JUSUF TRBIĆ: Rehabilitacija ustaša i četnika, uz to i Miloševića, ima isto značenje: opravdati sve što su oni činili, u ime novokomponovanog velikodržavnog patriotizma, prije svega ono što ih spaja: politiku cijepanja i podjele Bosne. Pogotovo je to vidljivo u slučaju četnika, čiji je temeljni program u Drugom svjetskom ratu bio uništenje Bošnjaka i pripajanje većeg dijela Bosne Srbiji. Njihovom rehabilitacijom biće u potpunosti opravdano i sve što su činili Miloševićevi i Karadžićevi Srbi u Bosni, a što je međunarodna zajednica uglavnom pasivno posmatrala. A ako je sve to bilo opravdano, to znači da posao treba završiti. Kako vidimo, tome se ni danas niko posebno ne protivi.

Kad god prođem pored crkve u avliji Fate Orlović u Konjević Polju, pomislim da je ta nepotreba građevina, koju su napustili i Bog i ljudi, zapravo spomenik ovom vremenu, spomenik fašizmu koji je stvorio entitet na masovnim grobnicama i kostima nedužnih, spomenik besprimjernom bezakonju i nemoralu Karadžićevih sljedbenika. Istovremeno, to je i spomenik nebrizi i nesposobnosti bosanskih, pogotovo bošnjačkih lidera, koji su čitav svoj svijet smjestili u Sarajevo, a svu svoju brigu za Bosnu i njene građane sveli na molbe međunarodnoj zajednici da učini nešto, ili očekivanja da će političari u Beogradu ili Zagrebu obaviti ono što oni ne mogu.

A radi se o onoj istoj međunarodnoj zajednici koja je dozvolila pokolj u Bosni i etničko čišćenje, koja je sve to mirno gledala, da bi na kraju legalizovala rezultate velikog zločina i već više od dvije decenije mirno gleda agoniju jedne evropske države. Sve je to bilo praćeno velikim riječima o pravdi, demokratiji, slobodi, baš kao i danas, kad Milorad Dodik razara Bosnu, a mi od međunarodne zajednice dobijamo samo nemušta uvjeravanja da to nije ništa strašno, da će proći, da svijet neće dozvoliti podjelu… Baš kao i tokom rata protiv Bosne. Dovoljno je sjetiti se često citiranog tajnog pisma britanskog premijera Džona Mejdžora od 2. maja 1993. godine, upućenog Daglasu Hogu, funkcioneru Ministarstva spoljnih poslova, u kojem Mejdžor daje uputstva da se muslimani u Bosni ne smiju naoružavati i da mora ostati embargo na oružje Bosni, mada, kako kaže, “…pouzdano znamo da Grčka, Rusija i Bugarska isporučuju oružje i vrše obuku u Srbiji, (a) Njemačka, Austrija, Slovenija, čak i Vatikan, na sličan način pomažu Hrvatsku i snage HVO-a…” Pa kaže sasvim jasno: “Do završetka i konačnog ishoda situacije na terenu, to jest podjele Bosne i Hercegovine i onemogućavanja stvaranja iste kao islamske države u Evropi, koja se ne može tolerisati, nastavićemo da slijedimo ovu politiku…” On upozorava da se o tome ne smije javno govoriti, posebno ne muslimanskim zemljama i onima vezanim za Tursku. Pa kaže: “Iz tog razloga neophodno je nastaviti s prevarom “Vance - Owenovim” mirovnim razgovorima, da bi se događala kakva-takva akcija, sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje.”
Mejdžor naglašava da je takva politika od najboljeg interesa za Evropu, i da “ovakav stav imaju sve druge evropske, kao i sjevernoamerička vlada, i zato nećemo interevenisati na ovom području da spasimo muslimansko stanovništvo ili da ukinemo embargo na oružje.”

Konjević Polje: Srpska pravoslavna crkva na opljačkanom zemljištu Nane Fate Orlović

Da su se tadašnji bosanski politički lideri pouzdali u tu i takvu Evropu, od nas danas ne bi bilo ništa.

Slično je i sa vjerovanjem da su se lideri Hrvatske i Srbije promijenili, da će se okrenuti na drugu stranu i urazumiti svoje poslušnike u Bosni. Ovih dana mediji u regionu bruje o skandaloznim izjavama doskorašnjeg, a možda i budućeg premijera Hrvatske Zorana Milanovića, koji, uz uvrede Bosni i njenim građanima, jasno kaže: ako se Srbi odvoje od Bosne, što je izgledno, Hrvatska neće ostaviti bosanske Hrvate da žive s Bošnjacima, jer Bošnjaci su “negativci”. U Sarajevu se digla kuka i motika, ali, zar je to nešto neočekivano? Zar iko misli da Milanović izražava samo svoje privatno mišljenje, ili da Dodik razara Bosnu samo zato da spasi svoje napljačkane milione? Uostalom, odmah se javio Dragan Čović ponavljajući ideju o daljoj etničkoj podjeli države i stvaranju nove Herceg-Bosne, dok su se i Vučić i Tomislav Nikolić, od kojih se očekivalo da će narediti Dodiku da odustane od referenduma, jednostavno povukli, uz pomirljive izjave na kakve smo već navikli. Ali, ima li ikoga ko ne zna da je rasturanje Bosne državni projekat i jednog i drugog našeg susjeda, da to traje decenijama i da neće prestati samo od sebe. Mislili smo da je Hrvatska, pogotovo u vrijeme Stjepana Mesića i nakon ulaska u EU, odustala od tog projekta, ali, kako vidimo, on tamo još živi, i to kod čelnika SDP-a, stranke od koje se to ipak nije očekivalo. U Srbiji je situacija mnogo jasnija. Tamo su na vlasti isti oni koji su planirali, organizovali i vodili agresiju na Bosnu, i ta njihova politika je samo promijenila metod, cilj je ostao isti. Kako kaže Sonja Biserko, nije čak ni važno ko je na vlasti, jer svi slijede velikosrpsku ideju, kao projekat iza kojeg stoji Srbija. U jednom intervjuu ona kaže: “Cela ta struktura i dalje duboko veruje da je BiH privremeno rešenje, i zato igraju na Milorada Dodika, koga jednog dana planiraju da upotrebe kao izvođača prljavih poslova.”

Da bismo shvatili šta se dešava, dovoljno je vidjeti kako neprekinuto teče drugi jedan državni projekat i u Srbiji i u Hrvatskoj: oživljavanje fašizma, rehabilitacija fašista i negiranje svega antifašističkog, pri čemu pljušte međusobne optužbe i uvrede, kao svjevrsna obostrana dimna zavjesa. Srpska pravoslavna crkva je najprije rehabilitovala vladiku Nikolaja Velimirovića, koji je toliko cijenio Hitlera, da ga je upoređivao sa Svetim Savom, pa ga čak proglasila za sveca, dakle za uzor svim pravoslavnim vjernicima, a danas se cijela Srbija digla na noge zbog rehabilitacija kardinala Stepinca u Hrvatskoj. Onda su zakonski izjednačili četnike i partizane (RS je to učinila prije Srbije), pa rehabilitovali Dražu Mihajlovića, a danas se uveliko radi na rehabilitaciji Milana Nedića, predsjednika vlade fašističke Srbije, koji je za samo šest mjeseci pohapsio i izručio Nijemcima sve Jevreje u Srbiji, a zatim se posebnom izložbom pohvalio da je njegova zemlja prva u Evropi “riješila jevrejsko pitanje”. Nedić je svoj politički program temeljio na težnji da stvori “nacistički raj u Srbiji”. U posljednje vrijeme svjedoci smo nastojanja da se rehabilituje “balkanski kasapin” Slobodan Milošević.



Rehabilitacija ustaša i četnika, uz to i Miloševića, ima isto značenje: opravdati sve što su oni činili, u ime novokomponovanog velikodržavnog patriotizma, prije svega ono što ih spaja: politiku cijepanja i podjele Bosne. Pogotovo je to vidljivo u slučaju četnika, čiji je temeljni program u Drugom svjetskom ratu bio uništenje Bošnjaka i pripajanje većeg dijela Bosne Srbiji. Njihovom rehabilitacijom biće u potpunosti opravdano i sve što su činili Miloševićevi i Karadžićevi Srbi u Bosni, a što je međunarodna zajednica uglavnom pasivno posmatrala. A ako je sve to bilo opravdano, to znači da posao treba završiti. Kako vidimo, tome se ni danas niko posebno ne protivi.

Bosnu i Bošnjake su i u posljednjoj agresiji spasili njeni patrioti i odlučno političko vođstvo. Koliko nama danas treba da shvatimo da nam se prošlost vraća, i već kuca na vrata. A vrijeme oklijevanja ističe.

Hoćemo li doživjeti da idućeg ili nekog skorog 1. januara govorimo jedni drugima: “Sretna nova 1992. godina?”