirin tabut biti spušten u mezar. Dječiji tabut veličine bešike naći će mjesto u svojoj domovini koja se Džennet zove i gdje je više niko nikada ubiti neće ni zbog vjere ni zbog imena niti zbog njene nacije. Emira je svjedok (ar. šehid = svjedok) i svjedočit će protiv onih koji joj život prekinuše. Emirina bešika ostat će da svjedoči i na ovom svijetu za nas žive i da nas opominje kako nikada ne bismo zaboravili ni Emiru ni njene nevine vršnjake. A koliko li je takvih bešika po Prijedoru i po BiH?

Da je Emira živa danas bi imala 29 godina i vjerovatno bi bila udata te sa svojom djecom provodila bi ove sunčane ljetne dane negdje oko Prijedora upoznavajući svoju djecu s njenom rodbinom koja bi se iskupljala u ovim ljetnim danima. Vodila bi Emira svoju djecu i izvodila ih na rijeku Sanu da se rashlade. Emira bi bila vođa svoje djece kao što je i njen otac Emir bio njen vođa (ar. emir = vođa). Ali Emira je ubijena u prijedorskom logoru smrti Trnopolje 1992. sa samo pet godina starosti. Emirini posmrtni ostaci pronađeni su u julu 2015. godine na lokalitetu Čarakovo kod Prijedora. Njeni i posmrtni ostaci još sedam prijedorskih žrtava bit će ukopano danas na zajedničkoj dženazi u Prijedoru gdje će konačno naći smiraj nakon pune 24 godine otkako su ubijeni. A ubili su ih prijedorski Srbi četnici koji nikako nisu voljeli Bošnjake (a Emira je jedan u nizu dokaza za tu tvrdnju) zbog pripadanja vjeri islamu i samo je to bio razlog da prekinu Emirino djetinjstvo i djetinjstva druge djece. Do sada je pronađeno 2 325 prijedorskih žrtava. Do sada je na području Prijedora ekshumirano i identificirano 57-oro djece, a traga se još za 40-oro nestale djece. To je pet razreda djece. Pet punih učionica dječijih pletenica, glasića i uvojaka. To su djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koja su ubijena u Prijedoru samo zato što nisu bili Srbi i samo zato što im očevi nisu bili Srbi. Dvanaestero djece iz porodice Bačić, starosti od nepune tri do 17 godina, ubijeno je i njihovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Njihovi vršnjaci Srbi danas su živi samo zato što su bili Srbi, a bošnjačka i hrvatska djeca su ubijana zbog imena, vjere i nacije.

A bili su samo djeca. Rođeni su kao djeca, jedno pored drugog, u istoj prijedorskoj bolnici su prvi put zaplakali dječijim plačem, iz iste te bolnice su ih roditelji nosili svojim kućama u kojima su odrastali i igrali se sa svojim vršnjacima. Igru i dječije odrastanje prekidali su oni koji su ih mrzili na temelju pripadanja vjeri i naciji. A bili su samo djeca, nevina, ni kriva ni dužna, nježna, blaga, nasmijana djeca.

Danas će Emirin tabut biti spušten u mezar. Dječiji tabut veličine bešike naći će mjesto u svojoj domovini koja se Džennet zove i gdje je više niko nikada ubiti neće ni zbog vjere ni zbog imena niti zbog njene nacije. Emira je svjedok (ar. šehid = svjedok) i svjedočit će protiv onih koji joj život prekinuše. Emirina bešika ostat će da svjedoči i na ovom svijetu za nas žive i da nas opominje kako nikada ne bismo zaboravili ni Emiru ni njene nevine vršnjake. A koliko li je takvih bešika po Prijedoru i po BiH?

A ti krvniče što si ubio malu Emiru postao si ubica/nečovjek i kao takav proganjati će te Emirin plač i osmijeh svaku noć i znaj da nikada mira u svojoj duši nećeš imati, ako je ikako i imaš. Jer da je imaš ne bi ubio malo nevino dijete. Nalet te bilo i proklet bio i ti i oni koji te štite u današnjoj generaciji. Prokleta bila i Republika srpska koja je nastala nad Emirinom nevinom krvlju. Proklet bio svaki onaj koji je prekinuo dječije osmijehe i koji je zatvorio dječije oči.

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiah!
Rahmet joj njenoj plemenitoj i velikoj duši i malom dječijem osmijehu.
El-Fatiha!