Prof. Habib MANDŽIĆ: Brak je zaista sličan bronzanom zvonu: ono ima samo toliko dugo lijepi i zvonki zvuk, dok ne pukne. Kada na njemu nastane pukotina, uzalud ga pokušavate zaliti i popraviti. Istina, izvana izgleda kao i prije, ali nikada više neće imati onaj lijepi zvonki zvuk. To važi i za svako prijateljstvo. Lijepo je i neokrnjeno samo dotle, dok ne izbiju mučni sporovi. Sporovi nisu isto što i nesporazumi. Nesporazumi proizvedu samo nenamjernu i neočekivanu žalost ili bol, dok se prijateljstvo nakon toga samo još probudi. Naime, čim se uklone nejasnoće, dodje do još dubljeg medjusobnog upoznavanja.

Poznati psiholog Miler Freinfels u pismu razočaranoj ženi, veli ovako: “Mi zaista upotrebljavamo nesmotren izraz, kada kažemo da smo ‘brak sklopili’. Brak s vjenčanjem počinjemo, ali time nije brak odmah sklopljen i završen i zato se mora iz dana u dan sve čvršće povezivati”.

Istina je da je taj izraz dvosmislen, i čudno je da se neki bračni drugovi baš tako i ponašaju, kao da su s vjenčanjem već i završili brak, rezonujući: “sad je već imam” ili “sad je moja”, “sada mi više neće pobjeći” ili “sad mi ga više neće ni jedna oteti”.

Kako se samo pogrešno ponašaju neki muževi. Dok je bio neoženjen, svim je silama nastojao pridobiti djevojku, pazeći i bojeći se da je ne izgubi. Nije propustio ni jednu priliku, da joj pokaže pažnju i divio joj se, samo da je priveže uza se, i da stekne njeno povjerenje. Kako se samo uz veliku pažnju pazio da prikrije svoje mahane. Uvijek se pred njom pokazivao u najljepšem svjetlu. Ponašao se tako obzirno, kao da samo želi pomilovati njenu grlicu, pazeći da mu ne izmakne iz ruku. I zato je ta ruka bila tako nježna, mehka i lahka, obzirna i blaga. Uvijek je pazio da je ne uvrijedi i da je ne uplaši. Tek što je “sklopio brak”, odmah je nastupio tako, da je grlicu “zatvorio u kafez”, misleći: “Sad mi više ne možeš pobjeći, jer si sada moja i sada ja radim šta hoću. Sad mi je svejedno, kako gledaš na me. Sada mi više ne smiješ ništa zamjeriti, jer ja imam sva prava”. I što je još gore i teže: “Sada me tvoji prigovori više ne brinu i više nimalo ne marim za njih.”

Odjednom je postao manje osjetljiv, nema više u njemu ni prijašnje skromnosti, ni obzira. Već se počinje pokazivati njegova urodjena ćud, nesavladana drskost, odbojnost, prkos, oholost, umišljenost, želja za vlašću, za zapovijedanjem, ukratko, postaje tiranin. To je prvo razočarenje. Niko to ne zna, jedino žena sama za sebe zaključuje: “Dakle, tako će biti! Nisam mislila, da će to tako krenuti…” Jedino majci, koja je prilikom prve posjete nakon udaje kćerku upitala, kako se osjeća, odgovorila suza u kćerinim očima…

Za takvog je čovjeka brak zaista “sklopljen”. Nimalo nije svjestan da je brak tek počeo, da se mora ljubav koju su zapalili pred svjedocima, nastavljati, da joj svako od njih mora dolijevati ulje da bolje gori, da mora kao dobar muž svakog dana moliti ženu za njenu ljubav, te da mora biti svjestan, da će njihov brak biti “sklopljen”, odnosno završen, tek s njegovom ili njenom smrću.

Slično ili mozda čak i gore žena postupa s mužem. Nije svjesna svojih bračnih obaveza u čitavom opsegu. Mnoge žene imaju prema mužu, a da toga možda nisu ni svjesne, približno takav odnos. kao što ga imaju pčele prema trutovima. Njegova se dužnost sastoji samo u tome, da joj pomogne zadovoljiti njenu osnovnu sklonost, čeznju za djecom. Kada joj je dao toliko djece, koliko ih je željela, on je svoju dužnost, po njenu shvatanju, zauvijek izvršio. Ništa više ne želi, niti se brine za nešto drugo. Za nju je već tada brak sasvim završena stvar. Muž je prepušten samome sebi, odbačen, ali ipak ne kao nešto, što u kući više nije potrebno. Ne, on neka samo dalje radi, crnči i neka i dalje donosi u kuću novac, ako nešto zaradi. To je, konačno, njegova obaveza prema ženi i djeci. Žena se ponaša tako, kao da nema nikakvih obaveza prema mužu. Nije spremna baš ništa mu dati. Ne razumije njegove skrivene čežnje i ne želi mu olakšati život, što iziskuju bračne dužnosti i prava. Možda se čak i žali, da je muž ne razumije i da gleda za drugim ženama. Nimalo ne pomišlja da je muž ne razumije samo zato, jer se sama ponaša potpuno pogrešno, tako, kako to žena ne bi smjela. Zato ona muža ne shvata, jer mu je svojim pogrešnim ponašanjem naturila takvu ulogu koja je njemu “strana”.

Svakoj ženi izgleda posve prirodno, da se je kao djevojka borila za muža, nastojeći svim silama svoje duše i svoga srca, pridobiti, osvojiti i sačuvati voljenog mladića. Bilo joj teško, kad bi ga izgubila. Sada joj se čini da je drukčije, jer je sada “njen”, i konačno, više joj nije ni “potreban”.

Takva žena nije svjesna temeljne istine o braku: Boriti se za muža u braku mnogo je teže i važnije nego prije braka. Mora biti svjesna svoje očaravajuće sile, kojom je prije braka uticala na muža a čega je tada bila vrlo svjesna. Prema mišljenju Miler-Freinfelsa “žena mora znati očarati” muža svojim čarima, jer su to u braku njena prava i dužnosti. Ako toga nema, onda nije uvijek muž kriv, što život u braku nije uvijek tako sretan, kako bi morao biti. Ako je u ženi barem mala iskra ljubavi i ako ima imalo smisla za čvrstu vezu u braku, tada će i muž biti kao vruće željezo koje se dade savijati i kovati.

Već postaje sumnjivo, kad žena stalno govori samo o “fizičkim odnosima”, jer time isključuje duševne, te ih na neki način ponizuje. U braku je tjelesno sjedinjenje samo simbol ili znak duševnog zajedništva. Gdje to jedinstvo živi, tu su sreća i mir. To je ono oživljujuće čudo, u kojem sve ostalo dobiva svjetlo i toplinu.

Žena koja to ne razumije, zaista je odmah poslije vjenčanja sklopila i zaključila brak, ali na žalost prerano! Onda neka se nimalo ne čudi, ako se muž već i nje “zasitio”, te ako se okreće za drugim ženama ili čak traži rastavu.

KAKO PROSTREŠ, TAKO ĆEŠ I LEĆI: “Kako prostreš, tako ćeš i leći”, veli narodna mudrost. To posebno važi za brak. Podaci o bezbrojnim sudskim bračnim raspravama, kao i brojni odgovori što su ih prikupili razni stručnjaci na tom području, uvijek iznova potvrdjuju i dokazuju da je u svim nesretnim brakovima i kod svih problema koji vode do rastave, glavni razlog “spolni problem” ili ‘pamanjkanje intimne veze”. Bračne neprijatnosti, uzrokovane zbog drugih problema mogle bi se mirne duše zanemariti, kada bi medjusobne intimne veze zadovoljavale.

Neka mlada žena došla je grafologu i donijela sa sobom svoj i mužev rukopis, te je zamolila: “Recite, da li se naši karakteri slažu?” Kda joj je grafolog rekao, da njen suprug ima nekoliko izrazito lijepih crta u svome karakteru, da je plemenit, dobar, nesebičan, da ima smisla za rad u porodičnom krugu - sve je potvrdila. Međutim, kada je napomenuo, da je njegovo mišljenje izrazito racionalno, matematičko i proračunato, navrle su joj suze na oči.
To je ono”, odgovori, “pored sve svoje dobrote, ipak je prema meni tako hladan. Moram priznati da se brine za mene, da mi uvijek nešto kupi, da bi za me sve uradio i da bi mi, iskreno rečeno, moralo s njim biti dobro i lijepo, ali mene ipak muči dosada. On vidi i gleda samo svoj posao. Crta, piše, ali za mene nema vremena, da se sa mnom malo razonodi, da me ponekad pomiluje ili da mi na neki način pokaže da me voli. A to je ono što mi je potrebno”.

Mnoga seoska žena će sigurno reći, da je ona gradska žena suviše osjetljiva. Druga bi možda kazala, da joj takva hladnoća čak i prija. Većina će se složiti s prvom: prija im nježnost i osjećaju potrebu za milovanjem. Neke znaju na lijep način privoliti muža da im pokaže nježnost. “Ako sam osjećala potrebu za ljubavlju, ako me muž zanemarivao, pravila sam se kao da sam bolesna i odmah se bolje počeo brinuti o meni. Odmah je u njemu bilo više ljubavi.”

U tome se otkriva velika psihološka razlika izmedju muške i ženske naravi. U muškarcu dominira “prirodni” ili “spolni nagon”, a kod žene “ljubavni”, odnosno, kako neki kažu “duševna sklonost”. Ako pustimo po strani izuzetke koji su svuda mogući, moramo ovdje priznati, da spolni odnosi ne zadovoljavaju ženu, ako se sve ne odvija kroz čarobnu prizmu ljubavi i njenih izražaja.

Muž koji u tome ne razumije ženu, koji je hladan, a možda čak i grub, neukusan i bezobziran u svojim odnosima prema njoj, slabo je prostro i sebi i ženi. Kad takva žena s godinama postane sve osjetljivija, sve zamjera, na sve se ljuti, i kada postane nervozna ili čak živčana, onda se tome ne treba čuditi. Ne treba se čuditi ako takva počinje svugdje i u svemu tražiti uzroke svoga stanja i na kraju posjećivati ljekare. Kada bi samo muž prema takvoj ženi bio malo ljubazniji, kad bi ona u najitimnijim odnosima osjećala malo više “duše”, a ne samo tijelo i njegovu potrebu, s većim bi zadovoljstvom i užitkom prihvatala i njegovo tijelo, tada bi i njeno tijelo zajedno s dušom bilo puno zdravije.

Dr. Setzing u svojoj knjizi “Žena koja nailazi na razumijevanje”, dobro veli, da bi u takvim prilikama, kada živčano rastorjene i nezadovoljene žene dolaze ljekaru, ponekad bilo potrebno, da s njima dodju i muževi, jer i njima treba dati pouku i upute, kako se trebaju ponašati sa svojim ženama.

Ako muževi razumiju, ako je njihov odnos takav da je žena u svojim osjećanjima zadovoljena, onda njihov brak nije “mučilište”, u kojem na žalost mnoga seoska i gradska žena i majka živi kroz duga stoljeća.

Stručnjaci psiholozi na temelju brojnih izjava žena već su bezbroj puta ustanovili, da mnoge seoske žene u odnosu s mužem dolaze vrlo rijetko ili nikada do sretnog zadovoljstva, što bi ga trebale imati u braku s punim pravom na temelju Bozijeg Zakona i svih zemaljskih zakona. “Spol”, kako tvrdi odlični ljekar dr. Baterfild, “nije ništa drugo”, nego samo jedna od ugodnosti bračnog života, a ako te intimne veze ne djeluju onako kako moraju, tada ni jedna druga stvar nije na mjestu.”

U slučaju kada je ta veza čvrsta, ako u toj vezi jedno drugom ne ostanu dužni, već jedno drugom pružaju savršenu utjehu i zadovoljstvo, tada se ovdje vrlo lahko potvrdjuje i ona već toliko stara narodna mudrost, izražena poslovicom: “Što šaka danju pokvari, to jorgan noću popravi!”

Poslovica je zaista prilično gruba, ali uprkos tome krije u sebi veliku životnu istinu i zdravu jezgru: sve nesuglasice koje tokom dana mogu nastati izmedju muža i žene, poravnjaju se navečer, ukoliko medju njima djeluju zaista dobri i ispravni odnosi. Ali, ako u braku sve ostalo zataji, ipak se brak neće srušiti, dokle god ga drżi u ravnoteži medjusobni ljubavni zagrljaj.

Ljubavni spolni odnos izmedju muža i žene znači najsnažniji stup bračne sloge koji ispravno drži sve ostale stupove.

SVE SAM MU REKLA! - Navodim primjer iz života žene, gdje je sve ukazivalo na to, da je brak sretan.

“Gospođo, kako se osjećate?”
“Hvala, dobro!”
“Da li se slažete s mužem?”
“Da!”
“Zar se nikada niste s njime posvadjali?”
Tada je žena otvorila svoju dušu i rekla:

“Jednom smo se zaista posvađali. Zbog te svadje mi je i danas žao. Poslije te svadje nikada više nije medju nama tako lijepo, kao što je bilo prije. Znate, jedne večeri nije odmah došao kući, kada sam ga očekivala, pa me je to naljutilo. Bio je na nekoj zabavi. Mene nije poveo, a ni sam nije namjeravao tako dugo ostati. Društvo ga je zadržalo. Danas to razumijem, ali onda sam bila vrlo neraspoložena.

Kada se vratio, dala sam mu to osjetiti. Vjerovatno je bio umoran, a možda malo i neraspoložen i zato ga je moje neraspoloženje izbacilo iz kolotečine. Riječ po riječ, ton se povisio i za tren smo se našli u velikoj svadji. Počeli smo jedno drugome predbacivati takve stvari, koje ranije nismo nikada ni spominjali. Kada sam mu sve nabrojala, da ga što više ubodem i nasikiram, rekla sam mu da ima drugu, iako sam znala da to nije istina. Doslovno je pobijesnio. Stao je po kući bacati stolice.” Žena je za trenutak zašutila, a nakon nekog vremena nastavila:
“Velim, ženski jezik! Nikad toga nisam bila tako svjesna, kao sada. Ženski jezik može napraviti mnogo zla, a najviše u braku. Nakon sedam dana došao je meni, ali ne bi ni tada, da mu nisam dala do znanja da se osjećam krivom.”

“Zar vaš brak nije prije te svadje bio ljepši? Zar vam nije žao zbog nepromišljenih riječi koje su zadale tako duboke rane?”
“Naravno da mi je žao!”

To je samo jedan od mnogih primjera, kako oštrica ženskog jezika može izbaciti muža iz lijepog porodičnog gnijezda na tvrdo tlo, da se skoro nikada ne oporavi i s radošću vrati u porodični dom.

Brak je zaista sličan bronzanom zvonu: ono ima samo toliko dugo lijepi i zvonki zvuk, dok ne pukne. Kada na njemu nastane pukotina, uzalud ga pokušavate zaliti i popraviti. Istina, izvana izgleda kao i prije, ali nikada više neće imati onaj lijepi zvonki zvuk.

To važi i za svako prijateljstvo. Lijepo je i neokrnjeno samo dotle, dok ne izbiju mučni sporovi. Sporovi nisu isto što i nesporazumi. Nesporazumi proizvedu samo nenamjernu i neočekivanu žalost ili bol, dok se prijateljstvo nakon toga samo još probudi. Naime, čim se uklone nejasnoće, dodje do još dubljeg medjusobnog upoznavanja.

Sasvim su nešto drugo svadje i sukobi. Prijateljstvo, posebno ono koje sjedinjuje muža i ženu, tj. ljubav, tako je dragocjeno, da vrijedi mnogo pretrpjeti i prešutjeti prije nego li ga razbijemo samo s jednom nepromišljenom riječi. Ne mogu shvatiti ljude koji jedan drugome saspu u lice čitav pljusak psovki, a onda misle da će se to sve tako jednostavno zaboraviti, kao - ništa meni - ništa tebi. Možda požrtvovana i strpljiva žena zaista sve proguta, ali ipak joj se sve slegne na dušu kao teški mraz koji sve ofuri i uništi, te joj uzme svu toplinu ljubavi.

To isto važi i za muža, ako mu žena “sve kaže” što joj leži ne samo na srcu, nego i na jeziku, te ne škrtari s uvredljivim izrazima koji ne samo da vrijedjaju, nego i ranjavaju.

Spolni odnos između muža i žene, kao što rekosmo, posljednji je stup, na kojem je u braku ostao stabilan. Vrlo je štetno, ako bi ko pomislio, da stoga smije porušiti sve ostale stupove i osloniti se na taj posljdnji. Takav čovjek ne pomišlja, da bi u lakomislenom rušenju mogao uz njega porušiti i njegovu prijašnju ljepotu i privlačnost.

Što su ljepši odnosi, to je veća i osjetljiost. Što su medjusobno jače povezani na dnu srca, time se jače podupiru. Zarobljenost je rak koji usmrćuje ljubav. To posebno važi za bračni život. Neke žene imaju običaj da muža neprestano grde u četiri oka, ali još više ima onih koje vole grditi muževe pred drugima.

“Vidiš, Hasane, kakav si! Ah, moj muž je zaista tako nespretan, pa kažem ti, tvoj je sasvim drukčiji!” Konin suprug je možda baš takav nespretnjaković, ali ga komšinica, njegova žena, uvijek hvali: “Moj je Senad zaista spretan. Sve mu ide za rukom, čega god se dotakne.” “Vidiš Hasane, Senad je tako vješt, dok si ti uvijek nespretnjaković. Nisi nizašta!”

Tako je taj dragi muž proglašen nizašta. Nije dobar za ženu, nije dobar za djecu, nije dobar za komšije, ukratko, nizašta nije sposoban. Stoga nije nikakvo čudo da ga ništa ne raduje. Žena mu vječito nešto mrmlja, kuda god krene, stalno mu prigovara, sad za ovo, sad za ono. Šta god uradi, sve je naopako, ništa joj nije po volji. Takve žene nisu svjesne, da svojim vječitim prigovaranjem tjeraju muža iz porodice u neko drugo plemenitije naručje, ne znajući da to vječito prigovaranje vodi pravo do nesreće u braku i konačno do njegova rasula.

Žena koja se hvali da je mužu sve rekla, time samo dokazuje i pokazuje da nije dobro odgojena, da nema nikakve kulture i da nije svjesna da je s tim izdala svoj ženski govor i ponos i da je u očima muža sve iznevjerila. Suprotno, ni muž koji ne poznaje pravi ženski govor i ponos, nikada neće znati ženu osvojiti i zadovoljiti.