Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

“ŽIVA” OMLADINA – ŽIVA DRŽAVA
Autor: Mr. sci. Džavid Begović
Objavljeno: 14. August 2016. 13:08:18
Mr. sci. Džavid BEGOVIĆ: Juče sam pozvao desetak omladinaca koji bi bili angažovani na predstojećim izborima. Nisu članovi stranke, ne rade nigdje, kukaju kako nema posla, psuju Aliju i Državu. Došli su tu da zarade džeparac za kahvu, cigarete i dopunu. To je sav njihov svijet. Više od toga niti im treba, niti traže. O volonterskom angažovanju nema govora. Bez cenera ne mrdaju sa stolice.
Objašnjavam im da je bitno da budu aktivni, da učine nešto za društvo kako bi se afirmirali, da se nametnu svojim radom, zalaganjem te na taj način izbore sebi mjesto u društvu. Gledaju me tupo i ja sam za njih samo neki čudan irget a oni su mangupi i nije to za njih.
Sa tugom gledam današnju omladinu koja, obuhvaćena opštom letargijom, besciljno luta od kafića do kafića užurbano tražeći Wi-Fi šifru od konobara kako ne bi propustili nečiji like ili komentar.

Krivo je društvo, slažem se. Ali, da li ima i njihove krivice, pitam se. Da li su prestali da vjeruju sebi, da li je svaki ponuđeni posao pretežak za njih, prepun izgovora da ne može, da ne smije, da nije... U svakom poslu nađu dlaku, pa im se zgadi i prije nego što počnu.

Možda je prije rata bilo drugo vrijeme, ali zašto mislimo da smo mi sada drugi ljudi. Ni tada nije bilo lako, ali smo se drugačije susretali sa izazovima, težinom posla i odgovornošću prema poslu.

Kada sam kao mladi inžinjer, pripravnik, došao u Energoinvestov Institut za računarske i informacione sistema - IRIS. Bez razmišljanja sam odbacio nekoliko ponuda gdje mi je nuđena bolja plata, bolja pozicija pa čak i društveni stan. Ja sam se odlučio za perspektivu umjesto trenutne materijalne koristi. Bio sam u pravu. Ubrzo mi se ukazala sjajna šansa za napredak u struci i taj svoj primjer koristim kao ilustraciju odnosa omladine prema poslu u naše vrijeme.

Ovo je odlomak iz moje nove autobiografske knjige pod nazivom HIDŽRA.

- Evo to je vaš zadatak. To je projekat Sistem za dojavu požara i kvarova na naftovodu Omišalj-Sisak. Rok za završetak je šest mjeseci, – bio je kratak dr. Mile Milenković, šef Odjeljenja za sistemski softver.
- U redu. - Rekoh kratko i pokupih papire.

Ionako nisam imao hrabrosti da bilo šta dodam. O sistemima za dojavu požara i kvarova sam znao isto koliko i vi koji čitate ovaj tekst, o naftovodima sam znao mnogo manje od vas, a gdje su Omišalj i Sisak, pojma nisam imao. No dobio sam zadatak i malo pregledao papire. Uskoro sam se ponovo našao pred Šefom.

Tridesetpetogodišnji Šef je doktorirao na nekom univerzitetu u Massachusetts–u gdje je i objavio knjigu o mikroprocesorima i mikroračunarima na engleskom jeziku. Bio je korpulentan i lijepo odjeven u skupom laganom crvenom džemperu. Pušio je lulu i djelovao jako staloženo.
Na kojoj platformi bih trebao napraviti hardver? – upitah bojažljivo da gdje šta ne lupim.

- Na INTEL-u 8085.
- Pa ja ne znam INTEL već motorolu, – rekoh naivno.
- Paaa?!, – upita me gotovo prijekorno kroz dršku od lule koja mu je visila u ustima.
- Ništa, ništa, – pokajah se brzo zbog svog besmislenog komentara.
- U kom programskom jeziku trebam uraditi softver?
- U PL/1, – bio je kratak Šef, ne dižući pogled sa svojih papira.
- Pa ja znam Algol, Pascal, Basic i Fortran, ali ne i PL/1. – ponovih svoju grešku.
- Paaa?!, – ponovi Šef isto pitanje-odgovor sa lulom u ustima i još me značajno pogleda ispoda oka u smislu „kakve to veze ima sa zadatkom“.
- Ništa, ništa, – ponovo se pokajah za svoju nesmotrenost.
- Ima li kakve literature?
- Ima u onom desnom ormaru, – pokaza mi lagahno rukom u kojoj je bila lula.
Valjda je ovo bilo prvo pametno pitanje koje sam mu danas postavio. Otvorio sam ormar, prepun knjiga od kojih je svaka do jedne bila na engleskom. A ja na engleskom nisam znao ama baš ništa osim računarskih instrukcija koje sam pamtio više po formi nego njihovom značenju.
- Pa ovo je sve na engleskom!, – gotovo užasnut zaboravih na prijašnje dvije greške.
- Paaa?!, – smrtno ozbiljno mi odgovori Šef i nasloni se nazad u svoj naslonjač gledajući me upitno.
- Ništa, ništa, ništa, – prozborih više u sebi, ovoga puta postiđen svojom malodušnošću i što ću možda ostaviti utisak na Šefa da sam nedorastao ovom poslu.

Uzeh prvu knjigu iz prvog reda jer su za mene sve bile iste i izvukoh se iz kancelarije što dalje od onog prijekornog pogleda. Cijelo vrijeme je u kancelariji sjedio i Mr. Tripković Slavko, zamjenik šefa odjeljenja, koji je magistrirao na Oxfordu. Bio je takođe mlad i jako duhovit. Cure su ludile za njim. Čitao je, kao, nešto i nije se miješao u naš „dijalog“.
Kasnije sam shvatio da su oni obojica imali puno povjerenje u mene. Znali su tačno šta ja znam, a šta ne, jer je to pisalo u mojoj biografiji. Oni nisu ni računali na moje znanje već na moju sposobnost i upornost koju sam pokazivao kroz rad na računarima i u radio-klubu za vrijeme studija. To je i bio razlog zašto su odabrali samo mene i još jednog pripravnika za Odjeljenje sistemskog softvera koje se tek formiralo.



Sa nama je u odjeljenju bio još i jedan majstor, Tanasković Nebojša koji je bio izuzetan serviser ali i poznavalac i računara i opšte elektronike. On je takođe bio jako duhovit i bio mi je desna ruka u realizaciji ovog projekta kada je u pitanju hardver. Tada nisam ni znao da će Slavko biti moj mentor na projektu za softver, da neću biti sam a takođe da će mi Nebojša biti oslonac za razvoj hardvera. Niti je Slavko znao hardver, niti je Nebojša znao softver. Jedini koji su mogli raditi i jedno i drugo u firmi bio sam ja i dr. Milenković. To je bio jedini i razumljiv razlog zašto su tako odgovoran projekat povjerili baš meni.

Ja, sa svoje strane, nisam mogao znati da ću taj projekat završiti uspješno, ali sam znao jednu stvar: da mi šefovi ne bi povjerili taj posao da nisu bili ubijeđeni da ja to mogu.
Zasukao sam rukave i otvorio prvu knjigu koju sam uzeo. Na prvoj strani je pisalo INTRODUCTION. Našao sam u rječniku da to znači „uvod“ i zapisao tu riječ u svoju svesku. Nastavio sma prevoditi riječ po riječ i prevodio prvu stranu uvoda dva dana. Bilo je to užasno naporno. Vrlo malo sam konsultovao kolege koje nisam ni poznavao dovoljno, a i oni su imali svoga posla. Shvatio sam da tu ne mogu naći ništa. Pogrešna knjiga, i uzeo sam drugu po redu. Tek tada mi je pomogao Slavko i dao mi pravu knjigu. Čitanje druge knjige je išlo lakše jer sam prepoznavao neke stvari, a imao sam već neki fond riječi. Tako sam otčepio engleski, potpuno samouko. Uskoro sam se prihvatio i razvojnog sistema i počeo sam ulaziti u projekat. Učio sam šta treba da radim i kako. Sve je bilo lakše i sve više sam dobijao samopouzdanja. Ogromnu pomoć sam imao od svog entuzijazma koji me je držao, jer sam posao zaista volio koji sam radio.

Ja sam nastavio da naporno radim na razvoju hardvera i softvera za Jugoslovenski naftovod. Tada je oprema bila jako oskudna a mogućnosti računara nikakve. Danas klikom na mišu pošaljete stotine fotografija, poruka, video klipova. Tada, ja nisam imao ni softver ni hardver da odštampam običnu poruku o kvaru ili na štampaču. Program sam morao praviti sam na način da šaljem slovo po slovo na štampač i to tako što svako slovo saljem u obliku jedinica ili nula koje štampač prepoznaje kao slovo. Dakle, radio sam na živoj mašini i upravljao procesorom, memorijom, ulazima i izlazima direktno pomoću mašinskih kodova. Danas se to radi jednostavno u programskom jeziku višeg nivoa gdje postoje gotove instrukcije i procedure kojima se samo pošalju parametri. Programer i ne zna šta se događa u samom računaru.

Nakon šest mjeseci, proizvedeno je sedam uređaja koji su instalirani duž naftovoda i rade i dan danas.

Juče sam pozvao desetak omladinaca koji bi bili angažovani na predstojećim izborima. Nisu članovi stranke, ne rade nigdje, kukaju kako nema posla, psuju Aliju i Državu. Došli su tu da zarade džeparac za kahvu, cigarete i dopunu. To je sav njihov svijet. Više od toga niti im treba, niti traže. O volonterskom angažovanju nema govora. Bez cenera ne mrdaju sa stolice.
Objašnjavam im da je bitno da budu aktivni, da učine nešto za društvo kako bi se afirmirali, da se nametnu svojim radom, zalaganjem te na taj način izbore sebi mjesto u društvu. Gledaju me tupo i ja sam za njih samo neki čudan irget a oni su mangupi i nije to za njih. Sa žalošću gledam kako odlaze nezainteresovani za svoju budućnost. Odradiće oni taj svoj kratkoročni posao za nekoliko cenera, ali bogati nemoj da im tupiš o nekakvim planovim, budućnosti i sličnim glupostima. Znam sasvim dobro da će im život proći u kuknjavi i neradu.
Ova zemlja nema perspektivu sa ovakvom omladinom.

S druge strane, danas gledam drugačiju omladinu na sjednici Foruma mladih Stranke za bolju budućnost BiH. To su kršni momci i lijepe djevojke. Oni su svjesni da sami moraju stvarati svoju budućnost. Zato i jesu tu. Razmišljam o njima. Oni će, sasvim sigurno, upravljati ovom našom državom i onom omladinom koju sam maloprije opisao, kad-tad. Ali se pitam da li smo mi zaista svjesni da će neko od njih sutra biti predsjednik države, premijer, ambasador, poznati književnik, biznismen, glumac. Vidim na njihovim licima da oni sebe još ne zamišljaju na takvim pozicijama. A mogli bi sve to da budu i danas. Ja bih im sutra glatko dao Državu na amanet. I uspjeli bi, kunem se. Nije važno da li to znaju, već da li oni to mogu i da li to hoće. A siguran sam i da mogu i da hoće. Treba im samo pokazati put, ali trebaju i oni da prepoznaju šanse koje im život pruža, gotovo svakodnevno.

Ova zemlja ima šansu dok ima ovakve omladine.

Vjerujem da će “živa” omladina oživjeti onu letargičnu. Samo u tome vidim živu Državu.



Ostali prilozi:
» MAJKA HATIDŽA MEHMEDOVIĆ NIJE DOČEKALA OVAJ DAN!
Ramzija Kanurić-Oraščanin | 21. March 2019 01:15
» PRESUDA ZLOČINCU KARADŽIĆU: SATISFAKCIJA ILI AKCIJA
Elmedina Muftić | 20. March 2019 21:53
» PRIMJERI NEČOJSTVA I KUKAVIČLUKA
Šemso Agović | 19. March 2019 14:59
» SRBOVANJE, LUDOM RADOVANJE!
Mr. Milan Jovičić | 19. March 2019 13:03
» SVJETSKI USPJEH U PREZENTIRANJU SEVDALINKE
Samir Hadzalić | 17. March 2019 22:24
» TAMNI OBLACI NAD VIŠEGRADOM
Zijad Bećirević | 17. March 2019 22:08
» POŠTENO O ZLU
Said Šteta | 17. March 2019 11:59
» KUDA IDE OVAJ SVIJET
Aziz Hurem | 17. March 2019 11:56
» SAMO ISTINOM DO MIRNOGA SUŽIVOTA
Mr. Milan Jovičić | 17. March 2019 11:35
» MILORAD DODIK, SIN OCA SRSPKE NACIJE DO-BRICE ĆOSIĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 14. March 2019 22:28
» O NARODU I KOPRIVI...
Hazbija Kalač | 13. March 2019 20:22
» DOK INZKO SANJA ČETNICI ORGIJAJU
Džebrail Bajramović | 12. March 2019 15:35
» IZRAELSKI CJENOVNIK
Amir Telibećirović | 07. March 2019 20:12
» DNEVNIK ANE MLADIĆ
Said Šteta | 04. March 2019 19:46
» IME MANJEG BH. ENTITETA JE OSPORIVO
Džebrail Bajramović | 01. March 2019 20:52
» POKUŠAJ IDEOLOŠKOG PONIŽAVANJA MOSTARA
Amir Telibećirović | 28. February 2019 21:52
Ostali prilozi istog autora:
» FILMSKI VRISAK AVDE HUSEINOVIĆA
23. November 2016 19:49
» NE DIRAJTE RASOVSKE ŠEHIDE
19. November 2016 14:50
» NE BJEŽITE, PROFESORE
01. October 2016 11:42
» MOJ PRIJATELJ
15. July 2016 02:51
» POSLJEDNJE BOSANSKE GAZIJE
04. April 2016 20:08
» GOVORIM I PIŠEM BOSANSKI
28. March 2016 01:38