Autor: Šemso Agović

ŠEMSO AGOVIĆ: Njegoš je znao da ovakav Gorski vijenac nije klasično književno djelo, jer slavi zločin protiv čovječnosti, ali se nije sjekirao oko toga. Vjerovao je u svoje podanike književne kritičare, koji će naći načine da nekako ubijede javnost kako Gorski vijenac nije pamflet, već neko drugo književno djelo, ne znamo za sada koje vrste, ali neko će se valjda sjetiti. I tu sada ponovo stupa na scenu Ludost, koja angažira Ethema Mandića da objasni stvar. Ethem Mandić je stručnjak blizak Adnanu Čirgiću i Enveru Kazazu, koji Boga mi sa Gorskim vijencem u rukama siju strah i trepet po balkanskim fakultetima.

»Ono smo što stoji
nasuprot svemu.
Zar suncu? Zar bogu?
Da, da, i njemu.«
Milika Pavlović, Govoreći kao Skit, (2000: 125)

Ljudi moji, da vas nešto pitam: jeste li pročitali Pohvalu ludosti od Erazma Rotterdamskog? Taj izvrsni mislilac renesanse je u toj knjizi davno, prije pet vjekova, divno objasnio zašto je svijet ovakav kakav je. Apsurdan, nesrećan, nesmislen, samoubilački, jednom riječju – lud.

Genijalni Erazmo piše da je u početku bila sve jedna sama harmonija. Svijet – sva živa bića, pa i čovjek, slijedili su zakonima Prirode, koja ga je i stvorila. Tokovi razvoja išli su glatko uzlaznom putanjom ka savršenstvu. Sve je imalo svoj smisao i ljepotu. Cijela vasiona je skladno djelovala.

Međutim, Priroda je – onako usput, sebi za zabavu –, stvorila i Ludost. To je nevidljivo samostalno biće u obliku sile, koje ima nevjerovatne sposobnosti. U svojoj biti je antipod razumu i kao takva permanentno djeluje protiv njega; baš ono uživa u njegovom ponižavanju i uništavanju.

Ludost posjeduje jako bogat arsenal oruđa, oružja i raznih pomagala za svoje djelovanje. Ljudske osobine, kao što su sujeta, pohlepa, korumpiranost, egoizam, kukavičluk i drugo, to sve pripada njoj. Pomoću njih Ludost zasjeni razum čovjeka i preuzme njegovu volju u svoje ruke. Tada on, vođen Ludošću, svakako, pravi džumbuse – pokreće ratove, pali gradove – svoje ili tuđe, svejedno –, krade, laže, jednom riječju pravi razne zločine i ludosti. I to samo zato što je Ludosti strahovito nepodnošljiva lakoća bivanja ljudi.

Čim su prve civilizacije zaživjele, Ludost je krenula sa intervencijama. Ali ne samo kod ljudi – ona je sa velikom lakoćom i sve bogove – od Zevsa pa do Urana, od Venere pa do Junone –, navodila na svakakve svoje specijalnosti, to jest ludosti. I nema područja ljudskog djelovanja gdje Ludost nije zamešetarila. Sve što je Priroda kao blagodat poklonila ljudima – ljubav, dobrotu, solidarnost, strpljivost, umjetnost, pa i sam razum, Ludost je s lakoćom mogla razoriti, samo ako joj se htjelo.

Ali, da vam ja u nedogled ne prepričavam Pohvalu Ludosti, bolje je latite se je sami, zar nije tako. Ja ću vas samo podsjetiti na jedan skandal, koji važi kao najveće majstorstvo koje je Ludost ikada postigla na području umjetnosti, konkretno književnosti, ili još konkretnije na području dramskog stvaralaštva. Pogađate, u pitanju je Gorski vijenac.

Ludost je naravno jako sujetna, uobražena i narcisoidna, pa joj je cilj uživanje u pohvalama za svoje uspjehe. Što veći uspjeh, to je veće njeno likovanje, posljedično ona iziskuje i veće hvale i ovacije. Pa ipak tu i tamo joj nije uspjelo u potpunosti zadovoljiti te svoje perverzne želje, jer je na primjer odaziv na paljenje Rima, Napoleonove propale pohode, Holokaust, itd., bio prilično mlak. Neki su se čak i užasavali takvih poduhvata Ludosti, ali to nju nije obeshrabrilo. Upravo obratno.

Priroda je – hvala joj –, darovala ljudima književnost, vrstu umjetnosti u kojoj je čovjek pronašao sebe onakvog kakvog ga je ona sama zamislila, dakle prema svom liku. To je beskrajni prostor u kojem se šetaju ljudske duše, hraneći se dobrotom, ljubavlju, pravdom, junaštvom, istinom, ljepotom... Priroda se pobrinula da umjetnici pisane riječi stvore pravila, principe i zakonitosti, prema kojima će graditi pojedina književna djela. Glavni parametri koji su pri toj gradnji obavezni su etika i estetika. Ludosti su tako vezane ruke, jer ljudi sad znaju da u književnom djelu zlo ne smije pobijediti i biti slavljeno prvo od samog autora, a zatim ni od ljudi. Priroda je zato dala i čitavu jednu epohu – humanizam –, u kojoj su svi pomenuti kanoni i zvanično verificirani, za svaki slučaj, da ne bude zabune. Jedan od utemeljitelja humanizma bio je baš Erazmo Rotterdamski, a sjećate se da smo ga na početku ove glose pomenuli, je li tako.

Ni sa kim se Ludost nije našalila kao sa nama i Gorskim vijencem. Tu su sva pravila i principi pali u vodu. Djelo je bez tragova humanizma kojeg autor prezire, i preferira surovost i brutalnost. Ubijanje nedužnih apostazionista, koje je prethodno dehumanizirao izlivima mržnje, za njega je svetinja.

A to je tako, jer je Njegoš kao episkop pravoslavne crkve u Gorskom vijencu stvorio narativ koji je sasvim u skladu sa religijskim hrišćanskim principima po pitanju apostazije. U tom smislu Gorski vijenac stoji na čvrstoj podlozi. »Pij šerbeta iz svečeve čaše, al' sjekiru čekaj među uši.« Taj hrišćansko-religijski postulat stoji nasuprot Bogu i Suncu, ali hrišćanska religija nema veze s Bogom, zato je Njegoš miran. Problem nastane tek kad Ludost to djelo gurne iz religijskog u »civilni« sektor i pronađe stručnjake koji će ga tamo na silu održavati.

Petar II Petrović Njegoš je bio darovit pjesnik i vladar. Preskočio je antiku, Srednji vijek, renesansu, humanizam, i počeo pisati u romantizmu. Sprva Ludost nije obraćala pažnju na njega. Sve dok se nije latio pisanja Gorskog vijenca. Tada je osjetila svoju priliku: poigrajmo se!, zlurado se osmjehnula sama sebi.

EDHEM MANDIĆ: Neću da ugonetam kojeg žanra je Gorski vijenac; tu su Kazaz i Čirgić, neka se izjasne.

Njegoša je strašno mučio slučaj apostazije njegovih zemljaka, ali je znao da mora slušajući imperativ svoje religije učiniti kako to ona zahtijeva. A to znači pobiti apostazioniste. U Gorskom vijencu. Sama Ludost ga je suvereno vodila. I on je opleo – uglavnom u britkom desetercu –, strašnu priču. Nije htio biti samovoljan, već je onako demokratski sazvao skupštinu. Pozvao je i braću isturčenu, da ne kažu da nisu znali. Skupština je imala samo jednu tačku dnevnog reda: njihovo pokrštavanje ili smrt. Braća isturčena su shvatila da je Ludost u pitanju i pokrštavanje sa indignacijom odbiju. Njegoš je ostao dosljedan sebi: istraga je počela i uspješno završila. Izvršioci su jedan po jedan dolazili s terena i podnosili izvještaj. Njegoš ih hvali zadovoljan njihovim uspjesima.

Njegoš je znao da ovakav Gorski vijenac nije klasično književno djelo, jer slavi zločin protiv čovječnosti, ali se nije sjekirao oko toga. Vjerovao je u svoje podanike književne kritičare, koji će naći načine da nekako ubijede javnost kako Gorski vijenac nije pamflet, već neko drugo književno djelo; ne znamo za sada koje vrste, ali neko će se valjda sjetiti. I tu sada ponovo stupa na scenu Ludost, koja angažira Ethema Mandića da objasni stvar. Ethem Mandić je stručnjak blizak Adnanu Čirgiću i Enveru Kazazu, koji Boga mi sa Gorskim vijencem u rukama siju strah i trepet po balkanskim fakultetima.

Sirak tužni bez iđe ikoga, kad me brani Mandiću Etheme! (Ilustracija: Šukrija Meholjić)

Ethem odmah objasni da se u Gorskom vijencu govori i o istrazi poturica, koja se kaže on, nigdje u djelu ne prikazuje. Ludost je Ethemu smetnula s uma da je istraga poturica osnovna tema djela, pa on zbunjen bunca. Kao u nekom košmaru pokušava da odredi žanr djela, ali ne uspijeva. Pokolj apostazionista je apstrahirao, borbe nije bilo, pa to onda nije ep. A kad nije ep onda je drama. A kad je drama, onda je moderna drama. Ethem sav zadovoljan svojim inovativnim rješenjem navodi Svetozara Koljevića, misleći da mu je on pomogao, ne shvatajući da ga ustvari Ludost vodi. Kakva moderna drama i bakrači. Kako može biti drama u kojoj se slavi zločin. I još moderna. Ajte, molim vas.

Ludost se stvarno poigrala s Ethemom: on – umjesto da blefira kao i svi ostali legitimni Njegoševi analitičari kako čitaoci nemaju pojma ili su neznaveni, ili zlonamjerni, da kult Njegošev ne smije da se dira, da u Gorskom vijencu ima i lijepih stihova o Stambolu –, siromah Ethem se upušta u objašnjavanje same fabule spjeva. A onda naravno posrne, i počne lupati mudrosti kao Maksim po diviziji: borbe nije bilo, žanr djela je nejasan, čitaoci traže i vide istinu u djelu, i još mnogo mnogo toga što je vražja Ludost natovarila na nejaka Ethemova pleća.

Ethem i njegovi kolege analitičari Gorskog vijenca su pojam iz Milikinih stihova: ono što stoji nasuprot svemu; i suncu, i Bogu. Ludosti, uspjela si, svaka ti čast.