Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

METI ISPRED SVOGA PRAGA
Autor: Prof. Habib Mandžić
Objavljeno: 23. April 2017. 15:04:56

HABIB MANDŽIĆ: Čovjeka sam karakter tjera da zabada jezik u tuđe poslove, da “mete ispred tuđeg praga” radije nego pred svojim. Ljudi imaju posebno zadovoljstvo u tome da druge ogovaraju i kleveću, da im zavide i da ih zlobno grizu, da umanjuju njihov ugled, jer se nadaju da će time povećati svoj ugled, i konačno, da izmiješaju niti među komšijama, jer u tome također traže lični dobitak prema onoj latinskoj, ali vec davno i kod nas udomaćenoj poslovici: “Gdje se dvojica svađaju, treći se smije”. Naravno, oni premalo misle i znaju da i treći snosi grešku, ako je svojim jezikom zaturio kavgu, jer se svaka zloba vraća zlobom.


Ljude razdvaja suprotno mišljenje, dok ih slično ili isto ujedinjuje. Međutim, morali bi pronaći takvo mišljenje, koje ih uprkos suprotnosti ne bi razdvajalo, koje ne bi produbljivalo nepovjerenje, nego bi počivalo na međusobnom razumijevanju i poštivanju.

Lijepi jezici zbližavaju ljude, dok ih zli razdvajaju. Najzavodljivije je kod ženskih tračeva, koje znaju širiti i muška usta, s uvjerenjem da time činimo korisno i potrebno djelo. Zato nije uopšte potrebno da dugi jezik bude ujedno i zloban. Dosta je što je dug, pa već sije takvo zlo, kao i zloban. Ljudi uopšte nisu svjesni da imaju pogan jezik. Najgori jezici često žive u uvjerenju da u društvu obavljaju vrlo važne zadatke. Ovdje spadaju svi koji se previše bave drugim ljudima a premalo sobom. Narodna poslovica ih upozorava: “Meti ispred svoga praga!” Teško bi bilo pametnije izraziti ovu stoljetnu mudrost.

Postoje ljudi koji se previše interesuju za komšije, za njihov posao i život, koji svojim jezikom sve obrade, njime opletu sve naokolo, njime pometu svaki prag. Takvi svuda vide prljavštinu i smeće, samo ništa ne vide u svojoj kući. Poznate su žene, koje u svojoj želji da poprave svijet, prigovaraju svakoj komšinici kako su njena djeca loša, kako zalaze u loše društvo, kako slabo uče, ne idu u školu, kako se povazdan skitaju, kako ne znaju štediti, kako su neuredni kod kuće, kako se loše hrane, kako slabo pomažu drugima. Takvi uglavnom ne vide da su im baš njihova djeca najprljavija i najslabija u školi, da zimi i ljeti jedu samo grah i rižu. Takve mudro šute o šamarima koji u njihovoj kući pljušte sa svih strana.

Najgora nakaza seoskih tračeva, i gradskih također, je upravo ona koja jedva čeka da ono što je čula i vidjela kod jednog komšije brzo kaže drugom i trećem: “Znate šta sam čula da je rekla o vama…” Tako počne i tako svojim jezikom sije zavidnost, nepovjerenje, razdor, neslogu i neprijateljstvo medju komšijama. Jedva čeka da nešto kaže. Misli da čini uslugu, da će nekome polaskati, ali ne zna da sije zlo od kuće do kuće, jer ih zavađa i razdvaja. Uopšte nije svjesna da takvo ogovaranje zapravo šteti i njoj samoj. Nije svjesna da svaki pametan čovjek kod toga i nehotica pomisli: “Kako sada ocrnjuješ moga komšiju predamnom, da mi polaskaš, tako ćeš prvom prilikom i mene ocrniti kod istog komšije.”

Ljudi su malo svjesni kolko naprave zla svojim vlastitim jezikom. Čovjek ima bezbroj mogućnosti da utješi svoj nagon za “vijestima”, želju da čuje ili kaže nešto novo, a da za to ne mora izabrati metu u koju baca svoje otrovne strijele, pravo u poznanike i komšije. Svako ima dovoljno svoje odjeće da je ispraši pa ne mora to činiti na komšiji.

Ima također među porodicama puno onih koji haman sasvim idu u drugu krajnost: svim silama prikrivaju svoj život i imetak. Ničim se ne hvale i ne vole govoriti o sebi. Ne intresuje ih šta radi i kako živi njihov komšija. Stoga i ne prenose nikakvu “poštu”. Možda u tome i idu malo predaleko, pa su nekako povučeni od ljudi. Tajanstveni su i previše usamljeni, a za komšiju uopšte ne brinu. Međutim, općenito, takvi lakše žive sa komšijama nego oni koji previše zabadaju nos u tuđe živote, posebno ako time bruse jezik da kasnije bude još oštriji.

Nekada je odgoj bio suviše jednostran. Obično su svuda i uvijek opominjali da porodice moraju biti strpljive, prijatne i da među njima ne smije biti neinteresovanja i nebrige za komšiju. Premalo su naglašavali i suprotnu grešku. Nesmiju se ljudi previše interesovati i miješati u život svojih komšija. To je često opasnije nego nebriga prema njima.

Čovjeka sam karakter tjera da zabada jezik u tuđe poslove, da “mete ispred tuđeg praga” radije nego pred svojim. Ljudi imaju posebno zadovoljstvo u tome da druge ogovaraju i kleveću, da im zavide i da ih zlobno grizu, da umanjuju njihov ugled, jer se nadaju da će time povećati svoj ugled, i konačno, da izmiješaju niti među komšijama, jer u tome također traže lični dobitak prema onoj latinskoj, ali vec davno i kod nas udomaćenoj poslovici: “Gdje se dvojica svađaju, treći se smije”. Naravno, oni premalo misle i znaju da i treći snosi grešku, ako je svojim jezikom zaturio kavgu, jer se svaka zloba vraća zlobom.

Prevelikim interesovanjem za druge napravi se mnogo više zla nego s prevelikom nebrigom, jer s nebrigom možemo samo nešto propustiti. čime bismo možda mogli pomoći komšiji i raspoložiti ga. Agresivnim jezikom koji se nepotrebno interesuje za svakoga i svuda se petlja u tuđe stvari i nesvjesno možemo napraviti pometnju, svađu i neslogu među ljudima koji su ranije mirno i složno živjeli.

Znam ženu koja je vrlo darežljiva i zaista ima “dobro srce”. Nema siromaha koji od nje nije primio milostinju, nema teškoće, ni bolesti u mahali gdje ona nije dojurila s brigom i dobrom namjerom. A ipak, ta žena u mahali nije poželjna. Ne vole je samo zbog toga što svuda za sobom dovuče i svoj oštri jezik kojim sve opere, sve ostruže, sve oplete, tako da uprkos svoj svojoj dobroti svuda ostavlja iza sebe glavobolju. Takva je žena u najboljem slučaju uvijek nepoželjna. Ljudi se je brzo zasite. Prije nego im dođe u kuću već im je došla ona do grla.

Ako stavimo na vagu takvu nepoželjnu i brbljivu ženu, koja samo ogovara, na jednu stranu, a na drugu njenu suprotnost, ženu koja uopće ne vodi računa o svojim komšijama, nego brine samo za sebe i naoko je sebična, jezičac vage sigurno će pretegnuti u korist ove druge, koja je uprkos prividnoj sebičnosti i nebrizi vrednija, nego ona sa svojom jezičavom dobronamjernošću i sa svojim neprijateljskim interesovanjem za komšiju koji nigdje i nikada nema mira od nje.

S NJIMA NEMAMO NIŠTA: Od mišljenja smo preko govora stigli do ponašanja. Dok smo u društvu govorili o tome kakav odnos ima neko prema svome komšiji, čuo sam jednu ženu koja je s ponosom rekla mome ocu da ona nije kao ostale koje se stalno svađaju sa svojim komšijama. “Ja se nikada ne svađam”, zaključila je. Međutim, bio sam jako začuđen nekolko dana kasnije kad sam je vidio da se preko plota svađa sa svojom komšinicom. Rekao sam ocu o tome i on ju je podsjetio na njene riječi. Pomislili smo da će se naći u neprijatnoj situaciji, da neće znati šta da kaže. Bez okolišavanja nam je rekla: “Pa nisam se svađala. Samo sam joj rekla svoje i gotovo”. A tako! - rekao je moj dobri otac. Sav je pocrvenio. Umjesto nje, on je bio u neprilici.

Ljudi se vole hvatati gesla i načela koja su sami oblikovali, na koje su i ponosni, te ih na prvi pogled smatraju čak odličnim. “S ovom kućom mi nemamo ništa!”, što doslovno znači: ništa dobro i ništa loše. Svakako i nenamjerno “zapjeva” te riječ tako, da zazvoni iz njih kao stara mudrost: Mi smo pametni ljudi, pa radije prekidamo. Tako ljudi glume mudrost i za sebe i za druge, dok je istina zapravo sasvim drukčija. “S ovom kućom mi nemamo ništa zajedničko” gotovo uvijek znači: s ovom smo kućom u neprijateljstvu, zato s njima ne govorimo, osim u nuždi, ako se svađamo ili ako treba i potučemo.

Komšija koji je volio s ponosom ponavljati da s tom kućom nemaju ništa, kao da je htio naglasiti da su “bolji” i “pošteniji” od komšije koji je lopov i varalica. Odmah se okomio na komsijinu kokoš, koja je odmah ostala ležati na međi kao krvavi dokaz njegova ponosa da s tom kućom ništa nemaju. Takvi nam primjeri jasno govore, da je nažalost još uvijek prisutna slika života kakvu prikazuje Ksaver Mesko u svojoj crtici “Pijetao i gusak”, napisnoj prije mnogo ljeta. “S tom kućom nemamo ništa” često prelazi iz generacije u generaciju. Otac umire i još na smrtnoj postelji ostavlja potomcima u amanet, kao svoju posljednju želju i veli: “Djeco, dobri budite međusobom. Živite kao što su živjeli vaši očevi. Čuvajte mir i slogu sa komšijama, ali s onom kućom tamo, pokazujući rukom, ne smijete ništa imati!” To “ne smijete ništa imati”, znači blaži oblik “oporuke neprijateljstva prema tim komšijama”.

Ako su djeca pametna, takve se oporuke neće pridržavati. Ali, ako nemaju dovoljno kulture i srca, nastavlće s neprijateljstvom. Pametan otac je govorio: “Naši roditelji nisu ništa imali s tom kućom, pa su i djeci u oporuci naredili da ne smiju govoriti sa komšijom. A ja kažem: komšija je komšija, budi s njime dobar, pa će i on biti dobar s tobom”. Tako može pametan nasljednik donijeti u kuću bolje odnose prema komšiji i kasnije se pokaže kako su se preci glupo ponašali kada su u cijeloj porodici gajili neprijateljstvo prema “toj kući. “Ta kuća” može postati najbolji komšija samo za to treba dobre volje. Ponekad je dovoljna dobra volja samo s jedne - naše strane.

Djeca se obično za porodične naredbe, koje im stari guraju u glavu, ne interesuju mnogo. Zajedno idu u školu, zajedno se igraju, jedva čekaju da se vide, sklapaju prijateljstva, pa čak se i ljubav rodi među njima, a sve to mimo roditelja, pa i protiv njih, koji s “tom kućom ništa nemaju”. Zlo je da roditelji brane međusobno druženje djece. Ponekad, ako ih vide zajedno u igri ili u razgovoru, grubo otjeraju komšijinu djecu, možda ih čak i istuku, a svoje izgrde i oštro kazne: “Nikad više ne smiješ s ovima!” Komšijinoj djeci također zaprijete: “Da vas više ne vidim kod nas!” Pred svojom djecom prikažu komšijinu djecu kao “pokvarene” i“beskorisne”. “Od njih samo zlo možete naučiti”, iako su komšijina djeca bolja od njihove djece.

Naravno da se ne treba suprostaviti iskustvu kojeg imaju roditelji kada primjete da su njihova djeca lošija što se više druže s nekom drugom djecom i što brane svojoj djeci da se previše druže s ostalima. Međutim, ovdje moramo znati dijeliti zdravu jezgru istine od pogrešnih misli: djeca su sve lošija što se više druže s drugima, ne možda zato što su drugi lošiji od naših, nego jednostavno zato, jer se odviknu slušati, vežu se jedan za drugoga tako da ne žele u pravo vrijeme doći kući. Osim toga u društvu postaju sve glasniji, raspojasaniji i tome slično, tako da roditelji i komšijine djece se isto žale da se njihova djeca “kvare” ako se druže s našima. Dječije društvo je to koje dijete “kvari”, bez obzira da li su pojedina djeca u tom društvu dobra ili nisu. S druge strane, takvo društvo odgaja i vrline koje pojedinci nikada ne mogu imati dovoljno: obzir prema drugima, darežljivost, prilagodljivost i slično. Upravo to važi za svako društvo, koje ima svoje dobre i loše strane za odgoj pojedinca. U d društvu postoje sile koje uzalud tražimo kod pojedinca, kao što veli latinska poslovica o rimskoj skupštini i o senatorima: “Svaki senator je dobar za sebe, ali senat kao cjelina je najgora zvijer”.

NISU NAS MOLILI: Kad sam bio mlađi činilo mi se samo po sebi razumljivo da su strpljivost i uslužnost velike vrline koje kod mladog čovjeka moramo početi rano njegovati. Naprotiv, činilo mi se vrlo lošim, ako se neko htio za svaku stvar moliti, ako se nikada ne bi sam sjetio da učini neku uslugu. U tome sam vidio neoboriv dokaz sebičnosti.

Kasnije sam se susreo sa zanimljivim čovjekom koji mi je izvrsno pokazao svoju podjelu u odnosu prema ljudima. Rekao je: “Ja sam veliki pristaša slobode, te stoga smatram da moramo ostaviti čovjeka na miru sa svojim uslugama, sve dok je on sam ne zatraži. Ako nas zamoli, tada mu moramo i uslugu učiniti. Ukoliko nas ne zamoli, uvijek postoji opasnost da smo mu možda svojom uslugom dosadni i da ga ometamo u njegovoj slobodi. Svojom uslugom možemo ga primorati da bi iz same obzirnosti morao nešto učiniti za nas: zahvaliti se, iako mu to ne ide iz srca, ili nam pružiti neku drugu uslugu do koje mu baš nije stalo, itd, što on nikako ne bi želio ili bi se osjećao prikraćen u ličnoj slobodi.

Te misli su me tada čudno obuzele. U riječima: “Ostavi čovjeka s uslugama na miru, sve dok te sam ne zamoli!” vidio sam lijepi izgovor za “sveti egoizam”, svetu sebičnost, koja uvijek nalazi lijep izgovor, da ne treba nikome ništa činiti. Ali, danas gledam sasvim drukčije. Istina, da se sveta sebičnost voli obući u plašt takvog odgovora, posebno kada se iza takvih riječi krije “sveta udobnost”. Činjenica je da također ima mnogo ljudi koji su upravo radi svoje uslužnosti dosadniji i nametljiviji od onih koji se za svaku stvar daju moliti.

Čak šta više, sveta sebičnost često nađe samo dobar izgovor, govoreći da neće svojim uslugama biti dosadna, ni uskračivati slobodu svome komšiji, iako se ti rođeni preletaći, dosadnjakovići i “ubice” ljudskog društva izvinjavaju da moraju učiniti uslugu svome komšiji samo zato, da ga mogu svojom nametljivošću, radoznalošću, brbljivošću, premošenjem pošte i nepoželjinim miješanjem u porodične prilike vezati za sebe, te ga tako uvući u začarani krug svoga ja, potpuno ga podvrći ovisnosti i tako nadalje “ubijati”.

Takva velika uslužnost naoko je prevrela nesebičnost i žrtvovanje, a u stvarnosti je samo druga krajnost istog egoizma, kao i kod onog koji se da za svaku stvar moliti. Razlika je samo u tome da je sebičnost ovoga , koji nikakve usluge ne čini sam od sebe, nego se za sve hoće moliti, iskrenija, prirodnija, bez zaobilaženja, bez maske i ako hoćemo, zdravija. Ne skriva nikakve prikrivene, podsvjesne namjere, dok je, medjutim, sebičnost izvanredno “uslužnog čovjeka” mnogo ljepše odjevena, prekrivena i uvijena u lijepi plašt žrtvovanja i brige za najbližega. To stvari nije ništa drugo nego histerično i oholo uzdizanje samoga sebe. Također, i uzdizanje samoga sebe može biti različito. Neko je sklon težnji za priznanjem, pohvalom i obratno, ako mu niste “do groba zahvalni” za “nesebičnu” uslugu koju vam je silom nametnuo onako, “kroz prozor”, iako ga se niste mogli otresti.

Drugi čovjek je spreman da pomogne u tihoj nadi da će mu se dotični revanširati, da će mu iz zahvalnosti već jednom uzvratiti uslugom. I tek tada počinju prave čistilišne muke za komšije. Nikada im dovoljno njihovih usluga. “Šta sam ja sve za njih učinila, a oni meni samo tu sitnicu, pa zar ih nije stid!” Drugi čak i mole nešto, što im komšija i iz najbolje namjere ne može dati, jer nema. Tad se žale: “Nisu mi uslišali ni tu mobu. A ja sam im toliko toga dobroga učinila!”

Trećeg opet tjera prisni histerični nagon za dominacijom nad drugima, tako da ga gotovo stave pod svoju volju. Uslugu smatra najboljim sredstvom za potčinjavanje okoline. Naoko nesebični činioci usluga su zapravo najokrutniji zavojevači svijeta, svojevrsni okupatori, koji zarobljavaju zauzeto stanovništvo i oduzimaju mu svaku slobodu. Komšija koji je od njih primio uslugu mora im biti zahvalan i vraćati im usluge kojima nikada nema kraja i nikada dovoljno. Mora im pokazati da je svjestan njihove dobrote i da je zna cijeniti. Zato “nije lijepo”, ako u životnim, možda čak i u svjetonazornim pitanjima ima drukčije mišljenje, nego njegov dobročinitelj. Nije lijepo, ako ga ne pozove na svaki rođendan ili neko drugo porodično okupljanje.

Ako pomislimo na još bezbroj zamjerki koje izviru iz usluga, onda ćemo biti jedinstveni u tome, da i u uslugama moramo biti oprezni. Isto važi i za poklone. Koliko zamjeranja ima među ljudima samo ako rođendanskih poklona. Neko ti nešto pokloni a ti mu za njegov rođendan pokloniš neki jeftiniji poklon i već je izbilo zamjeranje, zabadanje, prigovaranje, ali ne prigovaranje u lice, nego iza leđa, kod trećeg komšije i prijateljice. Ako komšiji za rođendan pokušaš dati nešto bolje nego što je on tebi dao, opet ga staviš u nepriliku. Tako nastaje nekakvo “nabijanje cijena” kao na javnoj aukciji. Ko će dati više za prvi, za drugi rodjendan itd. Ni treći ishod ne može spriječiti neprilike i zamjerke. Ako želis biti sasvim jednak u uslugama i poklonima, onda to miriši na komediju ili preslikavanje. Emina je Fatimi za rođendan kupila lijepu knjigu. Kad je Emina imala rođendan Fatima joj je poklonila isti naslov knjige. Fatima je bila uvrijeđena. Mislila je da joj Emina vraća njenu poklonjenu knjigu. Ovaj smiješni primjer pokazuje jednu pravu dosljednost do koje vode takvi pokloni i usluge. Stoga su potpuno u pravu oni koji ne kupuju nikakave skupe poklone, nego samo buket cvijeća ili nešto što se u veselom društvu može pojesti i popiti, jer iza takvog poklona ne ostaju nikakvi nesporazumi, ni prigovaranje, ni dug, ni zamjerke, već samo dobro raspoloženje i prijatno sjećanje.

Nemojmo biti nametljivi i dosadni s uslugama, ali ne i hladni i bezobzirni prema komšiji, ako se nađe u brigi ili radosti. Saosjećajmo u njegovoj boli, ali budimo sposobni da se s njime i radujemo, ako se veseli zbog svoga rođendana, ili nekog drugog porodičnog veselja. U tome su se u našem narodu vrlo lijepo sačuvali stari običaji sve do današnjih dana a to je i najbolje mjerilo za zlatnu sredinu u pružanju usluge. Tako je na selu običaj da onome koga je zadesio pozar, na primjer, svi priteknu u pomoć. Svako donese šta može i šta zna da mu je potrebno. Uz pomoć komšije i poznanika ponovo napravi kuću, nabavi stoku i alat. Neko mu pomogne novcem, neko kućnom građom, neko radom isl. Još nikada nisam čuo da je neko nekome za to prigovorio ili ga opanjkao.

Slične običaje u manjoj ili većoj mjeri imaju ljudi i kod drugih nesreća: kad se u komšiluku pojavi bolest kod životinja, kad se neki čovjek razboli ili umre. Tada teško pogođenoj porodici komšije priteknu u pomoć, a da ih zato niko nije morao moliti i da zbog toga niko neće prigovoriti. Lijep je običaj i kod rada na njivi, kada komšije u slučaju nadolazeće oluje, priteknu u pomoć komšiji da se sadije sijeno ili pokupi žito. To nisu nikakve nametljive usluge i za to niko ne očekuje zahvalnost. Takvim postupkom dotični sije sjeme dobra koje će požeti kad se nađe u sličnoj nevolji. Bilo bi žalosno kada bi se čovjek u takvim i sličnim životnim situacijama drukčije ponašao. Takve usluge, zapravo i nisu usluge, nego je to na selu prirodni i moralni kod ponašanja ljudi. Nadamo se da će ti lijepi običaji nadživiti sva ova nesretna vremena i da će se sačuvati da žive među dolazećim naraštajima.



Ostali prilozi:
» BOŠNJACI / BOSANCI, OVO SU NAŠI PROBLEMI KOJI TRAŽE NAŠA RJEŠENJA!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. November 2018 19:34
» ISTOČNO SARAJEVSKO, BLAJBURŠKO-RAVNOGORSKO SIJELO
Mr. Milan Jovičić | 13. November 2018 15:54
» IMA JEDAN ČOVJEK
Said Šteta | 13. November 2018 15:15
» LOGOR SMRTI - MANJAČA, 1991-2018
Mirsad Duratović | 13. November 2018 01:20
» DRUGI APEL: ČEKA LI NAS PROKLETSTVO KORDOBE... ILI...?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. November 2018 00:35
» POSTIZBORNE DILEME
Džebrail Bajramović | 11. November 2018 16:17
» NEEMANCIPOVANA PREDSJEDNICA
Armin Čusto, dipl.iur. | 11. November 2018 02:26
» KRSMANOVIĆEV PUT BEZ POVRATKA
Ajša Čišija | 11. November 2018 02:18
» NJEGOŠEVSKA I NACISTIČKA ETIKA
Šemso Agović | 06. November 2018 14:00
» NOVA DRUŠTVENA SVIJEST JE VAŽNIJA OD IZBORNOG REZULTATA
Ibrahim Osmanbašić | 06. November 2018 13:44
» NJEGOŠ, JUGOSLOVENSTVO, KRV
Husein Tokić | 05. November 2018 14:36
» POLITIČKI UDAR
Džebrail Bajramović | 04. November 2018 00:04
» SPOSOBNOST I POUZDANOST
Hfz. Abdurrahman ef. Kujević | 03. November 2018 23:37
» SEDAM DEBELIH - SEDAM MRŠAVIH
Ajša Čišija | 03. November 2018 23:33
» KUMOVI I GROBARI, MOSTARSKOG ALUMINIJA!
Mr. Milan Jovičić | 03. November 2018 13:40
» NE MORAŠ POGINUTI DA BI BIO HEROJ
Elmedina Muftić | 29. October 2018 17:27
Ostali prilozi istog autora:
» SRBIJA JE PIROMAN BALKANA
03. July 2018 18:40
» PREĆI PREKO SITNICA
22. April 2018 13:02
» ČAŠA BESMRTNOSTI
21. June 2017 20:37
» SKLAPANJE BRAKA
19. March 2017 00:37
» LJUBOMORA
16. February 2017 15:40
» OKRUTNA TVRDOGLAVOST
26. January 2017 15:14
» BOG I ĐAVO U KNJIŽEVNOSTI
03. January 2017 21:23
» SREĆA JE U TRPLJENJU
11. December 2016 00:49
» MORALNO PROPADANJE
24. April 2016 13:26
» ČOVJEK MORA BITI ČOVJEK
14. February 2016 15:53
» DJECA I SEKSUALNO OBRAZOVANJE
25. December 2015 17:53
» UPOZNAJ SEBE DA BI UPOZNAO BOGA
11. December 2015 16:00
» ISLAM I EKOLOGIJA
25. October 2015 22:01
» ESEJ O JEZIKU BOSANSKOME
25. August 2015 18:24
» ŽIVOT U EKSTAZI
29. March 2015 14:28