Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

FENOMENOLOGIJA SLOBODE
Autor: Fatmir S. Bači
Objavljeno: 29. July 2016. 01:07:37

Akademik Fatmir S. BAČI: Sloboda je čovjeku data ne da je ogovara i da glumi raspravu o njoj, već da je lično primjenjuje i koristi, da u svakoj situaciji i položaju donese odluku oko svega čime ga svakodnevnica susreće, i na osnovu te odluke, primjene i korištenja slobode, dokaže svoje aktivno i kreativno učešće na ovom privremenom svijetu, da bi time na onom svijetu dobio vječitu nagradu ili opaku kaznu.


Sloboda je jedna od najčešće korištenih riječi tokom čitave povjesti, i može se očito primjetiti da je upletena gotovo u sve oblasti ljudskog djelovanja, tako da dobijamo utisak daje svima bliska i draga, i da se kod svih, kada govore o njoj, primjećuju jake iskre strasti, a kada slušaju, prisutna je duboka pažljiva tišina do te mjere da se uopće ne može uočiti kome zaista treba a kome zapravo smeta. Jer nekom mora i da smeta, sve dok je svi preporučuju, dok je traže i obećavaju, sigurno je neko lukavo i vješto zagrađuje i sakriva.
Artikulacija riječi “sloboda” je toliko česta u izgovoru da se čini kao da se radi o nečemu što se lahko uklapa sa razumom da je shvati i objasni, te da je isto jednostavno u svakodnevnici i primjeniti, kaoda je sve na dohvat ruke. Zato se stvori i utisak da svi koji pričaju znaju o čemu pričaju, a zapravo su sve to samo lični frgmentirani utisci koji djeluju kao nespretno razbacani kamenčići jednog zajedničkog mozaika, ali kofiguracije mozaika nema, i svima nedostaje. I shodno tome, toliko je strasti i pažnje na njoj potrošeno da ne vjerujem da ima takvih koji nisu javno prenijeli bar neko svoje ubjeđenje o slobodi.
Svi su našli svoj sitan način da se izraze, neki osobni nepomjerljivi kutak doživljaja ili plitke meditacije odakle sude i presuđuju, od vrha same ljudske misli i svega što se time označava, pa sve do zamaha mača i svega što se mačem podrazumijeva; od kralja i sličnih njemu pa sve do najdronjavijeg prosjaka; od drevnih naroda i izgubljenih jezika pa sve do najsvježijih javnih rasprava. Nešto što nikako ne mogu a da ne uočim, jeste to da toliko odlučno pričaju o slobodi, i tako opušteno, kao da se radi o nekoj jeftinoj robi za koju se ne mora plaćati ni porez ni carina.
I u takvom razvoju događaja, umjesto da sloboda postane lijek za ranjenu ljudsku svijest, neka vrsta lične ili zajedničke terapije, ona je prihvaćena kao iluzivna bolest, ili bolest iluzije, o kojoj uglavom dijagnozu prepisuju sami bolesnici. Pored ove guste džungle riječi skoro na svim jezicima svijeta, vrijedno je i dodati da se u cijeloj toj priči ne može primjetiti makar i simboličan doprinos radi nekog sitno jasnijeg shvatanja, pa baš zato, i dan danas nemamo neku jedinstvenu definiciju o slobodi, niti nam je jasno kakav je zapravo taj osjećaj i šta sve treba da nam znači kada mislimo, kažemo i pokušavamo primjeniti upravo tu riječ “Sloboda”.
Nigdje se ne može uočiti kako bi mi to trebali postupati prema njoj, pa čak ni kao riječ, niti primjećujemo kako izgraditi lično ili opšte shvatanje o slobodi, a još manje kako preko tog shvatanja doći i do istinite primjene za koliko i kako je shvatamo. Do sada nisam naišao na neki ozbiljan teoretički tretman o tome šta jesloboda značila u velikoj razdaljini od najekstremnijih granica ljudske pojave, sveizmeđu “riječi” i “mača”, iz prostog razloga što je to najobilniji prikaz ljudskog sjećanja u čitavoj povijesti. Isto tako, nisam naišao na ozbiljno viđenje o čovjekovim odnosima u smislu slobode na širokoj površini od najmarginalnijih slojeva društvenog poretka, svih onih između “kralja” i “prosjaka”, uzimajući u obzir da je to i najnaseljeniji prostor ljudske sociološke građe, upravo one građe koja je izuzetno osjetljiva oblast za sve ljude, ako ne i najosjetljivija.
Neka teoretska viđenja sadrže veliki faktografski trud ali zato nemaju i vjerodostojnu metodologiju, i poslužuju se sa raznim kvazi metodologijama koja su sagrađena na osnovu ljudske misli i tumačenja, te jedna; radi izbjegavanja simetrične strukture, “ptica” je samo sa jednim krilom i ne može letjeti, i druga; upravo radi simetrične strukture“ptica” je sa dvije glave i ne zna kuda treba poletjeti. Baš to postaje i razlog više za svačiju osudu, doduše, kao iu svakom sličnom pokušaju od strane običnog smrtnika, koji u ljudskom dijelu oponaša metodologiju, što je u svakom slučaju izgrađena na osnovi ograničenog viđenja vremeno-prostorne prirode.
Neki drugi u svom pokušaju su samo donijeli početnički plitke zaključke i referentno su orijentisani pretežno na prostor, što konceptualno znači, da je sloboda običan predmet; ili su orijentisani samona vremenskom ljudskom iskustvu gdje se na čovjekovu slobodu računa kao na bivšu potencijalnu nulu ka hipotetičkom razvitku. Znači, ni prva ni druga opcija ne uzimaju slobodu kao ljudski egzistencijalni modalitet, već je uzimaju kao spoljašnji subjekat sa kojim se moraju dogovarati. Ima i drugih manje važnih tretmana, koji prihvataju primjenu slobode kao metode bez metodologije, a svi ti ostaju u okviru forme bez vjerodostojne suštine čovjeka. Jedino u Islamu čovjek ima i svetu vjerodostojnu metodologiju za čovjeka koja potiče od Boga, i cjeloviti metod za praksu te metologije, i jednostavnu mogućnost aplikacije bez obzira na vremenske i prostorne okolnosti, i sve to u harmoniji, u odbrani i službi ljudske ontološke suštine.
Sloboda i njena primjena, kao i adekvatno korišćenje u našoj svakodnevnici sa što manje očekivanih gubitaka i, naravno, sa što manjom potrošenom energijom, u Islamu je jedno od ključnih pitanja, koje zauzima posebno važno mjesto unutar svih pet stubova vjere, a naročito unutar šest uslova vjerovanja. Svakako da bi tretman i obrada, kao i ozbiljno proučavanje do u tančine i do sitnih detalja, jedne ovakve tematike zahtjevalo mnogo vremena, možda čak i veliku ekipu stručnjaka, čitavu redicu napisanih tomova, koji bi opet ostali nepotpuni. I to, ne samo zato što je ljudski um ograničen prostorom i vremenom, već i zbog toga što odnos između guste duševne spoznaje i racionalnog razuma kod čovjeka uvijek se razvija na velikim amplitudama i neminovno je kontradiktoran zbog različitih interesa, bilo da se služi metodologijom (kao teorija) bilo da fenomenološki primjenjuje svoje znanje u osnovi metode (kao praksa).
Jedna druga nemogućnost ljudskog uma zbog čega nije u stanju da uokviri svoju definiciju u odnosu sa slobodom, jeste i to što nikako ne može staviti razum u opticaj a da istovremeno bude isključen ili izuzet od rasuđivanja. Što znači, biti uzrok jedne ljudske dinamike jeste istovremeno postati i posljedica iste dinamike kao subjekat istog ljudskog društva. Dakle, ljudski um može isplesti izuzetno efikasnu smutnju, ali ne može izuzeti sebe iz te iste smutnje koju je sam pokrenuo, kao što može pokrenuti dobru ideju u svoju i korist zajednice, a ne može ne ubirati plodove te iste vlastite ideje.
Drugim riječima, da bi shvatili suštinu značenja slobode neophodno je da pored onoga što znamo i što smo u svemu prihvatili kao izvor i izrazita predstava istine, znači, preko duševne spoznaje i razuma, čega se u svemu pokušavamo pridržavati u našim ubjeđenjima, moramo to i primjeniti u praksi na svaki dozvoljeni mogući način, ne izuzimajući niti jedan od elemenata sa kojima nas savjetuje Poslanik, alejhis-selam, a to je da; prihvatimo srcem, izgovorimo riječima i djelujemo čitavim bićem.
U svakom ljudskom djelovanju da bi se ostvarili lični i zajednički ciljevi, obavezno treba sukladno voditi računa o metodologiji i metodi, kao odgovarajućim strukama znanja i uzora, ali uz to je neophodno i izraziti ličnu odluku svakog pojedinca prema datoj pojavi, kao jedina pravedna mogućnost njegove aplikacije. Da se uklopim sa porukom hadisa, to bi značilo da bilo koje izbjegavanje, čak i malo isključenje, vezano za iskrenost, riječ ili djelovanje, sigurno odvraća od Pravog puta koji vodi prema plemenitom cilju, i kao posljedica, dovodi do samog rušenja značenja i shvatanja istinite slobode koju je Allah, dž.š., podario čovjeku. Posljedica ovog neshvatanja ili negiranja shvatanja slobode je ona grupa koju je Allah, dž.š., opisao u Kur'anu kao “oni koji govore ono što ne rade”.
Sloboda je čovjeku data ne da je ogovara i da glumi raspravu o njoj, već da je lično primjenjuje i koristi, da u svakoj situaciji i položaju donese odluku oko svega čime ga svakodnevnica susreće, i na osnovu te odluke, primjene i korištenja slobode, dokaže svoje aktivno i kreativno učešće na ovom privremenom svijetu, da bi time na onom svijetu dobio vječitu nagradu ili opaku kaznu.

Udubljenje i otvaranje

Sloboda kao svaki subjektivni egzistencijalni modalitet čovjeka gradi svoje značenje, pored jasnih principa duševne spoznaje i njenih odnosa sa razumom, što u nekoj mjeri pripada i parasvjesnom, ili još bolje, jasnom ali ne objašnjivom djelovanju čovjekovog empirijskog shvatanja, ali je to ujedno i zadnja granica koja je ovisna od mozga i istovremeno od našeg razuma. Odmah preko te granice, svaka intervencija na nju predstavlja ujedno i ozbiljnu anomaliju kod čovjeka ili prekid same egzistencije, pošto ljudski razum ili rasuđivanje nije sposoban kontrolisati a još manje može intervenirati u egzistenciji, niti u njenu prirodu stvaranja, bez direktnog prisustva gore navedenih ozbiljnih posljedica za život, ili za očuvanje svjesne odgovornosti.
Ukratko rečeno, čovjek ne može progutati niti jedan obični aspirin a da pored očekivanog korisnog efekta bude u stanju odstraniti i neke druge prateće neželjene posljedice i beskorisne efekte aspirina, pa ponekad čak i štetne. Nastavljajući istu logiku, još manje je u stanju preko svog razuma i umijeća uticati ili kontrolisati rad i funkciju srca, bubrega,vladati nad nervnim sistemom,odreći se potrebe za jelom, za kontrolom žeđi, potrebom za stambenim prostorom itd.
Fizička i fiziološka egzistencija nema nikakav uticaj ni odgovornost u vezi sa shvatanjem slobode, kao što i ne određujeo ličnom raspolaganju slobode kod čovjeka, jer u svakom slučaju regulisanje ovog sistema pripada definitivnoj formi, koja je određena od strane Allaha, dž.š., i koja se ne može promijeniti osim sa teškim posljedicama. Samu egzistenciju, fizičku i fiziološku možemo izvitoperiti i deformisati, ali joj ne možemo promjeniti suštinu strukture a da pritom takav poduhvat ne bude propraćen i teškim sakaćenjem. Ono što mi kao ljudska bića možemo zaključiti ili definisati o čovjeku i načinu stvaranja jeste samo ishod, da je sve to savršeno i nepromjenjivo pravilo od najjednostavnije ćelije pa sve do procesa reprodukcije. I tu stajemo, sve smo već rekli u skladu sa mogućnošću našeg razuma i umjeća.
Što se tiče fizičke i fiziološke strukture čovjeka, ne može se ni zamisliti a još manje govoriti o nekoj bilo i hipotetičkoj slobodi, jer nam ona nije data na korištenje preko naše savjesti. Dakle, ukoliko je uporedimo sa bilo kojim automobilom, ona liči motoru koji radi brzo ili sporo, stoji u mjestu ili se kreće, sa punim kapacitetima ili ne, ali niti u jednom slučaju motor ne nosi nikakvu odgovornost vezano za pravedan ili pogrešan smjer kretanja automobila.Takav zadatak pripada volanu, a sama odgovornost je isključivo na razumu koji upravlja volanom.
I baš tako, tačno je to ta sloboda kojom je razum opterećen shvatiti je i snositi odgovornost, sve preko odnosa između duševne spoznaje i rasuđivanja, a za koju svi ljudi imaju jasan osjećaj iza koju smo pitani kao nasljednici Adema, a.s., još u prologu stvaranja i po kojoj smo dali svoje lično jasno obećanje, svima bez izuzetka prepoznatljivo. Upravo za to dato obećanje,bit će nam suđeno na Velikom danu, zavisno od toga koliko smo ispunili i kako, ili koliko smo prekršili i zašto. Upravo je ta sloboda koja čovjeka čini različitim u odnosu na druga stvorenja, i tačno će ona biti predmet svih ovih napisanih redova. I nadam se da će služiti, ako Bog da, ako ništa drugo, barem kao jedan korak bliže u shvatanju lične slobode, oljuštit će koliko toliko našu riječ od nepotrebne retorike, pokazat će nam više od jedne mogućnosti da otkrijemo sebe i otvorit će makar malo prostora za shvatanje i primjenu slobode u našoj svakodnevnici.
Kao i sve što čini ljudsku ontološku suštinu, domovina slobode, i to u najužem smislu, jeste čovjekova duševna spoznaja, dok polje gdje se vrši njena predstava i gdje se širi, gdje se preko riječi konceptualizuje i kao shvatanje razvija, jeste ljudska svijest, a primjenjuje se i sprovodi u djelo sa svim našim bićem pod strogom etičkom odgovornošću razuma. Allah, dž.š., nas vrlo često opominje i na veoma jasan način nam skreće pažnju u Kur'anu kroz odrednice “za one koji razmišljaju”, “za one koji hoće pouku”, “za one koji razumiju” i slično. Sve to nam potvrđuje da je odgovornost kojom raspolažemo kao Božijim darom, prije svega zdrav i slobodan izbor razuma mentalno sposobnog za taj izbor, i to u svim situacijama u potpunoj kreativnoj efikasnosti sa ličnom sviješću.
Sve moguće situacije izvan ove potpuno jasne i svjesne djelatnosti objašnjava nam do detalja hadis Poslanika, a.s.,u kome se kaže: “Moj Ummet neće biti odgovoran za tri stvari: za neznanje, za zaborav i za prisilu”. Sve tri situacije u teoretičkoj mogućnosti uklapaju se u potencijalno odgovornoj sferi pojedinca, ali u posebnim okolnostima sa kojima se čovjek susreće tokom života, one prelaze u nesvjesnu zonu uma i time postaju dio ljudske neodgovornosti. Dakle, da bi pojedinac došao do uslova da snosi odgovornost mora u svakom slučaju biti slobodne volje i potpuno svjestan svoga postupka.
Baš zbog takvih razloga, čovjeku se ne smije suditi na odgovornost prema njegovim potencijalnim mogućnostima, već prema svjesno precizno ustrojenoj i usmjerenoj volji, kao što je uslov biti u potpunoj mogućnosti da slobodno bira i primjenuje. Kao takve, sve tri gore navedene situacije postaju sastavni dio nesvijesnog postupka ili u najmanju ruku se označavaju kao nasilno ustrojene volje, i shodno tome, odredba za njih je u svakom slučaju potpuna neodgovornost.
A sve ovo bi trealo da znači, da i pored potencijalne mogućnosti da se određeno znanje stekne, široko polje neznanja je uvijek prisutno kao posljedica čovjekovog ograničenja u prostoru i vremenu, te kao takva griješka se procjenjuje kao neodgovorni postupak. Isto tako, i pored potencijalnih mogućnosti određenog pamćenja, mogućnost zaborava je svakako prisutna kao dio ontološke suštine čovjeka, pa i u tom slučaju griješka se mora svrstati kao neodgovorno stanje. I na kraju, i pored potencijalne mogućnosti za svijesnu pravednu reakciju prema sili i prisiljavanju, čovjek ima i svoje slabe tačke (primjera radi strah) te igriješka u takvom stanju se ipak odlikuje kao griješka u stanje neslobode, shodno tome postaje i dio neodgovornosti. Znači, sloboda i potpuna zdrava svijest pojedinca su obavezni uslov i neodvojive komponente u Islamu, bez obzira na okolnosti i vrijeme ta postavka je veoma važna, pošto je to i najjača egzistencijalna tačka koja razlikuje čovjeka od ostalih životinja.
Kod svih drugih stvorenja egzistencija ili postojanje nije osnovana na nekom projektu, ne uzima u obzir budućnost, te kao takva ne samo da je prva i glavna obaveza, već je i upotpunjavanje krajnjeg cilja. Posebno se kod životinja da primjetiti kako egzistencija kao takva postaje i jedina smjernica svih djelovanja, koja suštinski i uslovljava, i dobija smisao na svaki aktivan pokret upotpunjavajući se preko svojih instikata i usavršavajući upravo svoje instikte, i sve seto dešava u razdoblju od sada, do sada. Dok je kod čovjeka egzistencija samo nužno i neizbježno sredstvo kojim se služi preko duševne spoznaje i razuma, što znači da se njome mora i treba suočiti u svim iskušenjima u skladu sa vlastitim projektom i budućnošču, postavljajući time čvrstu kontrolu svijesti nad instiktima kako bi njegovi koraci bili što sigurniji prema cilju, a to je nagrada na ovim vrijeme-prostornim dimenzijama i Budućim koje se vežu za vječnost.
U slučaju kada svojim naporom pokušava podržavati i ostvariti suprotno određenim stavovimao tokom primjene slobode, čovjek postaje znatno gori od životinje, iz prostog razloga što životinje sve što rade, rade bez obaveze i odgovornosti za razumijevanje. I što najvažnije bez slobode, te kao takve, pokoravaju se samo svom instiktu. Dok oholi čovjek radi sasvim suprotno, zloupotrebljava svo dato znanje i namjerno deformiše lično shvatanje slobode. Time, cijelokupnu energiju ustroji u pogrešnom smjeru, deformiše njenu primjenu, i shodno tome i duševnu spoznaju i razum upotrebljava da bi opravdao svoje instikte i sve postupke što mu instikt podržava i stimuliše; “...oni uzimaju svoje strasti za boga...”– kaže Allah, dž.š., u Kur'anu.
Upravo iz razloga da sloboda ontološki pripada duševnoj spoznaji, ona širi svoje značenje preko cijelokupnog sistema ljudske savjesti i sve to u bliskoj saradnji sa ličnim razumom, što znači, da samo dobro poređano i potvrđeno istinito znanje dovodi i do istinite primjene slobode. Baš zato je važno posvetiti potrebnu pažnju svojoj slobodi putem iskrene saradnje između duševne spoznaje sa razumom, kako bi njena primjena u svakom postupku bila u skladu sa plemenitim ljudskim ciljem. Jer, kako će jedan svijestan musliman opravdati svoj postupak u svakodnevnici, ne dolazivši u sukob sa ličnom odanošću, znanjem i krajnjim ciljem, a da prethodno nije sebi objasnio ovu ključnu instituciju unutar sebe, preko koje svakako mora postupiti.

Dva pregleda

Koliko god da je drevna i ostarjela, koliko god bila poznata i jasna svima, ideju da sloboda nije ništa drugo osim izbor, jasan stav i rješenje između dvije ili više mogućnosti, ponovo ćemo formulisati: Slobodu kao takvu nećemo dirati, smatrat ćemo je i prihvatiti onakvu kakva i jeste; kao alternativnost, znači kao otvorenu mogućnost izbora za svakog pojedinca, dovoljno je da čovjek bude odrastao i patološki zdravo ljudsko biće. Drugim riječima, alternativnost je sav potrebni prostor i vrijeme za izbor do samog trenutka odluke, a odmah poslije alternativnost prestaje biti ono što je bila, jer na snazi dolazi fenomenološka odgovornost.
Znači, alternativnost je široko prostranstvo teoretske mogućnosti čovjeka za pravedan izbor u skladu sa znanjem, a odluka koja slijedi je isto tako široko prostranstvo za primjenu te odluke opet u skladu sa znanjem. Naravno, sve ovo ide u korist dinamičnoj afirmaciji svoje ličnosti preko izgradnje svih odnosa kao stvorenje i kao biće, koje mora izraziti i realizirati sebe bilo gdje i bilo kad, dakle, aktivno se predstaviti i pozicionirati metodologijski i metodološki kao čovjek u korist reda i odlučno se usprotiviti haosu.
Sve ovo znači da se ljudska egzistencija razvija uvjek i jedino kroz uzastopne alternativne situacije, i to ne samo po prostoj mogućnosti izbora, nego je svaki izbor u nizu određenih okolnosti, te to u isto vrijeme postaje i mjerilo pravednosti ljudske odluke. Shodno tome, sve alternativne situacije koje su se pokazale čovjeku u izboru i odluci, kao i sve fenomenološke predstave kojim se primjenjuje odluka, kad se stave u kombinaciju sa jednom finalnom i nepromjenjivom perspektivom života (prije vječnosti), kao što je smrt, daju smisao i značenje cijelom produžetku vremenskog toka.
Tako ćemo prihvatiti da sloboda kao izbor, kao i sam prisutni alternativni trenutak svake mogućnosti na izbor, ne samo da su nužne situacije kod ljudskog bića nego su istovremeno i neizbježne. Čovjek ne može izgrađivati vlastitu egzistenciju bez izbora, ne može zaobići nijednu okolnost mogućnosti biranja, isto kao što ne može odglumiti trenutak izbora. Nije moguće da grafikon ili crta ljudskog života bude savršeni krug pod kojim bi se podrazumijevalo nešto kao izvor života i smisao o životu samo od sebe, da je to, recimo, kao neka vrsta stalnog podsticaja i duševne spoznaje, i razuma, slično utopijskom izrazu “perpetuum mobile”–vječito pokretanje.
Kao što se u svijetu fizike ne može doći do vječitog kretanja bez nekog stalnog izvora energije, isto tako se u duhovnom i moralnom svijetu ne može ni izmisliti, a još manje stvarati bilo koje kretanje bez nekog trajnog izvornog podsticaja. Zapravo, taj momenat kad se čovjek odluči na izbor, kad je već svojom odlukom izbrisao alternativnu svrhu, on je u datoj mogućnosti izvršio i svoje pravo na slobodu, što ustvari čini i ključni trenutak samog trošenja slobode. Znači, ta čovjekova odluka tokom biranja, to uzastopno trošenje lične slobode stvara dinamiku i postaje izvorni podsticaj energije za jedan drugi prostor kretanja, isto kao što nam i obnova svih sličnih momenata tokom vremena služi za jasniji pogled na sve što je vezano za sljedeći korak.
Uzgred mislim, vrijedno je istaći da je sasvim tačno da sloboda može preći u stanje potpunog neznanje (kao naprimjer disanje, san itd.), ali odmah da dodamo da to ne znači da se u ovakvim slučajevima radi o nekoj opcionalnoj situaciji u kojoj se vrši i mogućnost izbora, kao što se ne može dokazati da nije i neophodna. Dakle, bez obzira na ljudsku mogućnost za privremenu primjenu slobode na neke od fizičkih i fizioloških potreba, one svakako prestaju biti predmet primjene slobode i polje mogućeg izbora, i to istog trenutka kada dobiju osobinu “neophodnosti”.
Onom kojeg smo prethodno samo tehnički nazvali momenat ili trenutak izbora, trebamo obavezno dati i svoj kontekst. Drugim riječima, moramo odrediti odakle dolazi u tom momentu i kuda ide čovjek kroz ovaj dati trenutak konzumiranja ili trošenja slobode. Šta je zapravo to što daje takvo značenje jednom prostom pojmu “nužno” ili “neophodno”? Na čemu sve data alternativnost oslanja svoju moć kako bi konstantno usisavala čovjeka unutar teritorije slobode? Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: “... i rekli smo Ademu, živi ti i tvoja žena u Džennetu, i jedite i pijte od njegovih plodova šta god hoćete, ali se ne približavajte ovom stablu da ne bi ste postali nepravedni”.
Ovdje nam se jasno ukazuje kako nešto malo vremena nakon početka čovječanstva, još kada je Adem, a.s., dobio ženu, odnosno kada su postali par, muž i žena, baš tu se ontološki susrećemo i sa načelom antinomije (suprotnosti koje su nužno zavisne jedna od druge), sa sličnim ali, drugim drugačijim. Znači, da bi alternativnost imala smisla, mora se voditi računa da minimalni uslov izbora bude izložen i predstavljen na dvostrukoj mogućnosti, još dodajmo i dvostruko različite interese unutar čovjeka duševnu spoznaju i razum, a još da bi dobilo i vrijednovanje zajednice, nužno je i gledište saputnika. Pa i u slučaju kada se ljudskome biću pokaže kolika je sve širina za primjenu slobode, ipak je nužna jedna jasna tačka zabrane koja između ostalog upotpunjava i uslov alternative. Što nam se u ovom slučaju otvoreno daje uočiti sasvim jasni princip dozvole i zabrane, koji se u islamskoj terminologiji pojavljuju kao pojam halal-haram.
Glavna osobina i suština antinomijskog para halal-haram, jeste jasna činjenica da on u svakom postupku zahtjeva i obavezuje čvrsto sudjelovanje ljudske volje, ali ni ukom slučaju ne zahtjeva ili ne obavezuje sudjelovanje etički neurbanizovanih ljudskih želja, “Ovo je Knjiga u koju nema sumnje, uputa za bogobojazne” – kaže Allah, dž.š. Inače, u svakom slučaju fenomenološki postupak bogobojaznosti nije i ne može biti ništa drugo osim vanjski izraz i odraz ljudske volje koja nikad ne dolazi u konflikt sa etičkim željama. Dakle, antinomijski par halal-haram, govori i objašnjava čovjeku šta se sve mora i šta ne mora raditi u svakom svom postupku i djelovanju, bez obzira na okolnosti (obratiti pažnju da smo upotrijebili i naglasili modalitet nužnosti “mora”).
Nepoznavanje, ravnodušnost ili negiranje gore spomenutog para pojmova halal-haram kao ključnog konteksta slobode, niti joj može štetiti, niti je može zaobići, a još manje pogubiti samu slobodu. Ili tačnije rečeno, nije moguće postići uništenje samog mehanizma preko kojeg se omogućava sloboda, odnosno ne može ukloniti preduslov alternativnosti za slobodu kao tehničko načelo organiziranja čitave ljudske egzistencije. Znači, izbjegavanje ili zaobilazak halala-harama kao jedinog autentičnog konteksta slobode, vodi ka devijaciji slobode kod pojedinca ili zajednice, ali ne i ka njenom nestanku. Suštinski, desi se samo teoretski i fenomenološki premještaj iz jednog konteksta u sasvim drugi kontekst, za koji je već došao trenutak identifikacije.
Dok za prvi kontekst slobode, koji vodi porijeklo od Božijih naređenja (šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno), kao što smo ranije naveli, teoretski i fenomenološki služi nam kao načelo antinomijski pojam halal-haram, dok suprotno viđenje i ubjeđenje osniva se na sasvim različito polazište. Znači, drugi kontekst koji vodi porijeklo od odbijanja, negiranja i iskrivljivanja Božijih naređenja, koji ne samo kao prioritet, nego i za krajnju osnovu uzima etički neurbanizovane ljudske želje, a kao jedini odgovorni par za takav način mišljenja služi antinomijsko načelo mogućnost-nemogućnost.
To znači, da na osnovi vlastitih želja, sve što za čovjeka jeste potencijalno moguće, a u datom trenutku on to i može da dostigne, uzima se u obzir kao dozvoljeni poduhvat koji širi granice njegove slobode. Dok sa druge strane, opet na osnovi vlastitih želja, sve što ispada da je van njegovih mogućnosti i ne može da postigne, to se smatra kao faktor koji utiče na smanjivanje njegovih granica te slobode. Ovaj drugi kontekst koji smo upravo identificirali, spomenut ćemo samo u prolazu, da se snažno i temeljito oslanja na pozitivizam 19. stoljeća, a u novije doba se naročito poziva na scienticizam (vjerovanje u nauku) prošloga stoljeća, a koji se kruto nameće nasvim poljima ljudske misli.
Dakle, prvi kontekst slobode koji se čvrsto oslanja i postupa prema antinomijskom načelu pojma halal-haram, zahtjeva obavezno sudjelovanje volje kao glavne snage koja mora vladati i da nameće shvatanje djelovanja nad razumom, i kao što smo ranije naveli, odnosi se na modalitet “mora”. Dok drugi, koji je isključivo oslonjen na etički neurbanizovane ljudske želje, i odlučno zahtjeva ne samo sudjelovanje želja, nego i da se kategorički nameće kao jedino shvatanje, te da djeluje kao preovlađavajuća nad ljudskim razumom. Upravo taj kontekst slobode, što kako smo već naveli da postupa prema antinomijskom načelu pojma mogućnosti-nemogućnosti, odnosi se na modalitet mogućnosti “može”.
Ovaj drugi kontekst slobode, oslonjen na pojam mogućnost-nemogućnost, uslovljava, pritišće i vodi ljudsku egzistenciju i svu dinamiku koja se preko nje budi, na neprirodno stalno napeto stanje, u neograničeni sukob sa vlastitom harmonijom, i to uvjek vezano za drugog i drugačijeg. Tako nešto tjera čovjeka da se ponaša kao jedna trajna konkurencija vezana za vrijeme, što kao i svaka druga konkurencija vremenu neizbježno je osuđena na propast, i u vezi sa prostorom nameće se preko manira agresivne gramzivosti što kao i svaka gramzivost kat tad bude prostorom ili u prostor progutana.
Dok prvi kontekst slobode, oslonjen na halal-haram, uslovljava i ustrojava ljudsku egzistenciju ka realnoj konkurenciji sa najboljim dijelom samoga sebe na osnovu znanja i uzora, i to uvjek u vezi sa zadnjim ciljem na samoj granici vječnosti. Dok prema prostoru, uslovljava i ustrojava čovjeka da se ponaša kao prema predmetu u kojem se moraju ostvariti velika djela, ka plemenitosti, te da se vrijeme koristi samo kao saputnik radi susreta sa nadom, opet radi plemenitosti. I sve skupa mora uvijek biti sa namjerom da ljudski um planira i projektuje, ali ne vlada budućnošću. Dakle, ne postupa se sa određenom ličnom definicijom unaprijed, od strane ljudskog razuma, što ovdje treba značiti da bilo gdje i bilo kad isključivo slijedi samo cikluse ontološke suštine prirodnosti.
Sasvim je jasno da se nalazimo ispred dva pogleda na svijet, koji prema uspostavljenim odnosima sa događajima i stvarima rezultiraju sa dva načina života, potpuno različiti i u teoretičkom i u fenomenološkom postupanju. Te kao takve, nemaju zajedničke tačke kako po načinu produbljivanja u vlastitom shvatanju i značenju, isto tako i po načinu na kojom traže i predlažu svoje praktikovanje. Upravo ova dva različita viđenja na život i smrt, na vrijeme i vječnost, na vidljivo i nevidljivo, grade i sasvim različite odnose između pojedinca i drugih pojedinaca, između pojedinaca i zajednica, odnosno grade sasvim različite pojedince i shodno tome različite zajednice.
Mislim da će upravo ova dva konteksta slobode biti u fokusu naše pažnje, raspravljat ćemo o mogućnostima koje nude, obrađivati sve postojeće dokaze, pokušavajući da dokažemo da je prvi alternativni kontekst onaj koji se oslanja na antinomijski par halal-haram, prirodni kontekst slobode, dok je drugi alternativni kontekst onaj koji se odnosi na antinomiju mogućnost-nemogućnost, ne samo neprirodni kontekst slobode već i devijacija njenih funkcija, i shodno tome je zagrađivanje prave slobode.

Tijelo i sloboda

Odmah nakon prihvatanja srcem i usmenog svjedočenja Šehadeta, u antinomijskom alternativnom paru halal-haram (kojeg ćemo odsada nazivati, islamski koncept slobode), počinje i teoretička rasprava unutar sebe i fenomenološka primjena na djelu. Dakle, čitavo tijelo automatski postaje saučesnik prihvaćenog subjekta i objektivno se angažira u sudjelovanju, postavljajući se u precizno funkcionalnom raspolaganju za primjenu date slobode. Sav prethodni proces koji je već počeo, rigorozno se uslovljava od strane ličnih okolnosti, i na samom početku se donosi odluka da je volja ta koja postavlja kontrolu nad razumom, nikako suprotno.
Važno je ovdje napomenuti, da u svakom slučaju, Šehadet (lična deklaracija, osnov i uslov da se postane musliman), nije ceremonijalni čin koji se mora odvijati pod nečijim nadzorom ili nekim javnim nastupom, niti je vezan za bilo čiji sluh drugih ljudi, osim Gospodara svijetova. Kao takav, u skladu sa svim okolnostima u kojem se odvija događaj, jasno nam dopušta i dadođemo do mogućnosti za okruživanja i donošenja zaključka da sam akt ne samo da je sasvim slobodan postupak, nego je i lična odluka na račun strogo lične volje pojedinca. A što se tiče prihvatanja srcem, naravno da ovdje nije više pitanje samo slobode i volje, već je to istovremeno i intimni čin, akt koji se događa isključivo kao unutarnje slijeganje ličnosti čovjeka.
Kod ova dva pojma, ili još bolje, događaja, koji prethode očitovanju pripadnosti Islamu, bivajući da su u suštini samo kvalitativne svrhe, i kao kod svakog čistog kvaliteta nemoguće je dokazati kvantitet kao strogo svojstveni čin pojedinca unutar individualiteta, što znači da nije moguće primjetiti nasilje i dokazati neslobodu. Baš zbog toga, one postaju prirodni generator pozitivne ljudske energije, izuzimajući u potpunosti licemjerstvo, i kao posljedica toga, cijelo mentalno i fizičko stanje čovjeka mobilizira se u iskreno shvatanje i iskreno praktikovanje, jer je razlika još prethodno donijeta na vidjelo.
Uslovi koje nudi Islam za praktičnu primjenu slobode ne samo da su jednostavni, već ne stvaraju niti najmanji antagonizam bilo da se radi o duševnoj spoznaji i moralom koji je prati, tako i sa razumnom definicijom preko koje se čovjek izražava i tekućom prirodnošću kao polje istraživanja razuma. Islamsko načelo da je ovaj život samo iskušenje i da ponašanje prema tom iskušenju jeste i lična odgovornost svakog pojedinačno, sa kojom će se predstaviti pred vječni život, i to istaknuto naglašeno (dakle i bliski etički odnos sa vječnošću), u istoj mjeri važi i za tijelo. Što opet, u svakom slučaju možemo podvući da je upravo i samo tijelo jedno od ključnih iskušenja za svakog pojedinca, a to znači dase tijelo ponaša i kao predmet i istovremeno je obuhvaćeno sa iskušenjem. To čini i glavni razlog što ga svaki musliman treba kao takvog ne samo prihvatiti i tretirati nego i obavezno voditi računa o dvostrukoj mogućnosti za postupak prema bilo kom iskušenju ili izazovu, znači duševno i tjelesno u isto vrijeme.
Tijelo i njegovo održavanje u skladu sa svim egzaktnim pravilima ne samo da je obavezno za svakog muslimana već je i sastavni dio prava koje čovjek stalno izvršava i prema kojem se mora uzeti odlučan stav naspram svih okolnosti, bez obzira na prostor i vrijeme. Upravo zbog svojih odluka tokom cijelog ovozemaljskog života, na Sudnjem Danu svaki dio tijela čovjeka će se pojaviti kroz riječ kao svjedok (osim jezika) za ili protiv pojedinca, znači za ili protiv svog vlasnika. Drugim riječima, jezik i sav aparat koji je tokom života na Zemlji nosio cijelu odgovornost u distribucijii dostavljanju riječi (i svim funkcijama koje potiču od nje), tog dana će biti bez mogućnosti da se posluži upravo riječima. Težina riječi u izbjegavanju napetog stanja vezanog sa ljudsku ontološku suštinu, jeste i ključna svojina odgovorna za postizanje i čuvanje harmonije u odnosu sa Stvoriteljem, sa samim sobom i sa drugima.
Prije nekoliko godina, na jednom skupu jedan poznati profesor me upitao; “Šta je sve zabranjeno u Islamu?” Ne dodajući neku posebnu važnost pošto sam uočio mrvicu zlonamjere, rekao sam mu: “Ništa nije zabranjeno, osim prljave riječi, prljave žene, prljavog jela i pića”, ali tek kasnije mi je trebalo da se često navratim na taj odgovor i da zaronim u svojim mislima. Da bi čovjek bio u harmoniji sa Stvoriteljem, sa sobom, sa drugima i čitavom prirodom, on mora voditi računa o svemu što je zabranjeno, jer je upravo zabrana ta koja vodi računa o unutarnjem i vanjskom odnosu, kao i unutarnji i vanjski osjećaj.
Takav postupak je u svakom smislu pohvalan i radi lakše orijentacije, pošto je zabranjeno uvijek znatno manje od dozvoljenog i stoji u odnosu jedno na drugo kao život naspram vječnosti . Samo poslije shvatanja zabrane dobija se cjelokupna jasna razglednica na sve tri ljudske stanice u vremenu i prostoru, znači, o svim prethodnim događajima, o onom što se zapravo događa sad, kao i efektivna vizija vezana za smisao slobode i njenoj primjeni uopće.
Ono što čovjek ne smije u vezi sa tijelom jeste, u svakom slučaju i lahko je za shvatanje, i jednostavno za primjeniti; dakle ne smije dozvoliti, sebi a ni drugima, da upadne u okolnostili sutuaciju da obožava svoje ili bilo čije tijelo; nije mu dozvoljeno da ga zloupotrebljava; mora se pridržavati svih pravila jela i pića izbjegavajući zabranjeno u vezi ishrane; kao što nije dozvoljeno predati svoje tijelo raznolikim strastima. Unatoč svemu ovome, trebamo dodati da, i pored gore spomenutog kao zabranjeno, čovjek treba voditi računa i oko onih dozvoljenih stvari, ograničivši sebe od svih mogućih pretjerivanja.
Obožavanje tijela jeste svima poznata kao primitivna paganaska disciplina, koja je svakako i vrlo blizu djetinjastoj psihi koja nije u stanju da primjeti pravu razliku između sebe i drugih, sebe i svijeta, a još manje između svetog i običnog. U svakom slučaju, pobrkane linije između sebe i drugog, odnosno, sebe i svijeta dovode do nenormalnog socijalnog položaja gdje su sveto i obično haotično pomješani, a to postaje i glavni razlog da se to neprimjetno doživljava kao teški patološki udar na čitav mentalitet.
Kao takva, kada se disiplina obožavanja tijela dešava u pasivnom stanju, ona vodi ka izolaciji pojedinca sa ozbiljnim psihičkim, fizičkim i duševnim komplikacijama, koje se najčešće dešavaju kao teške depresije te izvorno ostaju patološki anonimne. A kada se ta disiplina dešava u aktivnom stanju, pojedinac postaje vrlo ubjedljiv prema drugim pojedincima i zajednici, nameće sa lahkoćom svoje pretpostavke, vrši efikasan i odlučan pritisak na druge i drugačije, i vodi ka izolaciji društva na svoj račun, pa ispada da se radi o istom patološkom stanju, samo sada u kolektivnom smislu. Takve pojave tokom ljudske povijesti su bile česte i uvjek sa gorkim ishodom za pojedince i zajednice, a ponekad su one i razlog krvoprolića svjetskih razmjera.
Što se zabranjenih jela tiče, mislim da je mnogo toga napisano, čitavi tomovi knjiga, naročito od strane stručnjaka bio-hemijske oblasti, ili od strane vjerskih učenjaka, ili kao tumačenja kombinovane prirode. Neke od knjiga sa naučnim studijama mogu se naći gotovo u svim knjižarama, pa ćuse zbog toga samo površinski obratiti, ili ću se poslužiti samo nečim na što ja nisam naišao ili valjda nisam primjetio u tim knjigama.
Lično smatram da vjerske zabrane, ako su izvorno istinite, ne moraju imati i naučno akademsku potvrdu, samim tim što su one duševno ispletene u ljudskom genetskom lancu, tamo gdje se razum veoma malo zna izjasniti. No, kada se za drevnu vjersku zabranu pojavi i savremena naučna potvrda, onda zašto da ne. Znači, naučno je dokazano da svinja ima posebnu funkciju bubrega, koja direktno utiče na njenu tjelesnu masu. Svi sisari izbacuju van tijela oko 90% urina, a oko 10% zadrže kao rezervni karbohidrat u masnom sloju. Kod čovjeka ta cifra je još naprednija, izbacuje 94%, a zadrži 6%. Za razliku od svih drugih sisara (posebno čovjeka, podaci su sasvim obrnuti), svinja izbacuje van svoga tijela samo 6% urina (mokraće), dok 94% mokraće deponuje u masu loja koji je, prema stručnjacima, izvor oko 2000 bolesti, doduše neke od njih su vrlo rijetke i opasne, a neke su po simptomama vrlo slične lahkim virozama u početnoj fazi, tek poslije, kada se daju dijagnosticirati, klinički postaje vrlo kasno.
Što se tiče zabrane krvi u ishrani, pored naučno potvrđene osobine da je krv najbrži uzgajač virusa i bakterija, mislim da možemo dodati jedno posebno viđenje o njenoj štetnosti. Samo onako skromno gledano, krv u našem tijelu je hranitelj, čistač otpadaka, borac protiv raznih bolesti, čuvar stabilne temperature tijela, prvi stražar u čuvanju znanja i prvi pomoćnik u građi kreativnosti za budućnost. Manje više, služi i sudjeluje u svim oblastima čime se gradi i duhovni, i fizički identitet čovjeka.
Sve to krv ostvaruje cirkulacijom unutar tijela, a čim izađe van tijela umire. Suštinski gledano, krv daje najbitnije za život i ličnost čovjeka u neslobodnom i zarobljenom stanju, a čim se nađe na slobodi umire. Znači, ljudska krv daje ili doprinosi slobodi u shvatanju i pokretu čovjeka samo dok je u zatvorenom stanju, a nikako ne podnosi slobodu. Još ako sva krv poteče u slobodu, za tog čovjeka prestaje i mogućnost slobode u cjelini, bilo da se tiče mogućnosti da prenese svoja shvatanja, bilo i u vezi sa pokretom, odnosno nije više čovjek, postaje mejit.
Sav ovaj opis treba značiti da po principu čovjek kada se odluči da jednu životinju upotrebi kao jelo prvenstveno treba, u ime Boga, da joj definitivno oduzme slobodu (zaklati je po svetim propisima). Drugo, da izbaci iz njenog tijela dok je još u tečnom stanju svu životinjsku neslobodu (krv), pa je tek poslije upotrebljava kao produkt. Shodno svemu ovome, jasno se vidi da principijelno imamo jedno izbjegavanje sukoba u vezi sa neslobodom životinjske krvi i neslobodom ljudske krvi.
Životinjska krv koja je hranila i branila životinjsku slobodu (život) postala je umrla krv i ne smije ostati u njenom tijelu da nebi mrtva sloboda (tijelo životinje) postala prljava od umrle neslobode (životinjske krvi). Odnosno, sva ta oslobođena mrtva životinjska nesloboda (životinjska krv) ne može da bude hrana ljudskoj živoj neslobodi (ljudskoj krvi) unutar tijela zbog valjda, nedostatka kvaliteta. Drugim rječima, mrtva nesloboda je opasna hrana živoj neslobodi zbog dvostruko samo kvantitativnih osobina. Svako jestivo živo biće da bi postalo hrana mora prvenstveno da mu se oduzme sloboda, a krv je u svojoj biti neslobodna, te kao takva neslobodi se ne može oduzeti sloboda jer je nema. To je samo otpadak slobode kod životinje, samo da bi mrtva sloboda postala čista od svoje neslobode.
Što se strvi tiče, da svemu ovome napisanom za krv dodamo i to da je životinjska krv umrla unutar tijela. Znači, nije oslobođena od tijela, što vodi tome da je nesloboda umrla u neslobodi i kao takva učinila nečistim čitavo tijelo. A ovdje možemo dodati i razne bakterije sa svim mogućim bolestima koje su nevjerovatnom brzinom prenosljive kod čovjeka.
Isto tako, alkoholna pića i razni narkotici, ne samo da su štetni za zdravlje, već su toliko delikatna i osjetljiva društvena rana da, bez obzira na sve investicije i institucije protiv tog fenomena, sve pozive i upozorenja na jaku štetnost, ostaju zaokružena crvenom linijom kao rana ljudske zajednice. Konzumacija alkohola i opojnih droga nisu mogli, i nikako ne mogu dobiti bilo kakvo temeljito zakonsko ustrojenje u bilo kojoj ljudskoj društvenoj disciplini, iako postoje pokušaji, niti su ikad postigli moralni legitimitet bilo koje zajednice. Sve to, ne samo da potencijalno može biti štetno po ljudski organizam, već ima i direktnu posljedicu na fizičku, fiziološku i duševnu oblast zajednice i pojedinca. Znači, negativno utiče na sve tri komponente koje grade međuljudske odnose što, htjeli mi to ili ne, čine i indikativni dio egzistencije svakog društva i pojedinca.
U vezi sa takozvanom seksualnom slobodom, i što se njenih posljedica tiče, svima je jasno koliko su one velike, bilo sa individualnog ili društvenog aspekta viđenja, pošto uvijek predstavljaju samo direktan napad i udar na ontološku suštinu čovjeka, to jest, napad na ljudsku etiku i moral. Takav fenomen koji stavlja na istoj razini intimno i javno, gdje god da se pojavi, ruši temelje ustava ljudskog dogovora za suživot u zajednici, i odbacuje pojedinca u vrlo opasnoj samoći, napravi od njega nesigurno biće na kom se vrši nezamisliv moralni pritisak, koji ugrožava dostojanstvo.
Shodno tome, porodica postaje samo prosta skupina gdje svako svakom smeta, i svi odnosi zajednice postaju površinski ustrojeni. Čak i u paganskim zajednicama koji su plitkih ubjeđenja i površinski prostorski orjentisani, takav fenomen dovodi do velikih potresa pojedinaca i zajednice. Samo da podsjetim da je žena zadnjeg imperatora Rima konkurirala prostitutkama glavnog grada u tome koja od njih može više vojnika podnijeti, a imperatorka je uvijek pobjeđivala, dok je nisu ubili senatori. Ovakav gubitak etike i morala, vodi ka rušenju svih skrupula u cjelokupnom društvu što je postala i zadnja karika koja je propratila i pad Rimske imperije.
Dakle, kako u općem pogledu tako i u posebnim detaljima, vezano za zajednicu ili pojedinca, sve zabrane u islamskoj metodologiji i metodi vezane za ljudsko tijelo i njegu koju moramo prikazati tokom cijelog života, nisu u kontradiktornosti sa ontološkom suštinom čovjeka. A što se tiče primjene i široke mogućnosti aplikacije, one ne samo da nisu otežavajuće, već naprotiv, održavaju i grade orijentaciju ka stvarnoj slobodi, pa još i više, muslimanu je preko zabrana pokazano sve najbolje i najvrednije u svim mogućnostima izbora, i sve to u cijelosti što priroda nudi čovjeku.
Ono što su zabrane po islamskom konceptu slobode, u neislamskom konceptu slobode (tako ćemo nazvati kontekst slobode koji se oslanja na antinomski par mogućnost-nemogućnost), po kojem su ljudske želje postavljene iznad razuma i upravljaju njime, svaka zabrana gubi svoj smisao. Drugim riječima, antinomski par mogućnost-nemogućnost koji se odnosi na modalitet “može”, sve što jezabranjeno čini dozvoljenim, uzimajući odobrenje od vlastite “vrhovne komande”, u ovom slučaju “želje”, i to samo nakon zaključka da akt koji slijedi pripada polju “mogućnost”.
Pošto su želje nametnute u svakom postupku, što nam deduktivno daje za pravo zaključiti da u neislamskom konceptu slobode ne postoji kriterij dobro-zlo u odnosu na ontološku suštinu čovjeka, i shodno tome još manje se može zamisliti prisutnost kriterija dozvoljeno-zabranjeno, kao jedina praktična primjena slobode. Čitav sistem koji oni promovišu tjera svijest da djeluje prema površnom estetskom i vizibilnom šarenilu bez etike, koji kao takav jeste i bez istinite moralne osnove. Znači, čovjek u odnosu na binom želja-mogućnost, nema nikakve veze sa ljudskom etikom i istinskim moralom, te kao takav ostaje ograničen i pritisnut u krajnjoj liniji (čitaj, bez slobode), sve do neke druge mogućnosti u vremenu i prostoru, za proširenje.
Njihova poznata aksioma da: “moja sloboda završava tamo gdje počinje tvoja sloboda”, ili obrnuto, jeste neka vrsta teritorijalnog shvatanja slobode koja nam sama po sebi nudi jedno flagrantno ograničenje same slobode i to u vezi sa nekim subjektom sličnim svakom pojedincu. Kao takva, jasno je izložena samo sukobnoj konkurenciji bez bilo kakvih moralnih skrupula ili etičke sankcije, i to uvjek sa surovom mogućom promjenom tih granica u jednoj bliskoj ili daljoj budućnosti.
Ima još nešto vrlo važno; kada bi pažljivo posmatrali neislamski koncept slobode, uočili bi da se on uglavnom teoretski evidentira i fenomenološki primjenuje samo u konfliktnom odnosu sa drugima, nikad u konkurenciji sa svojim potencijalno najboljim dijelom. Na taj način, on podiže jedan čitav sistem umrežen u bezbroj granicasa mnogo izolacija, i sa jako ozbiljnim sudarom koncepata zasnovanih na željama, koje bolno završavaju u magli, gdje ti pojedinci pa i čitavo društvo budu lahko kontrolisani i upecani u mreži politike, tržišta ili medija.
Koncept slobode na osnovu ljudskih želja je danas najrasprostranjeniji, najefikasniji i najprofitabilniji biznis, u kojem je ljudsko biće i glavni potrošač i glavna roba na prodaju. Tako je vješto izmišljen i postavljen mamac da čovjek uopće ne razlikuje ni nedostatak ličnosti, niti robijaški mehanizam koji djeluje tačno na zagrađenom prostoru u ograničavanju ljudske slobode. Gubitak etičkog karaktera u toku primjene te slobode što ti je dao Bog dovodi do predaje ovlašćenja nekom od smrtnika ili nekom nedovršenom sistemu, čiji je ishod gorko porobljavanje korisnika te takozvane slobode.
Inicijativa i pokušaj da zakoni za ljude budu predloženi i pisani od strane ljudi, izbjegavajući prirodnost ontološke suštine Božijih zakona, je učinila da čovjek postane rob sopstvene “slobode”, zatvorenik i stražar ličnih želja, gdje njegova takozvana sloboda postaje samo jedna vještačka šema kojase mora pripremiti i procijeniti od strane nekih drugih sličnih njemu, ili još gorih. To znači, da je takva “sloboda” dovedena do najnižeg mogućeg nivoa, gdje prvi paragraf ustava gotovo svih država i sistema današnjice, jeste zakon koji nameće i reguliše odnose između porobljenih ljudi unutar njihovog sistema “slobode”, koji tlači putem potkupljivanja, putem sile, ili nekim drugim sličnim metodama, što na posljetku više nije ni važno jer je ishod isti.
Dok u islamskom konceptu slobode, sa svih stanovišta gledano, sloboda je Božiji dar koji trebamo i moramo koristiti na osnovu moralnog kodeksa, tačno određenog u Kur'anu Časnom i praksi Njegovog Poslanika, alejhis-selam, i da za svako djelo referentna tačka upućuje ka Sudnjem Danu, svjesni da ćemo odgovarati za svako naše djelo i nedjelo.
Sva orijentacija ovakvog istinitog sistema usmjerava prema sebi, aktivno gradi odnose u nutrini čovjeka kao konkurencija sa potencijalno najboljim dijelom ljudskog bića, razvija i upotpunjava svačiju ličnost, uzima pod svojim pokroviteljstvom odnose sa Bogom, sa sobom i sa drugima. Kao što su zabrane u skladu sa prirodom i u korist čovjeka sa fizičkog, fiziološkog i duševnog aspekta, tako su i dužnosti muslimana u potpunom skladu sa prirodom i ontološkom suštinom, bez obzira na sve okolnosti iu korist sva ova tri navedena aspekta ljudskog stanja, kao i gore navedenih odnosa.
Sve zabrane u Islamu su nužne tačke za orijentaciju u istinitoj slobodi, naše dužnosti su vidljive i lahko prepoznatljive stanice, gdje se osvježava ličnost i proizvodi nova energija, što upravo postane razlog za obnovu slobode ka jasnom pravcu i ciljanom nastavku. Tijelo muslimana je zdravo tijelo, jer je pod vlasništvom odlučno bistre i smirene volje, koja bdije nad razumom pri svakom koraku i pokretu.
To je prava i substancijalna razlika između jasnog i istinitog slobodnog čovjeka u kontekstu slobode halal-haram, sa jedne strane, i istinite žudnje i želje za slobodom (jer je nemaju) u kontekstu mogućnost-nemogućnost, sa druge strane.
Islam je istinita etička estetika, kao što je i istinita estetička etika, i ne samo teorija o njima.
Islam je istinita metodologija sa svojom metodom i prava mogućnost aplikacije, kao što je istinita aplikacija metoda sa svojom metodologijom odnosa do sitnih detalja, i nije samo priča o njima.
Islam je istinita aktivna psihologija sa svojom teleologijom, i istinita aktivna teleologija sa svojom psihologijom, i nije dogmatizovana teologija.
Islam je istinita potpunost i upotpunjenje za sav društveni spektar sa svim svojim pojedincima, kao što je i istinito upotpunjenje i potpunost za sve pojedince sa svojim društvom, i nije ni slučajno neka postavljena zamka za društvo i pojedince.
Islam je istinita filozofija transformacije od atoma do univerzuma, kao što je i sasvim istinita transformacija filozofije od atoma do univerzuma, i nije samo filozofija informisanja.
Islam je jedini koji je tačno pokazao pravac u prostoru integrirajući ga u vremenu, kao što je jedini koji je pokazao i vremenske granice integrirajući ih u prostoru, i nije samo prostorno-vremenski naučni posmatrač.
Naglašavajući da “je svako dobro od Allaha dž.š., a svaka greška od nas samih”.



Tekst je objavljen u glasniku Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU)




Ostali prilozi:
» NOVA MUSLIMANSKA GODINA SA STARIM MUSLIMANSKIM PITANJIMA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 22. September 2017 03:54
» SJEĆAJMO SE NAŠEG GENIJA FIŠERA
Mr. Milan Jovičić | 22. September 2017 03:05
» HIDŽRA
Elmedina Muftić | 20. September 2017 21:07
» GENI ZMAJA OD BOSNE U BORCU EDINA VUČELJA
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 20. September 2017 19:30
» PRIBOJ - OGLEDALO BEZ ODRAZA
Larisa Karaosmanović | 18. September 2017 21:12
» POMJERENI RAZUM RIZVA BABAČIĆA
Šemso Agović | 17. September 2017 02:54
» PRAZNINA U LJUDSKOM DUHU
Avdo Metjahić | 16. September 2017 23:46
» OBMANAMA JAVNOSTI; NISTE NA BOŽIJEM PUTU!
Mr. Milan Jovičić | 16. September 2017 14:17
» BOŠNJAČKO „NE“ DRUŠTVENO-POLITIČKIM IRACIONALIZMIMA
Džebrail Bajramović | 15. September 2017 15:26
» VUK U JAGNJEĆOJ KOŽI NA SARAJEVSKOM CRVENOM TEPIHU
Zijad Bećirević | 14. September 2017 17:04
» ŽRTVOVANJE SINA ZA DRŽAVU
Haris Hojkurić | 13. September 2017 19:46
» KAKO SU BIJELJINSKI BOŠNJACI UBIJENI PRIRODNOM SMRĆU
Avdo Huseinović | 12. September 2017 22:21
» 186 GODINA OD PROGLAŠENJA AUTONOMIJE BOSNE
Emir Ramić | 12. September 2017 16:27
» BOSNA I HERCEGOVINA POD KONSTANTNIM POLITIČKIM NASILJEM SUSJEDA
Nedžad Ahatović | 10. September 2017 22:27
» VRATITI ALI PAŠU
Ibrahim Husejnović | 10. September 2017 16:00
» BAKLJA NACIONALIZMA OD VIROVITICE DO DANAS
Haris Hojkurić | 09. September 2017 13:44
» ISTINOM UZ BOŽIJU POMOĆ
Mr. Milan Jovičić | 05. September 2017 16:57
Ostali prilozi istog autora:
» IPAK, NE PIŠU...
14. September 2017 21:53
» U IME CIVILIZACIJE
24. August 2017 14:13
» ZALOG SVJETLOSTI
09. December 2016 17:38
» JEDNOSTAVNA KNJIGA
29. May 2015 18:58
» DIJALOG TO JE ČOVJEK
01. April 2015 14:45
» ZEMLJA DOMOVINA
13. December 2013 15:21
» BOSNA BEZ NACIJE
31. March 2013 15:35