Prof. Habib MANDŽIĆ: Ljubomora je varanje samoga sebe. Ljubomoran čovjek misli da njegova draga nema dovoljno ljubavi i pažnje za njega. A istina je zapravo suprotna: ljubomora nema dovoljno plemenitosti i nesebične ljubavi, pa zato i ne vjeruje i sumnja. Čovjek koji sam nema ljubavi uvijek je treba. Čovjek koji sam ne može ljubiti, ne može ni prihvatiti ljubav. Zato se osjeća usamljen i nesretan, zato trči i traži krivca. Teško onome na koga se okomi ljubomorna osoba, i na koga sumnja da mu zavodi muža ili ženu. To su pravi pljuskovi optužbi i uvreda, kakve samo može izmisliti bolesnik i zlobnik u jednoj osobi.

Ljubomorni ljudi su živa suprotnost sebičnjacima ili čudacima. Kao što se sebičnjaci premalo brinu za porodicu, za ženu ili muža, tako se ljubomorni brinu previše. I jedno i drugo je za zajednički život nesnosno. Poznajemo ljude, koji bi zaista imali odlične osobine za bračnog druga, ali imaju užasnu manu - ljubomorni su.

Žena ni s kim ne smije progovoriti, već je to muzu previse, već ispituje, šta ima s tom osobom. Isto je tako, ako je žena ljubomorna na svaku ženu s kojom se muž sretne na ulici, na poslu, u šetnji, prilikom posjete prijateljima i poznanicima, ili negdje drugo. Još je gore ako sazna, da je muž nekome nešto prije rekao nego njoj. To su sitnice. Ali zaboga, zašto bi neko drugi na ovome svijetu nešto prije saznao od ljubomorne osobe. Šta on ili ona imaju s “onima”, ili “zar ja nisam niko i ništa”? U primjeru, koga je Luigi Pirandello napisao u crtici “Udovac ide na zrak”, vidimo kakvo trpljenje stvara ljubomorna žena muzu, koji više ne zna kako bi se ponašao i šta bi rekao, jer se svaka njegova riječ shvata pogrešno. Sa svojom stalnom ljubomorom uništava mu sreću i ubija u njemu svu duhovnu i tjelesnu snagu.

Ljubomoran čovjek je cijelog života na policijskoj straži, želi znati o svakom koraku “dragoga bića”. Ovaj mu sve mora ispričati, kuda ide, zašto baš sada, a ne prije ili kasnije, s kim će razgovarati, šta će reći, kako će se ponašati, da li će se suviše ljubazno smiješiti i kad će se vratiti kući. Ispitivanju i preslušavanju ni kraja ni konca.

Ljubomora je najgori progonitelj koga historija poznaje. Ne osudi te na smrt, ali te do smrti zarobi, neopisivim mukama muči te danju i noću, uz sve to, jos i zahtijeva da mu pokloniš iskrenu i vatrenu ljubav. Takav je život prava mora, a osobito u braku.

Ljubomora nema ništa od ljubavi, ali nista ni od života, osim stalnog nemira i “izjedanja” sebe i svoga druga.

Ljubomoran čovjek je pohlepan, sve bi sam htio “proždrijeti” i nikoga ne može podnijeti uza se. Čak ni svoga druga, koji za njega “sav gori”, najradije bi progutao, jer bi tada bio siguran da nije kod nekog drugog i da nikom drugom nije bliži.

Ljubomora je najbezobzirniji divlji lovac: svu divljač želi uhvatiti u svoju zamku, ali ne zato što je voli, već samo zato, da je drugi ne bi dobili. Ljubomora ne traži zadovoljstvo u ljubavi, nego u zavisti. To je nezasita sebičnost nikada zasićene naravi, koja se nikada od srca ne može veseliti. Nikada ne posjeduje smirenu ljubav koja istinski čovjeka usrećuje. Ljubomoran čovjek uvijek ima osjećaj, da ga “voljena” osoba ne voli. I uprkos najintimnijim dokazima ljubavi, uvijek u sebi uzdiše: “Da, sada da, ali ne znam, šta će biti kasnije i šta ako se iznevjeri?” Šta god uradiš i šta god kažeš, takav čovjek nije nikada zadovoljan, nikada se od srca ne raduje, nikada mu ne možeš sasvim ugoditi.

Ljubomoran čovjek je patnik i mučenik, ali s njime je patnik i mučenik i onaj, na koga je takav čovjek ljubomoran. Taj je njegova žrtva. Ljubomora je smrt ljubavi, jer i najstrpljivija osoba uz njega postane nemoćna. Ni junačka strpljivost u takvom životu ne izdrži dugo. Ljubomora prije ili kasnije i najveću ljubav ubije.



Ljubomora je neiskrena i lukava. Nikada se jasno ne očituje. Uvijek se pritaji i pronadje za sebe stotinu drugih imena i stalno živi pod izmišljenima. Uvijek ima opravdane razloge za svoje sumnjičenje: “Nisam ljubomoran, ali me boli, jer me ne voliš…”

Ljubomoran čovjek sebi nikada ne da dokazati da ne postoji uzrok ljubomore. Baš u tome je ljubomora! Ako postoji stvarni i poznati uzrok, onda ne treba biti nikakvih “sumnji”.

Ljubomora je varanje samoga sebe. Ljubomoran čovjek misli da njegova draga nema dovoljno ljubavi i pažnje za njega. A istina je zapravo suprotna: ljubomora nema dovoljno plemenitosti i nesebične ljubavi, pa zato i ne vjeruje i sumnja. Čovjek koji sam nema ljubavi uvijek je treba. Čovjek koji sam ne može ljubiti, ne može ni prihvatiti ljubav. Zato se osjeća usamljen i nesretan, zato trči i traži krivca. Teško onome na koga se okomi ljubomorna osoba, i na koga sumnja da mu zavodi muža ili ženu. To su pravi pljuskovi optužbi i uvreda, kakve samo može izmisliti bolesnik i zlobnik u jednoj osobi.

Ljubomora je bolest duše i neizlječiva je, jer je uzrok bolesti u samom čovjeku. S njime raste, misli, osjeća, govori, hoda, jede, i s njime sraste kao zmija otrovnica. Stoga, bježi pred otrovnom zmijom ljubomore! Ne uzimaj ljubomornoj čovjeka!

Ljubomora znači rušenje porodice, a i dobrih komšijskij odnosa i zato takav čovjek nema nimalo poziva za bračni život. Dovoljno je, ako je sam nesretan i zašto bi onda još neko morao biti povezan sa njim za cijeli život.

Momak i djevojka vrlo lahko mogu ustanoviti da li je neko od njih ljubomoran. Ko počne s neosnovanim prebacivanjem i s tim ne prestaje i ne popušta, šta više, prati čovjeka s policijskom kontrolom svoje ljubomore, tako da su razgovori s njime “prava mora”. Pred takvim treba bježati, poletjeti u slobodu medju zdrave ljude koji mogu istinski i nesebično ljubiti s punim povjerenjem. “Velika pjesma ljubavi” veli: “Snažnija od smrti je ljubav, a strašnija od pakla je ljubomora”.