Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Pisana rijec

Batonci u trci života
NJEGOVO IME JE HRABROST
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 18. October 2016. 16:10:42

Nermin Mehić


Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji. O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.

Evo i četrnaesta priča!

Batonci u trci života


Nermin Mehić, rođen je 9.maja 1974.godine, u selu Jastrebac, općina Zenica, od majke Hatke i oca Fehima, kao sedmo dijete po redu, pored još šestoro braće i jedne sestre. Osnovnu školu je završio u Nemili, a srednju u TŠC Zenica. Odrastao je u u selu Jastrebac, među pitomim i dobrim ljudima. Predanja kažu, kako je u taj davni vakat, u selu živio učen čovjek, derviš Halil, kojem pripisuju da je bio evlija. On napravi medresu seljanima, da se uče dobru, vjerujući u Jedinog Stvoritelja, živeći i radeći pošteno. Agresijom na BiH, tek stasao dječak, ne dočekavši ni matursko veče, sa svojih nekoliko drugova, među kojima najbolji Raif Bošnjak, javlja se dobrovoljno u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, potpisujući izjavu, jer nije bio punoljetan. Smatrajući to svojom obavezom, kao i svakog savjesnog i sposobnog građanina BiH, braniti stečenu nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, nije imao dilemu. Agresor je bio daleko nadmoćniji, i svaki dan je donosio užas, ali Nermin i drugovi su sve to prihvatali kao nedovršenu dječačku igru, ulazeći u borbu hrabro i sa osmjehom, igrajući se na granici života i smrti. Pokazujući nesebično drugarstvo, razloge za smijeh u svakom trenutku, i neopisivu hrabrost, Nermin zadobija povjerenje pretpostavljenih, i ubrzo mu daju da komanduje jedinicom. On i dalje nastavlja onu igru, sada puno ozbiljnije i odgovornije, znajući da su mu povjereni životi njegovih najboljih drugova. Tako biva dva puta ranjen, ali kako reče, nevažno, lakše. Dolazi 1995.godina, kada Armija R BiH, i jedinica u kojoj je Nermin, nižu pobjede. Četvrtog jula, Nermin od komandanta brigade dobija zadatak, da u okviru priprema za aktivna borbena dejstva, sa svojom jedinicom izvrši neophodna izviđanja neprijateljskih snaga na platou Vučije planine.Teren je bio teško pristupačan, sa brisanim prostorom, što je otežavalo svako kretanje pri izvršenju zadatka. Međutim, on je sa svojom jedinicom izvršio izviđanja neprijatelja i čekao spreman. Dok je jedinica odmarala pred pokret, Nermin se toliko smijao prepričavajući događaje, uz doskočice kojih je uvijek bilo. Došao je komandant i rekao mu: “Vas je četvorica braće u Armiji R BiH. Ti ne ideš u ovu akciju!“ Nermin ljutito iskoraci ispred nekoliko svojih saboraca, pogleda komandanta ravno u oči i reče mu: „Moji drugovii neće bez mene, niti ću ja ostati iza njih!“ I zaista, bila je to zadnja, pred kojom komandant ustuknu. Tačno u ponoć između šestog i sedmog jula, Nermin je na čelu svoje jedinice i kreću na zadatak.


Nermin Mehić: Fatiha šehidu


Naređenje je bilo da borbena dejstva počnu ujutro, u četri sata. Uvlače se duboko u neprijateljski prostor i čekaju naznačeno vrijeme. Za samo dvadeset minuta Nermin sa jedinicom zauzima neprijateljski položaj, brojeći pet ranjenih i jednog poginulog u svojoj jedinici. Uspostavlja liniju odbrane i očekuje protiv napad. Neprijatelj uzvraća svim raspoloživim sredstvima. Na lijevoj strani, susjedna jedinica popušta, i neprijatelj probija uspostavljenu liniju odbrane. Nermin sa još pet drugova ostaje u okruženju. Naređuje im da se izvlače, a on će ih štiti pri izvlačenju. U strašnoj paljbi koja je dolazila sa svih strana, Nermin, taj čovjek hrabrost, odoljevao je i uzvraćao, štiteći svoje drugove. Dok se zadnji od njih približavao zaklonu izvan okruženja, snajperski hitac pogađa Nermina prostrijelno kroz glavu. Nenapisana zakletva, koju su još kao dječaci dali na početku rata, da neće jedan drugog nikada ostaviti, sada je bila naredba. Dvojica drugova, od koji je jedan Raif, vraćaju se, i izvlače ga tri sata do prve linije, jer su bili duboko u prostoru koji je do juče bio neprijateljski. U toku izvlačenja povremeno kao kroz maglu dolazi svijesti jer je gubio mnogo krvi. Dovoze ga u bolnicu u Zenici, i tu mu odmah rade reanimaciju, a zatim operaciju koja je trajala osam sati, sanirajući vertebralnu arteriju koja hrani mozak. I dalje bez svijesti, nakon operacije, nekoliko dana provodi u šoku. Budi se, i prebacuju ga na neurohirurgiju i otorinu. Dok mi prepričava događaje, koje su i njemu pričali saborci, jer se ničeg ne sjeća, Nermin diše teško, zastajkuje, lice mu nekako potamni, kao da treba krenuti u bitku bez pobjednika. Konačno, u oktobru 1995.godine, prebačen je u Zagreb, gdje je ponovo operisan, nakon čega se osjeća znatno bolje. Polahko, pomalo usamljen, bez svojih najboljih drugova, nastavlja živjeti. Uključuje se u rad udruženja RVI, gdje ga Skupština saveza RVI, 1997.godine, bira za predsjednika općinske organizacije RVI Zenica. Na čelu ostaje do 2004.godine, radeći na pripremi i donošenju zakona o pravima boraca, invalida rata. Uključuje se u „Baton“, želeći i na taj način, kroz sport i razne oblike druženja, unaprijediti rehabilitaciju invalidnih osoba. Kako reče, čini sve, da njegovi saborci koji su dali dijelove svoga tijela, ne budu diskriminisani u društvu za koje su se borili.


Na mezarju druženje sa šehidima


Nekako usput, skoro da zaboravi, Nermin mi reče da je dobitnik najvećeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“. On je dobitnik brojnih pohvala i priznanja za svoj doprinos u izgradnji društva od rata do danas. Danas živi u sretnom braku sa suprugom i dva sina, ne krijući tu crtu zadovoljstva poštenog i porodičnog čovjeka. Mašallah!

Još je aktivan i u političkom životu. Kandiduje se ispred stranke, iako sa vidnim poteškoćama kao posljedica teškog ranjavanja, drži govore i poručuje: „Samo kukavice ne smiju voljeti ovu lijepu zemlju Bosnu i Hercegovinu, a ja je volim“ izazivajući ovacije na hiljade onih kojima je ova zemlja na srcu. Građani su znali prepoznati iskrenog i poštenog čovjeka i povjerili mu svoj glas, čime je izabran u gradsko vijeće Zenice.

Ovaj hrabri čovjek, na čijoj lijevoj strani lica stoji vidan ožiljak od snajperskog metka, sjedi nasuprot mene i samo kolutanjem očima pokazuje, kako je ostalo još puno bitaka, onih u miru, u koje mu valja stići. Raspitujem se kod preživjelih drugova o njemu, i Amir mi ispriča dosta. „U vrijeme rata, sa grupom dječaka koje je predvodio, bio je nemirnog duha. Pravili su mangupluke i ozbiljnost rata pretvarali u igru bez granica. I mogao si mu zamjeriti sve, i reći mu svašta nevaljalo, samo niko mu nije smio reći da nije hrabar. Hrabrost je njegovo ime! Volio se i potući kada bi neko u njega dirnuo. Imao je kratak fitilj..,“ k'o da će završiti, pa dodade.

„Iako je uvjek bio hrabar, neobično hrabar, pričaju mi, da ga znaju vidjeti, kako sjedi pored mezara svojih drugova šehida među kojima je i Raif. Ne voli da ga iko vidi i privuče se kradom. Priča s njima! Zatim razvuče lice, kao da će se zajedno nasmijati nekoj zaboravljenoj dogodovštini, a onda zaplače... Jecaji mu se odbijaju od bijele nišane, pa se učini da ne plače sam.Onda podigne ruke i dugo, dugo dovi,“
završi Amir.


Kraj mezara svojih najmilijih


Dok smo ze vozili krivudavim putem do njegovog sela Jastrebac, divio se jesenjim bojama lišća, što se orošeno presijavalo na prvim zracima oktobarskog sunca. Ulazeći u selo, prolazimo do mezarja, a Nerminu se sunce zaustavilo na licu. Baš na ožiljku, tamo gdje je nekad stanovao osmijeh. Dovimo kraj mezara njegovih roditelja i brata, a misli mi se kovitlaju, kao izmaglica preko njiva i voćnjaka, što bježi pred suncem i otkriva ljepotu Bosne.

Jednom će neko upitati, a šta to čuva našu Bosnu?
Jer stoljećima evo, na nju kidišu sile. Sve veća od veće, a ne mogu je porobiti. Jedne prilike mi, učen čovjek, alim, ispriča ovo: „Bosnu i Hercegovinu, ovu zemlju ratova i krvi, čuvaju njezini šehidi. Njihove kosti su rasute na svakom parčetu zemlje, a njihove duše lebde u zraku kao đemre na prvom proljetnom suncu.

I čuva je hrabrost njezinih sinova! I ljubav! Baška ljubav! Upamti to sinko!“



Mehić u svom selu



Ostali prilozi:
» „KAKO NASTAJE KNJIŽEVNO DJELO?“
Said Šteta | 21. May 2017 17:45
» ZVJEZDANA STAZA UČENICE GENERACIJE HANE TURAK
Said Šteta | 26. April 2017 17:24
» SNOVI I OSTVARENJA
Eset Muračević | 24. April 2017 17:49
» “MORA“ S DLANA ABDULAHA SIDRANA
Zijad Bećirević | 17. April 2017 13:32
» BEZVREMENSKA LJEPOTA
Josipa Tabar | 15. March 2017 19:23
» PJEV O BOLU ZUBA
Nail Kalač | 10. February 2017 01:16
» BATONOVO KNJIŽEVNO VEČE SA PRIJATELJIMA
Said Šteta | 04. February 2017 15:19
Ostali prilozi istog autora:
» DIRLIJA IZ LAKTAŠA
23. March 2017 00:48
» OTVORENO PISMO
03. March 2017 17:16
» DUŠA ZEMLJE MOJE
27. February 2017 12:54
» TRAMVAJ ZVANI TEŽNJA
25. February 2017 10:59
» BIBERENJE VOJNIH OSIGURANIKA
18. February 2017 11:27
» SAMO DA NE BUDE GALOP
06. February 2017 20:21
» ANAMO ONI
27. January 2017 13:25
» A MARINA K'O MARINA
04. January 2017 19:51
» FUDO MRAZ
25. December 2016 13:33
» SABURANJE GAZIJE SA DRINE
07. December 2016 19:11
» KOMŠINICE KOLINDA
04. December 2016 21:23
» OD GAZIJE DO NOVINARA
16. November 2016 15:05