Autor: Šemso Agović

Šemso AGOVIĆ: Inventivni Dževad ima magični recept kako mi, koji se nikako ne možemo identificirati s Gorskim vijencem, trebamo tu identifikaciju ostvariti, odnosno kako ćemo sačuvati Njegoša za sebe: »Dajte, čitajte Njegoša prvo u njegovom vremenu, drugo, čitajte ga iz njegovog iskustva vremena i treće, razaberite ko, gdje i šta govori i onda nećete sebi oduzeti ovog svjetskog velikana. Ja sam bolji dok imam Njegoša.«

Ovaj disput počinjem anegdotom; sorry, ovdje to jednostavno moram tako: Prije jedno pet-šest godina je na Ljubljanskom gradu imao književno veče Dževad Karahasan; bijaše tada aktuelna njegova knjiga Istočni diwan. U skoro svečanom ambijentu luksuzne dvorane Ljubljanskog grada mlada voditeljica propituje Dževada o svemu i svačemu, dok on odgovara o drevnim vremenima u islamskom svijetu –, a to je na Zapadu stalna vruća tema, pa i u Sloveniji. U publici smo zajedno dr. Ferid Muhić, književnik Vase Mančev i moja malenkost.

Što je predstava dalje odmicala, to smo bili sve nestrpljiviji, jer je Dževad svoje odgovore umotavao u degutantne predugačke i preširoke tirade patetike. Stvar je kulminirala kada ga je voditeljica upitala da li on nalazi vezu između sadašnjeg i ondašnjeg stanja u islamskom svijetu, a Dževad se raspilavio: »Eeee, ovo pitanje je tako inteligentno, tako inteligentno, da ja nisam u stanju odgovoriti...«

Ja sam u tom trenutku laktovima počeo razmicati naslanjače svoje stolice, ne bih li je rasturio, i možda tako nekako učinio kraj ovom mučenju. Imao sam jak osjećaj krivnje prema mojim gostima, dr. Muhiću i Mančevu, jer sam ih nehotice uvalio u ovaj galamatijas. Na sreću, spas je u trenutku donio otresiti dr. Muhić: čim je Dževad izrekao pohvalu veleumnom pitanju, skočio je na noge i »komandovao«: »Bježimo odavde!«

O srećna, o zlatna, o mila slobodo!

Zašto ovo moje nekorektno denunciranje Dževada Karahasana, simpatičnog i umiljatog pisca, koji ne bi ni mrava zgazio, pitate se. Pa, evo zašto: Dževad nedavno u intervjuu za Pobjedu između ostalog objašnjava i Njegoša. Te njegove opservacije se sasvim skladno uklapaju u događaj na Ljubljanskom gradu, ali i u opservacije njegovih prethodnika o Njegošu. Dževad u tome nije sam; Njegoša »objašnjavaju« i Enver K., i Zuvdija H., i Ethem M., i Šerbo R., i Miljenko J... i još neki, da ih sada ne navodimo, šteta je vremena, je li tako. Tako je nastala jedna neformalna grupa branitelja tog kontroverznog pjesnika (koji bi ih danas bez sumnje smjesta išnuo – i to ne iz vjerskih razloga), koji se svim silama upinju da ne kažu »car je go«, iako i mali đaci vide da je car go golcat. Nije im zajedničko samo to da brane Njegoša, već i to da ga objašnjavaju i brane na isti način. Na način nepodnošljive hipokrizije, kukavičluka, manipuliranja. Ne znamo ko je autor klišea koji koriste za taj posao, i da li je to možda neko od njih, ali manje-više znamo da je uspješan i kako izgleda: Njegoševi kritičari su zlonamjerni, nisu pročitali ništa od Njegoša; ako su nešto i pročitali, to nisu razumjeli; to su nacionalisti, mrzitelji hrišćanstva; ako je Njegoš nešto sporno napisao, napisao je to u neko drugo vrijeme...

DŽEVAD I NJEGOŠ: Strah je jedno od ključnih, univerzalnih pitanja naše egzistencije. Čovjek dolazi na svijet sav u strahu. Naš najdublji strah je strah od drugoga. Mi imamo metafizičke strahove. Ja sam bolji dok imam Njegoša.

Glavna poveznica braniteljima je nediranje u sadržaj Gorskog vijenca. To je za njih tabu tema, nejasna, mračna i opasna po život. I strah. Strah od strašnog narativa tog spjeva, od njegove osnovne teme – istrage poturica, od njegove mržnje i srditosti prema braći isturčenoj, od grube riječi i od huškanja na zločin. »Strah je jedno od ključnih, univerzalnih pitanja naše egzistencije. Čovjek dolazi na svijet sav u strahu. Naš najdublji strah je strah od drugoga. Mi imamo metafizičke strahove«, sasvim je jasan Dževad. »Strah životu kalja obraz često«, poručuje svojim braniteljima pjesnik, ali ga oni ne čuju. Dopuštaju da ih strah da progovore istinu o tom jednostavnom spjevu pretvori u oportunističke braniteljske kreature, koje nikom ne trebaju, a ponajmanje njihovom branjeniku. Za njih je cijena da o Gorskom vijencu progovore čojski previsoka i nedostižna. Udobnost, koju im taj oportunizam garantira – opstanak na književnoj sceni –, jači je od želje za čistim obrazom. Ali, vratimo se mi Dževadu i njegovom intervjuu, bit će bolje.

On, Dževad, ne vidi sugestivnost u novinarskom pitanju – o »ispadima« bošnjačkih intelektualaca i političara; on pristaje na tu neumjesnu i diskvalitativnu kvalifikaciju. On se ponosi ocjenom što je njegova knjiga »vanvremensko remekdjelo«, dok nesvjesno Njegošu uskraćuje tu dimenziju, i skučava ga na neko, pak zlo vrijeme; eto zato mu je i poezija takva. »Njegoš nigdje nije pozvao na genocide«, decidan je Dževad. Pa za dokaz samozadovoljno trijumfuje: »Pročitajte Luču mikrokozma«.

Dževad nastavlja: »Njegoš nema veze s tim što mu se pripisuje, radi se o tome što ga ti neuki ljudi nijesu ni pročitali, a kamoli razumjeli, ali uporno to koriste da bi pravili nesporazume. Kad govorimo o Njegošu, gledajte koje vremenske raspone imamo u njegovom djelu.«

Nije jasno zašto Dževad zamjera neukim ljudima što nisu pročitali ni razumjeli Njegoša – pa kako da se oni neuki bakću čitanjem Njegoša, pitamo se u čudu.

Eto, ovdje Dževad skoro rukom na tako visokom intelektualnom nivou pokazuje na vremenske raspone, tako inteligentno, da moja malenkost ne može to shvatiti. Molio bih one koji znaju da objasne koje to vremenske raspone imamo u Njegoševom djelu i šta ćemo s njima.

Inventivni Dževad ima magični recept kako mi, koji se nikako ne možemo identificirati s Gorskim vijencem, trebamo tu identifikaciju ostvariti, odnosno kako ćemo sačuvati Njegoša za sebe: »Dajte, čitajte Njegoša prvo u njegovom vremenu, drugo, čitajte ga iz njegovog iskustva vremena i treće, razaberite ko, gdje i šta govori i onda nećete sebi oduzeti ovog svjetskog velikana. Ja sam bolji dok imam Njegoša.«

Vi, koji uopšte ne preferirate manipulacije pri razumijevanju poezije, nego hoćete čistu etiku i čistu istinu, nemate šanse da sačuvate Njegoša; izgubit ćete ga za sva vremena. Ostat ćete gori, a mogli ste biti bolji. Tako vam Dževad Karahasan poručuje, a neće biti da on ne zna.