Autor: Elmedina Muftić

Nije dočekao da živi slobodu, otišao je kao zalog da bi je mi živjeli. Tačka na njegovu dunjalučku priču stavljena je upravo na Ravnom Nabožiću, 15.06.1995.godine, poginuo je kao pripadnik 7. Muslimanske viteške brigade, 20 kg agresorskog eksploziva zaustavilo je hrabro srce ovog gazije. Danas ga pamte oni koji razumiju značenje i smisao slobode. Po njemu u našem gradu ništa ne nosi ime, malo ko zna da je nosilac najvišeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“ ali će, ako Bog da, njegovo ime da odzvanja džennetskim baščama, tamo gdje su duše odabrane i gdje su nagrade zagarantovane.

Elmedina MUFTIĆ: Rifet Koprdža je bio heroj iz naše vareške čaršije, gazija-ratnik bez premca. Ideal slobode, Bosne i mira mu je bio preči od života, što je pokazivao svakim svojim djelom, a djela i to onih herojskih je bilo za knjigu napisati. Sa nepunih osamnaest godina priključio se odbrani domovine, zanemarujući zov mladosti koji je s njime imao drugi plan. Osvajanje agresorskih (četničkih) utvrda je bio izazov kojem nije mogao da odoli, išao je tamo gdje drugi nisu smjeli ni da pomisle, s osmjehom kakav posjeduju samo heroji jer znaju da su na pravom putu pregazio je sva bosanska ratišta prvi i uvijek prvi. Bio je pripadnik elitnih jedinica Armije R BiH, Crnih Labudova, a potom 7. Muslimanske viteške brigade.

Teška vremena rađaju heroje. Heroji su ona vrsta ljudi koja teška vremena svojim djelima čine podnošljivim, ulijevaju snagu iznemoglom, hrabrost uplašenom, povjerenje iznevjerenom, nadu izgubljenom. Heroji su oni koji umiru sa osmijehom, sigurni da su radili pravu stvar. Šta god da činili ne traže ništa za uzvrat, jednostavno heroji su rođeni da iza sebe ostave trag.
Kako teška vremena rađaju heroje, tako i neka lakša vremena rađaju zaborav. Tako najprije budu zaboravljeni upravo oni koji su teška vremena pokušavali učiniti boljim. Zaborave se njihova djela i herojstvo i prije nego se upamti.

Bosna i Hercegovina je kroz svoju tešku historiju porodila mnogo heroja, samo su neki imali tu sreću da budu upamćeni, da ih pero sjećanja ubilježi u knjigu pamćenja, međutim mnogi su ostali zaboravljeni, neupamćeni, nezabilježeni...

Dvije decenije su prošle od završetka agresije Srbije i Crne Gore na Republiku Bosnu i Hercegovinu s namjerom izvršenja genocida nad Bošnjacima, a mi već uveliko tonemo u more zaborava. Zaboravili smo puno toga, između ostalog smo zaboravili i one kojima dugujemo ovo što danas imamo, slobodu, mir, državu, opstanak i ostanak na ovom bosanskom tlu iz čijeg grumena zemlje smo stvoreni i baš s ovom zemljom srođeni do granice priraslosti. Zaboravili smo one koji su umrli da bismo mi pisali našu priču života. Zaboravili smo istinske heroje ovog naroda i države. Te hrabre sinove koji su jurišali u smrt da bi bilo Bosne i Bošnjaka u njoj. Danas se o njima zna malo ili se ne zna ništa, jer su se kukavice potrudile da se njihovo herojstvo zametne u pretince zaborava, da njihova kukavička priroda ne bi bila izražena. Poznato je da je kukavicama najveća prijetnja upravo hrabar čovjek, jer ih stalno podsjeća koliko je jadno biti to što oni jesu. Kako je svaki grad u BiH za njezin opstanak dao svoje najbolje sinove, ni moj Vareš nije izostao. Mali gradić koji je u sebi čuvao momke lavljeg srca, prave gazije koji su svoje živote ugradili u temelje državnosti i nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine i opstanak njezinih građana.

Prošla je samo dvadeset i jedna godina od kako se u Bosni ne puca, ne ubija i ne gine, ali kad bi danas upitali Bošnjake Vareša ko je Rifet Koprdža, malo njih bi znalo odgovor, djeca u školi nikad nisu čula za njega izuzev ako im neko u kući nije ispričao, nažalost da naša mladost zna imena trećerazrednih glumaca iz bjelosvjetskih sapunica i imena pjevača s onu stranu Drine, odakle nam vijekovima dolaze s genocidnim namjerama, ali ne znaju imena devet heroja rata, imena dobitnika najvišeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“, ne znaju svoje lokalne heroje koji bi trebali biti ponos grada, pamte ga samo njegovi najbliži, njegovi suborci i pokoji patriota koji pokušava otjerati mrak zaborava sa svjetla pamćenja. Rifet Koprdža je bio heroj iz naše vareške čaršije, gazija-ratnik bez premca. Ideal slobode, Bosne i mira mu je bio preči od života, što je pokazivao svakim svojim djelom, a djela i to onih herojskih je bilo za knjigu napisati. Sa nepunih osamnaest godina priključio se odbrani domovine, zanemarujući zov mladosti koji je s njime imao drugi plan. Osvajanje agresorskih (četničkih) utvrda je bio izazov kojem nije mogao da odoli, išao je tamo gdje drugi nisu smjeli ni da pomisle, s osmjehom kakav posjeduju samo heroji jer znaju da su na pravom putu pregazio je sva bosanska ratišta prvi i uvijek prvi. Bio je pripadnik elitnih jedinica Armije R BiH, Crnih Labudova, a potom 7. Muslimanske viteške brigade. Njegovi suborci s ponosom pričaju o njegovom herojstvu, o tome kako je zauzimao agresorske rovove, komande i uvijek bio spreman da pritekne drugima u pomoć, tamo gdje je on išao pobjeda je bila zagarantovana. Šeret u zatišju, ludo hrabar u borbi. Volio je one najteže bitke, jačale su ga i kalile. Mnogi tvrde da je vrijedio za deset boraca. Sa prostrjelnom ranom ruke koju je zadobio na Šerićko-tesličkom ratištu, deset dana prije akcije na Ravnom Nabožiću u junu mjesecu 1995.godine, koje je ujedno bilo i jedno od najtežih ratišta gdje se od početka agresije vodila bespoštedna borba za svaku kotu, rov, zemunicu, naprosto za svaki centimetar prostora, uz strogu poštedu zbog ranjavanja, svojevoljno se priključio jedinici, srce je gorilo žarom slobode, brano je svoj rodni kraj, tamo nadomak pogledu iza onog brda su njegovi rodni Kadarići, nije mogao odoliti da ne vrati dug...

Nije dočekao da živi slobodu, otišao je kao zalog da bi je mi živjeli. Tačka na njegovu dunjalučku priču stavljena je upravo na Ravnom Nabožiću, 15.06.1995.godine, poginuo je kao pripadnik 7. Muslimanske viteške brigade, 20 kg agresorskog eksploziva zaustavilo je hrabro srce ovog gazije. Danas ga pamte oni koji razumiju značenje i smisao slobode. Po njemu u našem gradu ništa ne nosi ime, malo ko zna da je nosilac najvišeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“ ali će, ako Bog da, njegovo ime da odzvanja džennetskim baščama, tamo gdje su duše odabrane i gdje su nagrade zagarantovane.

Rifet sin Arifa Koprdža iz sela Kadarići Općina Vareš je heroj o kojem se danas malo zna. Što zbog kukavičluka, što zbog naše sklonosti da zaboravimo i prije nego upamtimo. Tamo gdje su eksplozivom zaustavili Rifeta i desetine hiljada heroja ovog naroda, nastavimo mi, čuvanjem od zaborava. A zaboravit se ne mogu oni koji su živi samo ih mi ne vidimo.

Rifete, gazijo, neka ti je vječni rahmet i da tvoj šehated bude svjedočanstvo kojim ćeš se zauzimati i za nas koji smo ostali, da čuvamo uspomenu na heroje koji nikad ne umiru, jer njihova djela su živa, kao što je živ i svjedok kojeg Allah počasti šehadetom.

Rifet Koprdža je jedan od osamdeset osam, ako Bog da, šehida Općine Vareš.